dinajina sjećanja

četvrtak, 30.11.2023.

Vječni blagoslov...







Slušaj češće stvari nego bića,
Glas vatre se čuje,
Slušaj kako jeca list na vjetru,
To glas je praotaca...
Leopold Sengor








Slušam glas vatre, šum plamena u kaminu i jecaj krošnje u vjetru pred prozorom,
u glasu praotaca čujem dašak anđeoskih šapata, muk srebrene tišine,
zov svjetlosti, osjećam nježnost insomije, bdijenja na obodu noći.

U izmišljaju početka bljesak iskona, zrnca svjetlosti razgrču strahove,
svetost riječi beskrajem struji, iskre slova u slovkovnici sanja, ispisuju
novu molitvu na oltaru srca.

Postajem gnostik u carstvu snova, u sebi tražim djetešće rođeno u štalici,
vraćam se u zagrljaj svjetlosti i sjena, u bezprostorno, beskrajno,
božansko bezvremeno carstvo.

U plesu Titanije, Oberona i Puka s vilama, u snu Ivanjske noći, u tajnama snovitosti,
u zvuku vatre krijesova glas praotaca daruje vječni blagoslov.




ples Titanije, Oberona i Puka s vilama... William Blake

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 29.11.2023.

Skrovitost tajne...








Jedno davno nedjeljno poslijepodne, a Kaštelanove riječi žive još uvijek u zbilji.
One kriju u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metamorfozama svijesti riječi
su zrcala u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja,
dohvatljiva tek u dubini misaonog oceana, u odkucajima nutarnjeg sata.
U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica,
a srce ih pretače u znamenja osjećanja osjećaja.

Kada mi nedostaju riječi s kojima bi šapat duše pretvroila u razumljiv govor zaronim u ocean snova,
odjezdim ka nutarnjem nebu, slažem slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha,
prelijm rapsodijom boja, udahnem svjetlost mog malog svemira.
Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd izmišljam riječi za neizrecivo,
riječi u kojima ćutim skrovitost tajne.

Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.
U jezikoslovlju šaputavih istina vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću.
U tajanstvenom carstvu sveopće ljubavi žive razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva.
Znatiželja me često odnosi u ocean mladalačkih snoviđenja. na arhipelagu želja čujem glas zauvijek otišlih prijatelja, dodirujem tkivo sna
i pitam se,
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja kazuje nezaborav
minulih susreta na životnim stazama, vječni dijalog srodnih duša, panteon iskrenosti i skrovitost tajne?




Još uvijek piskaram i tražim je.

Dijana Jelčić


- 09:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 28.11.2023.

Razveselila me...








Desetljeća prijateljstva... velike razdaljine nisu nas razdvojile... prijateljstvo stoluje u srcima... Ona uz supruga u Americi, Kanadi, Letvi, Libanonu... Suprug talijan iz Parme... s vremena na vrijeme se susretnemo... nedavno je bila u Zagrebu, došla je sa cvijećem... darovah joj moje zbirke... daruje mi prevode na talijanski... usrećuje...








Afroditin broj…

Na obodu vremena, krhkost prolaznosti, snaga pamćenja,
sveta datost povratka u ljepotu.
Lipe su ocvale, miris je nezaboravak osjećanja,
djelić pasionske igre, titraj legende,
povratak plemena ptica.

Ljetni suncostaj. Dugodnevica traje, bez pomaka.
Ljubav je sišla s neba i ostala. Zauvijek.
Ustoličavam događanje, uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu, pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade i muške trijade,
simbol ljubavi, Afroditin broj, istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju pješčanog sata iz sada u sada,
tri sekunde ljepote, obnavljajuće uskrsnuće

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.






Numero di Afrodite ...

Sul bordo del tempo, fragilitŕ della temporaneitŕ,
il potere della memoria, il dono sacro
per ritornare alla bellezza.
I tigli sono in fiore, Il profumo che richiama emozioni,
frazione del gioco della passione, rabbrividente della leggenda,
Rientro della tribů dei uccelli.

Solstizio del’estate. Il primo giorno d’estate dura, senza spostamento.
L'amore č disceso dal cielo e rimasto.
Per sempre. Stabilisco l'evento, immersi nel tempo della canicola,
Il caldo dei cani ci stordisce.

Mi stai regalando le stelle marine, Pentade pitagoriche,
abbraccio della diade femminile e triade del uomo,
un simbolo di amore, Numero di Afrodite,
stesso significato
del alba,
di zenit
e del tramonto.

Nel travaso Della clessidra da ora ad ora,
tre secondi di bellezza, Restauro della risurrezione




Diana Jelčić

prevod... Dragana Broz... slike Sandro Boticelli i njegove Afrodite...



.
- 07:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.11.2023.

Na izložbi...








