dinajina sjećanja

četvrtak, 30.09.2021.

Osmijeh dolazećem...






Na početku priče o nama vrijeme se događalo izvan nas. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, sudjelovati na gozbi anđela, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.

Promatram stare fotografije, uspoređujem s novima. Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim metaforiku nedohvatnog entiteta životnosti, nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...

Ritam srca, načelo našeg vremena, naša promjenjivost je ubrizgana u tišinu. Ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje. Nezaustavljiv nepovrat njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.

U očima nema znakova prolaznosti… u osmijehu nema njenih tragova… na usnama uvijek isti okus trenutka, na dlanovima ista moć zagrljaja… misteriozna snaga krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…
U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… mi u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 29.09.2021.

Misao...






Moto filozofije kontemplacije je "Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji".
Njemačka filozofkinja nas svojom knjigom... nein.. danke, ich denke selber.. ne hvala, ja mislim sama... poziva na kontemplaciju, u misaonu vježbaonu...
misao svjetlost i misao tmina... one se sukobljavaju u svakom čovjeku... kao andjeo i demon... kada se dogodi uragan u misaonom režnju nutarnja svjetlost pobjeđuje tminu... i titra nadanuće... smiruje, oblikuje nemire u riječi...
Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih i tuđih istina. Misao je osnova iz koje izrastaju osjećaji koje pamtimo i pohranjujemo u sjećanje.





Misaono uronih u neiskustveni svijet postojanja. Osjetih...

Misao sam, uzdrhtala tišina zatvorena u polutkama mozga.
Davna bol začaurena u režnju sjećanja,
umirući leptir u kukuljici svijesti.

Misao se pretače u emociju, uranja u srce,
ubrzava otkucaje.Grliš me, sahranjujemo uspomenu.

U dvoje je podnošljivije.

Nazireš li tračak one mene
koja se bojala?
Upleo sam te u misao,
bila si dio mene.

Bio si bol, neponovljiva misao,
bio si strah, neponovljiv osjećaj,
postojao si u vatri očajanja.

Nad humkom pamćenja izgara patnja,
gasi se oganj straha.
Uspjeli smo, prije potonuća u ludilo,
odagnati ružne misli.

Misao si, nježna,
postao si dio mene.

Dijana Jelčić


- 10:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 28.09.2021.

Marijansko znamenje...





Kondor lebdi nad pučinom života... u zraku zvuk himne slobodi, a sloboda je ljubav, uzdiže nas u svetost tišine, u carstvo marijanskog znamenja...





Iz rascvjetanog ljiljana izranja vizija… prostorom se, kao iz amfore prepune suza, širi jecaj umiruće školjke… ljubav izranja iz drhtaja kaosa… iz utrobe svemira…... iz heraldičkog simbola dostojanstva... iz carstva bez mjerljivosti… kraljevstva tišine, daška neizgovorivih osjećanja...

U pijesku vremena muk pjene… tvoj lik na obzoru svitanja…
Iz lazura noći izranja jesenje jutro i tvoj šapat...

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Tvoj glas plijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.09.2021.

Priča o nama i svemiru...





jednom mi je prijatelj rekao superstrune su tkivo koje nas donosi u i odnosi iz ovozemaljskog svijeta... znanost traga za dokazivosti... rekao je... možda češ jednom ponovo susresti djeda... tada sam oplakivala njegovu smrt... vjerovala sam mu ... vjerujem mu još uvijek... smiruje me... a vjerujem i Pitagori koji je davno tvrdio jesmo i bit ćemo opet... neprepoznativi fizički, ali to ćemo biti mi... prepoznat će se srodne svijesti...
da, uvijek smo tu... oduvijek živimo ovostrani i onostrani život...






Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…

...Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…

Violeta Parra (1917 - 1967)






U galeriji uspomena ozrcaljena uzročnost vremena… vidim nas dolutale iz neke davne legende… nas u Homerskim pričama… na Platonovoj gozbi… u Danteovoj božanskoj komediji… u Joycevom uliksu… u sadašnjem trenutku...
Maštarije pretačem u štivo… pišem metajezikom… naslanjam se na već davno napisano… odrađujem solilokvij… razgovor sa samom sobom…
Sjećam se tvojih priča o razgovorima uz ognjište… bio si i ostao dijete iskona… volim slušati tvoj glas iz kojeg izranja snaga rodoslovlja… zatvaraš me u krug svih krugova… bez početka i bez kraja… s pričama koje su nas oduvijek hranile… budile nadahnuće… osjećam vrtloženje… začaranost postojanja u prostor- vremenu… nedjeljivost od Svemira…

Promatram zvjezdano nebo... zvijezde tihuju... dokazuju našu nedjeljivost od svemira… ćutim bezgraničje postojanja u zbilji… dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili… možda… mi pustolovi ljepotama... mi umom kozmopoliti, srcem vječni ljubavnici ljubavi... mi letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život... rijeka nevraćanka nas je primila u kap ovoga ovdje i ovoga sada…

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.09.2021.

Navala riječi...






Volim gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u transcendentnom poimanju stvarnosti… zaustavljanje na dionicama u kojima sanjah budućnost…
Divno je uspoređivanje tadašnjih slika i preslika u ovome sada… vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrijednije stanje svijesti…





Da, jezik nas obilježava, a riječi su moćnice izričaja… važem ih na kantaru svijesti… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju biverzuma… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…

Razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja odbacuju obmane, navalom riječi pišu uvijek novu, a istu priču o tebi i meni…

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 25.09.2021.

Umnoženi...




