Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Umnoženi...




Jesen u meni budi nostalgiju. želju za lutanjem koridorima svijesti.
U zrcalima svijesti susrećem moje umnoženo Ja.
ja plačem, tugujem, smiješim se...
Bila sam pripitomljena mislima, bezoblična, nesprisutna u trenutku.
Bijah plijen uma, promatrah let ptica, odgonetah zakone gravitacije,
tražih mogućnost nedjeljivosti, gubih se u fantazmogoniji imaginarija,
u svijetu bez mene.

Bila je jesen. Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Pokušah razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka, ubrzati vrijeme, uroniti u vječnu vatru,
u svjetlost koje ubija tminu.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
Vidjeh siluetu muške ljepote i lik žene u njegovim očima. Zastadoh na tren.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.

Suza, kap sna kapnu na njegov dlan.
Razbili smo tišinu noći, vjetar je pjevao baladu o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.

jesmo li već jednom bili?... hoćemo li ponovo biti?...
rađamo li se u novom obličju sa istom srži?…

Iz oluje ruža se rađamo umnoženi...


Dijana Jelčić... djelić neukoričenih priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.





Post je objavljen 25.09.2021. u 10:10 sati.