Dosadašnja putovanja

Blog iz tehničkih razloga otišao u hibernaciju, hvala na pitanju! eek
132. Keyseritza Söze
131. Okači Okić
130. Tunel Tuhobić, a mi iznad njega!
129. Kumrovec - Tile, kako se stvaralo Staro Selo Kumrovec i druge partijske priče
128. Kako sam se naljuljala na najdužoj ljuljački u Hrci osvajajući vrh Japica
127. Slatki gradić Klanjec - ne bi vjerovali koliko je hrvatskih sinova dao, a 'ćer ni jednu!
126. Atletski miting u Zagrebu 2008. (tzv. Hanžek) - onaj gdje je Blanku pokrala publika!
125. Fantastičan Renesansni festival - Koprivnica 2008. (plus nastavak, dalje o Stankovom vrhu i vatrenim kuglama)
124. Karlovački dani piva (2008.) - što su jeli i prodavali naši mladi (plus nastavak šetnja po Karlovcu i priča o djevojčici sa štiklicama)
123. Špancirfest 2008. - subotnje španciranje (plus I. nastavak, II. (bizarniji) nastavak + Najsmiješniji lik Špancirfesta)
122. Dječak s bajunetom i janjetina u restoranu Frankopan (Petrakovo Brdo)
121. Zašto ću Medviđak pamtiti do kraja života
120. U potrazi za Julijem Klovićem: Od Bribira do Drivenika + nastavak
119. Vera: Jedno od bizarnijih mjesta gdje sam spavala
118. Kako sam zbog paštete završila na karnevalu u Fužinama (plus nastavak)
117. Vagabund (koliba) + Zagradski vrh
116. Ideja za kupanje: Karlovac & Dobra + tajanstveni dvorac i kameni most
115. Ideja za kupanje: Karlovac & Mrežnica
114. Kotli, kuća za 220.000 eura, Aleja glagoljaša
113. Bizarni restoran Leader u Lupoglavu
112. Orlj, Orlj, Orljak
111. Žbev, Žbev, Žbevnica i ilegalna gradnjica
110. Raspadalica i paragliding
109. Roč me, baby!
108. Motovun, verzija prije Festivala
107. Hum - najmanji na svijetu!
106. Poklon, Učka, Vojak, Dopolovaro
105. Sljemeništarenje: Horvatove stube, štrudla i momci s Puntijarke
104. Ekskluzivno, prvi put online! Kako smo uspjeli pronaći i osvojiti Jadičev plan! (plus nastavak priče)
103. O obitelji Vukušić sa Zavižana i razularenim penzićima-planinarima (Zagreb-Matica?)
102. Mali Rajinac, al' što ima velike muuuhee, plus Zavižanski (Veliki) Pivčevac
101. Veliki Zavižan, Balinovac i Posljednja igra leptira
100. Prvi dan Velebita: dolazak na Zavižan, Edo Popović, Talijan-agresor...
99. Tri dana Velebita - uvod
98. Kako se zapravo kaže Plijes ili Ječmište ili Pliješ ili Ječmenak ili Plječmište - ljubljeni Žumberak post
97. Jezovita Jama Jazovka
96. Ravna gora koja baš i nije ravna
95. Dvorac Trakošćan - šta je to u Hrvatskoj?
94. Zir - novi udar, napad i konačno osvajanje
93. Mammut Big Wall Speed Climbing - Paklenica 2008
92. Bojin kuk (Bojinac): Najjači ever planinarski uspon u mom malom planinarskom životu (plus nastavak priče)
91. Zir - prvi put (i novi prijatelj Nikola)
90. Sljeme: Zadnji ovogodišnji snijeg
89. Grohot-om se nasmijaše
88. O putovanju vlakovima i HŽ-u
87. Lipa moja
86. Medvedgrad s Armandom
85. Joj što mi se svidio taj grad Labin
84. Kad Međimurce naprave planinarski party - Međimurska noć (nastavak)
83. Jedno od najbizarnijih sela koja sam posjetila - Noršić Selo (i Noršićka Plešivica) i to u nastavcima!
82. Uzbudljiva priča o ludom provodu na fantastičnom Japetiću... noooot!
81. Vjetrić s Dinare: Spust sa Sinjala
80. Kako sam preživjela prvo spavanje u planinarskom domu i žig na vrhu Dinare
79. Badanj za ladanj i Dinara u tri posta
78. Što ja nosim od opreme na planinarenje
77. Što vam sve treba od opreme za planinarenje
76. Mračna strana planinarenja! Ehehe...
75. Ako ne znate što bi sami sa sobom predlažem... planinarenje! (u nastavcima!)
74. Kad planinari prostru plahte...
73. Glavaš, Thompson, Cetina i Cetina
72. Moji planinarski dnevnici (III)
71. Vrste planinarskih žigova i žigokradice (II)
70. Žigovi, HPO, HPS, vrhovi planina i drugi planinarski termini (I)
69. Krapinski neandertalci, ujedinimo se!
68. Strahinjšcica: Zatrpani u snijegu u romantičnoj planinarskoj kućici
67. Vjerski turizam u Mariji Bistrici i svirač podno nogu Matije Gubeca
66. Dvorac Tikveš, Baranjci, Tito, Zlatna Greda
65. Orlove stijene i janjetina
64. Okrugljak: E ljudi pa ovo i nije tako loše
63. Špičasti vrh: Sve samo ne špičasto
62. Birtije po Baranji i Kopački rit (u nastavcima)
61. Kapovac: Jedini vrh na kojem sam bila čak tri puta
60. Sovsko jezero: Nema sova, a bome ni jezera
59. Vrh Čardak: Ni na nebu ni ne zemlji, a možda je u šumi
58. Cepeliš: Dolina kraljeva, piramida i pripiti faraoni
57. 'Moja Petrinja' i zašto više nikad neću kupovati Gavrilović proizvode
56. Vis: Fantastični Garić-grad
55. Stvarno prekrasan ovaj dvorac u Ozlju
54. Vodenica - najgora šumska zabit ever!
53. Kako je vrh Vinice poharao pobješnjeli piroman (član PD-a?)
52. Dražesni Martinščak
51. Tuščak: Stoj, draga!
50. Džungle Džumberka i još koješta o hilibilizmu
49. Čevo, čevitis i čevanje
48. Veliki Lubenjak: Kako su nas džinovskim markacijama napali markacisti PD Grebengrad

47. Zrće, Novalja: razotkrivanje, sve o Zrću, prava istina o Zrću, Zrće - vodič za roditelje i druge partijanere
46. Kako smo na najvišem vrhu Paga saznali da je Kamnik blizu Osijeka (plus post s fotografijama Paga - Pag kako ga ja vidim)
45. Grad Pag, paška janjetina, čipka, sir, svašta nešto
44. Zašto su mi se Pašmanci zamjerili ili gdje su zaštitari životinja kad ih najviše trebate (a ni markacista baš nema)
43. Šćah, Šćeh, Šćuh
42. "Hiljadu mi Dabrova", ova Kiza je odična!
41. Kako sam završila u pravoslavnom manastiru prateći Zrmanju
40. Kak' se, zapravo, kaže "Obrovac" ili "Obrenovac"?
39. Varaždiranje po Španciru! (u nastavcima)
38. Kako sam se izoduševila po Kalničkom gorju (u nastavcima)
37. Kako sam se izdosađivala po Samoborskom gorju (kako sam "napala cijelo jedno gorje")
36. Poskok: Moj prvi susret s otrovnicom (pola metra/pola minute)
35. Lokve again: U poj! U poj!
34. Drgomalj: Samo za okorjele žigomane ili one što nemaju šta pametnije raditi
33. Bijele stijene: izdala ga ruka kojom je marnuo žig!
32. Moj prvi (malkoc ocvali) runolist.
31. Kako sam iskočila pred četiri medvjeda - istinita priča
30. Drugo najveće novo svjetsko čudo - posjet jordanskoj Petri
29. Opet u Jordanu - serija postova
28. Generalturist: Nekorektnost zaposlenih
27. Anića kuk: Zašto sam odustala pred sam vrh
26. Kako greškom skoro nisam završila na Skradskom vrhu
25. Snježnik bez snijega i napora
24. Nogomet na Bjelolasici na 1500 m!
23. Vedri dani u Lokvama
22. Begovo Razdolje - više Razdolje, manje begovsko..
21. Kanjon Kamačnika i magla Josipe Lisac
20. Raletovo sklonište
19. Kako sam greškom završila na vrhu Samarskih stijena
18. Slatke Fužine
17. Mala igra inteligencije - Bitoraj
16. Kako to rade Mađari
15. Vragovim putevima po Skradu
14. Leska(renje) po pljusku

13. Lokve i lokalno lok(v)anje
12. (Ne)Ugostiteljstvo u Hrvata: Restaurant Eva (Lokve) nikad više
11. Kako svladati Risnjak sa što manje muke
10. Ekskluzivno: velebitska degenerika!
9. (Pre)Krasno
8. Zavižankoviću, here we come!
7. Gacanje po Gackom polju
6. Premužićka i Rossijeva kobila
5. Mede iz Kutereva
4. O Jordankama i Jordancima..
3. Što se sve jede na Bliskom Istoku
2. Ljudi iz Manita peći
1. Klečke vještice..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka

Mjesta na koja bi se sutra rado vratila cerek
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje




Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti rolleyes
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha

Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )zubo


Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Diavola


utorak, 27.05.2008.

Dvorac Trakošćan, šta je to Hrvatska?

E odlučili se mi malo pohoditi naše sjeverne krajeve, unatoč mom vulgarnom opiranju, prijetnjama, molbama, pokušajima ucjena i sličnim jeftinim ženskim trikovima. Stalno vučem da se ide prema jugu, Velebit ili bar Gorski kotar, ali ne... ne možeš sve pokoordinirati... onda se kao više isplati ići tu po susjedstvu, jer je manje trablšutinga s organizacijom lokalnog putovanja. Nda... dobro, di ćemo ondak? Na Ravnu goru! Aaa, super, znači ipak Gorski kotar!! Hm, kad onoooo... Photobucket Kad sam čula da postoji još jedna Ravna gora, odmah sam je proglasila lažnom i napižđeno sjela u auto. Sa stisnutim usnama i očima zgrčenim u prevrt-varijantu, krenusmo mi autocestom od Zagreba prema Macelju.


