na kraju ove godine djelići bolnog scenarija
maglovitih zbivanja, želje za povratkom
vremena poezije ruža, za stijegom
pobjede na bojišnici mučnine.
Prijeteća praznina bez titraja, bez pomaka.
Praznina ne postoji, rekoše mudraci.
Postoji začahurena u strahu,
u plesu dugih sjena na litici svijesti,
u budućnosti ubrizganoj u užas bezdana.
mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
mi kušači svetih kapljica, zazivali smo
smirujuća sjećanja minulih godina,
Zelena rijeka, močvara, tišina,
miris lipa i okus smokava,
vitkost breza, starost maslina, vino iz kamena,
tragove odlazaka i dolazaka u igri oblaka i sunca
u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.
Tu pri oproštaju s odlazećom,
na prozorru anđeo i ruže,
a mi robovi snovitosti
svjesni njene nevinosti
pišemo odu minuloj godini.