Promatram na našim zidovima razigranost Kuliševih slika i osjećam
ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena,
težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ne volim čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana, u kaljuži nutarnje palanke tromost tihog umiranja
Događaju se takvi trenuci, tada bježim u izmišljaje,
prepuštam se oluji podsvjesti, uraganu zabluda.

U pustinji svrsishodnosti suncem obasjana, vruljom iskona hranjena
blista oaza ogledala i odjeka. Čujem davnu misao. tko tvrdi, ljubav je prolazna
taj nikad nije volio. Ljubav ne prolazi, ona je u nama, uvijek ista, a drugaćija.
Na izložbi Kuliševog bestijarija u vrisku lava osjetih utjelovljenje ljubavi.





Dijana Jelčić...

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.11.2023.

26. 11. 1988...







Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin...

Bila sam jako mlada kada sam počela čitati njeno štivo... sazrijevajući osjetih sve više i više moć njenog izričaja, njene filozofije, njene religije... . ljubav je najuzvišeniji oblik umijeća umjetnosti... jer tu nema dosade gubitka svježine i sjaja... Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena"








Novembarsko jutro objavljuje još jednu svetkovinu našeg sna. Sjećanja ostvaruju neizrecivu ljepotu uspomene.
Na horizontu pamćenja izranja slika hrama u kojem izgovorismo riječi obećanja. Dok nas smrt ne rastavi.
A onda u tom vremeplovu buket bijelih ruža i u šećernom ovitku trokatna torta s koćijom mladenaca na vrhu.

Vrtlože se godine, smjenjuju godišnja doba, osjećanja sreće, tuge, straha. Skoro te izgubih u vrtlogu sudbine.
Bojala sam se. Ozdravio si. Dobili smo još jedno svjedočanstvo pobjede ljubavi.
Sa tornja obližnje crkve odzvanja zornica. Miris kave izmješan sa mirisom ruža me uzdiže na pijedestal vjerovanja u herojske zanose naših godina.

Daleki su bili putevi kojima koračasmo da bi se udomili na obali oceana snova. Osmijeh u tvojim očima titra poeziju suza radosnica.
Divno je što si tu, tihuješ srcem. Sretna sam što si tu, odgovaram tišinom.

Poezija ruža kazuje ljepotu minulog vremena.




Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 25.11.2023.

Vibracija tuge…






Pitanje nasilja poput »noćne móre pritišće mozak živih« (Marx). jedno je od onih što ga ne možemo izbjeći niti kada bismo to stvarno htjeli. Voljni moment bio bi u tome slučaju uzaludan bijeg od nužnosti suočavanja s onime što čini naš svijet baš »našim« hic et nunc, ovdje i sada... Značaj mirnog života isključivao bi svaku uporabu nasilja. No, je li tako nešto uopće moguće?
Hanna Arendt








Vibracije tuge, nasilje nad narodima, u obitelji, u školi, na ulici,
kao sive nijanse svakodnevice trenutaćno lebde nad nama.
Žene su mi najbliže, od spaljivanja vještica do danas.
Zadnja spaljena vještica u Hrvatskoj bila je osuđena
jer je jednu djevojčicu izliječila od teškog oblika paralize.
spaljivanje je zabranila austrougarska carica...
to je zrcaljenje moći moćnika.
Danas tihom pedagogijom srca pokušavamo se
pjesmičkom riječju boriti protiv nasilja...








Zaboravi, promjeni obrazac, zaustavi sjećanja, nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj, iskorak u nepoznato, u neslućeno,
u bezdan mogućnosti.
Uzdigni Nikinin stijeg, koračaj, izvrši obećanje,
u ognju patosa je istina.

Kreni sunčanom stranom, ne okreći se, iza ostaje sjena,
uporna, bezbojna pratilja, robinja mraka.

Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih čežnji za daljinama,
suho blistanje svijesti do katarze, do iskona mudrosti.

Iz srca ombulusa svijeta izranja radost, zov slobode.
u sjaju sunca se rađa mladi dan i guši vibracije tuge,
godine nasilja nestaju u kaležu ljubavi.
Nad tobom titra







Dijana Jelčić...
- 07:57 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 24.11.2023.

Noćni lutalica...







U razvalinama davno minulog trajah na dlanu nepovjerenja,
pod tušem ispirah željenu blizinu, boginja me pozivala njene skute,
drugovah s čuvarem Dianinih lovišta, u noćima punog mjeseca šaputah

Ti ne znaš kao izgleda soba
u kojoj iščekujem tvoj dolazak na obzor
nedosanjanog sna…

Na vratima srca muk, Sokratova sumnja, jecaj tišine.
Na vratima sunca svjetlost i pomilovanje, razcvjetao se
perivoj vremena, metafora beskraja, u vječnosti trenutak.

Osjetih trajem u snu, u poeziji Perzeida,
u danima kalikule, u osmom danu
stvaranja svijeta.