Fora je da možete pičiti direktno od Zagreba do samog Macelja (80 km) super auto-cestom i kad siđete s iste imate još samo par kilometara do cilja - Trakošćana. Od tamo krećete i na vrh Ravnu goru. Vrlo jednostavno za pronaći. No, meni je, čim smo došli, razum pomutilo nešto drugo - dvorac! Ljudi moji, meni su koljena zadrhtala kad sam to vidjela, ajme, kakva ljepota! Kako je to renovirano, kako to svjetski izgleda! Gulp! Kao da nismo u Hrvatskoj!


Photobucket


Sjećam se da smo davno u osnovnoj bili tamo, ali nemam nikakve memorijske flešbekove. Zanemarivo za spominjanje. No, ovaj puta su me osjećaji preplavili. Divno!

Photobucket

Odlučili smo se malo promuvati po okolici i čim prije krenuti gore osvojiti vrh. Ako stignemo u povratku, onda ćemo se popeti i do dvorca. To mi je bio drugi udarac tog dana. Opet moje mišljenje i potrebe i želje nisu bili uvaženi. Ja sam inzistirala da odmah idemo u dvorac, vukao me magično, odbacila sam planinarske štapove kao oni što odbacuju štake u vjerskom transu i krenula prema gore... No, planinari su me grubo povukli nazad i bili NEumoljivi. Prvo vrh, a onda dvorac, prvo planinarenje, a onda uživanje. Photobucket

Bilo je negdje oko 13-14h, standardno naše vrijeme za uspon i uvjeriše me da ćemo mi to brzo osvojiti. Uspjeli smo se vratiti do negdje 17 h, dvorac je radio do 18h i, na sreću, uspjeli smo se prošetati i unutrašnjosti. Predobro mi je bilo. Zato ću u ovom postu samo o dvorcu (prije i nakon uspona na Ravnu goru), a o samom usponu ću u slijedećem planinarskom postu.


Gle jezero duž dvorca, možete unajmiti pedaline i voziti se okolo-naokolo. Jezero je umjetno, ali nema veze, priroda je prava!

Photobucket


Photobucket


Ljudi, ako niste, dajte si jedan dan odvojite za ovo prekrasno mjesto. Mjesto je divno za
a) obiteljsko druženje,
b) ljubljenje i romantično druženje,
c) smijanje,
d) fotografiranje i/ili
e) čuđenje vlastitoj državi.


Usput, kad smo došli tamo, bilo je puno turista, niz autobusa, oni odurni štandovi s kičerajem koji rade 24/7... I skužim ja u daljini (računajte da sam osoba s dioptrijom minus koja odbija nositi naočale) streličarstvo! Juhu! Baš kad smo mi došli takav jedan neobičan event. O sretnice! Nisam ih nikad vidjela uživo pa me razveselilo. Otrčim ja to mahnito preko trave fotkati, kad ono... maskirani ljudi slikaju! Da, slikaju! Photobucket


Photobucket

Uglavnom, to je neka firma kojoj je team-building.hr organizirao boravak u Trakošćanu. Hajde, lijepo mjesto za izlet, ali čemu ovo slikanje? Bilo je dosta pretilih ljudi, firma uglavnom ženska, šta ih nisu malo natjerali da hodaju okolo, kreću se... Ovo su mogli raditi i u četiri zida kod kuće. Naime, svatko je na stalku imao malu sliku koju je kao pokušao naslikati na platnu. Druga nelogičnost, zašto su svi bili obučeni u ta bijela plastična odijela pa nisu djeca da se umaste u boje. Izgledali su kao retro-svemirci. Konačno, zašto je na jednom platnu radilo po troje-četvero ljudi. Kasnije smo viđali te ženice po parku, svaka druga cigarete u zubima, sjede po klupicama i slično... Eto, dan u prirodi... Photobucket


Photobucket

Joj, a našli smo i jednog preslatkog cucka totalno izmorenog trčanjem. E, nije trznuo kad smo prolazili. Samo je duboko disao.

Photobucket


Evo ulaska u dvorac. Unutar samog dvorca, naravno, nije dopušteno fotografiranje. Obratite pažnju na kaljevu peć u kuhinji, fantastična je! Svjetski izgleda dan-danas. Doduše, ja preobožavam kaljeve peći pa nisam baš za objektivan sud... no, svejedno, ova je kaljeva u kuhinji izgledala fantastično. San snova!

Photobucket

Dvorac je nastao u 13. stoljeću, ne, naravno u ovom obliku. U početku samo kao utvrda. U 16. st. vlasnici mu postaju poznati Draškovići. Ovaj dvorac s ovim izgledom je iz 19. st., ali su predmeti unutra i od 17. i 18. st. i nevjerojatno su očuvani. Svašta unutra možete vidjeti, sve eskponate i prostorije prati prigodni tekst. Cijena od 30 kuna je ništa u odnosu šta svašta unutra možete vidjeti. Djelatnici ljubazni i srdačni. Ma, dvorac prekrasan! Jako sam impresionirana i ponosna da tako šta ima kod nas. Eto, koliko puta pomislim onu patetičnu da ni ne znamo s čim se sve možemo pohvaliti... Photobucket

Photobucket


Usput, osim što smo ostali impresionirani činjenicom kako je dobro restauriran, kako je sve čisto i pristojno, kao da smo negdje na Zapadu, na par smo se mjesta i dobro nasmijali. Naime, ako budete išli tamo, svakako ostavite dio vremena za portrete koji su tamo izloženi... ajme, majko, kakvi faca! I tamo sam našla najbizarnije i najgrotesknije portrete djece koje sam ikad vidjela! Ne znaš da se odvališ ili da se naježiš!


Photobucket


Super mi se sviđalo u dvorcu što smo stalno išli po nekim nivoima i polunivoima... puno smo razgovarali o dvorcu i životu u njemu. Razmišljali kako je to moralo biti u neka davna vremena. Jedino mi se ne sviđa što su prozori vrlo uski i mali. Čemu to, ne znam, valjda tadašnja moda. I kako se putovalo od mjesta do mjesta u ta vremena, bez cesta, u kočijama, kad sve miriše na drumske ratnike... a unutra... što si tu ljudi radili unutar dvorca... s čime su se zabavljali... kakav su društveni život imali... ma, koliko je trebalo vožnje kočijom do nekih drugih centara događanja u tadašnja vremena.... vesele teme! Photobucket


Možete se šetati po prirodi, možete planinariti, imate gdje papati u prirodi, djeca svih uzrasta će garant naći neke svoje interese, tamo možete i spavati u hotelu, možete se voziti jezerom u romantičnoj vožnji... ma, stvarno svašta! Za svaku preporuku! Garantiran cjelodnevni sadržaj u hrvatskom Nojšvanštajnu!! Photobucket


Više o dvorcu na službenim stranicama Trakošćana.




- 19:41 - Komentari (22) - Isprintaj - #


nedjelja, 25.05.2008.

Smije li se u nas naplaćivati couvert? Lička kuća

Pažljivi i stari čitatelji mog bloga znaju da sam janjetinu u Ličkoj kući (Plitvička jezera) proglasila najboljom janjetinom u restoranskoj ponudi Hrvatske. Jesu skupi, ali je janjetina mmmm, odlična. Ambijent stvarno dobar.

Na meniju su dvije vrste janjetine, ispod peke i na ražnju. U meniju će vas, potencijalno, zbuniti cijena jedne i druge. Naime, podlo su napisali, hehe, da je janjetina ispod peke 250 kn (ali kilogram!), a ispod peke 110 (ali porcija!). I sad vi mislite, joj, super, vidi ispod peke 110 kunića. A zapravo dođete na isto. Jer kad izračunate da vam je samo 30-ak dkg u porciji (80 kn), plus, ako uzmete na ražnju u meniju vam je već krumpirić i salata, dobit ćete otprilike isti iznos kao i za janjetinu ispod peke u koju nije uračunato ništa osim mesine. To tek toliko da vas ne iznenadi na kraju.

Ubili smo se u hrani, da bi saaasvim slučajno na račun skužili detalj... Naime, naplatili su nam couvert. Kao kroz maglu sjetila sam se da su nam na početku donijeli male kugle sira (dvije po osobi). I to su nam naplatili 20 kuna. Hej, halo! Po meni žicaroški grrrozno! Ne volim žicanje, o ne! Daj, čovječe, ostavim uvijek dobru bakšu, nemojte mi ovo raditi. Bila sam razočarana. Šta da mu sad uzmem bakšu? Pa, nije, u krajnjem slučaju, konobar kriv što je vlasnik/gazda Ličke kuće - žicaroš i grebator.

Usput, koliko znam taj couvert se naplaćaju, kao, zbog postavljenog stola (pribor, salvete, stoljnjak, etc.). U Ličkoj kući nemate ništa od toga, dobijete onaj papir ispod tanjura. A što se pribora tiče, gotovo pa smo jeli s prstićima, hehe... Hoću reći, seljačka fora i velik minus za restoran. Toliku lovu im dolaziš, a gazda restorana Lička kuća se grebe za neki jeftini domaći


- 15:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #


Lička kuća, janjetina, naplaćivanje couverta

Pažljivi i stari čitatelji mog bloga znaju da sam janjetinu u Ličkoj kući (Plitvička jezera) proglasila najboljom janjetinom u restoranskoj ponudi Gorskog kotara - Velebita - Paga (ovo zadnje posebno). Jesu skupi, ali je janjetina mmmm, odlična. Ambijent zanimljiv i ugodan. Za svaku preporuku. U tom kraju nemaju konkurencije. Prvo, jer ni par restorana prije ni poslije Plitvičkih jezera, i to je vječna misterija, uopće ne drže janjetinu (provjereno). Dakle, nemaju konkurenciju u tamošnjem kraju. Ali i ne samo to, janjetina je vrhunska.


U središnjem dijelu restorana možete na licu mjesta vidjeti kako vrijedni i brojni kuhari pripremaju vašu klopu. Imaju i sa strane kuhinju, ali ove najvažnije stvari (janjetina-poslovi) obavljaju se pred vama. Super fora i ideja!

Ovdje dolje, primjerice, vidite ispod peke janjetinu, ispod te žari što svjetli krčka se janjetina. cerek

Photobucket

Na meniju su dvije vrste janjetine, ispod peke i na ražnju. U meniju će vas, potencijalno, zbuniti cijena jedne i druge. Naime, podlo su napisali, hehe, da je janjetina ispod peke 250 kn (ali kilogram!), a ispod peke 110 (ali porcija!). I sad vi mislite, joj, super, vidi ispod peke 110 kunića. Ispadne da je ispod peke jeftinija, a nije. Jer kad izračunate da vam je samo 30-ak dkg u porciji (80 kn), plus, ako uzmete na ražnju u meniju vam je već krumpirić, za janjetinu ispod peke nije uračunato ništa osim mesine pa posebno morate plaćati krumpir i salatu. To tek toliko da vas ne iznenadi na kraju.

