Skrovitost tajne...
Jedno davno nedjeljno poslijepodne, a Kaštelanove riječi žive još uvijek u zbilji.
One kriju u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metamorfozama svijesti riječi
su zrcala u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja,
dohvatljiva tek u dubini misaonog oceana, u odkucajima nutarnjeg sata.
U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica,
a srce ih pretače u znamenja osjećanja osjećaja.
Kada mi nedostaju riječi s kojima bi šapat duše pretvroila u razumljiv govor zaronim u ocean snova,
odjezdim ka nutarnjem nebu, slažem slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha,
prelijm rapsodijom boja, udahnem svjetlost mog malog svemira.
Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd izmišljam riječi za neizrecivo,
riječi u kojima ćutim skrovitost tajne.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.
U jezikoslovlju šaputavih istina vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću.
U tajanstvenom carstvu sveopće ljubavi žive razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva.
Znatiželja me često odnosi u ocean mladalačkih snoviđenja. na arhipelagu želja čujem glas zauvijek otišlih prijatelja, dodirujem tkivo sna
i pitam se,
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja kazuje nezaborav
minulih susreta na životnim stazama, vječni dijalog srodnih duša, panteon iskrenosti i skrovitost tajne?
Još uvijek piskaram i tražim je.
Dijana Jelčić
|
