Na žalu zrelosti...
- Formalna igra je težila da iz stvarnih sadržaja svake igre, matematičkih, jezičkih, muzičkih i tako dalje, obrazuje što gušće, što nepropustljivije formalno savršeno jedinstvo i harmoniju. Psihološka igra, naprotiv, tražila je jedinstvo i harmoniju, kosmosnu zaokrugljenost i savršenstvo ne toliko u izboru, rasporedu, ograničavanju, povezivanju i stavljanju sadržaja jednih prema drugima, koliko u meditaciji koja prati svaku etapu igre, stavljajući na nju najveći naglasak...
Herman Hesse "Igra staklenim perlama". Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život…
Otkotrljale se godine… kaže se u nepovrat… ostala su sjećanja uramljena tkivom pamćenja… prosijalo se vrijeme kroz sito vječnosti… skliznuli su trenuci u nisku blještećeg biserja… sjaji ta kolajna u škrinji uspomena… neprocjenjivo blago nevidljivo za znatiželjne beščutnike i konzumente površnih događanja… tankoćutni nemiri pohranjeni u odaji osjećanja osjećaja… ljepota skrivena u već pomalo izbjedljelim fotografijama… među siluetama nasmiješenih lica u odorama mladalačkih snova…
Promatram sliku jesenjeg pejsaža… u zlaćanom ozračju čujem glasove… dozivaju nas u igru sa staklenim perlama… magistar Ludu sjedi za katedrom života… zadnji igrač kristalnim perlama nas uvodi u okružje stvarnosti…
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.
Samo jedan pogled u predpovijest nam otkriva naličje postojanja, uvodi nas u arhivu igre... razumijemo tajanstveni jezik u kojem se sjedinjuju znanost i umjetnost, matematika i glazba... igramo se mislima kao što se slikari igraju bojama, muzičari notama, poete riječima ... živimo sve sadržaje i vrednote vječnosti... volimo kao što je Heloise voljela Abelarda... sjedinjujemo u sebi egzotiku, ezoteriku, znanost i religiju... drhtavi kao lišće breza ... savitljivi kao krošnje tužnih vrba, pjenušavi kao šampanjac, lepršavi kao leptiri, zaljubljeni kao tetrijebi, slobodni kao ptice na žici...
U kutku događanja gori vatra tek naćete istine… plameni jezici oslikavaju ikonografiju budućih dana… mi, djeca doline suza žigosani pečatom sreće odlazimo cestom u nedohvatno sutra… koračamo još uvijek stazom neodređenosti… znatiželjni, puni čuđenja se igramo mjehurićima sudbine… u kolopletu iznenađenja ostvarujemo smisao… u kaleidoskopu besmisla odabiremo boje ljubavi i slažemo ih u paletu sadašnjeg trenutka…
Na trpezi dolazeće jeseni mirišu plodovi dozrijevani pod suncem odlazećeg ljeta…
lastavice odlaze… mi ostajemo na žalu zrelosti i skupljamo bisere u nisku pamćenja… bogatiji, moćniji, sretniji…
Dijana Jelčić
|