Ubili smo se u hrani, odlično je bilo, da bi saaasvim slučajno na kraju skužili detalj na računu... Naime, naplatili su nam couvert. Kao kroz maglu sjetila sam se da su nam na početku donijeli male kugle sira (dvije po osobi). I to su nam naplatili 20 kuna. Hej, halo! Po meni žicaroški grrrozno! Ne volim žicanje, o ne! Daj, čovječe, ostavim uvijek dobru napojnicu, nemojte mi ovo raditi. Bila sam razočarana. Šta da mu sad uzmem napojnicu? Pa, nije, u krajnjem slučaju, konobar kriv što je vlasnik/gazda Ličke kuće - žicaroš i grebator. U Italiji isto imaju tu foru, ako sjedneš gdje je postavljen stol, to ti kasnije masno naplate, ako sjedneš gdje nema stoljnjaka - ne naplate ti ekstra uslugu. Ali ovdje ne prodaju stoljnjake i beštek, ovdje prodaju dvije majušne kugle sira. Koji sam ja JEDVA probala, jer mi nije išao uz janjetinu, čuvala sam se za mesence poslije. I još im to platim. Koliko znam taj couvert se naplaćaju, kao, zbog postavljenog stola (pribor, salvete, stoljnjak, etc.). U Ličkoj kući nemate stolnjak, niti je stol išta posebno dekoriran. Dobijete onaj papir ispod tanjura. Jeftina fora i velik minus za restoran.

Toliku lovu im ostavljaš, janjetina/prilozi/vino, a gazda restorana Lička kuća se grebe za neki jeftini domaći sir? Znam odličnih restorana gdje se predjelo ili neko simbolično pićence dobrodošlice NE naplaćuje i to mi je baš sa stilom. To su detalji koji će mene uvijek vratiti tamo i zbog kojih ću dati i veću napojnicu, čisto da ne ispadne da sam ja JEFTINA. Platit ću taj akt dobre volje i dobrodošlice dvostruko više nego što on, zaista, vrijedi. Jer poštujem takve galantne vlasnike restorana. wave

Druga kritika na konto Ličke kuće je ta da se u cijelom restoranu slobodno puši. Nije bilo stola da se nije pušilo.

Kolegica s posla kaže da po zakonu ne smiju na taj način kamčiti lovu i da je couvert u Hrvatskoj zabranjen. Jel to točno? Ako su oni drski i donesu vam nešto kao dobrodošlicu, u facu vam se toplo domaćinski nasmiju i onda to podlo na kraju naplate, možete li vi bit drskiji i reći na početku "hvala, ne bih"? Ili, na kraju, još gore - nisam ono naručio, to ste vi častili, neću to platiti? Ili je to stvarno pederski i bez stila? Smeta me kad me netko namagarči i zadovoljno trlja ruke. Što da ostavite netaknuto to predjelo koji vam oni samoinicijativno donesu i kasnije će naplatiti? Onda vi ispadnete bijedni, ne? eek Neću ni ja da ispadnem kao seljača u restoranu. Ma, ja restorane obožavam i volim papati vani, pogotovo fine stvari, hehe... Ili, smatrate da bi bar u meniju trebalo biti navedeno da se couvert naplaćuje. Ok, onda ako sam naručila hranu, pristajem i na couvert. Ali meni je, fakat, podlo da to nigdje nije navedeno, a na kraju ti izbiju za najobičniji sir za četvero ljudi 80 kuna, koliko košta i porcija janjetine za jednu osobu! Hej, halo, hehe...


No, dobro... molim malo tišine u glavi na kraju. Zaboravimo na trenutke ova pitanja i skoncentrirajmo se na hranu. Ah. Photobucket Ufff! Uspomene mi naviru. A pogledajte moju ručicu kako je brzinom munje krenula prema hrani, kamera mobitela mog prijatelja je nije stigla uhvatiti! Neka igre počnu!

Photobucket




- 12:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #


četvrtak, 22.05.2008.

Zir - novi udar, napad i konačno osvajanje!

Dakle, nakon što prvi dan produženog vikenda nismo uspjeli osvojiti Zir zbog grmljavine, kiše, munja i sličnih prirodnih nepodopština, nakon što smo drugi dan osvojili Bojin kuk i dobili stravičnu upalu mišića, nije nam preostalo ništa drugo, nego se odlučiti za pitomi Zir - treći dan. Vraćamo se na početak. Nikola oduševljen što nas opet i tako brzo vidi. Pomalo razočarana što nije išlo kako je trebalo ići, čim smo se našli s Nikolom, odmah mi je raspoloženje poraslo. Naime, planirali smo prvi dan Zir, drugi dan Bojinac, a treći dan neki vrh Srednjeg Velebita. Kako prvi dan nismo osvojili Zir, treći dan je on opasno bio i igri od strane mojih suigrača.

Zir je, pak, u meni izazvao najpozitivnije moguće emocije, prekrasno brdašce, lagan uspon, a pogled fantastičan. Super je kad output bude daleko veći od inputa.

Ljudi, Zir je toliko simpatično i dobro mjesto. Zir svakome preporučam. Zir mogu osvojiti i neplaninari bez ikakvih problema. Zir bi trebali ispenjati svi koji idu na jug. Stanite slobodno na putu za Dalmaciju, možete gore bez problema ići i s djecom! Uspon simpatičan i lak, a pogled fantastičan na sve četiri strane svijeta! Nevjerojatno je da za tako malo fizičkog truda možete dobiti toliko puno! Prekrasan je, zaljubila sam se u ovo brdo!


No, krenimo redom. Dakle, napuštamo obalni dio. Mašem Bojincu... i uvijek ono moje standardo "šta smo mi bili gore?! tamo gore?! ja to ne mogu vjerovati... ne, nemoguće".

Photobucket


Prelazimo na drugu stranu Velebita, adio more, i krećemo prema Ziru auto-cestom. Vrhovi Velebita pod snijegom. Gle razlike u pošumljenosti (fotkano iz auta).

Photobucket



Budući da idemo s juga, više nam se isplati sići u Sv. Roku pa preko Lovinca doći do Zira (fotkano iz auta), nego preko Gornje Ploče.


Photobucket



Gle Velebit - da se naježiš, ne?


Photobucket




Truckamo se šljunčanom cestom, put koji sam opisala u jednom od prethodnih postova.. Usput nam društvo prave zgodni kukci.


Photobucket



Nikola sretan što nas vidi. Opet neki ljudi kod njega. Sjećam se da sam ga prošli put pitala jel ga nije strah tu bit Bogu-iza-nogu, a on kaže da nije, jer mu stalno neko dolazi. Što prijatelji, što planinari. Eto, dakle, nakon polusatnog razgovora s Nikolom, odlazimo gore na Zir. Markacije su točno od Nikoline kuće.


Za Zir gotovo da vam ni ne treba mapa. Krećete iz Trkulja. Točnije Nikola kaže da se njegov zaseok zove Kik. Do gore imate sat i pol vrha vrlo laganog hoda. Nazad manje od sat. Prvo krećete ugodnom šetnjom kroz šumu. Vrlo brzo dolazite do one famozne spilje. Već na samom ulazu odustajem od toga da i koraknem unutra. Prvo zato što ne volim spilje, volim prirodu i otvoren prostor, kad sam vani, hoću vidjeti sunce, ne ulaziti u tamu. Drugo, spilja je, očito, alternativa za wc i odlaganje smeća.

Photobucket



U jednom trenutku jasno označeno raskršće. Mi smo došli iz smjera Lovinca i skrećemo gore na Zir, tj. lijevo. Ravno je Medak (hint: akcija Medački džep). Markacije su više nego dobre, a iskreno, orjentacija je više nego laka i bez ikakvih mapa. Najspornije vam je kako doći do početne točke (Trkulja), kad to svladate - sve je lako. A to sam detaljno objasnila u prošlom postu.

Photobucket



Čim se dignete malo gore, već dobivate Liku i Velebit kao na dlanu, fantastični pogledi gdje god se okrenete!

Photobucket



Pogledajte uspon, milina... lagana uzbrdica... kako smo stalno hodali tim nekim hrbtom, tako je vjetar dobrano puhao. Ali ništa nam nije kvarilo baš dobar osjećaj i doživljaj.

Photobucket



Usput, prvi put sam uživo vidjela famozni Medački džep. O njemu nema tko nije čuo u Domovinskom ratu, a danas često možete čuti o toj akciji s obzirom da se zbog nje kazneno progone Norac i Ademi. Usput sam dobila lekciju iz Domovinskog rata. A ne možeš ići ovim krajem da se ne dotakneš 90-ih, nažalost.

Photobucket


Za vrijeme Domovinskog rata ovaj je dio bio okupiran (Srpska krajina), a naši su pokušali penetrirati duboko duž Velebita u neprijateljski teritorij tako da od Gospića dođu sve do Medaka. Akcija je bilo više nego uspješna, jer su osvojili više nego su planirali. Cilj je bio da se onemogući da srpska (para)vojska pređe Velebit i stane osvajati mjesta s one strane Velebita na moru (od Starigrada gore do Senja), koliko sam shvatila. Dobila sam detaljan vojno-politički izvještaj od kolege-planinara, ali moram priznati da mi je trebalo neko vrijeme da to sve pokopčam. Pričao je i o našim dečkima koji su gore na Velebitu branili položaje da ih srpska (para)vojska ne osvoji i ne dobije taj dio obale kao na dlanu. Ovdje možete vidjeti prikaz vojne akcije s Wikice.


No, da se vratimo mi u današnje vrijeme... Dakle, ne možeš odljepiti pogled s prirode u daljini... Gledamo na tri strane svijeta u svakom trenutku i jedva čekamo doći na vrh da nam se ukažu sve četiri! Prošli smo više od pola puta i samo što nismo došli pred sam finiš.


Photobucket

Usput, zaboravila sam naglasiti da smo imali stravičnu upalu mišića zbog Bojinca i da sam ja, posebno, hodala kao debil. Na sreću, nije nas nitko vidio osim Nikole, ali tko god da nas je vidio hodati mislio bi da imamo ozbiljnih problema s kukovima i koljenima. Hodala sam smiješno. Ili, bolje rečeno, smiješnije nego inače.