Progovorile su zvijezde. odtugovah umiranje nekih iluzija,
prošlost utkah u kaligrame, osjećajne slike pretočih u
zrno srca, jer srce pamti emocije.

Bila je to noć zvijezda padalica i ostvarenja želja
u bezglasju ponoćnog sunca zelenci objaviše svetkovinu susreta.
U beskraju ljepote, u bdijenju vječnih čuvara bijele lađe,
Bokara i Lovrijenca, smiješio nam se noćni lutalica.






Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.11.2023.

Nemogu...





Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža






Pri slijedu minulih mjeseci bježah
u drage plave daljine i upitah se
mogu li zbilju zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?
Tada to ne bi više bila ja, nego netko drugi.
Ljubav bi osjećala drugačije. Suptilnije? Snažnije?
Ne znam, to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav.







Nemirna razmišljah o blagosti neumitne smrti i spoznah
ne bojim se umiranja, bojim se u smrti ću te zaboraviti.
Zato vježbam umiranje u snu, u kratkoj smrti te grlim,
ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši glas,
ukrade osmijeh. sjaj u očima, ugasi plam cigarete.
Kroz tminu neba plaha svjetlost moje životne
svijeće još jednu ljubavnu pjesmu tebi piše.






Uz bdijenje anđela čuvara osjećam, u smrti te neću i nemogu zaboraviti.


Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 22.11.2023.

Ceremonija izlječenja...






Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu."
Avigdor Pawsner, 1793- 1993 Dean J. Toumin








Koji je dan danas? upitah uznemirena.
Dan za ljubav, reće uz kavu iz ars aevi šoljice.
Tu si, znači nismo u paklu, odgovorih smirenija
Uroni u smisao i osjeti istinitost umijeća umjetnodti,
njegov imperativ izrečen na rubu straha. Zaronih misaono u zapovjed i
osjetih zagrljaj anđela i demona u spoznaji tog sudbonosnog treptaja oka.
Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, progovorih jezikom smiraja.
Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, odgovor je tom pitanju mudrosti.
Ako si ne odgovorimo na to pitanje sva druga pitanja i odgovori su besmisleni.

Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje,
ravnoteža između očevidnog i poetskog obznanjuje sklad života.
Ponekad je teško izabrati tren u kojem taj suptilni korak postaje djelotvoran.
Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame
kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.

Iščekivali smo povratak povjerenja, nestalog u istini izgovorenoj
u okrutnosti kišnog januarskog dana. smjenjivali se mjeseci,
naši dijalozi postajali glasniji, svrsishodniji. Balansirali smo
nad provalijom vremena, stajali pred vratima svjetova,
nesigurni na premosnici trenutaka osjetili nevažnost
prošlih života. Mi smo ovdje i sada, u poeziji suza,
u ljepoti ars aevi, u titraju srca umjetnosti,






Poezija je srce svakog umijeća, srce slodnog leta ptice, naši razgovori su bili srcem odapet let vremena, studeni je došao sa suncem



Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 21.11.2023.

Kraj agonije...






Nad Lovrijencom, cvrkut čiopa, miris mora i pitanje,
misliš li na mene kada se sjećanja sliju u pogjed ka nebu,
između nekad i sad zgusnuće vremena, uvijek mislim na tebe…
osjećam te mislima,
njegov izazov mojoj odvažnosti, poziv u neomeđeno prostranstvo,
u nepoznatu panoramu svijesti, u misli strahotnog gorštaka
tankoćutnog srca.
Probudio je u meni dimenziju koja životu daruje smisao.
određuje, osjećajno uznemiruje i misaono smiruje.
u održivosti umnih zbivanja moć mudrosti.
priznaj svoje neznanje, vjeruj onima
koji znaju više od tebe, oni su se
zakleli Hipokratom.


Minuli su mjeseci iščekivanja dobre vijesti,
nakon dijagnoze, operacije i oporavka
tortura kemoterapijom, osam puta
po dva tjedna gutanja, između
dva tjedna oporavka i jučer
zadnja kontrola.
Noćas je i nebo slavilo s nama
tutnjali su bubnjevi šamana. vremena,
bljeskale su nebeske vatre, slavili smo
kraj dugomjesećne agonije, pobjedu života.





Na prozoru anđeo.

Dijana Jelčić...

- 08:18 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.11.2023.

Divna je tvoja postojbina…








Tajna Svemira, život utkan u poeziju godina,
u trenutak, u treptaj oka, u ono malo ništa
u kojem se zrcali dolina zelene rijeke,
krhkost kamenjara. muk močvare,
i mi i oni, četvorka u prozi zbilje,
prijateljstvo, kumstvo i tragovi
naših koraka ka zvijezdama.
Pod svetim brdom sunce je sjalo drugačije. Nestale su sjene,
ostaci tugaljvih sjećanja. Igra svjetlosti i tmine se pretakala
u siluete milosrdnice, spasiteljice i braniteljice spokoja.
mir i nemir u ozračju dobrote, ljubav u zovu svijesti.
Osjetih otkucaje novog, nepoznatog ritma srca.
Plam nutarnje vatre se pojačao. Ikone na
stjenkama spoznaje oživješe.
Kao u snu… pomislih… koračali smo alejom pokore,
prošli sva padanja pod križem. Pred postajama
izgovarah molitvu stvoritelju našeg vremena.
Katarza se događala uraganom svijesti.
prepoznatljivošću nedohvatne tajne,
u zovu srca vizija velike majke...







