U srcu vremena...
Poezija na trgovima cvijeća, ptica i knjiga daruje sreću. Na sajmištima željeza, okova i roblja razotkriva ranjivost.i nježno pruža otpor svijetu. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona juriša na barikade okrutnosti i postaje revolucija svijesti. Ona ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom nutarnjih refleksija.
Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna.
Kada listam antologiju poezije susrećem pjesnike lutalice, sanjare riječitih obzorja, obsjenare tajanstvenih privida, iluzioniste vremena, stvaraoce utopija i distopija… čujem priču vode, poeziju kiše, poetiku suza, poemu o biseru…duši zaspaloj u materijalnom svijetu... u noći mjesečeva raspuknuća, čitajući, otkrivam nove pute ka trgovima svanuća…vidim iza okna jutrenja, u tmini kobalta se zrcali pješčana kula…zdanje sagrađeno od praha vremena…na njinim zidovima ucrtan svijet bez granica...u tišini praskozorja čujem antologijski šapat…titraj poeme o biseru…glas bezuvjetne ljubavi…
Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
U prelomu svjetlosti, u srži istine iluzija istovremenosti,
privid skrivene stvarnosti, izmišljaj paralelnih svjetova,
čarolija uma, mogućnost putovanja kroz vrijeme.
Vidjeh zgusnuće svjetlosti,
u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.
U sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.
Oćutih porinuće u njedra ljubavi,
u skute strasti, u nježnost
pjeska i pjene.
Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce vremena.
Na obzoru
se rađa
dan.
Dijana Jelčić
|