Na dva smo mjesta našli sajlu. Ova koju vidite dolje na slici može se bez problema ignorirati i zaobići. Svejedno, simpatično izgleda. I lijepo da nekom nije bilo lijeno postaviti ovdje sajlu. Druga je nešto ozbiljnija i nalazi se pod samim vrhom. E tu je sajla trebala bit i to je jedan jedini trenutak koji neplaninarima može malo zasmetati. No, nije ništa što se ne može savladati. Uostalom, sve i da dođete do te druge sajle PUNO ćete vidjeti i bez da se penjete tih zadnjih par metara na sam vrh. Tik do te druge sajle je i super praktično drvo koje vam umnogome olakšava taj malo nezgodniji uspon od metar-dva.

Zahvaljujem se, usput, svom drveću koje mi je do sad pomoglo da se ne strmopizdim.

Photobucket



Na vrhu žig uzidan, a metar-dva iznad, na malom platou imate i metalnu kutiju u kojoj se nalazi žig na lancu kao i upisna knjiga. Sve uredno i bez greške.

Photobucket



Usput, putem smo sretali svjetloplave markacije. Mislim, ima i "naših", ali paralelno smo skužili neke svjetloplave. Na kraju smo zaključili da to mora da su ostale nečije markacije iz doba UN-ovih snaga. Nerazgovjetan je tekst, ali očito je od UNPROFOR-aca.

Photobucket



Na vrhu fotografiram kao luda. Dajte si odite to pogledati, bez obzira jeste li planinari ili ne! Ovo je totalno ludo i fantastično! Vjetar, pogled, lagani uspon, kakva luda kombinacija pozitivnih stvari!

Photobucket


Usput fotkam i svoje najnovije planinarske hlače, kupljene na sugestiju PustoloFke za nekih 100-injak kuna. Preodlične su! (Za one koji ne prate modu, na slici je planinarski Fashion Guru.)

Photobucket


Evo, konačno da mi gledamo auto-cestu iz ptičje perspektive, već nam je bilo dosta da svaki put prolazimo pokraj Zira i u autu udišemo "Eee kad ćemo mi gore na Zir, eee".

Photobucket



Spust dolje više nego simpatičan. Skakutanja s kamena na kamen. Ma došli smo za 45 min. dolje. Baš je bio užitak.

Photobucket


Evo, kako ide planinarski puteljak do vrha Zira.

Photobucket



Još malo popričali s Nikolom... Pričao nam je kako mu je najveći problem što dva mjeseca u godini nema uopće sunca u njegovom dvorištu kad je sunce prenisko... životinje onda, kaže, postanu agresivne... Kako god, dojmio nas se Nikola, srdačan je i dobar domaćin. Molio nas da nešto prezalogajimo, ali mi smo žurili dalje, imali smo druge planove za klopu... Zahvalili smo mu se i obećali da ćemo slijedeći put kad budemo bili u prolazu doći da probamo taj njegov famozni sir!

Zir je odlično mjesto da dovedete neke goste i impresionirate ih pogledom. Uz malo truda, zasigurno će ostati dirnuti. Famozan je za turiste i toplo ga preporučam svima!


Vrh: 850 m
Markacije: Korektne
Žig: Dva - uzidan i na lancu
Vrijeme do vrha: Sat do sat i pol
Opasnosti: Da stalno hoćete fotkati i zadržavate društvo
Životinje: Ptice, leptiri
Vidikovac: Fantastičan
Sve u svemu: Ponovit ćemo, idealan za impresionirati druge



- 09:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #


utorak, 20.05.2008.

Bojin kuk, Bojinac, Bojino ono nešto (II. dio)

(nastavak iz prošlog broja)

eek Kada sam, dakle, skužila da grupa lujki želi da mi svi krenemo na vrh preko sajli, ostala sam zatečena, uvrijeđena, uplašena, zgrožena, upiši sam... Pa, čovječe, zašto mi nitko nije rekao kakav je taj zadnji dio puta, ne bi mi palo na pamet dolaziti ni na parking na početku, a kamoli dovde. Razočarana. Uplašena i dalje. U tom trenutku grozničavo uzimam i čitam isprintani materijal s Da Vinčijevog bloga. Prvi put. Letim pogledom i zastanem na dijelu "iz mnogih izvora dobili informaciju da je u pitanju jedan vrlo zahtjevan cilj". WTF?! Ja nisam dobila niti iz jednog! Na kraju posta vidim da navodi i Šumarku i još jednu blogericu, dovraga, da sam bar i njihove tekstove isprintala. Photobucket

Ustajem i prilazim grupi te svečano i dramatično objavljujem, potpuno sigurna u sebe, "Ja gore ne idem" pa se teatralno vratim na poziciju gdje sam žvakala sendvič kao listove koke. Bilo je nekoliko sitnih pokušaja uvjeravanja kako ja to mogu, no, ne baš uvjerljivih... Naime, ni njima baš nije bilo svejedno. A meni je tu već bilo dosta svega... previše riskantno, više mi nije bio gušt... U to krenu spike kako ima i jedan alternativni put, ali da je on dosta duži. Muški stali kalkulirati što će, kako će, ja sad već opuštena jer sam sigurna u odluku da ne idem. Samo vi idite, mene Boja neće vidjeti. Tell Boja I said hi.

Jedan od članova tima, kojemu je dosadila priča, kreće sam prema sajli i vrhu. Moram priznati da je u minutu-dvije odjednom hop-hop prešao četvrtinu puta. Ja zinula. Photobucket

Photobucket



No, dečki su se odlučili podijeliti. Počinju taktizirati oko lakše, Babljeg puta, i tu vidim svoju šansu. Ok, većina ide preko sajli, manjina, tj. nas dvoje idemo okolo Babljim putem ili Babljim smjerom. Ok, ok.

Da stvar bude zanimljivija, s nama je bio u grupi tip koji je prije 20-ak godina pokušao s još dvojicom ISKUSNIH planinara osvojiti Bojinac i jednostavno nisu uspjeli. Još prije ove naše točke podno vrha, dakle, negdje pred cijelom glavom, jednostavno nisu našli dalje put. Tražili sva trojica i ne mogu pronaći kako ući dalje i više. Nisu se usudili riskirati i vratiše se... Tada nisu bile ovakve markacije i oznake. I sad taj tip priča kako mu se uspomene vraćaju i kako mu je Bojinac i nakon toliko godina ostao "težak"... i ja se sablažnjavam... No, vidjelo se po tom čovjeku da se stvarno dobro osjeća jer se ovaj puta vratio na Bojinac da ga osvoji. (Emocije me preplaviše.) Kaže da je osvajao puno vrhova, ali da nikad neće zaboraviti kako nije uspio osvojiti Boju, eh, hehe...

Photobucket


Poanta je da nema šanse da idete gore bez karti i bez dobrog proučavanja terena. Čovjek se lako prevari. Pa, čak ni karte, komentirali smo svi, nisu najbolje. Mi smo imali Poljakovu i, naravno, kartu Nacionalnog parka. Obje preporučam, posebno kartu NP-a. No, ni ona nije najjasnija. Uopće nemate osjećaj koliko, zapravo, traje taj vaš uspon. Niti kad se približite Bojincu možete sa 100% sigurnosti reći gdje ste točno, hehe... Ako idete prvi put, svakako nosite više karti.

Evo, primjerice, karta koja mi se čini najlakša za početno objašnjavanje

Link na stranice gdje sam uzela fotku (Summit Post).

Photobucket

Dakle, tu vidite "tougher climb" (to je taj dio "težeg uspona" preko sajli) i "easier climb" (kao "lakši uspon" Babljim smjerom). Odmah ću vam reći, mi smo se uspjeli popeti Babljim smjerom i spustiti istim. Svi ostali koji su se popeli preko sajli, pridružili su nam se na Babljem za spust. Nitko se nije spuštao sajlama. Uspon sajlama trajao je 20 minuta. A bome ovaj naš preko Babljeg smjera sigurno 45 minuta.


Pogledajte, uostalom šta Šumarka piše o tim sajlama na Bojincu:
Kada sam vidjela zadnju stijenu prije vrha i te klinove, malo me oblio znoj. Dobro, bila sam ionako mokra od uspona, pa se nije primijetilo, al' nije mi bilo svejedno. Muž mi se već popeo iznad prve skupine klinova i nekako mi je ta glatka stijena izgledala zastrašujuće. To me čudilo, jer ispenjala sam mnoge «zelo zahtevne poti» po Sloveniji i nikad me nije bilo strah strmina, visina i dubina.
Ne mogu si zamisliti da u doba kad je ona išla nije uopće bilo sajli, već samo klinova i da se ona usudila ići tim putem. Stresem se na pomisao. Photobucket


Ništa, pakiraj stvari, obriši usta od mrvica i kreni dalje stazom prema Babljem smjeru. Malo smo se spuštali, skrenuli udesno i našli se pred tablom Bablji smjer i strelica prema gore. E tu sam spominjala Da Vinčija, jer meni zaista, ali zaista nije jasno kako je taj put itko mogao proći po kiši. Nemoguće. Toliko opasno i po suhom, toliko koncentrirano i pažljivo i polako moraš plaziti da ono... ne znam! Stvarno, Da Vinči, ljuta sam na tebe! I moram reći da je to bio nerazuman i nepotreban rizik! Nije bilo opasnijeg koraka da ja naglas nisam komentiral "uje*, pa dobro kako su oni ovo prelazili po kiši?!".

Nemam puno fotki s Babljeg smjera iz jednostavnog razloga što sam bila koncentrirana da dođem do vrha i nije mi bilo vrijeme za foto-kreativnost. Tek kad sam silazila palo mi je na pamet da napravim jednu-dvije fotke. Pa ću vam sad odmah pustiti fotku-dvije da vidite o čemu se radi.

Photobucket



Sad vi pogledajte ovdje hodati... dolje rupa od par metara. Jedan krivi korak i adios s kostima... Brrrr!!

Photobucket


Ajd malo cik-cak...

Photobucket




Što smo se više približavali vrhu to je bilo napetije... uglavnom, ma, nekih možda dvije-tri minute prije samog vrha (i žiga), ja sam se u jednom trenutku poskliznula, desna noga se zatepla, pogled dolje glatka stijena 10-ak metara pa žbunje... uglavnom, čovjek iza mene me refleksno uhvati i čvrsto povuče nazad! Ja sam bila PRESTRAVLJENA! Slomilo me, sjela na stijenu, ne mrdam i stanem plakati. Valjda mi se sve skupilo. Anić all over again, ali puno ozbiljnije. Čovjek mi kaže da je sve ok, da se ništa nije dogodilo, ovo-ono... ovi što su išli preko sajli već gore, cika, vriska, mašu od gore, zovu da dođemo, meni dođe da im izderem sve po spisku da me ostave na miru, da neću ići gore, da idem svojoj kući, oni ne kuže šta se događa... meni u glavi drama živa... razmišljam da li je ovo za mene, koliko ima pitomijih i manje opasnih sportskih događanja za personu kao što sam ja... čemu sve ovo...