Poslije koračanja putem pokore
na čapljinskpm balkonu smiraj,
rascvjetani znakovi vremena,
da, divna je tvoja postojbina...


Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.11.2023.

šapat iz davnina,..





Događale su se boje, nebo je mijenjalo odore danu,
uznemirile se ptice nad cestom ka gradu pradjedova
More je razbijalo tišinu hukom dubina, nebo raskošem
dolazeće oluje, uhodavanjem nemira u tiho, mirno podne.

Sunce nije odustajalo od ljepote.
Vodilo nas je kroz nadolazeću tminu,
osvjetljavalo put. Igralo se s kapima kiše.
Događalo se pretapanje snova i stvarnosti,
let među prostorima neba i zemlje, kao da smo
uranjali u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta.

U uzletu maštanja u vjetru vidjeh siluetu Prospera,
moćnika prirodnih sila i dobrog duha zraka Ariela,
predstavu iznjedrenu iz Oluje, iz Shakepeare sna,

Bio si Fernando… bila sam Miranda…
začuh tvoj glas u šapatu iz davnina,

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…


Boginja svjetlosti je razmaknula oblake,
nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora.
Grad nas je dočekao obasjan Suncem
i umirujućim zvukom morskih orgulja







Dijana Jelčić... slike darovala mi Jasna Marcelič
- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 18.11.2023.

Za Vukovar ... sjaj plahog plamena...







"Plamen sâm, ja sam sâm" je stih jednog od očeva dadaizma, Tristana Tzare.
Poetika dadaizma, dvosmislenost riječi, dubina čovjekove samoće
iznjedrena u plamenu voštanice.
Palim svijeću za žrtve Vukovara, promatram njen plamen,
vidim nestajanje voska i širenje svjetlosti. Pred oknima
sjećanja titraju slike. Vidim ljudsku samoću u obruću
boli. Ćutim bol, arhetip ljudskog stradanja.

Dogorijeva svijeća upaljena za Vukovar, ali sjećanja
kao slike ostaju pohranjene u galeriji pamćenja.
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj
prohujalih godina omamljuje osjetila,
priziva stih u suzi na licu vremena,
plač utkan u huk vjetra, zov rijeke,
u epitaf snu ... nedosanjanom.
Tuga zapletena u godine, nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.

A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.

Na obali Vuke spomenik životu jednom,
u srcu grč, nad humcima poezija kiše
i nebo plače za otišlima. U sjaju
plahog plamena svijeća želja
za njihov miran san i molba,
neponovilo se nikad više,
u suzama nezaborav.

a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti,
pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se
dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.
Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu
ostalo makar malo ljubavi.
Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite,
dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i
bit će manje neprijatelja.
Za početak dovoljno je i to... kazuje Siniša i
priča priču





Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 17.11.2023.

Budi strpljiva…







Budi strpljiva do zvijezda, obuzdaj jecaje,
vapaj srca u mreži vjetra, zrno boli na
sjenovitoj obali dana, vir straha u
dubini noći.

Spirala svitanja pretoči horizont u ocean želja,
sunce sakri korijenje noći, pokrenu oblake.
U krošnji jutra zov nebeskog suzvučja,
glas sudbe pun poezije obećanja
i disonanci tišine.

Ošamućena čekanjem izgubih osjećaj
za stvarnost, poželjeh zaborav,
nepovrat sjećanja.

Shrvana čežnjom vrisnuh, čovjek živi
samo jednom, prošlost je varalica
u zrcalu iza vremena, tek
preslika originala.

Vjetar zaustavi strijelu vremena,
stidljivo sunce prosu zlato na
vrata dana. U zamjenu za
obećan mir, sudba nam
darova mirne nemire.




Dijana Jelčić... prva slika zvjezdana noć nad Rohnom, van Gogh, replika kupljena u Musee d'Orsay, u Parizu
- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.11.2023.

Samoispunjavajuće proročanstvo...









U razvalini misaonosti pokušah nestati u neskladu minulog.
Iz podsvjesti se širila hladnoća, osjetih smrznuće sjećanja,
amneziju pamćenja, entropiju nutrine. Nisam se usudila
dotaknuti ledenicu zamrznutih uspomena, vremena
bez mirisa, zvuka, boja i okusa. Samo prevelika
praznina netalasajuće osrednjosti.

U carstvu starih tuga optužnica rodoslovlju.
na obzoru sna vjerovanje u zagrljaj boga
rata i boginje ljubavi, porod sklada.