Jesen u meni budi nostalgiju. želju za lutanjem koridorima svijesti.
U zrcalima svijesti susrećem moje umnoženo Ja.
ja plačem, tugujem, smiješim se...
Bila sam pripitomljena mislima, bezoblična, nesprisutna u trenutku.
Bijah plijen uma, promatrah let ptica, odgonetah zakone gravitacije,
tražih mogućnost nedjeljivosti, gubih se u fantazmogoniji imaginarija,
u svijetu bez mene.

Bila je jesen. Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Pokušah razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka, ubrzati vrijeme, uroniti u vječnu vatru,
u svjetlost koje ubija tminu.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
Vidjeh siluetu muške ljepote i lik žene u njegovim očima. Zastadoh na tren.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.

Suza, kap sna kapnu na njegov dlan.
Razbili smo tišinu noći, vjetar je pjevao baladu o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.

jesmo li već jednom bili?... hoćemo li ponovo biti?...
rađamo li se u novom obličju sa istom srži?…

Iz oluje ruža se rađamo umnoženi...


Dijana Jelčić... djelić neukoričenih priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.



- 10:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 24.09.2021.

Ikonostas sjećanja...






Znajući kako me oduševljavaju ikonostatasi pravoslavnih manastira @Lastavica mi je darovala samo složeni ikonostats... ljepote ikonostasa...
Pokušavam mnoge misaono osjećajne slike koje godinama arhivirah u galeriji pamćenja oslikati riječima... putovali smo... upoznavali mnoge zemlje i gradove, upoznavali ljude... vodili poetske dijaloge... danas iz buketa godina izranjaju trenuci, nezaboravni, ikone ozrcaljene u odaji ogleda i odjeka... slažem ikonostas proživljenoga... možda uspijem naših nekoliko desetljeća ukorićiti... pišem, brišem, korigiram...





Kiša je rominjala poezijom kapi… nebo odjenuto bojom pijeska je skrivalo zvijezde… tihovale su u dubini lazurnog pehara… niz okna se slijevale suze neba…
dolazi jesen… šapnuo si…
volim jesen i rapsodiju njenih boja…

Prisjetih se Provanse i Mistrala, donosio je miris mora… Rhona je romorila priču o gradnji mosta među svjetovima… promatrali smo krhotine tog vjekovnog zdanja i oživljavali legendu o ljubavi…

Na ikonostasu sjećanja vidim most nad smaragdnom rijekom i nas u zavijutku lijepe uspomene…

U noći prepunoj mirisa dozrelih maslina, grožđa i smokava nebo je objavilo kraj plača… u krajoliku kože i znoja srca iskre tvoje oči… nova ikona u galeriji uspomena.

Ni zlatnik na kobaltnom satenu ne sjaji nježnije… volim tvoju vječnu mladost… uspoređujem je sa starošću noćnog lutalice… u melankoniji trenutka živim čaroliju pješčanog sata… vrijeme zatvoreno u dva konusa… omeđeno kukuljicom nastajanja… iz sricanja tišine izranja bijela svjetlost… širi vidokrug, razotkriva obrise radjajućeg dana...
a ona nevidljiva bojom vjenčanice kiti zoru...
čujem govor svitanja.…

Nebo se smiješi… otvara se bisernica zbilje… u školjci jutrenja osluškujem preludij ka rapsodiji jesenjih boja...

Ova noć je bila prekratka za sva sjećanja...

Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.09.2021.

Vrijeme vage...





Ošamućena čarolijom svitanja pijem prvu kavu. Promatram darovanu mi sliku… upijam zrcaljenje nadahnuća umjetnika…
u spletu jeenjih boja vidim svitanje ljepote... svjetlost se prelama u prizmi sjećanja…
fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… vrtlože sklad nastajućeg vremena...





što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje…
uronili smo u vrijeme Vage...
želim ti vrijeme ljubavi…
vrijeme je ljubav…
za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu…
i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima…
i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?...
nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje…
vrijeme je sudbinski put…
postoji li ta staza?...
je li ucrtana na globusu?...
Znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura…
vjerujem u njeno znakovlje…
sudbina nam ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta…
simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali…
blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim…

U viru osjećanja promjena ritma srca.

Ti ljubavni obliče, osjećam te kao sklad vremena, šapnuo si.
Osjećam te kao jesenju sonatu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk Harmonijine gitare, kao rifove neba.
Osjećam te kao rapsoda, tvoja balada sluhom budi snove.
Titrajima vremena se slijeva u zbilju.

Dijana Jelčić


- 11:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 22.09.2021.

Odrazi...








Odraz ljubavi...
Uzmi osmeh i daruj ga onome ko ga nikad nije imao. Uzmi zraku sunca i učini da odleti onamo gde vlada noć. Otkrij izvor i okupaj onoga ko živi u blatu. Uzmi suzu i položi je na lice onoga ko nikad nije plakao. Uzmi hrabrost i stavi je u dušu onoga ko se ne sme boriti. Otkrij život i pripovedaj o njemu onome ko ga ne može shvatiti. Uzmi nadu i živi u njenom svetlu. Uzmi dobrotu i daruj je onome ko ne zna darivati. Otkrij ljubav i pokaži je čitavom svetu.
Mahatma Gandi








Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketubjelog cvijeća
jurnula u život.







Gazeći po snjegu u lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti smjer,
podijeliti hladnoću...
Skidao si cvijeće iz moje kose,
stavio ruke na ramena
Voljela sam dodir tvoje kože
I sudbinu i decembar...







Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava
Milovanje svjetla probudi uspomene
Tragovi tvog tijela oživješe
na ružičastom satenu
pored mene.







