Priča o nama i svemiru...
jednom mi je prijatelj rekao superstrune su tkivo koje nas donosi u i odnosi iz ovozemaljskog svijeta... znanost traga za dokazivosti... rekao je... možda češ jednom ponovo susresti djeda... tada sam oplakivala njegovu smrt... vjerovala sam mu ... vjerujem mu još uvijek... smiruje me... a vjerujem i Pitagori koji je davno tvrdio jesmo i bit ćemo opet... neprepoznativi fizički, ali to ćemo biti mi... prepoznat će se srodne svijesti...
da, uvijek smo tu... oduvijek živimo ovostrani i onostrani život...
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…
...Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…
Violeta Parra (1917 - 1967)
U galeriji uspomena ozrcaljena uzročnost vremena… vidim nas dolutale iz neke davne legende… nas u Homerskim pričama… na Platonovoj gozbi… u Danteovoj božanskoj komediji… u Joycevom uliksu… u sadašnjem trenutku...
Maštarije pretačem u štivo… pišem metajezikom… naslanjam se na već davno napisano… odrađujem solilokvij… razgovor sa samom sobom…
Sjećam se tvojih priča o razgovorima uz ognjište… bio si i ostao dijete iskona… volim slušati tvoj glas iz kojeg izranja snaga rodoslovlja… zatvaraš me u krug svih krugova… bez početka i bez kraja… s pričama koje su nas oduvijek hranile… budile nadahnuće… osjećam vrtloženje… začaranost postojanja u prostor- vremenu… nedjeljivost od Svemira…
Promatram zvjezdano nebo... zvijezde tihuju... dokazuju našu nedjeljivost od svemira… ćutim bezgraničje postojanja u zbilji… dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili… možda… mi pustolovi ljepotama... mi umom kozmopoliti, srcem vječni ljubavnici ljubavi... mi letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život... rijeka nevraćanka nas je primila u kap ovoga ovdje i ovoga sada…
Dijana Jelčić
|
