Zagrljaj je...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš
Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si te noći oslobodio iz okova srama.
Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene... tog ljeta u dubini tvojih oöiju vidjeh nestajanje uzaludnosti, osjetih povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.
Šaputao si Enesov stih,
Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz kroz oluju snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila...
Začuh tišinu, nečujni romor ritma srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše...
U neizgovorenim pitanjima je moć.
Osjetih nestajanje slutnje, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena, proricanje dolazeće ljepote.
Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo prisnosti.
Dijana Jelčić...
|