Misli su preglasne za tišinu koju želim,
slavim slobodu, a nazdravljam s tugom
na usnama gorčina, na ognjištu uspomena
izgara zanji panj,
Noćas je vjetar odsvirao requiem,
ugasio lumin na oltaru želja
Iz kaleža žudnji prosuo pepeo
nedosanjanih snova.
Na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

U zrcalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 21.09.2021.

Sve naše jeseni...




...Kako dani bivaju u sve mekšoj svetlosti, a
jabuka najzad visi stvarno dovršena i
nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije, najsrećnije od
svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!

Walt Whitman






Harmonija, kći Aresa i Afrodite, utjelovljena skladnost vječnosti
rat i mir, zlo i dobro, dan i noć, jednakost cjeline. Ravnodnevica, jesen, zrelo grožđe
dolazeće krštenje, miris mladog vina.
Vidokružje zrcali san uramljen satenom noći. Brojimo daleke zvjezde.
Sedam Atlasovih kčeri je odnijelo ljeto u sazviježđe Vage.
Uronili smo u predvorje tišine tek naslućujućih halkionskih dana.
Sjećam se vremena u kojem smo u rasponu između
jesenjeg ekvinocija i zimskog solsticija osjećali bjes i milosrđe bogova,
metamorfozu ljubavi u srcem odapet let vodomara.






... Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.
Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim zima koja dolazi će biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih, dovela Baccusa u vinograde. Osjećam Dionizijski trenutak, uzbuđenost njegove razuzdanosti. Čutim snagu čuvarice Lunina hrama i živim lunarnim kalendarom, slijedim iskonsko vjerovanje u snagu Mjeseca. Jesen objavljuje njegovu dominaciju nad Suncem.
djelić iz zbirke Umijeeće vremena... jesen 1987.






jesen se obznanjuje rapsodijom boja, mirisom dunja, pečenih kestena i sonatom mjesečeva srebra…
jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…





jesen u kojoj promovirah dva zbornika mojih osjećanja...
jesen pod krošnjama razgranatog vremena,
još rascvjetanog rujna, mirisnog listopada, stidnog studenog i adventnog prosinca.

veselim se dolasku halkionskih dana...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.09.2021.

U srcu vremena...






Poezija na trgovima cvijeća, ptica i knjiga daruje sreću. Na sajmištima željeza, okova i roblja razotkriva ranjivost.i nježno pruža otpor svijetu. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona juriša na barikade okrutnosti i postaje revolucija svijesti. Ona ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom nutarnjih refleksija.
Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna.





Kada listam antologiju poezije susrećem pjesnike lutalice, sanjare riječitih obzorja, obsjenare tajanstvenih privida, iluzioniste vremena, stvaraoce utopija i distopija… čujem priču vode, poeziju kiše, poetiku suza, poemu o biseru…duši zaspaloj u materijalnom svijetu... u noći mjesečeva raspuknuća, čitajući, otkrivam nove pute ka trgovima svanuća…vidim iza okna jutrenja, u tmini kobalta se zrcali pješčana kula…zdanje sagrađeno od praha vremena…na njinim zidovima ucrtan svijet bez granica...u tišini praskozorja čujem antologijski šapat…titraj poeme o biseru…glas bezuvjetne ljubavi…





Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.

U prelomu svjetlosti, u srži istine iluzija istovremenosti,
privid skrivene stvarnosti, izmišljaj paralelnih svjetova,
čarolija uma, mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh zgusnuće svjetlosti,
u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Oćutih porinuće u njedra ljubavi,
u skute strasti, u nježnost
pjeska i pjene.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce vremena.

Na obzoru
se rađa
dan.

Dijana Jelčić


- 12:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.09.2021.

Stajala je na mostu...






Netko pokuca na prozor
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.





Bilo je to u vremenu oluje ruža...
Počela je pisati pjesme...

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..

Tada netko pokuca na okno srca.
Ona otvori oči.
Život tako jednostavan i lijep...
usudila se otvoriti okno...


Stajala je na mostu...

Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987… istina Kaštelanove recenzije… pisanje je na početku talent, a onda postaje pokora… tim putem koračam još uvijek… danas, 19. 09. 2021- e se prisjećam… da, bilo je to vrijeme oluje ruža… tragovi u pijesku vremena još postoje… ..


- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 18.09.2021.

Bili su to dani...







Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja. Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.

sjećam se jednog davnog rujna... godina 2013. bili su to dani ispunjeni ljepotom, prijateljstvom i umjetnošću... u kaleidoskopu slika, u djelićima sjećanja... u očima neba... u zvuku morskih orgulja... u velovima tajanstvenih oblaka... na našim licima... u osmijesima... u šapatima i tišini... od purpurnih svitanja do ljubičastih sutona... u razgovorima se zrcali lice ljubavi...

Lutali smo Zadrom... počela je kiša... posjetili muzej stakla... u gradskoj loži prisustvovali otvorenju izložbe Ivana Meštrovića...
zahvalismo se ljubavi što nas sjedinjuje sa dobrim ljudima... što nam daruje svoj najvrednji djelić... prijateljstvo..





U Hercegovini smo koračali alejom gorkih naranača... opori miris i sjećanja... trajanje u nagosti prohujalog vremena... vjetar u krošnjama se igrao s plodovima odlazećeg ljeta... zlato utkano u okus pamćenja... s prijateljima smo djelili tajnu nutrine... dugo nas nije billo...
Kako izreći, kako opisati, kako označiti, kako razlikovati, kako vagati vrijednosti?
Tražim riječi.
Vrijednosti su nevidljive, kriju se u osjećajima, u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima. Uzaludno je tragati za znacima.
Utkani su u gorštačkoj plemenitosti, u porijeklu,
u zrnima grožđa, u okusu gorkih naranača.





prijateljstvo se događa u trajanju... u magiji nektara koji omamljuje... u tajni doziranja okusa i mirisa... u dozrijevanju pod nutarnjim suncem...

