Bili su to dani...
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja. Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.
sjećam se jednog davnog rujna... godina 2013. bili su to dani ispunjeni ljepotom, prijateljstvom i umjetnošću... u kaleidoskopu slika, u djelićima sjećanja... u očima neba... u zvuku morskih orgulja... u velovima tajanstvenih oblaka... na našim licima... u osmijesima... u šapatima i tišini... od purpurnih svitanja do ljubičastih sutona... u razgovorima se zrcali lice ljubavi...
Lutali smo Zadrom... počela je kiša... posjetili muzej stakla... u gradskoj loži prisustvovali otvorenju izložbe Ivana Meštrovića...
zahvalismo se ljubavi što nas sjedinjuje sa dobrim ljudima... što nam daruje svoj najvrednji djelić... prijateljstvo..
U Hercegovini smo koračali alejom gorkih naranača... opori miris i sjećanja... trajanje u nagosti prohujalog vremena... vjetar u krošnjama se igrao s plodovima odlazećeg ljeta... zlato utkano u okus pamćenja... s prijateljima smo djelili tajnu nutrine... dugo nas nije billo...
Kako izreći, kako opisati, kako označiti, kako razlikovati, kako vagati vrijednosti?
Tražim riječi.
Vrijednosti su nevidljive, kriju se u osjećajima, u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima. Uzaludno je tragati za znacima.
Utkani su u gorštačkoj plemenitosti, u porijeklu,
u zrnima grožđa, u okusu gorkih naranača.
prijateljstvo se događa u trajanju... u magiji nektara koji omamljuje... u tajni doziranja okusa i mirisa... u dozrijevanju pod nutarnjim suncem...
Bili su to dani nadahnuća... a gorka naranča metafora za tajnu bezuvjetne ljubavi ... prijateljstvo je to...
Dijana Jelčić
|
