Marketing
Bojin kuk, Bojinac, Bojino ono nešto (II. dio)
(nastavak iz prošlog broja)
Kada sam, dakle, skužila da grupa lujki želi da mi svi krenemo na vrh preko sajli, ostala sam zatečena, uvrijeđena, uplašena, zgrožena, upiši sam... Pa, čovječe, zašto mi nitko nije rekao kakav je taj zadnji dio puta, ne bi mi palo na pamet dolaziti ni na parking na početku, a kamoli dovde. Razočarana. Uplašena i dalje. U tom trenutku grozničavo uzimam i čitam isprintani materijal s Da Vinčijevog bloga. Prvi put. Letim pogledom i zastanem na dijelu "iz mnogih izvora dobili informaciju da je u pitanju jedan vrlo zahtjevan cilj". WTF?! Ja nisam dobila niti iz jednog! Na kraju posta vidim da navodi i Šumarku i još jednu blogericu, dovraga, da sam bar i njihove tekstove isprintala. 
Ustajem i prilazim grupi te svečano i dramatično objavljujem, potpuno sigurna u sebe, "Ja gore ne idem" pa se teatralno vratim na poziciju gdje sam žvakala sendvič kao listove koke. Bilo je nekoliko sitnih pokušaja uvjeravanja kako ja to mogu, no, ne baš uvjerljivih... Naime, ni njima baš nije bilo svejedno. A meni je tu već bilo dosta svega... previše riskantno, više mi nije bio gušt... U to krenu spike kako ima i jedan alternativni put, ali da je on dosta duži. Muški stali kalkulirati što će, kako će, ja sad već opuštena jer sam sigurna u odluku da ne idem. Samo vi idite, mene Boja neće vidjeti. Tell Boja I said hi.
Jedan od članova tima, kojemu je dosadila priča, kreće sam prema sajli i vrhu. Moram priznati da je u minutu-dvije odjednom hop-hop prešao četvrtinu puta. Ja zinula. 
No, dečki su se odlučili podijeliti. Počinju taktizirati oko lakše, Babljeg puta, i tu vidim svoju šansu. Ok, većina ide preko sajli, manjina, tj. nas dvoje idemo okolo Babljim putem ili Babljim smjerom. Ok, ok.
Da stvar bude zanimljivija, s nama je bio u grupi tip koji je prije 20-ak godina pokušao s još dvojicom ISKUSNIH planinara osvojiti Bojinac i jednostavno nisu uspjeli. Još prije ove naše točke podno vrha, dakle, negdje pred cijelom glavom, jednostavno nisu našli dalje put. Tražili sva trojica i ne mogu pronaći kako ući dalje i više. Nisu se usudili riskirati i vratiše se... Tada nisu bile ovakve markacije i oznake. I sad taj tip priča kako mu se uspomene vraćaju i kako mu je Bojinac i nakon toliko godina ostao "težak"... i ja se sablažnjavam... No, vidjelo se po tom čovjeku da se stvarno dobro osjeća jer se ovaj puta vratio na Bojinac da ga osvoji. (Emocije me preplaviše.) Kaže da je osvajao puno vrhova, ali da nikad neće zaboraviti kako nije uspio osvojiti Boju, eh, hehe...
Poanta je da nema šanse da idete gore bez karti i bez dobrog proučavanja terena. Čovjek se lako prevari. Pa, čak ni karte, komentirali smo svi, nisu najbolje. Mi smo imali Poljakovu i, naravno, kartu Nacionalnog parka. Obje preporučam, posebno kartu NP-a. No, ni ona nije najjasnija. Uopće nemate osjećaj koliko, zapravo, traje taj vaš uspon. Niti kad se približite Bojincu možete sa 100% sigurnosti reći gdje ste točno, hehe... Ako idete prvi put, svakako nosite više karti.
Evo, primjerice, karta koja mi se čini najlakša za početno objašnjavanje
Link na stranice gdje sam uzela fotku (Summit Post).
Dakle, tu vidite "tougher climb" (to je taj dio "težeg uspona" preko sajli) i "easier climb" (kao "lakši uspon" Babljim smjerom). Odmah ću vam reći, mi smo se uspjeli popeti Babljim smjerom i spustiti istim. Svi ostali koji su se popeli preko sajli, pridružili su nam se na Babljem za spust. Nitko se nije spuštao sajlama. Uspon sajlama trajao je 20 minuta. A bome ovaj naš preko Babljeg smjera sigurno 45 minuta.