Nad brežuljkom boga rata
oblak isplakanih suza i želja
Zvonar nutrine obznanjuje sklad.
iza zavjese jesenjih kiša, ozrcaljena
ljepota, svjetlost mladog dana jutri ljubav.

Davna iluzija je zatitrala u skrivenom kutku uma.
Zaljubljena u nju prošaputah molitvu boginji. Afrodita je
uslišila želju. samostvorenu viziju prelamala u stvarnost.
Dolazio si sa Suncem mladoga dana. Izašao iz imaginacije..
Samoispunjavajuće proročanstvo utkano u želju se ostvarilo.







Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 15.11.2023.

Bdijenje u snu...







Noćas doživjeh bdijenje, dotaknuh lazur neba i vatru pakla,
odživjeh ples anđela i demona, slušah nerazumljiv
dijalog svijesti i podsvjesti.

Buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu,
nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika,
odraz istine u prizmi iluzija... narušavam tišinu





Sjećam se, sjedili smo u kafiću James Joyce
i prisjećali se njegovog bdijenja u snu i osjetili
da san nije tek debeli pokrivač noćne tame,
nego lepršav veo isprepleten sjećanjima
i podsvjesnim titrajima ... nedovezuješ se.

Bio je to lucidan san, znala sam da sanjam, a mučio me
osjećaj krivnje. Vidjeh mamin lik i pomislih, nisam je dugo
nazvala. sada spava, nazvat ću je sutra, onda bolna istina
mama već četiri godine mirno sanja među zvijezdama,
A bila je živa u snu, zanirisao je njen parfem snom
Poželjeh riječi sa koordinata srca, lepršave riječi
kojima bih nacrtala miris ovog sna, riječi koje
mirišu ljepotom majske ruže i ljetom jasmina.

ne postoje takve riječi, morala bi ih kao
James izmišljati, opisati moje bdijelje
nerazumljivim riječnikom, štivo oviti
tajanstvenim velom tek nečega
nepostoječeg u iucidnom snu,
a mamin lik je bio postojan.




Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 14.11.2023.

Kao zrno srca...








Kao zrno srca na dlanu zbilje, kao misao pretočena u osjećaj sreće
u sebi skriva sve krhotine tugovanja, sve boli sumnjičavosti, sve
blagosti zagrljaja, poljubaca i moć pripadanja. .
Svjesno zaronih u dubine prastarih misterija, u alkemiju postojanja.
postadoh val u mreškanju mora snoviđenja, igračka u menanžeriji
staklenih istina, zrcaljenje prelamanja svjetlosti u vremenu čekanja.

Mi zaljubljenici u ljubav, mi tragači za biserjem ljepote
bacamo mreže u noćima punog mjeseca i vadimo
školjke koje izranjaju sa dna životnog oceana,
iz alkemijskog zagrljaja fizike i metafizike.

Zatočenica srca ljubav nas vodi neutabanim
putevima kroz oluje i uragane svijesti.
Bdije nad nama na putu pokore,
uzdiže nas poslije padanja
pod križem zle sudbine,
oslobađa od grijeha.

Mi zatočenici ljubavi oglušismo na zle kletve i zle proroke
u arboretumu snova njegujemo cvjeće na koje slijeću
leptirice i tkaju niti bijelog satena, kukuljicu u kojoj
sanjamo život i živimo san.





Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.11.2023.

Metafore srca...






U magli zaborava silueta nezaborava,
duh prošlosti, osmijesi minule mladosti.
Ko srcem odapet let ptica odlaze trenuci .
sreća je u neponovljivosti ni veselih ni tužnih.







U kolažu snova na zvjezdozidu zlaćanih sanja,
zrcaljenje neke druge mene, one koja je skitala
sjevernim nebon, u Orionovom sazviježđu plesala
s Ladaricama da doživi san ljetne noći i tebe u zbilji.
U ljetnom solsticiju sretoh pjesnika koji je u sebi nosio
nenapisanu poeziju vizionara, kazivanu metaforama srca.






U carstvu sjećanja ponavljajuća metafotika svitanja
Nema ničega u ovom jutrenju do sjaja tvojih očiju,
mirisa jutarnje kave i jantara tvog pogleda
Srce ritmom tvog imena titra obećanje
izgovoreno na oltaru života.







Dijana Jelčić
- 10:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2023.

Besmrtni Tin...






Tinova duša je poletjela u vječnost 12. 11. 1955.
On i njegova djela su ostala kao znamen,
kao njegova kristalna kocka vedrine,
kao uspome na za nas besmrtnog Tina...
Sjećam se susreta s budućim glumcima
na današnji dan 1968.
Grrmili su glasovi Tinovim prostorima
Pobratimstvom lica u svemiru nas
pozivali na ostvarenje Tinova sna.







Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći..


