Kraj agonije...
Nad Lovrijencom, cvrkut čiopa, miris mora i pitanje,
misliš li na mene kada se sjećanja sliju u pogjed ka nebu,
između nekad i sad zgusnuće vremena, uvijek mislim na tebe…
osjećam te mislima,
njegov izazov mojoj odvažnosti, poziv u neomeđeno prostranstvo,
u nepoznatu panoramu svijesti, u misli strahotnog gorštaka
tankoćutnog srca.
Probudio je u meni dimenziju koja životu daruje smisao.
određuje, osjećajno uznemiruje i misaono smiruje.
u održivosti umnih zbivanja moć mudrosti.
priznaj svoje neznanje, vjeruj onima
koji znaju više od tebe, oni su se
zakleli Hipokratom.
Minuli su mjeseci iščekivanja dobre vijesti,
nakon dijagnoze, operacije i oporavka
tortura kemoterapijom, osam puta
po dva tjedna gutanja, između
dva tjedna oporavka i jučer
zadnja kontrola.
Noćas je i nebo slavilo s nama
tutnjali su bubnjevi šamana. vremena,
bljeskale su nebeske vatre, slavili smo
kraj dugomjesećne agonije, pobjedu života.
Na prozoru anđeo.
Dijana Jelčić...
|