Bili su to dani nadahnuća... a gorka naranča metafora za tajnu bezuvjetne ljubavi ... prijateljstvo je to...

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 17.09.2021.

Paradoksi...






U budnosti nepobitnost snovitosti,
u neopozivoj prolaznosti
obrisi neprolaznih
maštarija.

Za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti.
Iz uspomene dozivah bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
svrsishodnošću.

Uspinjanje perceptivnom varkom,
obnavljajućom iluzijom
Sazrijavnje na cesti bez povratka,
plov ka nepostojećem otoku,
utjelovljenje utopije.

Još uvijek se igram, tkivom sna zaobljujem
djelić naše zbilje.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.






Reci mi osmijehom.
Šta?
Jesmo li odrasli?
Nismo!

U romoru rijeke tvog djetinjstva
titra izvor istine,
u poeziji kapi paradoks našeg
vremena.

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.09.2021.

Na izvoru tajne…






Tišina… močvara šuti... i ptice tihuju... sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom…
stigli smo sa Suncem… čekamo razotkrivanje tajne…

Iza nas poezija drevnog oceana, miris školjki i zavjetrina sna.
Bježali smo od stvarnosti, željeli dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa,
uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama...
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica,
voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali zagrljaj sunca i mora.

Ispred nas tek naslućujuće… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka savršenstvu smiraja…


"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.I nema kraja.Smrću je samo obasjana. Staza uspona od gnijezda do zvijezda."
Mak Dizdar



Stojimo u središtu zbilje… priroda je oku vidljiva u njenoj trodimenzionalnosti... a oko nas četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli I osjećanja… miris tek dozrelog grožđa omamljuje osjetila…
iz srca prostora izvire vrijeme… uvija se oko nas blagošću postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja…





Na izvoru tajne bljesak svjetlosti... sve drugo se događa samo od sebe…


Dijana Jelčić...


- 11:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 15.09.2021.

Samo po sebi...






Suton, noć, ponoć, svitanje, zenit....
Slike u isti mah bliske i daleke, tajanstvene
kao tkivo svemira, kao svjetlost zvijezde
koja odmakom u vremenu
našim očima postaje
vidljiva.

Ipso facto, samo po sebi obnavljajuće svjedočanstvo prolaznosti.





Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama,
mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama,
u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.





Osjetih jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora…
Dolina zelene rijeke, plavetnilo delte, zagrljaj rijeke, mora i neba…
naši odlasci i dolasci... u vjetru romor istine… osluhnuh njenu neizgovorivost…
razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine…

Udaracima klatna o bronzu crkvenog zvona odzvanja prošlost..
Povorka zvuka nestaje u sumraku.
Ostaje davno mi darovana bijela ruža pored fotografije iz mladosti
i sjećanje ubrizgano u tkivo pamćenja.





Ova ruža je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći njoj ne znači ništa,
ali naše vrijeme će jednoga dana stati,
svjetlost će zaokružiti prostor.

Na stazi budnosti će zatitrati requiem
odlazećih koraka, uranjati u lahor
dolazećeg smiraja.

Dijana Jelčić...



- 17:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 14.09.2021.

Preživjeli smo...








"Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu."
Avigdor Pawsner 1793—1993

Dean J. Toumin je dizajner šoljice na kojoj je
upisana gornja misao... sjećam se... zamirisao je mjesec maj...
uz buket djurdjica smo dobili šoljicu na dar...






U vremenu tihog umiranja upoznah prkosnost sudbine, preživjeh urinuće u vir straha,
misaono lutah bespućem, družih se s pticama i labudovima.
U trenutku osjetih sve propuštene, sve zaboravljene.
Začuh sva kajanja utkana u molitvu jutra.
Na jednoj šetnji vidjeh preplašenog crno bijelog mačkića... na mojim rukama se smirio,
osjetih istost koljevke i snivanja...

Sartre je ironično rekao... pakao su uvijek oni drugi...
je li to istina... Upitah se, gdje je pakao?

Prije njega je Pawsner rekaao.."Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu"

Povjerovah i spoznah, umijeće umjetnosti je istina, a san je sidro u oceanu jave,
umijeće življenja na krhkoj niti sidrenja. .

U prozirnoj tišini vidjeh mnoga sunca,
odsanjah budnost, osjetih uzbibanost nutrine,
moć vjerovanja u ostvarenje sna.

Obnavljamo samo dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.

U snovitosti prostora naslutih ljepotu geometrije vremena,
dosegnuh vrunac. Na žrtveniku svitanja bijeli dim.
Osjetih, vrijeme tihog umiranja je opozvano.

Preživjeli smo... tu smo... živmo život...

Dijana Jelčić


- 12:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.09.2021.

O blogu i blogerima...





Jučer sam bila s prijteljicom na kavi... Zagreb, Švicarska, Zagreb... mladost provele u istm kvartu...zrelost dočekale u Švicarskoj... vratile se u kvart... razgovarale o vremenu corone i mirovine... pričala sam joj o blogu i mojih trinaest godina trajanja u blogosferi... razgovor je uzburkao uspomne...





Svanulo je. Uživam u tišini i mirisu prve kave. prolutah arhivom bloga... pronadjoh ovaj tekst... objava na današnji dan prošle godine... bilo vas je deset... svi ste još tu... divan osjećaj... evo avatara...





