Bdijenje u snu...
Noćas doživjeh bdijenje, dotaknuh lazur neba i vatru pakla,
odživjeh ples anđela i demona, slušah nerazumljiv
dijalog svijesti i podsvjesti.
Buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu,
nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika,
odraz istine u prizmi iluzija... narušavam tišinu
Sjećam se, sjedili smo u kafiću James Joyce
i prisjećali se njegovog bdijenja u snu i osjetili
da san nije tek debeli pokrivač noćne tame,
nego lepršav veo isprepleten sjećanjima
i podsvjesnim titrajima ... nedovezuješ se.
Bio je to lucidan san, znala sam da sanjam, a mučio me
osjećaj krivnje. Vidjeh mamin lik i pomislih, nisam je dugo
nazvala. sada spava, nazvat ću je sutra, onda bolna istina
mama već četiri godine mirno sanja među zvijezdama,
A bila je živa u snu, zanirisao je njen parfem snom
Poželjeh riječi sa koordinata srca, lepršave riječi
kojima bih nacrtala miris ovog sna, riječi koje
mirišu ljepotom majske ruže i ljetom jasmina.
ne postoje takve riječi, morala bi ih kao
James izmišljati, opisati moje bdijelje
nerazumljivim riječnikom, štivo oviti
tajanstvenim velom tek nečega
nepostoječeg u iucidnom snu,
a mamin lik je bio postojan.
Dijana Jelčić
|