Baš sam se loše osjećala... no, onda je krenuo i smijeh, jer... kad me čovjek uhvatio da se ne poskliznem, kako je hodao iza mene, tako me lijevom rukom uhvatio ispod pazuha, a desnom je malo promašio pa me uhvatio za sisu. Mislim, mi smo to tek kasnije registrirali, mene boljela briga da me bilo gdje uhvatio, samo da me spasio! Hehe, ali je na kraju ispala fora da mi je sisa spasila život (ili bar kralježnicu)... Photobucket


Ništa, obrisala šmrklje i, idemo, još par metara. Gore vidim zezaju se, vidim plato, vidim sigurnost, hajde... I došla sam na vrh. Neka rezignacija, nemam osjećaj ushićenja ili sreće. Nemam snage ni razmišljati kako ću dolje. Malo sam se opustila i krenula fotkati da malo zaboravim na muke. Kolege-planinari mi daju podršku komentirajući da je ovo za svakog Slavonca neviđeni uspjeh pa mi ego malo stane rasti. Ali samo malo. Vjetar je puhao, trebalo je biti oprezan. Naravno, nemam ništa za obući, po običaju, sve živo zaboravljam pa se grebem i za jaknu.



Evo, Starigrad...

Photobucket

Koliko sam puta plutala morem i gledala prema Bojincu... do prije godinu-dvije mi nikad nije palo na pamet da bi ga osvojila! Ma, nisam ni znala da se to uopće može! Ljetos ga gledam i mislim si kako ćemo - lako ćemo. A u tim trenucima kad sam se na kraju popela gore, imala sam totalno druge osjećaje i razmišljanja. Uhvatila me takva letargija da čak nisam ni razmišljala kako ću dolje. Sve mi je bilo svejedno tih nekih pola sata. Photobucket


Photobucket


Na vrhu žig. Svaka čast. Kao i markacije, tako je i gore sve u najboljem redu. Lupam žig svom snagom.


Photobucket


Photobucket



Tek nakon nekog vremena sjetim se da bi se mogla i sama fotkati "za dokaz". Kasnije sam skužila da sam na tih 5-6 fotki koje imam s vrha na svima toliko zgrčena i skupljena. Stvarno sam plazila po vrhu, jedva sam se usudila ispraviti... Niti na jednom vrhu se nisam tako uplašila i bila tako zgrčena na fotkama.

Photobucket



Usput, ako ovdje mislite da njih četvorica promatraju prirodu i dive se ljepotama i svom uspješnom usponu - varate se.

Photobucket

Tu, da ima tona, čuli bi niz psovki koje su bile upućene helikopteru koji je nadlijetao dolinu (Veliko Rujno?). Naime, neki tip u helikopteru (vojnom?) kružio je u tim trenucima lijevo - desno, gore dolje, nazad naprijed, pa ode pa se vrati u vidno polje... nemoguće da se radilo o bilo kakvoj ozbiljnijoj akciji, očito se neko zezao ili hvalio, hehe... a ovi poludjeli pa ga s visine stali psovati. E da je bar išao malo više pa nas vidio, baš bi bilo fora, hehe...



Nazad smo svi išli istim putem. Preko Babljeg smjera. Nitko se nije usudio spuštati preko sajli. Međutim, kad smo se spustili dolje, neki su se odlučili vratiti istim putem, a mi smo krenuli OKOLO Bojina kuka. Naime, napravila sam grešku jer nisam na karti proučila koliko je to okolo. Hajde, prednost je bila ta da smo stvarno fino prohodali do i oko Bojina kuka. S druge strane, nije mi se dalo spuštati istim onim putem koji mi je ulijevao strah dok smo se penjali gore. Nije mi se dalo sjediti na guzici i kliziti dolje bojeći se gdje ću se zatepsti... Nisam uopće razmišljala kad sam čula da ima alternativa OKO Bojina kuka. No, to toliko traje i traje i traje da sam mislila da nećemoo u slijedećih par sati zaokružiti. Kako god, oko Bojina kuka je bar ugodna šetnja, nema straha ni od čega. Nda, trebalo nam je jedno sat vremena. Što reći, kad smo zaokružili Bojin kuk i, konačno, vidjeli more - laknulo mi je. Photobucket

Photobucket



Uvijek ohrabruje kad vidiš cilj... zubo Zelena strelica pokazuje parking gdje su nam auti.

Photobucket




Ah, pogled...

Photobucket

Photobucket




Usput, evo da rekapituliram gdje smo išli...

Photobucket


Dakle, zeleno pokazuje kojim smo putem išli od Jagina kuka. Prva točka na tom putu prikazuje sajle, gdje smo se razdvojili. Većina ide ljubičastom crtom (sajlama). Mi idemo do druge, ove lijeve točke, to je početak Babljeg smjera i penjemo se blažim usponom gore. Vraćamo se dolje Babljim smjerom, nitko se ne spušta sajlama. No, dok drugi skreću lijevo i vraćaju se istim putem, mi skrećemo desno i pravimo ogroman krug oko Bojina kuka. Ono plavo što vidite, ne znamo što je, moguće da se radi o onom izvoru što sam se sama popela gore i fotkala (vidi prošli post).


Evo malo detaljnije karte.

Photobucket




Dakle, obavezno nakupovati planinarske karte Bojina kuka, Poljakov Planinarski atlas i pročitati naše postove, hehe... Šumarka, Da Vinči, Summit Post - Bojin kuk (engleski). Photobucket Bojinac je prekrasan, uspon više nego ozbiljan, ali toliko toga se ima za vidjeti! Ovo mjesto apsolutno zaslužuje da tu provedete dan, mi smo puno prošli, a mogli smo JOŠ i više... te pećine, skloništa, još koji ekstra vidikovac, divno! Užitak je stvarno... moj najveći izazov do sada. Aniću, here I come! Photobucket




Vrh: 1110m
Markacije: Sočne i odlične
Žig: Na vrhu, sve super
Vrijeme do vrha: Paaa, od parkinga do gore jedno 3-4 sata s pauzama
Opasnosti: Stijene zadnjih pola sata pred vrh
Životinje: Ne sjećam se
Vidikovac: Prekrasno
Sve u svemu: Huh, preživjeh



- 09:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #


nedjelja, 18.05.2008.

Bojin kuk, Bojinac, Bojino ono nešto (I. dio)

Evo, konačno, i izvještaja s mog najtežeg vrha ever. Pao je Bojinac, a bome sam od šoka skoro pala i ja. Pa to je, ljudi, nešto nimalo bezazleno! Čak štoviše, Bojinac je VRLO ozbiljan uspon, a za one kao što sam ja - Bojinac je vrhunaravno opasan vrh! Ma, Anića kuk je vježba za Bojinac! Na Anića kuku srednjoškolci mogu imati tjelesni u odnosu na Bojinac! U odnosu na Bojinac, Anića kuk mogu osvojiti prosječne seniorske sekcije slavonskih planinarskih društava! Photobucket

I tko je, uopće, tom vrhu dao ime Bojin kuk?! Sve Boje su bake. Sve bake su dobre i drage. Bojinac je dobar i drag! Ali ne! Bojinac nije nimalo ni dobar ni drag. Bojinac je grub i opasan i dug i složen i... O kako sam se prevarila u Bojincu. Stvarno, očekivala sam simpatičan uspon, čak nisam ni mislila da će biti onako dug kako je bio... lagano približavanje, evo kuka, idemo lakšom stranom i to je to... Kad ono... krenuli oko 10h (prijepodne), krenuli nazad oko 18 h (daleko poslijepodne). Napravila sam čitav niz propusta u pripremama za Bojinac, a jedan od ključnih je bio - informiranje! Da sam znala što me čeka, teško bih glasala za to da idemo tamo. Ovako sam upravo ja bila ta koja je inzistirala da idemo tamo, a ostali su se složili. Eto ti kad se trpaš gdje ti nije mjesto! Photobucket

No, da na početku dam neki zaključak, bilo je fantastično, bilo je do sad najopasnije što sam ikad bila, imam puno toga za napisati pa ću podijeliti na dva dijela. Do samog vrha je prvi post, a drugi post će bit sve ostalo. I sad mi se, dok ovo pišem, miješaju osjećaji straha, panike i ushićenja.




Prvo, bilo je toplo taj dan, možda 23-24 stupnja. Hoću reći, brzo smo proključali na onom kamenu. Drugo, ja sam, opet, nešto zaboravila - rukavice za stijene. Poludjela sam. Treće, nisam imala kapu, čak ni traku za kosu. Osjećala sam se kao Slash, ali na stijenama. Kasnije ću od jednog kolege planinara POSUDITI prastaru traku za kosu, koju duboko žalim da nisam fotografirala, jer da je vidite - umrli bi od smijeha. Neka debela bijela traka na crte, kao one što je nosio Bjorn Borg. Uglavnom, kad sam tu debelu sportsku prastaru traku stavila oko čela, moj je pogled odmah bio kao Bjornov - ne odveć bistar i u križ. E takva sam se ja, kao spadalo, kretala prema moćnom Bojincu. U kombinaciji s ništa informacija o tome šta me čeka, sudar mojih vizija i terena bio je gotovo pa koban. No, da nije bilo te trake - šiznula bih. Svi koji imaju dužu kosu i planinare, znaju koliko je iritantno kad ti kosa mlati po licu i koliko kosa smanjuje vidno polje. Photobucket

Po običaju, dok se mi organiziramo, ne možeš nikako krenuti kad svi planinari kreću - ranije ujutro. No, dobro, imali smo dobro prolazno vrijeme jer smo, na opće čuđenje, bili već oko 10 h tamo.

Evo našeg cilja. Gle, opće ne izgleda komplicirano, čak štoviše, vrlo nekako pitomo, usporeno i blago! Šta ne? O kako ću se prevariti! (Bojin kuk ili Bojinac je vrh u središtu slike. Divno nešto, ne?)


Photobucket


Odlučili smo put započeti od poznatog parkirališta "Vaganac" iznad doline Velikog Vaganca, do koje ćemo se dovesti automobilom. Išli smo putem koji i Poljak opisuje - od centra Starigrada, samo što smo mi dio tog puta prešli autom. U centru Starigrada, ne možete promašiti vozite gore uskom vijugavom cesticom i na vrhu te cestice koji završava velikim parkingom ostavljate auto i krećete pješke. Hajde, nismo krenuli s 0 nadmorske visine, ali vjerujte, nahodali smo se i bez toga. Drugi put je onaj iz sela na moru Milovaca, isto krećete s 0 nadmorske visine. Vidjet ćete tablu kasnije na fotkama dolje gdje se nalaze oni koji dolaze iz Milovaca s onima koji dolaze iz Starigrada.


