U pejsažu sjećanja...
Prisjećam se tišine satkane u obrise davnih uspomena... susret u vlaku prema jugu... u njegovim očima san... razmjena kniga i njegov silazak na malenoj postaji prašnjavog perona... u Dubrovniku me dočekalo društvo... otišli smo na otok Mljet...
Nad drevnom Melissom ples bijelih oblaka. Medovina pretočena u doživljaj. U galeriji uspomena mirisne slike. Koračam padinama pamćenja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. U sedefu svijesti romor zaborava.
Na obroncima privida miris ružina drveta i tišina Bogova već davno zapisana Homerovim heksametrima… U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare jecaj nepostojanja…
Razmišljala sam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijeh njenu dubinu…
Raj i pakao su u nama, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe… sve što se događalo događa se još uvijek. Iz bljeska svjetlosti izranjaju uspomene. Istovremenost postojanja i tu i tamo.
Bio je maj. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala trgom cvijeća... mirisale su ruže, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh ka teatru gdje me čekala mama.
Vidjeh njegov lik na plakatu ispred teatra... dječak s prašnjavog perona, stranac iz vlaka je postao glumac...
Udjoh u Talijin hram… u svetište davnih uspomena... zamirisale su ruže...
Sjedio je u kutu i čitao knjigu koju je odnio kao znamen na susret u vlaku… spuštena pogleda je šapnuo…
Vidio sam te na cvjetnom... .tvoja mama mi je rekla da dolaziš...
zanijemila sam... sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga...
Imaš još uvijek isti parfem… govorio je dižući pogled… u njegovim očima tajna skrivena u kutku mog svemira…
srce je promijenilo ritam…upoznah jednu drugaćiju sebe…
Dijana Jelčić
|
