Vrijeme vage...
Ošamućena čarolijom svitanja pijem prvu kavu. Promatram darovanu mi sliku… upijam zrcaljenje nadahnuća umjetnika…
u spletu jeenjih boja vidim svitanje ljepote... svjetlost se prelama u prizmi sjećanja…
fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… vrtlože sklad nastajućeg vremena...
što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje…
uronili smo u vrijeme Vage...
želim ti vrijeme ljubavi…
vrijeme je ljubav…
za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu…
i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima…
i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?...
nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje…
vrijeme je sudbinski put…
postoji li ta staza?...
je li ucrtana na globusu?...
Znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura…
vjerujem u njeno znakovlje…
sudbina nam ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta…
simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali…
blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim…
U viru osjećanja promjena ritma srca.
Ti ljubavni obliče, osjećam te kao sklad vremena, šapnuo si.
Osjećam te kao jesenju sonatu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk Harmonijine gitare, kao rifove neba.
Osjećam te kao rapsoda, tvoja balada sluhom budi snove.
Titrajima vremena se slijeva u zbilju.
Dijana Jelčić
|