Kao u orahovoj ljusci zgusnuta moć paralelnih svijetova i sklad krugova snova. Svakdnevno blogoverzumom titra balada dana.... čuje se glasanje svanuća, zenita, sutona i noći. Blogeri, kao rapsodi na trgovima cvijeća, ptica i knjiga, svojim nadahnućem, konstruktivnim i poetskim dijalozima šire verzum... oplemenjuju ga...
U labirintu riječi, fotografija, zbilje i snova, rasapa svjetlosti, ishodištu cjelovitosti
nižu se stihovi, eseji, putopisi, smijeh i suze, oplemenjuju ispovjesti smjehotvoraca,
moćnih mislioca i sretnih ljubavnika.

Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma,

Tu smo na obzoru pamćenja, mi djelići izmaštanog scenarija,
mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka, kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica, somelijeri božanskog pića.

Tu smo u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi blogonauti.

U kolopletu objava razotkrivamo ranjivost. U komentarima izranjaju riječi utjehe i razumjevanja. Kao što bijele golubice u svitanjima zoblju zvijezde, tako riječi blogoprijatelja zoblju strahove i tuge.





Sada čitam komentare na jučerašnu objavu... osjetih... na koordinatama blogoverzuma se događa radost susreta.

Hvala vam...

Dijana Jelčić...

- 11:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

O blogu i blogerima...





Jučer sam bila s prijteljicom na kavi... Zagreb, Švicarska, Zagreb... mladost provele u istm kvartu...zrelost dočekale u Švicarskoj... vratile se u kvart... razgovarale o vremenu corone i mirovine... pričala sam joj o blogu i mojih trinaest godina trajanja u blogosferi... razgovor je uzburkao uspomne...





Svanulo je. Uživam u tišini i mirisu prve kave. prolutah arhivom bloga... pronadjoh ovaj tekst... objava na današnji dan prošle godine... bilo vas je deset... svi ste još tu... divan osjećaj... evo avatara...





Kao u orahovoj ljusci zgusnuta moć paralelnih svijetova i sklad krugova snova. Svakdnevno blogoverzumom titra balada dana.... čuje se glasanje svanuća, zenita, sutona i noći. Blogeri, kao rapsodi na trgovima cvijeća, ptica i knjiga, svojim nadahnućem, konstruktivnim i poetskim dijalozima šire verzum... oplemenjuju ga...
U labirintu riječi, fotografija, zbilje i snova, rasapa svjetlosti, ishodištu cjelovitosti
nižu se stihovi, eseji, putopisi, smijeh i suze, oplemenjuju ispovjesti smjehotvoraca,
moćnih mislioca i sretnih ljubavnika.

Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma,

Tu smo na obzoru pamćenja, mi djelići izmaštanog scenarija,
mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka, kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica, somelijeri božanskog pića.

Tu smo u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi blogonauti.

U kolopletu objava razotkrivamo ranjivost. U komentarima izranjaju riječi utjehe i razumjevanja. Kao što bijele golubice u svitanjima zoblju zvijezde, tako riječi blogoprijatelja zoblju strahove i tuge.





Sada čitam komentare na jučerašnu objavu... osjetih... na koordinatama blogoverzuma se događa radost susreta.

Hvala vam...

Dijana Jelčić...

- 11:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.09.2021.

Zagrljaj je...








Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš






Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si te noći oslobodio iz okova srama.

Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene... tog ljeta u dubini tvojih oöiju vidjeh nestajanje uzaludnosti, osjetih povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.

Šaputao si Enesov stih,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...


Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz kroz oluju snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila...
Začuh tišinu, nečujni romor ritma srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše...

U neizgovorenim pitanjima je moć.

Osjetih nestajanje slutnje, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena, proricanje dolazeće ljepote.

Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo prisnosti.

Dijana Jelčić...



- 18:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 11.09.2021.

U obećanju vremena...






Kelnsko platno, 1470… nepoznati nemački (ili franko-flamanski) majstor. „Ljubavna čarolija“.
Muzej primjenjene umjetnosti, Leipzig, Njemačka.






Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li nestati u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Prohujale su godine zatočeništva u razumu, u sumanutosti zbilje,
u sukobu srca i uma, sakralnog i profanog.

U kolažu smisla svjetlost, neuništivost prve istine,
uzdanost u neokaljanost svijeta,
Oduzimam zbilji moć, bježim od beznađa,
oslikovljavam maštarije, djevičanski izvor,
poeziju ruža i vjerovanje u
početak priče.

U obećanju vremena naše godine,
brazda sjećanja i odživljeni nemiri.
U trenutku zgusnuće ljepote
nutarnji muk, preobražaj
igre svijesti i podsvjesti.

U igri srca i uma
ljubavna čarolija.

Dijana Jelčić


- 18:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 10.09.2021.

Sjene uma...




"SVEMIR U ORAHOVOJ LJUSCI"
"Možda se u njemu nalaze ljudi-sjene kojima glavobolju također zadaje nedostajuća masa u njihovom svijetu, bez koje ne mogu objasniti staze zvijezda-sjena oko središta galaktike-sjene."
Stephen Hawking

Svemir u orahovoj ljuski,
u svijetu sjena zgusnuta zagonetka,
tajanstveni um stvoritelja.

Život u pomaku od ljudskoga,
izvanzemaljska iluzija,
zrcaljenje svijesti u onostranom,
tišina otrgnuta žamoru zbilje.
Prije zvuka je bio muk,
skladna zadanost u ovitku pripadanja.




Hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, simetriju i asimetriju?...