Pogledajte, uostalom šta Šumarka piše o tim sajlama na Bojincu:
Ništa, pakiraj stvari, obriši usta od mrvica i kreni dalje stazom prema Babljem smjeru. Malo smo se spuštali, skrenuli udesno i našli se pred tablom Bablji smjer i strelica prema gore. E tu sam spominjala Da Vinčija, jer meni zaista, ali zaista nije jasno kako je taj put itko mogao proći po kiši. Nemoguće. Toliko opasno i po suhom, toliko koncentrirano i pažljivo i polako moraš plaziti da ono... ne znam! Stvarno, Da Vinči, ljuta sam na tebe! I moram reći da je to bio nerazuman i nepotreban rizik! Nije bilo opasnijeg koraka da ja naglas nisam komentiral "uje*, pa dobro kako su oni ovo prelazili po kiši?!".
Nemam puno fotki s Babljeg smjera iz jednostavnog razloga što sam bila koncentrirana da dođem do vrha i nije mi bilo vrijeme za foto-kreativnost. Tek kad sam silazila palo mi je na pamet da napravim jednu-dvije fotke. Pa ću vam sad odmah pustiti fotku-dvije da vidite o čemu se radi.
Sad vi pogledajte ovdje hodati... dolje rupa od par metara. Jedan krivi korak i adios s kostima... Brrrr!!
Ajd malo cik-cak...
Što smo se više približavali vrhu to je bilo napetije... uglavnom, ma, nekih možda dvije-tri minute prije samog vrha (i žiga), ja sam se u jednom trenutku poskliznula, desna noga se zatepla, pogled dolje glatka stijena 10-ak metara pa žbunje... uglavnom, čovjek iza mene me refleksno uhvati i čvrsto povuče nazad! Ja sam bila PRESTRAVLJENA! Slomilo me, sjela na stijenu, ne mrdam i stanem plakati. Valjda mi se sve skupilo. Anić all over again, ali puno ozbiljnije. Čovjek mi kaže da je sve ok, da se ništa nije dogodilo, ovo-ono... ovi što su išli preko sajli već gore, cika, vriska, mašu od gore, zovu da dođemo, meni dođe da im izderem sve po spisku da me ostave na miru, da neću ići gore, da idem svojoj kući, oni ne kuže šta se događa... meni u glavi drama živa... razmišljam da li je ovo za mene, koliko ima pitomijih i manje opasnih sportskih događanja za personu kao što sam ja... čemu sve ovo...
Baš sam se loše osjećala... no, onda je krenuo i smijeh, jer... kad me čovjek uhvatio da se ne poskliznem, kako je hodao iza mene, tako me lijevom rukom uhvatio ispod pazuha, a desnom je malo promašio pa me uhvatio za sisu. Mislim, mi smo to tek kasnije registrirali, mene boljela briga da me bilo gdje uhvatio, samo da me spasio! Hehe, ali je na kraju ispala fora da mi je sisa spasila život (ili bar kralježnicu)...
Ništa, obrisala šmrklje i, idemo, još par metara. Gore vidim zezaju se, vidim plato, vidim sigurnost, hajde... I došla sam na vrh. Neka rezignacija, nemam osjećaj ushićenja ili sreće. Nemam snage ni razmišljati kako ću dolje. Malo sam se opustila i krenula fotkati da malo zaboravim na muke. Kolege-planinari mi daju podršku komentirajući da je ovo za svakog Slavonca neviđeni uspjeh pa mi ego malo stane rasti. Ali samo malo. Vjetar je puhao, trebalo je biti oprezan. Naravno, nemam ništa za obući, po običaju, sve živo zaboravljam pa se grebem i za jaknu.
Evo, Starigrad...
Koliko sam puta plutala morem i gledala prema Bojincu... do prije godinu-dvije mi nikad nije palo na pamet da bi ga osvojila! Ma, nisam ni znala da se to uopće može! Ljetos ga gledam i mislim si kako ćemo - lako ćemo. A u tim trenucima kad sam se na kraju popela gore, imala sam totalno druge osjećaje i razmišljanja. Uhvatila me takva letargija da čak nisam ni razmišljala kako ću dolje. Sve mi je bilo svejedno tih nekih pola sata.