Ova pjesma besmrtnog Tina je danas
izazov svim ljudima u svemiru.
A Tin u djelu akademije art
stoji pred svojom kulom
i prisjeća se malih
mjesta srca
njegovog.





Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 11.11.2023.

Gospodarica svjetlosti...







Bijela svjetlost je nestajala
u njedrima neba događala se
preobrazba osunčanog hrama
u igraonicu moći prijetećih oblaka,
zastrahujuća objava ugasila sunce,

Bljesak umiruće bjeline i razulareni vrisak
u vakum trenutka, u dubini tvojih očiju
rastočene dimenzije, bol, Guernica i
Dora Maar sa svjetiljkom u ruci.
kao božja iskra u viru straha, .
kao gospodarica svjetlosti
užgala ugašeno sunce
i vratila osmijehe.





Dijana Jelčić
slika... P. Picasso ... Guernica.... Guernica.... Guernica.
- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 10.11.2023.

šapat kamenog spavaća...






Na dlanu okrutnosti ranjeno srce,
na humku sjećanja tuguje duša,
širi se pjesaž neostvarenih želja,
na oltaru zrelosti uplakano djete.

Kiše dolaze, potrošilo se ljeto, selice odletjele
Sjećam se minulih smiraja uklesanih u hrid
oceana snova Tada zavoljeh tugu, laž
izgovorenu na žrtveniku rastanka,
jecaj pričina neželjenog htijenja,
prevara pobješnjelih osjećaja,
nad rijekom odlazećih.

Dugo tugovanje i traganje za bezimenom uspomenom. .






U Makovoj ljepoti stećaka šapat kamenog spavaća
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.

Bili smo uklesani u mramoru pamćenja,
misaonom nekropolom sam snovid branila
od zbilje. Bila sam bjegunica, bio si bezimen
zaštitar mojih pustolovina, tugovanja i maštanja.

dogodio se susret...

Tek onda se razbuktalo nebo, sjene tuge su nestale,
u nekropoli stećaka osjetismo istinu kamenog spavača,
navalu tišine i slika ljetnog zenita na prašnjavom peronu
male željezničke postaje. Da, umrli bi da se nismo susreli.





Dijana Jelčić
- 10:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.11.2023.

Znala sam...






Izronio si iz oceana sna,
iz srca otrgnuo cvjetove boli,
darovao mi nestvarnu stvarnost,
igru dana i noći, snova i snovitosti
Kazivao mi tiho jednu tvoju pjesmu
koliko se može kad se nekog jako voli
i čudna kako je poezija starih oceana
dok dlanovi neba padaju sve niže
sve su, sve su jači zagrljaji kapi.






Nad otokom tanak pojas oblaka.
U radosti širine se nazire kugla,
savršenstvo božje geometrije.
Nebo se igra, objavljuje
budnu snovitosti.







Dan se pređom umilnih zraka
slijeva u svijest. Iz stigme prošloga,
sličan amfori punoj suza izrasta ljiljan.
i jecaj umiruće školjke, ljubav izranja iz
simbola dostojanstva, iz kraljevstva tišine,
u oknima zore moć marijanskog znamenja.

More pjeva odu jutrenju,u krošnji bora muk
Od ljepote svitanja zanijemili i cvrčci.

Približavamo se suncu, nad otokom plave daljine,
oko nas moć tišine i tvoj lik na obzoru svitanja,
tvoj glas piijeni tišinu, tvoja veselost donosi
radost nebesku…






Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 08.11.2023.

Dar darovan srcem djeteta...







"Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu, već joj daje od onoga što u njoj živi...Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav. "
(Erich Fromm: Umijeće ljubavi)







Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja, zatočeništvo u razumu,
u hladnokrvnom ludilu, u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.

Ima li istine u sudbini proroka Jone? Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?
Odgovori se kriju iza zavjese svijesti, u istini skrivene stvarnosti,
u Freudovoj santi leda, u zatomljenoj podsvijesti.

Utjelovljujem snovitost bez utvara, bjelinu bljeska svitanja,
djevičanski izvor, viziju utrobe svemira, krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla, okno dolazećeg vremena.
Iza njega budućnost, nedohvatna, mudraci rekoše
nepobitna je kao i prošlost.

Sanjam li? možda se vraćam iz budućnosti?
tko zna? upitah prijatelje, prijateljica mi darova
sliku i reče snažan je dar darovan srcem djeteta.
Probudila je uspavano dijete u meni i tada osjetih

koliko je moćna Frommova istina





Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2023.

Putovanje vremenom...





Davni kolovoz, nad vrhom Lovrijenca su padale zvijezde
kazivao je želju...


Htio bih, da sam čisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.
Htio bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvijet, koji se smiješi njemu.
Htio bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruža, koja ga obasjava rumenilom.
Htio bih, da sam maleno zrno pijeska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.