Do tamo nas vodi cesta koja je za one uvjete pravo malo graditeljsko čudo! Malo ljudi zna tko je tu cestu i kada izgradio. Izgradili su je naši vojnici sredinom 90-ih, pod nadzorom, pogađate, veliko građevinskog magnata iz Hercegovine - Ljube Ćesića Rojsa! Lokalno stanovništvo u Ljubi dan-danas vidi legendu. Povezao je par zaseoka i učinio puno obitelji sretnima, kažu. Putem srećemo bicikliste i pokušavamo ih eliminirati s uske ceste naglim otvaranjem vrata kad smo u njihovoj blizini. 3:1 za nas.


Photobucket


Bojinac je, inače, kao esklava Nacionalnog parka Paklenica, jedno izdvojeno područje u cijelosti okruženo granicama NP-a. I s pravom, jer je prekrasan. S te se Ljubine ceste pruža prekrasan pogled na more i poluotok koji se u produžetku nastavlja na Pag. Fantastično! Nisam ovdje prvi put, ali opet moram izaći iz auta i fotografirati ono što sam već puno puta fotkala.


Photobucket



Koliko sam samo puta gledala Bojinac iz mora i mislila si "joj, kad ćemo više tamo, ovako šta simpatično skoro nisam vidjela"... i dođe taj dan, aliiii... ne bi čovjek rekao kako je bilo naporno i izazovno!


Photobucket


Došli smo na parking i našli brdo nekih automobila. Tamo je, zapravo, bilo toliko automobila da će, uskoro, vjerojatno uvesti i naplatu parkiranja. Kad smo parkirali, preobukli se i pokupili opremu, krećemo na moj, do sada, najizazovniji vrh ever!

Prije nego što bilo što kažem, moram izraziti šok i nevjericu zbog fantastičnih i fenomenalnih markacija! Čovječe! Imala sam osjećaj da je netko par minuta prije nas išao i makrirao. Svježe i jasne markacije, postavljene na pravim mjestima, ma, san svake osobe koja voli imati stvar pod kontrolom i informacije na svakih par metara! Jedne od najboljih markacija koje sam ikad vidjela. Po mom ukusu, bravo & čestitam onima koji su si stvarno dali truda. Photobucket


Prvih pola sata postaje jasno da se ta cesta do parkirališta produžuje i ide dublje i dalje prema Bojincu, kamenje ful razbijeno, teže se krećemo, pazimo gdje stajemo, duboke brazde pune krupnog kamenja. To su one scene kad vam Zemlja izgleda kao brutalno silovana. Nažalost, to vijuganje izbrazdane ceste nisam snimila, jer sam bila koncentrirana gdje stajem pa sam zaboravila fotkati...

Photobucket


U jednom trenutku dolazimo pred "stan" (nije pitanju napušteno selo)... radi se o kućama koji su lokalni stanovnici gradili samo za potrebe ljeta ("ljetni stanovi") kad su tjerali ovce na ispašu po velebitskim vrletima, tu bi imali i neke vrtove... sve je to sad, naravno, napušteno, jer tko se više time bavi... takav grub život čini se da je davna prošlost za većinu lokalnog stanovništva...

Skrećemo lijevo, naravno.


Photobucket



Nedugo nakon ove kuće, gdje smo skrenuli lijevo, nalazimo na tablu koja označava spoj dviju putova prema Bojincu - onog iz Milovaca i onog iz Starigrada.


Photobucket


Tu negdje nalazimo i ovog ljepotana... pozirao je par minuta... garant neki metroseksualac među leptirima... modni leptir!


Photobucket


Kako ulazimo dublje prema Bojincu, tako nas oduševljavaju oblici od stijena...


Photobucket

Photobucket


Pogled prema Bojincu ostavlja vas bez riječi! Ovdje izgleda kao da je Boja malo zapalila cigaretu ili da iz nje suklja vulkanski dim...

Photobucket



I dalje mi se Bojinac ne čini daleko! Moram priznati da sam, zaista oduševljena Velebitom, skoro pa niti jednom zakukala, sve dok nismo došli pred zadnju stijenu, zadnji uspon i sam vrh. Sve vrijeme sam super sretno i veselo cvrkutala, skakutala i vodila ekipu! E na čelu sam bila cijelim putem. Odlično sam se osjećala. Stvarno kad sam na Velebitu ili Gorskom kotaru, skužili smo, nikad ne kukam da mi je teško, da mi fali ovo ili ono, da mi se ne da, da mi je dosadno. Ali kad dođem u te ljepote, ajme, letim!



Konačno dolazimo i do falusoidnog Jaginog kuka. Nije ni čudo da nosi žensko ime, komentiraju u mojoj ekipi. I dalje me sve zabavlja i uživam! Veselim se, treperim od uzbuđenja... (ne zbog Jaginog kuka hehe)


Photobucket


Photobucket


Vjerojatno jedna od najvulgarnijih stijena u Hrvata. Trebali bi ovaj put zabraniti planinarima mlađim od 18! Photobucket


Photobucket


Snimili smo Jaginac iz svih mogućih kutova i krenuli dalje. Tu polako počinjem shvaćati da Bojinac i nije tako blizO kako se činio u početku. Tu ga vidite. Stalno očekujem, evo sad smo pod vršnom stijenom, a ono još dobar komad, još, još, evo sad će, još nije, još... gle ga tu... kao da nas netko zeza i stalno izmiče konačni uspon ispred nas!


Photobucket



Odjednom, lagana šetnjica do ove točke postaje blaga noćna mora, hehe... Ulazimo u malu šumu. Tu opet misteriozno drveće raste iz stijena... Takve me stvari uvijek blago plaše. Djeluju nestvarno. Nelogično.


Photobucket



Ovakve scene te, zaista, stresu... očekuješ da će se svaki tren pomaknuti i krenuti prema tebi... bizarno! A tu me još potjeralo na wc. O ne. Morala sam se strpiti.


U jednom trenutku, s desne strane učinilo nam se da je put za vrh. No, bilo je i sumnjičavih koji su tvrdili da je to taj neki put za izvor vode. Dok se oni objašnjavaju šta ćemo - kako ćemo, ja se odlučujem sama otići do gore, da ispitam situaciju i postojanje budućih markacija. Tu sam još uvijek pucala od samopouzdanja, koje će se kasnije pretvoriti u nešto sasvim drugo, hehe... Photobucket


Photobucket


Za par minuta sam gore, kad ono stvarno... samo izvor! Ali kakav izvor! Voda je kapljicu po kapljicu klizila nekih 15-ak metara prema meni... divno nešto! Pogled fantastičan, no, za Bojin kuk morali smo nastaviti još ravno... Bilo mi je drago da sam samo ja iz ekipe osobno vidjela ovaj fantastičan izvor. Na kraju mogu reći da sam od svih - ja taj dan najviše vidjela! Zvuči nevjerojatno - ali istinito hehe...


Photobucket


I tu sad počinju moje muke. Izlazimo iz šume. Postaje sve kompliciranije i kompliciranije, ne vidiš kraj napetim stijenama... i, onaj najgori osjećaj, kako ću se vratiti!?
Photobucket


Photobucket


Mi se sve više počinjemo širiti i militi okolo po stijenama. Grupa se razvukla dobrano. Dovikivanja, dobacivanja, cerekanja... ja sve više šutim i prepuštam drugima vodstvo. Pravim se da moram nešto fotografirati što mi KAO usporava hod. U glavi grozničavo razmišljam i već mi stižu moje standardne panic-attack misli o GSS-ovcima kako me izvlače iz škrapa s onim pogledom "a di si ti išla, luda ženska glavo?!". eek


Jedino što me još drži, da sve ovo ima nekog smisla, jest pogled sa stijena...


Photobucket




I onda gore prema vrhu... tu sam se već počela brinuti... ono... kako, molit ću lijepo, uopće doći do gore!? Gle ti tu stijenu!? Vrh je skroz desno gore na doljnjoj slici.

Photobucket


Evo još malo pogleda na sudruge i prirodu...

Photobucket



Ovo mi je predivan prizor bio... tu potrbuške ležim sa sendvičem u ruci, valjam se po stijenama i fotkam okolo, pravim se da me ne hvata panika zbog zadnje etape uspona, već kao ja tu poluprofi fotografiram. A zapravo želim odagnati strah i naći neki viši smisao u svemu ovome.


Photobucket



Ekipa se sad počinje skupljati na jedno zapovjedno mjesto, počinje se taktizirati, pregovori, kompromisi, sukobljavanje mišljenja i karti, komentiraju se putovi kao da smo u ratnom stanju, a neprijatelj je pred vratima... ja izvaljena, jedem salame i sira, pokušavam smiriti rastući nemir ritmičkim žvakanjem tople hrane... ali već dobrano zabrinuta, razmišljam što da napravim... Šutim i nikome ne iznosim naglas svoja preplašena razmišljanja. Photobucket Meni se gore ne ide. Kratko i jasno. Ovo izgleda nesavladivo. Da li da možda nekog zamolim da ode gore po žig, jer ja se sve više bojim te stijene... pa, ovo bi zakonom trebalo zabraniti da se ljudi penju na ovakvim stijenama... ugrožavaju se ljudski životi... ovo ono...

Uostalom, za nekog ovako nesigurnog (i ambicioznog) kao što sam ja, doći do ove razine uspona je VELIKA stvar. Ogroman uspjeh! Razmišljam da bi u HPS-u trebali napraviti psihološke profile polaznika-planinara! Nemaju svi istu razinu straha pa tako treba i valorizirati postignute uspjehe. Ako ste veći trtaroši, onda treba priznati i nižu razinu uspjeha, itd. Tako, lamentiram svašta, žvačem, gledam ekipu... ma, svašta razmišljam... i onda skužim da neki od ekipe prstom pokazuju put... ali ne kužim šta koji klinac pokazuju, pa tamo je stijena ravna i okomita, o čemu oni to?! Hebote, ćorava kakva već jesam, imam dioptriju, ali ne i naočale. Čak nemam ni sunčane pa su mi kapci taj dan bili ravna crta, a vidno polje kao da sam u tenku preko kojeg je partizanka prebacila koprenu (ili veo, zar)... I uzmem ja svoj foto-aparat pa malo zumiram u smjeru u kojim oni to pokazuju debelim bangavim prstima... koji klinac to sad gledaju... neka se skoncentriraju na pravi put... šta koji klinac ravna ploha, o čemu oni to briju!? Sad su već svi prsti uprti u okomito staklo! Photobucket

Majke mi, srce mi je počelo tući kad sam skužila najstravičniji mogući prizor u moj penjačko-planinarskoj karijeri, doslovno sam se stresla... ugledala sam na tom okomitom ledu SAJLE!!


