Dok se lazur noći mješa sa misterijom plavih daljina,
a utroba oceana ključa Mjesečevim mjenama mi
bdijemo u zavjetrini sna.
Noćas sam bila u zemlji razbijenih zrcala,
među krhotinama ljudskih sudbina.
Na oštrici istine vidjeh izranjanje
okrutnosti iz zrna vremena.
Poželjeh ubiti sve ljudske nesreće,
vidjeti ljubav sa stjegom pobjede,
osjetiti kako mrvi okove bezdušnosti,
kako razdire odoru mraka i
zalutalim putnicima
daruje putokaze ka ljudskosti.
Noć je mirisala na tugu, misli kovitlale,
gušile osjećanja, slike vrtložile
zbrkanim redoslijedom,
bol je nadvladala sva druga ćuvstva.
Posljednji puta sam je vidjela uplakanu.
Sama je ugasila svijeću na oltaru svog vremena,
uzdigla se iznad zemaljske boli.
Pobjegla je bjelinom jutra omotana, odletjela u
srcem željeni mir i spokoj.
U srcu još uvijek titra sjenka sjećanja.
Svijest odvaja urlike nasilja od tankoćutne
tišine jutrozorja. Zamire elegija tuđih života,
ona duboka bol suosjećanja sa nemoći djece
i žena pred bezumljem zlostavljanja. A ljubav,
žena u ženi, dolutala iz putanje sunca i zauvijek
ostala da sjedinjuje sve misli u jednu jedinu, misao
o srcem odapetim letom ka plavim daljinama
ka željenoj slobodi