Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Samo po sebi...






Suton, noć, ponoć, svitanje, zenit....
Slike u isti mah bliske i daleke, tajanstvene
kao tkivo svemira, kao svjetlost zvijezde
koja odmakom u vremenu
našim očima postaje
vidljiva.

Ipso facto, samo po sebi obnavljajuće svjedočanstvo prolaznosti.





Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama,
mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama,
u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.





Osjetih jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora…
Dolina zelene rijeke, plavetnilo delte, zagrljaj rijeke, mora i neba…
naši odlasci i dolasci... u vjetru romor istine… osluhnuh njenu neizgovorivost…
razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine…

Udaracima klatna o bronzu crkvenog zvona odzvanja prošlost..
Povorka zvuka nestaje u sumraku.
Ostaje davno mi darovana bijela ruža pored fotografije iz mladosti
i sjećanje ubrizgano u tkivo pamćenja.





Ova ruža je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći njoj ne znači ništa,
ali naše vrijeme će jednoga dana stati,
svjetlost će zaokružiti prostor.

Na stazi budnosti će zatitrati requiem
odlazećih koraka, uranjati u lahor
dolazećeg smiraja.

Dijana Jelčić...





Post je objavljen 15.09.2021. u 17:17 sati.