Sjene uma...
"SVEMIR U ORAHOVOJ LJUSCI"
"Možda se u njemu nalaze ljudi-sjene kojima glavobolju također zadaje nedostajuća masa u njihovom svijetu, bez koje ne mogu objasniti staze zvijezda-sjena oko središta galaktike-sjene."
Stephen Hawking
Svemir u orahovoj ljuski,
u svijetu sjena zgusnuta zagonetka,
tajanstveni um stvoritelja.
Život u pomaku od ljudskoga,
izvanzemaljska iluzija,
zrcaljenje svijesti u onostranom,
tišina otrgnuta žamoru zbilje.
Prije zvuka je bio muk,
skladna zadanost u ovitku pripadanja.
Hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, simetriju i asimetriju?...
Jučer smo, na terasi restorana Zlatna školjka, ručali s prijateljima. Dugo smo razgovarali o dolazećem, o praznini učahurenoj u strahu, o sveopćem neznanju koje lebdi nad nama... i sjene imaju svoj svemir... reljef polutki naše sive tvari je slićan orahovom... glava je ljuska... u nutarnjem svemiru postoje sjene uma... ponekad pokušavaju promjeniti tijek misli tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti... tako skrivene u pdsvjesti mogu biti i pritajeni izvor kreativnosti
Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…
Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja oživljavamo onostrano… dotićemo se legendi… smanjujemo, skidamo tjelesnost, postajemo energija... putujuća misao kroz sjećanja...
voljeli se Priam i Tizba...bio je zid... bio je gavran... otac nije dozvolio... murva je pocrnila... postali su drvo...
sutra mogu postati prah, a ti pijesak... to su naša prirodna stanja...
Preobrazba svijesti...metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca... tragovi u pamćenju, u ritmu klatna vremena...
Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost bliskosti… ispreplitanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…
Veselim se jesenjim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas Anđeli i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, poezija kiše, naši razgovori i maštarije…
Dijana Jelčić
|