Jučer smo, na terasi restorana Zlatna školjka, ručali s prijateljima. Dugo smo razgovarali o dolazećem, o praznini učahurenoj u strahu, o sveopćem neznanju koje lebdi nad nama... i sjene imaju svoj svemir... reljef polutki naše sive tvari je slićan orahovom... glava je ljuska... u nutarnjem svemiru postoje sjene uma... ponekad pokušavaju promjeniti tijek misli tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti... tako skrivene u pdsvjesti mogu biti i pritajeni izvor kreativnosti

Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…

Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja oživljavamo onostrano… dotićemo se legendi… smanjujemo, skidamo tjelesnost, postajemo energija... putujuća misao kroz sjećanja...

voljeli se Priam i Tizba...bio je zid... bio je gavran... otac nije dozvolio... murva je pocrnila... postali su drvo...
sutra mogu postati prah, a ti pijesak... to su naša prirodna stanja...
Preobrazba svijesti...metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca... tragovi u pamćenju, u ritmu klatna vremena...

Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost bliskosti… ispreplitanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…

Veselim se jesenjim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas Anđeli i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, poezija kiše, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić


- 18:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.09.2021.

U pejsažu sjećanja...





Prisjećam se tišine satkane u obrise davnih uspomena... susret u vlaku prema jugu... u njegovim očima san... razmjena kniga i njegov silazak na malenoj postaji prašnjavog perona... u Dubrovniku me dočekalo društvo... otišli smo na otok Mljet...





Nad drevnom Melissom ples bijelih oblaka. Medovina pretočena u doživljaj. U galeriji uspomena mirisne slike. Koračam padinama pamćenja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. U sedefu svijesti romor zaborava.
Na obroncima privida miris ružina drveta i tišina Bogova već davno zapisana Homerovim heksametrima… U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare jecaj nepostojanja…
Razmišljala sam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijeh njenu dubinu…
Raj i pakao su u nama, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe… sve što se događalo događa se još uvijek. Iz bljeska svjetlosti izranjaju uspomene. Istovremenost postojanja i tu i tamo.





Bio je maj. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala trgom cvijeća... mirisale su ruže, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh ka teatru gdje me čekala mama.





Vidjeh njegov lik na plakatu ispred teatra... dječak s prašnjavog perona, stranac iz vlaka je postao glumac...
Udjoh u Talijin hram… u svetište davnih uspomena... zamirisale su ruže...

Sjedio je u kutu i čitao knjigu koju je odnio kao znamen na susret u vlaku… spuštena pogleda je šapnuo…
Vidio sam te na cvjetnom... .tvoja mama mi je rekla da dolaziš...
zanijemila sam... sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga...
Imaš još uvijek isti parfem… govorio je dižući pogled… u njegovim očima tajna skrivena u kutku mog svemira…
srce je promijenilo ritam…upoznah jednu drugaćiju sebe…

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 08.09.2021.

Suncolovka...






Govorom razotkrivamo ranjivost istine, razbijamo gral tajni,
a onda skupljamo krhotine srca.
Osluškujem sučeljavanje anđela i demona.
Zvuk tipkovnice objavljuje pobjedu nad dvoumljenjem.

U katedrali zvuka, gudalo dodiruje strune vremena,
zrakom titra zabluda.
Premješteno sunce miruje u odmaku
od izvora.
Na njegovom licu tvoj osmijeh,
u očima čuđenje.





U albumu uspomena ikona sunoćavanja,
nad morem utiha, iza obzora privid beskraja.
Odlazeće ljeto, čežnja u bisagama sanjive zbilje,
u pamćenju ukotvljen krajobraz, zanos prapočetka,
istina o prijeklu sunca.

Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…
Sjećam se naših mahnitanja u ljetnim sutonima... željeli smo zaustaviti umiranje dana... lovili posljednje zrake sunca... a ono je nestajalo iza obzora...

Gdje je suncolovka?...
U sjaju tvoga irisa...
Vidijeh je u dubini tvog pogleda…

U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronadjoh odgovor na pitanje… suncolovka je u nama…
u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…

Dijana Jelčić



- 07:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 07.09.2021.

Riječi kao ptice...





Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno....

U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Danijel Dragojević






Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...

Misli se roje, um se budi, kovitla slike. Nad oltarom uspomena bjela golubica. zoblje ostatke razmrvljenog bola.
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane…

Između nas i prošlosti svijet uspomena, oluja svijesti, vrtlog riječi i koloplet vremena..

Prelama se vrijeme… sjećam se blagoslova polja… i tihe molitve… jesen donosi plodove ljeta… uranjamo u melankoniju… u omamljujuću pastoralu arkadijske istine…tišina dolutala iz doline zelene rijeke se ovija oko sluha… močvara tone u san… ptice napuštaju stanište… odlaze ka južnom nebu…
Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.

Volim jesen… izranjam iz tanane koprene sna… iz zavijutka sjećanja i promatram tvoje lice na uzglavlju pored mene…
u tišini jutrenja tonovi requiema umirućem ljetu… vedrina svitanja obećaje lijep dan…
Na trgu cvijeća sunčana svjetlost sklada rapsodiju jave.


Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.09.2021.

Efemernost vremena...







susret prijatelja koji bijahu prijatelji prije virtualanog druženja... družili smo se u Zagrebu, Dubrovniu, Pragu, Zürichu, Bernu.. .oni i mi... ljepota prijateljstva koje traje desetljećima... usrećuje... oplemenjuje... tu smo, još uvijek..
to smo mi... rođeni u prvoj polovici prošlog stoljeća... prijateljstvo je uistinu najuzvišenije ozračje ljubavi...
To je to... divan osjećaj... i svjesni smo... trajat ćemo...