Thomas Dylan


Šapnuh, Dok se svitanje bori sa ostacima tame i
ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu,
stojimo na obali sna, promatramo rađanje ljubavi i sjećamo se
njenog početka na početku početka.
Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze,
prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, znači živjeti, znači znati živjeti.




U studenom smo se u tišini doma prisjećali apsurda koje živimo i njegovog rođrndana...


"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." A. Camus


Udaljavamo se od Sunca, uranjamo
u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja.
U srcu vremena prelom svjetlosti,
iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.





Davno je to bilo, krajem studenog, na godišnjicu braka dobih pjesmu na dar...


''GORUĆI TULIPAN

Jednom će iz mog groba izrasti
bezbrojni, crveni tulipani.
i gorjet će rumenim plamenom.

Ne čudi se tome, o najljepša,
sjeti se koliki je silan žar
ljubavi tebi posvećene
gorio nekoć u živom čovjeku.

Kad mrtav toliko plamti.''

Hafiz


Osjetih moć poezije. Uzdigla me iznad slabosti duše i bijesa srca.
Na dlanu zbilje doživjeh rađanje ljepote. Bogatija osjećanjem osjećaja,
na horizontu svijesti oćutih snagu ljubavi, njeno tkivo u snovima, u zatišju
koje naviješta ljepšu uzdrhtalost tijela, nježnije treptaje srca, moć našeg vremena.






Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2023.

Bila je istina: mala zraka sunca...









".....Bila je istina: mala zraka sunca
u tajni velikog prostora. I ljubav koju više nismo razumijeli.
Ljubav koju više nismo razumijeli, a ona nam je prva otkrila svijet.
Zbog nje smo postali hrabri, preplivali rijeke i pregazili močvare.
Nju smo kao bijelo janje mira kroz poniženja na rukama ponijeli
da bi je spasili, nju jedinu, i da bi je izgubili posljednju.
Zbog nje sam, evo, skitnica i pjesnik...."

Vesna Parun, Sjenke proljeća i bezimeni grad







Nježna uspomena minulog i bol dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg osjećaja. vrisak vremena,
uskovitlana tišina, premosnica
ka događanju.

Nad bezdanom užasa vjetar glasonoša
zgusnuo prostor u točku nestanka,
u plač umiruće djece i jauk
umiranja tek zaćetih.

u suzi zgusnuće nadanja, iščekujem prasak,
povratak vjerovanja nestalog u metalnoj
kiši nad prepolovljenim gradom.

Gledam bijeg nedužnih iz pakla na istoku,
suosjećam s njima, ali nemoćna sam,
tužna se vraćam miru sjećanja,
plavim daljinama i prostoru
obasjanom titrajima
ovog svitanja

Kao Vesnina zraka sunca blješti istina,
ne mogu mijenjati sudbine drugih,
mogu mjenjajući sebe kazivat
zajedničku molitvu za mir
na bliskom istoku i
cijelom svijetu.

Ljubav je to!







Dijana Jelčić...

- 09:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.11.2023.

Govor tijela…







05.05.2015 – 20.09.2015...AUGUSTE RODIN u Meštrovićevu Zagrebu, bili na otvorenju izložbe...



Jostein Gaarder - Sofijin svijet

-Što je s vjerom?
- Ne možeš znati je li ti netko oprostio nakon što si učinio nešto loše, i to je baš zato važno za tvoju egzistenciju. To te pitanje živo zaokuplja. Ne možeš znati ni voli li te netko. U to samo možeš vjerovati, možeš se tome nadati. Međutim, to je za tebe važnije nego to što suma kutova u trokutu iznosi 180°. Inače, nitko ne razmišlja o "načelu uzročnosti ili o "oblicima opažanja" pri prvom poljupcu"







Volim besane noći, jezik zvijezda, govor plave tišine.
Volim zvukove dana, pjesmu ptica, huk breza,
muk cvijeća, šutnju mirisa, budnost života,
tvoju blizinu i dijalog naših tijela.

Osmijehom odaješ tajnu rodoslovlja,
razotkrivaš spiralu tvoga genoma,
očima kazuješ istinu porijekla,
raskrinkavaš misteriju sna
i putanje ka zvjezdama.

Zagrljajem tihuješ ushite ljubavi,
koža razumije, sluša, sjeća se,
a usne cjelovima uspavljuju
i bude svijest.

Dlanovi puni sjećanja, čuvaju
nevinost prvih milovanja i
tajne obrisanih suza.

Na rondou zabluda, na stazi odustajanja,
bez tvoje glume i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne pjesništva,
postaje tvorac govora
nutanje tišine.

Sjene naših pokreta iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke, novim obličjem
tjelesne poetike, metaforama čula,
dodirima, nježnošću, žudnjom,
premošćuju ponore tuga.

Na mom licu odraz zbornika pjesama,
kazivanjem na promociji dokazuje
neprevodivost jezika ljubavi.








Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ ... Zagreb, 2014.
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 04.11.2023.