Photobucket


(Nastavak u idućem broju!)


- 13:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #


nedjelja, 11.05.2008.

Mammut Big Wall Speed Climbing Paklenica 2008 (ženskinje)

Evo nas, opet, na Mamutu! Nažalost, za razliku od cjelodnevnog prošlogodišnjeg, na ovogodišnjem sam Mammutu bila možda sat-dva. Morali smo hitati dalje u nove planinarske pobjede. Taman smo došli kad je započelo natjecanje za žene, koje je bilo tijekom prijepodneva, a muškarci su išli iza 14h. Bilo je dosta ljudi, uglavnom ljubitelja klajmbanja. Vidjeli smo, naravno, i planinare, kao i obične turiste. Oduševile su nas različite registarske tablice iz čitavog niza europskih država: češke, slovačke, poljske, puno Mađara, francuske, nizozemske, njemačke i austrijske standardno, hrpe Talijana, par Bosanaca, dosta Slovenčadi...


Mala igra percepcije, prebroji koliko ih je na ovoj slici! "Sigurno ćeš pogriješiti, aaaahahaha".

Photobucket

Standardni prizori na dolasku...

Photobucket


Majka s djetetom (majka je ona na stijeni)

Photobucket


E, a pogle naziv ovog penjačkog smjera težine III.:

Photobucket



Taman smo došli, zauzeli super položaj za natjecanje žena i pogledali u vis...



Evo, za one koji ne znaju, male intervencije na slici... Ovdje vidite obilježene kontrolne točke ili tzv. štandove.


Photobucket


Cure su podijeljene na timove od po dvije. U igri su tri tima, dakle, po dvije cure. Maja Božić, kćer poznatog Stipe Božića, kreće prva prva.

Photobucket


Pretpostavili smo da je ovaj lik malo niže od nje iz osiguranja, jer sumnjam da bi mu dali tako blizu da se penje, a da nema veze s njima, hehe... Maja se verala kao vjeverica, tanka je kao prutić i bilo je i nju i sve ostale cure užitak za gledati. Sve izgleda tako jednostavno, ah! Sistem je slijedeći - prva natjecateljica kreće i brzo se penje do 1. štanda, tamo staje. Kreće suigračica, ona se penje do prvog, prolazi svoju priju na štandu i nastavlja na 2. štand gdje staje, pretpostavljam zadihana. Prva se vraća u igru, penje se s prvog na drugi, mimoilazi s kolegicom i dolazi na trećem na cilj. Jedna drugu osiguravaju i krče si put. Mi dolje prigodno skandiramo i to je to!


Cure na cilju...

Photobucket



Cure su se efektno spustile sa stijene preko neke sajle ili užeta, nemam pojma, ali mi smo svi pljeskali i mahali, a cure se se blesirale i izvodile neke piruete po zraku!

Photobucket


Rijetkim prisutnim fobičarima od visine, tzv. akrofobičarima, članovi ekipe hitne pomoći pružali su pomoć zbog snažnih paničnih napada.


Pooogleedaaajteee seemaaafooor!

Photobucket


A tu su i rezultati ovogodišnjeg natjecanja. Pobjednice su se popele do cilja za samo 16 minuta, naša Maja i njena partnerica završile su na 3. mjestu.



Evo još pokoja fotkica...

Photobucket


Photobucket


Da bi cure-natjecateljice došle do početne točke, morale su proći preko ovog mostića. Inspirativno za početak natjecanja!

Photobucket


Inače, nudilli su djeci, starcima i početnicima mogućnost da se okušaju (besplatno!) u klajmbanju na neku omanju stijenu, mene je više njih nagovaralo, ali kad sam vidjela stijenu ostala sam uvrijeđena kako im je samo palo na pamet ovako mi nešto predložiti! Brrr, strah mi se uvukao sve do koštane srži! Kao, ajde, ajde, posudit ćemo ti papučice, ovo-ono! Ma, dajte, da si razbijem lice, koljena, laktove, proplačem pred onim masama, da mi se smiju, ufff! Kao fora je da se popneš gore i onda spustiš manjom verzijom one ogromne sajle s kojom su se spuštale natjecateljice. Ježim se i sad kad gledam! zubo


Photobucket



Prošlogodišnje fotkice iz Starigrada možete vidjeti ovdje.

- 11:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #


četvrtak, 08.05.2008.

Neki detalji turističke ponude Starigrada

Starigrad, nije stari, a nije baš ni grad, ali ga voleeeem... Kad kažem da nije stari, hoću reći da je tamo sve, uglavnom, novokomponirano. Nema one neke stare jezgre. Središtem dominiraju štandovi s hrpom odurne plastične i jeftine robe. Par kafića i to je to. No, Starigrad je i Paklenica pa mu tu užasno skače cijena. Paklenica i Velebit općenito su fantastična mjesta. Da se naježite i pokleknete pred ljepotom... Ljudi su, inače, tamo super srdačni, direktni, otvoreni, lako sklapate prijateljstva i poznanstva... Starigrad je, kao i većina mjesta od Karlobaga pa prema Zadru, u SFRJ bilo jako zanemareno, što se i dan-danas osjeti... trebat će godina da se taj period zapuštanja nadoknadi...


Evo par detalja koji su me, ove godine prvi put, dočekali u Starigrad... vrijeme radnje kasno poslijepodne, četvrtak, 1. maj 2008. godine!


Robert Valdec istražuje svoje pjevačke sposobnosti maskiran u nekog Jelenka:

Photobucket



Šetnja uz more... hrpe mladeži, svi nestrpljivi zbog Mamuth-natjecanja...

Photobucket



Neki pričaju, neki spavaju, a neki su se malo izdvojili iz društva pa jedu partizanski (gle gore lijevo, gle dolje sredinu)


Photobucket



Već se ježim na putujuće kamp kućice, ali gle ti tek ove konstrukcije... ne bi se čudila da u tu konstrukciju na autu stanu toalet, tuš kabina, krevet za spavanje queen size varijanta i mala niša.

Photobucket


Nema šta Švabo neće izmisliti!


Gle, koliko se ljudi sigurno ovdje osjećaju, kad uz glavnu stazu ostavljaju pivce i nitko ni da bi...

Photobucket



Udarni kafić Kvartir (uz Ured Nacionalnog parka Paklenica). Tu mi je najugodnije za popiti cugu, ostali su u samom centru, ali tamo su i oni štandovi... ili se ne vidi more...

Photobucket



Turističke instalacije:


Photobucket



Kata:


Photobucket



Evo još dirljivijih fotografija... oh, kad makneš pogled s mora i (Stari)grada, a ono Velebit... uh, naježim se!


Photobucket


Gle ove djevojčice što su po kamenju, mic-po-mic, došle do oveće stijene... slatkice... kao sirene...


Photobucket



Slijedeći post o tradicionalnom natjecanju climbera: Mammut Big Wall Speed Climbing – PAKLENICA 2008!


Photobucket

- 12:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #


nedjelja, 04.05.2008.

Zir (prva verzija) i naš novi prijatelj Nikola

Prvomajski vikend nam je prošao fantastično! Konačno je otvorena ovogodišnja sezona planinarenja i to u velikom stilu. Baš sam ga emotivno proživjela, jer je zadnjih par mjeseci bilo prilično mučno. Dosta njih je komentiralo "pa, šta je s tobom, prošle godine stalno negdje, a ove godine slabo". Ili bolje rečeno - ništa! Od Božemprosti Grohota mi zavučeni po kućama i stanovima, ne mrdamo. Kraj travnja i početak svibnja ujedno je i godina dana od početka moje planinarske obilaznice pa mi je i zato drago da smo u isto to vrijeme počeli s novim planinarskim izazovima.

Moram priznati da smo ovaj puta često spominjali blog-planinare, ako se nekom štucalo, mi smo... Photobucket No, evo, polako ću po postovima prepričati ovih par turbo aktivnih dana. Krećem s četvrtkom i našim pokušajem osvajanja ludog Zira. Hehehe... Taj će nam pokušaj ostati u sjećanju i po nekim drugim stvarima.



Već sam početak puta slutio je na dobru zabavu. Odlično smo se osjećali, a na cesti smo se valjali od smijeha. Neke stvari nisam fotkala, bezveze, nije mi palo na pamet, ali mi je žao da nisam ostavila za uspomenu... Dok mi je, onako opuštenoj, palo na pamet daj-fotkaj spika, za dosta je scena već bilo kasno. No, evo par...


Gle macane!

Photobucket


Photobucket


Ne znam je li ovo 'opće dopušteno na našim cestama? Vidi ti pojasa za vezanje, hehe... (ove s ceste su sve s mobitelom pa mu treba pola sata dok okine, zato su neuspješnice! ali može se skužiti spika.)

Photobucket


Iskusni korisnici Dalmatine znaju da nema smisla ići preko Male Kapele kad javljaju da je tamo gužva 2 km. Čim oni nama na radiju javljaju 2 km gužva, odmah mi to množimo x2 i dolazimo do zaključka da silazimo s auto-ceste u Ogulinu pravimo luk oko Little Chapel i vraćamo se u utrku u Brinju. U jednom smo trenutku jednostavno morali stati i podlo se zahihotati kilometarskoj gužvi pred tunelom. Krik "saaakrssss" prirodno se isčupao iz mog prsnog koša. Evo scene, evo detalja.

Photobucket


Što se Zira tiče, imali smo isprintan Da Vinčijev tekst i Poljakovu knjigu. Moramo priznati da nam baš nije bilo sve najjasnije, ali smo se snašli. Konačno smo skužili oba prilaza Ziru i gdje sve možemo/moramo sići s auto-ceste. Ako dolazite iz Zagreba silazite na Gornjoj Ploči. Ako dolazite s juga, možete se skinuti već na Svetom Roku pa preko sela Sv. Rok i Lovinca doći do ključnog sela Trkulja, gdje počinje uspon. Sve je jasno obilježeno, ne možete se zagubiti. Mi smo dva puta prošli put i sve je bilo ok, utabali smo stazu! Kako prepoznati Gornju Ploču? Zir ćete vidjeti već u daljini i prije Zira je s desne strane benzinska pumpa.

Tu vidite Zir s desne strane, uz cestu vidite benzinsku. .

Photobucket

(Gle male kapi kiše. Tu još uvijek prognoziram kako je to "samo oblak".)