Zaustavljeni u carstvu boginje dana,
na izvorištu puteva ka dolazećem trenu,
tihujemo... zavoli ovaj dan.

U sužanjstvu dana ćutimo slobodu,
metafizičku beskonačnost
u fizičkoj konačnosti.

U ropstvu prolaznosti, lelekom sebra
ukorjenjeni u vječnosti,
u tišini osluškujemo huk prošlosti,
usidreni u trenutku živimo ljubav.

Efemernost vremena,
vječno mjenjajuća slika zbilje,
dah na zrcalu svijesti, pretvorba jave,
tek stručak istine i uprisutnjenje trajanja.

Osmijeh, utjelovljena radost,
nedohvatnost dolazećeg,
sa genima primordijalnih bogova
osjećamo moć ishodišta vremena.

Volim sjećanja i srcem odapet
let ptica odsanjane mladosti.

U odaji ogleda i odjeka zvuk melodije
... Ako sutra nikad ne dođe...

Živimo dan, uživamo u njemu
kao da sljedeći neće doći...

Dijana Jelčić


- 11:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.09.2021.

Neprocjenjivo...







…Ako Stavrogin vjeruje
on ne vjeruje da vjeruje.
Ako ne vjeruje
on ne vjeruje da ne vjeruje…
Dostojevski






Umirala su sjećanja, a u magli zaborava
silueta nezaborava, duh prošlosti,
osmijeh prohujale mladosti.
Zaziva me u gluho doba noći,
s astrolabom u ruci.
na dlanu trenutka crtamo put do Siriusa,
do Orionovog carstva, do osmijeha neba..
Ko srcem odapet let ptica odlaze trenuci .
sreća je u neponovljivosti ni veselih ni tužnih.

Vjerujem u neponovljivost,
zaboravljam sve ružno i tužno.





Na trgovima cvijeća, ptica i knjiga susretah ljude... uranjah u njihove poglede...odgovori su stizali osmijesima koji su hranili dušu... u sjećanju su ostali tragovi na suputnike tišinom velikih gradova... i tako prolaze dani, mjeseci godine... slučajni susreti na obodu životnog kruga oplemenjuju uspomene... titraji njhovih aureola dotaknuše auru pamćenja... ostadoše slike u muzeju svijesti...

U sjetnim jutrima kada se ne događa ništa odvijam film... vremeplov odživljenog života... osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj... ritam usklađen sa smislom življenja... vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet... novi susreti sa starim prijateljima... utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti... i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Misli, osjećaji, čežnje, žudnje, znatiželje... klupko naše vremenitosti nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka u kutku mladosti... divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti... da, prijateljstvo je to... neprocjenjivi dar bezbrižne mladosti...

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 04.09.2021.

Dozvoli srcu da diše...






Sjedili smo na terasi kafića... Zdravko Zima i mi.... razgovarali o Sokratu i demokraciji...
Proročke riječi grčkog filozofa su posve nevjerojatne. Nastale prije 2500 godina, a aktulnije nego ikad!

Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima.
Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokracija će im to dati.
Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca.
a demokracija će im to dati.
Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati.
A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.
Sokrat (470. – 399. pr. n.e.)


A onda tišina... naša... zatitrala je misao egzistencijalizma...






Sloboda nije ništa drugo nego šansa da budeš bolji.
Albert Camus






U promjenjivosti stanja svijesno prolazim kroz lukove zbilje… nestajem i nastajem pod karijatidama nebeskog svodovlja… kao ptica iznjedrena iz pepela praotaca lebdim vizijama… ronim ljubičastim oceanom… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… osluškujem kantate dubine i izranjam na pučinu trenutka oplemenjena glazbom i slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…

U toj naraciji svijesti spoznajem nelinearnost vremena… njegovu umreženost u pamćenju… kovitlanje u spoznaji… širenje i zgušnjavanje u slojeve herojskih zanosa… ispreplitanje sfera misaonosti i osjećajnosti...
Osjećam moć odaje ogleda i odjeka... uzburkanost demonskih misli i mir uzavrelih nemira… i nepotrebnost čekanja na nedolazećeg Godota…
U odaji budne svijesti, u potpunoj nagosti razotkrivam sve uzaludnosti… spoznajem apsurde… raskrinkavam demone… sukobljavam se s njima… nastojim smanjiti njihovu moć…

Ne, lažno je vjerovanje da se nutarnjih demona možemo zauvijek riješti… ali svijesni njihove čudi možemo s njima voditi dijaloge… u samoći s njima sklapati mir… razumjeti Sizifov besmisao, Prometejevu žrtvu... apsurde u strancu...

Camus nam poručuje, čovjek bez iluzija je sam sebi stranac... zato počinjem sve apsurde, sav besmisao zbilje pretakati u iluzije dolazećeg vremena... mirim se s prohujalim, uranjam u ljepotu odsanjane budućnosti...

i ponavljam davni stih...

opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...

Dijana Jelčić

- 06:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 03.09.2021.

Komadić Sunca...






Budim se… u sobu uranja komadić Sunca… mirisno žezlo na dlanu jutrenja… u očima odlazećeg ljeta… u odori nestajućeg kobalta…
Strunu mjesečine čuvam u srcu… darovao si mi srebrom optočenu žudnju na obodu lazurnog pehara… ispijali smo noć… suton objavio plimu snova… uskovitlalo se vrijeme… uzburkao se ocean…
u gralu nutrine proključala ponoć… utihnuli su odjeci sa bojišnice taština, zamrli su strahovi u razvalinama tmine.
prestali su viteški ratovi u ponorima vječnosti.