Doprinos zbilji...





”Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.” (Dylan Thomas)







Čitam i dočitavam pjesme napisane u vremenu tihog umiranja.
Pisanje je bilo terapija, obrana od tuge i boli, od potonuća u strahove.
2008 u blogosferi je titrala ljubav. Sretoh srodne duše i dobih utjehu, a onda
na jutru poezije, promociji zbirke pjesama Anđelke Korčulanić susretoh blogoprijateljice
.@zlicu. @morsku zvijezdu, @Sarah, sjetile smo se i @vidrinog smijeha. obnavljale smo poeziju minulih godina.
Bio je to nezaboravan susret okrunjen fotografijom. U virtuali se susrećemo još uvijek.
@morska zvijezda je napustila bog, ali Anđelka piše i dalje divnu poeziju, izdaje zbirke, putuje s pjesnicima...






Uživali smo u predstavljanju te moćne poezije, bili smo djelić te ljepote...
@Luki... @Poezija duše... blogerica koja više ne piše na blogu i @Sjedokosi, R.I.P.


Na putevima virtuale su ostali naši tragovi.
ispreplitanja misli, osjećaji, osjećanja,
pamtim sva naša previranja,
te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti.
zajedno smo prolazile Scile i Harbde, čitale smo tišinu
neizgovorivih patnji i strahova koji možda nisu bili
strahovi, a poezija proširi znanje o nama
i svijetu oko nas.




Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2023.

Snimke koje bole...






Zvonik Petrove crkve odzvanja zornicu, isprepliće se sa zvukom kiše.
Na TV glas modratora i snimke novinara objevljuju strahote ratova,
na bojišnicama ginu ljudi, gase se mladi životi, snimke koje bole.
Zatvaram televizor, bježim od okrutnosti moćnika, sebićna sam
i Otvaram darovane mi knjiege. Malu knjižicu koja u sebi krije
bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o moći
bijelle svjetosti i prirodi prostora i vremena, moć misaonog
sučeljavanja Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea.
i smirujući Einsteinovi snovi od Alana Lightmana...







Nad našim prozorom svod kišnih oblaka, zora u sivoj odori,
probudilo me tipkanje kapi po oknu i moć bijele svjetlosti.
Uronila je u našu sobu i tajnovita pobijedila noćnu tminu.
Svjetlost nam odaje tajne, a tajnu svog postanka krije.
Nevidljiva nas gleda, njenom nevidjivošću svijetlimo.
Poželjeh otključati njena vrata, vidjeti je, čuti njen
Anđeoski tajac, nećujni zvuk dolazi niotkuda,
iz bljeska jutra, možda iz tišine.

Jutros budna osjetih, san nije zastoj u životu,
nije debeli pokrivač noćne tame, nego
lepršav veo isprepleten jutarnjim
mirisima i bjelinom svitanja.

Nevidljivost i njemost svjetlosi traje, neumorno njedri vječnost.
Iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti i muk bijele svjetlosti.
Osjećam, san i zbilja se ssjedinju u život.





Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.11.2023.

Zagrljaj djetinjstva...







Mary Elizabeth Frye... prepjev i obrat pjesme Enes Kišević


u noći između svih svetih i dušnog dana odsanjah suton plav,
zvijezda sjaj, muk, vjetra dah i nepostojeće riječi složene
od zvuka groma i svjetlosti, munja i titraja svijeća.

Želim riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snu.
riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih
nacrtala miris jutra i blještavilo minulog sutona.
Tražim riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.
kojima bih zahvalila njima, za ljubav i sreću
darovanu mi u prohujalom vremenu.





Zagrljaj, nezaboravan osjećaj sretnog djetinjstva.
Dušni dan tišinom uramljuje sjetu bjelinom ruža
i titrajima nutarnjeg plamena. Neopisivo je to
svjedočanstvo ljubavi koju nosim u sebi,
sinopsis života ispisan drhtajima sreće,
tuge, žalovanja, radosti i zrelosti.





Neizbježnost seobe duša stvara novi jezik za dijalog sa otišlima.
Osjećam, tek svojom srećom mogu usrećiti njih. Jedino tako
im se mogu zahvaliti na bdijenju nad mojim trenucima...


Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.11.2023.

Ne plači, nisam tu...








promatram maminu sliku, čujem
njen nježan imperativ u pjesmi
Mary Elizabeth Frye

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.


osjećam njenu blizinu i ne plačem.







čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama.
Uranjam u osobnu blizinu, u moć bezuvjetne prisnosti.
živim lomne vrijednosti, čuvam slike minule zbilje.
Slike postaju nevidljive kada je svijest budna,
ali sigurna sam, one su uvijek tu kao tihi
svjedoci naše nedjeljivosti od njih.






Tin je poručio, leti dušo za let si stvorena... svim dušama koje su nas zauvijek napustile neka bude sretan let...


Dijana Jelčić …
- 07:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>