Na vrhu žig. Svaka čast. Kao i markacije, tako je i gore sve u najboljem redu. Lupam žig svom snagom.
Tek nakon nekog vremena sjetim se da bi se mogla i sama fotkati "za dokaz". Kasnije sam skužila da sam na tih 5-6 fotki koje imam s vrha na svima toliko zgrčena i skupljena. Stvarno sam plazila po vrhu, jedva sam se usudila ispraviti... Niti na jednom vrhu se nisam tako uplašila i bila tako zgrčena na fotkama.
Usput, ako ovdje mislite da njih četvorica promatraju prirodu i dive se ljepotama i svom uspješnom usponu - varate se.
Tu, da ima tona, čuli bi niz psovki koje su bile upućene helikopteru koji je nadlijetao dolinu (Veliko Rujno?). Naime, neki tip u helikopteru (vojnom?) kružio je u tim trenucima lijevo - desno, gore dolje, nazad naprijed, pa ode pa se vrati u vidno polje... nemoguće da se radilo o bilo kakvoj ozbiljnijoj akciji, očito se neko zezao ili hvalio, hehe... a ovi poludjeli pa ga s visine stali psovati. E da je bar išao malo više pa nas vidio, baš bi bilo fora, hehe...
Nazad smo svi išli istim putem. Preko Babljeg smjera. Nitko se nije usudio spuštati preko sajli. Međutim, kad smo se spustili dolje, neki su se odlučili vratiti istim putem, a mi smo krenuli OKOLO Bojina kuka. Naime, napravila sam grešku jer nisam na karti proučila koliko je to okolo. Hajde, prednost je bila ta da smo stvarno fino prohodali do i oko Bojina kuka. S druge strane, nije mi se dalo spuštati istim onim putem koji mi je ulijevao strah dok smo se penjali gore. Nije mi se dalo sjediti na guzici i kliziti dolje bojeći se gdje ću se zatepsti... Nisam uopće razmišljala kad sam čula da ima alternativa OKO Bojina kuka. No, to toliko traje i traje i traje da sam mislila da nećemoo u slijedećih par sati zaokružiti. Kako god, oko Bojina kuka je bar ugodna šetnja, nema straha ni od čega. Nda, trebalo nam je jedno sat vremena. Što reći, kad smo zaokružili Bojin kuk i, konačno, vidjeli more - laknulo mi je.
Uvijek ohrabruje kad vidiš cilj...
Zelena strelica pokazuje parking gdje su nam auti.
Ah, pogled...
Usput, evo da rekapituliram gdje smo išli...
Dakle, zeleno pokazuje kojim smo putem išli od Jagina kuka. Prva točka na tom putu prikazuje sajle, gdje smo se razdvojili. Većina ide ljubičastom crtom (sajlama). Mi idemo do druge, ove lijeve točke, to je početak Babljeg smjera i penjemo se blažim usponom gore. Vraćamo se dolje Babljim smjerom, nitko se ne spušta sajlama. No, dok drugi skreću lijevo i vraćaju se istim putem, mi skrećemo desno i pravimo ogroman krug oko Bojina kuka. Ono plavo što vidite, ne znamo što je, moguće da se radi o onom izvoru što sam se sama popela gore i fotkala (vidi prošli post).
Evo malo detaljnije karte.
Dakle, obavezno nakupovati planinarske karte Bojina kuka, Poljakov Planinarski atlas i pročitati naše postove, hehe... Šumarka, Da Vinči, Summit Post - Bojin kuk (engleski).
Bojinac je prekrasan, uspon više nego ozbiljan, ali toliko toga se ima za vidjeti! Ovo mjesto apsolutno zaslužuje da tu provedete dan, mi smo puno prošli, a mogli smo JOŠ i više... te pećine, skloništa, još koji ekstra vidikovac, divno! Užitak je stvarno... moj najveći izazov do sada. Aniću, here I come! 
| Vrh: 1110m Markacije: Sočne i odlične Žig: Na vrhu, sve super Vrijeme do vrha: Paaa, od parkinga do gore jedno 3-4 sata s pauzama Opasnosti: Stijene zadnjih pola sata pred vrh Životinje: Ne sjećam se Vidikovac: Prekrasno Sve u svemu: Huh, preživjeh |
Post je objavljen 20.05.2008. u 09:36 sati.