Na obzoru svitanja oćutih oseku smiraja… na žalu mladoga dana zasjaše biseri…
znoj srca i pjesak dolazećeg vremena…
Tvoj glas pijeni tišinu, stara pjesma donosi radost nebesku.

Svjetlost, došla niotkuda, odlazeći nikamo
zaobljuje prostor, ispisuje načela
našeg vremena.

Sunčani grad, utopija, otok slobode,
san se slijeva u život,
u budnost koja nas omata toplim zlatom
i hrabri prisutnošću u djeliću vremena.
Prohujalost i dolaznost, prošlost i budućnost,
udaljavajuća i približavajuća,
dvije nedodirljivosti u komadiću sunca,
u tkivu sna...
Zajesenilo je... nebo romori poeziju boja, u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.09.2021.

Na žalu zrelosti...





- Formalna igra je težila da iz stvarnih sadržaja svake igre, matematičkih, jezičkih, muzičkih i tako dalje, obrazuje što gušće, što nepropustljivije formalno savršeno jedinstvo i harmoniju. Psihološka igra, naprotiv, tražila je jedinstvo i harmoniju, kosmosnu zaokrugljenost i savršenstvo ne toliko u izboru, rasporedu, ograničavanju, povezivanju i stavljanju sadržaja jednih prema drugima, koliko u meditaciji koja prati svaku etapu igre, stavljajući na nju najveći naglasak...
Herman Hesse "Igra staklenim perlama". Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život…






Otkotrljale se godine… kaže se u nepovrat… ostala su sjećanja uramljena tkivom pamćenja… prosijalo se vrijeme kroz sito vječnosti… skliznuli su trenuci u nisku blještećeg biserja… sjaji ta kolajna u škrinji uspomena… neprocjenjivo blago nevidljivo za znatiželjne beščutnike i konzumente površnih događanja… tankoćutni nemiri pohranjeni u odaji osjećanja osjećaja… ljepota skrivena u već pomalo izbjedljelim fotografijama… među siluetama nasmiješenih lica u odorama mladalačkih snova…

Promatram sliku jesenjeg pejsaža… u zlaćanom ozračju čujem glasove… dozivaju nas u igru sa staklenim perlama… magistar Ludu sjedi za katedrom života… zadnji igrač kristalnim perlama nas uvodi u okružje stvarnosti…






Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.






Samo jedan pogled u predpovijest nam otkriva naličje postojanja, uvodi nas u arhivu igre... razumijemo tajanstveni jezik u kojem se sjedinjuju znanost i umjetnost, matematika i glazba... igramo se mislima kao što se slikari igraju bojama, muzičari notama, poete riječima ... živimo sve sadržaje i vrednote vječnosti... volimo kao što je Heloise voljela Abelarda... sjedinjujemo u sebi egzotiku, ezoteriku, znanost i religiju... drhtavi kao lišće breza ... savitljivi kao krošnje tužnih vrba, pjenušavi kao šampanjac, lepršavi kao leptiri, zaljubljeni kao tetrijebi, slobodni kao ptice na žici...

U kutku događanja gori vatra tek naćete istine… plameni jezici oslikavaju ikonografiju budućih dana… mi, djeca doline suza žigosani pečatom sreće odlazimo cestom u nedohvatno sutra… koračamo još uvijek stazom neodređenosti… znatiželjni, puni čuđenja se igramo mjehurićima sudbine… u kolopletu iznenađenja ostvarujemo smisao… u kaleidoskopu besmisla odabiremo boje ljubavi i slažemo ih u paletu sadašnjeg trenutka…

Na trpezi dolazeće jeseni mirišu plodovi dozrijevani pod suncem odlazećeg ljeta…
lastavice odlaze… mi ostajemo na žalu zrelosti i skupljamo bisere u nisku pamćenja… bogatiji, moćniji, sretniji…

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 01.09.2021.

Suton djetinjstva...






Sjećam se i nebo je plakalo kada sam odlazila… oprosti… morala sam otići…
imaginacija oluje ruža je kovitlala osjećanja…
uragan nutrine je bio jači od prividne bonace na pućini želja…
poželjeh promejniti stvarnost… jesam li uspjela?...





Napustih obalu šljunčanog jezera… tamo nije bilo školjki…
oblucima smo darivali dušu… osluškivali šapate kamena…
njima mjerili razdaljinu između obale života
i lotosovih cvijetova…
gazeći po snijegu željeli sreći odrediti smijer,
pobijediti hladnoću, pobijediti prolaznost.
otišla sam… sjećam se ruže su umirale
mirisom lipa i uzdasima ljetne kiše…

Nisam zaboravila slatkoriječivot kojom smo se hranili…
bilo je to davno, u sutonu djetinjstva… nismo zajedno dočekali svitanje zrelosti…
ostale su krhotine nedosanjanih snova i buket ruža na ugaslom ognjištu sjećanja…
osjetih plamen nove vatre…

Nisam zamjenila život za život… odbacila sam jedan da bih u drugom živjela…
oćutih zrelost emocionalnog uma… prošlost je bila tek zaljubljenost...
na našoj obali se nisu otvarale bisernice…
Venera nam nije bila naklonjena…
ulažući žetone sreće smo prokockali vrijeme…

razbijali smo slike naših priča,
ožiljke od onda danas nosim kao nakit,
gorčinu nekih uspomena osjećam
kao prešućene vrijednosti
hazardirali smo…
izgubili san i dobili život…

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke... Odakle dolazi ljepota...1987


- 06:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>