Od benzinske do Zira navodno ima samo 1,5 km (nama se čini, ipak, malo više). Bilo bi idealno da se može prehodati, no, grubo će vas zaustaviti ograda od auto-ceste. Inače, za vas koji niste registrirali, legendarni Macola je otvorio svoj drugi restoran upravo na benzinskoj pumpi Zir (moto: nakon Korenice Zir).

Za one koji ne znaju, hm, recimo ovako... Macola je u svijetu restorana isto što i Sanja Dabo u svijetu estrade!



Ako se skidate kod Gornje Ploče onda pratite putokaz za Lovinac pa zatim Trkulje. Cesta malo zbunjuje jer vodi na suprotnu stranu od Zira. Vrlo jednostavno morate napraviti slovo U. Odbacit će vas dio, jedno kilometar, od naplatnih kućica i onda naglim skretanjem udesno (ima oznaka Lovinac) vraća vas prema Ziru. U jednom trenu proći ćete ISPOD auto-ceste, ali je taj prijelaz tako diskretan, gotovo partizanski, da ga nismo prije ni registrirali. Photobucket Cijela cesta je šljunčana, izuzev 50-ak metara oko tog dijela gdje prolazimo ispod auto-ceste.

Photobucket

(Obratite pažnju da se tu sve više mrči nebo.)


Table s oznakama za Zir - super! Kvaliteta nije nešto posebno, drvene su, ali na pravom mjestu u pravom trenutku, niti jednom se nismo nećkali gdje treba ići.

Photobucket

Hrpa ovakvih tabli, bravo za one koji su to organizirali...


Konačno, dolazimo u famozne Trkulje... Još ja isprintala Da Vinčijev tekst, čitam tekst ekipi u autu i piše on TUrkulja. I ja naglas, oni meni "nije Turkulja, nego Trkulja". Ma, šta nije, odmah štitim kolegu blogera, digla vatru da "Trkulja je prezime, ali selo je TURkulja, zapamtite, zapamtite". Photobucket Nda... Photobucket

Selo fakat pusto, ali ne i napušteno. Prvo smo naletjeli na kombi i skužili da su neki planinari prije nas, očito, otišli gore. O ne, smrzli smo se, jer se za 15-ak minuta spustio takav pljusak i tako je grmjelo da se nadam da su preživjeli. Niti jedna stijena nije sigurna kad je sklisko, stvarno ne znam kako su se proveli...

Photobucket


Mi se odlučujemo otići do još dublje u selo, možda nađemo živu dušu. Dokle ide - ide. I nismo zažalili. Taman gdje i počinje markacija skužimo obnovljena kuća, čini se netko živi. Dalje cesta prestaje. Parkiramo ispred i ja odmah izlazim javiti se domaćinima, pozdraviti, pitati se dozvolu da tu ostavimo auto.

I tu je započeo jedno diiivno prijateljstvo. Photobucket

Ajme, primio nas je jako srdačan i simpatičan čovjek - Nikola! Zvao nas da uđemo unutra, nudio nas jelom, rakijom, sokom, ma, super prijateljski nastrojen... Živi tu s mamom, tata mu je umro prošle godine, čovjek ima jedno 50-ak godina. Ima i kravicu i malo tele, simpatičnu keru, obrađuje zemlju... Objasnio nam je dosta toga oko Zira, pričao o tome kako 2 mjeseca tijekom godine nema opće sunca u dolini. Pokazivao nam je gdje trebamo ići da vidimo još atraktivnije vidikovce, na suprotnu stranu od auto-ceste i Zira, da su tamo kao pravi vidici, da se vidi Bosna, da postoje fantastične pećine, itd. Full informativan čovjek.

Mi smo s njim pričali sigurno jedno sat vremena, ne možeš krenuti. U međuvremenu se sastavilo nebo i zemlja, kišurina, grmi, puca... Nudi on kišobran ako ćemo gore, ali nam je bilo too much. Ne bih mogla fotkati, a i ne da mi se kisnuti, smrzavati, izlagati bilo kakvim neugodnim okolnostima. Nema potrebe, vratit ćemo se, glavno da smo našli put!


Photobucket


Opraštamo se mi poduže od Nikole, žao mu da nam ne može dati sira za put. E, da, ušli mi u tu prostoriju koja je nadozidana na kuću, to kod nas kažu "ljetna kuhinja", kad tamo... ostali smo zatečeni, čovjek je tako uredan, kako je to sve bilo posloženo, oprano suđe, čisto... Ako nekom baneš u kuću i nađeš takvu čistoću, onda bi od takvog kupovala sir bez da pogledam što kupujem! I dvorište je bilo uredno, sve je baš odisalo čistoćom i nekim redom.


Kraljica Šarulja je, inače, mlada mama. Ima telence-magarance koje smo s gazdom, također, obišli.

Photobucket


Daje 20 litara mlijeka dnevno, a nekako toliko je i u jednom trenutku ispiškila. Ja to u životu nisam vidjela, to je bio slap-šmrk od jedno 20-ak sekundi. Trenutak u kojem je čak i pas zanijemio. Jedino se Nikola čuo kako se ispričava, eto, pa se malo kao nasmiješio, "to vam je tako na selu" spika. A mi svi piljimo u guzicu i ne vjerujemo! Mi (planinari + gazdin pas) u šoku. Onda smo malo trgli glavom, kao da nam se sve to samo učinilo i nastavili konverzaciju dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Photobucket



Tele je bilo preslatko, Nikola priča kako ga već pušta malo i van, da je razigrano... ma, stvarno divna scena! Mene, naravno, zanimalo što se tiče porođaja i to, tko dolazi u ovu, da prostite, pripizdinu. Nemam druge riječi, jer se radi o teško i gotovo potpuno pustoj zabiti. Onda se Nikola pohvalio kako on to sam zna, da nikad nije imao problema, da je svjestan šta se može zakomplicirati, ali da njemu to ide ok. Samo ne smije da teletu zapne jedna nogica unutra, jer ga se onda, pazite sad, eek Photobucket, mora vratiti u mamin stomak pa dok ne krene glava/obje noge, ništa od izlaska. O svašta.

Photobucket

U štali taman glumim Hoyku, kad kaže gazda Nikola da nije pametno dugo biti u štali da nas Šarulja ne skuži, posesivna je kao sve majke, a aparat u mojoj ruci ne djeluje miroljubivo. Da ne bi mislila da ćemo joj socijalne službe navući na vrat, odlučila sam trenutno istrčati iz štale i ne izazivati Šaruljino strpljenje i dobrohotnost.

Obećali smo Nikoli da ćemo se vratiti, možda već i za dan-dva, ali da ne možemo obećati. Plan je bio srušiti Zir već u četvrtak, a onda za vikend ići dalje po Velebitu. No, kišurina nam je pokvarila planove. Međutim, kako smo svi složni oko toga da se dogovaramo u hodu, nismo isključili ni varijantu da ćemo se vrlo brzo vratiti. Na kraju smo se fakat za dva dana vratili na Zir, hehe.


Za kraj, moja sugestija - obavezno se javite Nikoli. Tik ispred njegove kuće počinje markacija, čovjek je divan domaćin. Popričajte s njim, ispitajte ga sve što vas zanima, puno ćete toga čuti. Pitajte jel ima sira, prodaje za 30-40 kn kilogram, svježeg domaćeg sira, kupite u povratku. Garant i savršeno pedantnog i čistog! Vidi se daje druželjubiv i gotovo tužno je prokomentirao kako mu se planinari koji su otišli taj dan gore po toj kiši nisu javili.

Photobucket


Sjeli smo u auto, pozdravili se s Nikolom i njegovom malom obitelji i krenuli na more, u Starigrad... tamo nas je dočekalo... ah... divno nešto, toplo vrijeme, sunce, gužve zbog Mammuta... ma, uživancija! Popapali smo moju novu gastro-uspješnicu koju sam nazvala Jajčana Reakcija. Vrlo jednostavno se pravi, efektno izgleda, okus famozan i sve za svaku preporuku.

Photobucket

A onda smo krenuli skitanje po Starigradu...
(nastavlja se)


- 18:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Online Users
- Ukoliko želite koristiti neke moje fotografije, molim vas da me prvo pitate. :)
- Blog je do daljnjeg zatvoren: INVENTURA!

Ekipa

Astrosailor
Bigg
Blogledalo
Blogomoljac
Cranberrie
Dalmatinsko roštiljanje
Dijanin vodič kroz galaksiju
Dopisi sa sjevera
Gjuroo
Helix
Just Choco
Luki&Goldie
Malo drukčiji sportovi
Militza
Monchislava
Namjer42naznačenja
Neven Ciganović
Neverinov blog
One Girl's Cuisine (Violet Love)
Otpisani
Podravec
Pravi se Englez
Priče iz Bečke šume
Put oko svijeta
RibaFish
Simo Mraović
Sinja
Smiling Cricket
Unspeakable
Violet Love
Vision Thing


Tag-a-feed proširena lista:




Posebno izdvojeni planinari:
- Šumarka
- Da Vinci
- Po putu i azimutu
- Pustolofka
- Pješice po Hrvatskoj
- Gojzerice lutalice
- Asterix101
- Priče iz planine i kvarta


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Najvažniji linkovi za sve planinare
- Planinarski savez Hrvatske
- Planinarski forum Hrvatskog planinarskog saveza!
- Prognoza vremena za Hrvatsku za tjedan dana
- Detaljne mape Hrvatske (Avijacija bez granica)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Za početnike u planinarenju:
- Općenito o Hrvatskom planinarskom savezu (HPS), žigovima i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO), itd. (sve je to u više postova koje možete naći u lijevom stupcu točke 70.-72.)
- Kako se početnici mogu uključiti u planinarska društva i započeti s izletima i planinarenjem
- Mračna strana planinarenja ehehe
- Što vam sve treba od opreme za planinarenje i što ja nosim (u nastavcima, točke 77.-78.)
- Kako izabrati prve izlete? (coming soon)
- O planinarskim vodičima (coming soon)

Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju". zubo

Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.

Opće planinarske teme
- Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici
- Post u počast Novozelanđaninu Sir Edmundu Hillaryju, koji se s Tenzingom prvi uspješno popeo na Mount Everest
- Biografija velike pustolovke i istraživačice Alexandre David-Néel
- Federico Campanini (31) - prestrašna smrt na Aconcagvi

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kuharica za planinare i izletnike:
- Kroštata
- Pita od špinata

Drugi važni linkovi za skitače:
- Hrvatska turistička zajednica
- Kamo danas?
- Događanja u Hrvatskoj

Ja pa ja

diavolissima NA gmail.com

Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.