Marketing
Zir - novi udar, napad i konačno osvajanje!
Dakle, nakon što prvi dan produženog vikenda nismo uspjeli osvojiti Zir zbog grmljavine, kiše, munja i sličnih prirodnih nepodopština, nakon što smo drugi dan osvojili Bojin kuk i dobili stravičnu upalu mišića, nije nam preostalo ništa drugo, nego se odlučiti za pitomi Zir - treći dan. Vraćamo se na početak. Nikola oduševljen što nas opet i tako brzo vidi. Pomalo razočarana što nije išlo kako je trebalo ići, čim smo se našli s Nikolom, odmah mi je raspoloženje poraslo. Naime, planirali smo prvi dan Zir, drugi dan Bojinac, a treći dan neki vrh Srednjeg Velebita. Kako prvi dan nismo osvojili Zir, treći dan je on opasno bio i igri od strane mojih suigrača.
Zir je, pak, u meni izazvao najpozitivnije moguće emocije, prekrasno brdašce, lagan uspon, a pogled fantastičan. Super je kad output bude daleko veći od inputa.
Ljudi, Zir je toliko simpatično i dobro mjesto. Zir svakome preporučam. Zir mogu osvojiti i neplaninari bez ikakvih problema. Zir bi trebali ispenjati svi koji idu na jug. Stanite slobodno na putu za Dalmaciju, možete gore bez problema ići i s djecom! Uspon simpatičan i lak, a pogled fantastičan na sve četiri strane svijeta! Nevjerojatno je da za tako malo fizičkog truda možete dobiti toliko puno! Prekrasan je, zaljubila sam se u ovo brdo!
No, krenimo redom. Dakle, napuštamo obalni dio. Mašem Bojincu... i uvijek ono moje standardo "šta smo mi bili gore?! tamo gore?! ja to ne mogu vjerovati... ne, nemoguće".
Prelazimo na drugu stranu Velebita, adio more, i krećemo prema Ziru auto-cestom. Vrhovi Velebita pod snijegom. Gle razlike u pošumljenosti (fotkano iz auta).
Budući da idemo s juga, više nam se isplati sići u Sv. Roku pa preko Lovinca doći do Zira (fotkano iz auta), nego preko Gornje Ploče.
Gle Velebit - da se naježiš, ne?
Truckamo se šljunčanom cestom, put koji sam opisala u jednom od prethodnih postova.. Usput nam društvo prave zgodni kukci.
Nikola sretan što nas vidi. Opet neki ljudi kod njega. Sjećam se da sam ga prošli put pitala jel ga nije strah tu bit Bogu-iza-nogu, a on kaže da nije, jer mu stalno neko dolazi. Što prijatelji, što planinari. Eto, dakle, nakon polusatnog razgovora s Nikolom, odlazimo gore na Zir. Markacije su točno od Nikoline kuće.
Za Zir gotovo da vam ni ne treba mapa. Krećete iz Trkulja. Točnije Nikola kaže da se njegov zaseok zove Kik. Do gore imate sat i pol vrha vrlo laganog hoda. Nazad manje od sat. Prvo krećete ugodnom šetnjom kroz šumu. Vrlo brzo dolazite do one famozne spilje. Već na samom ulazu odustajem od toga da i koraknem unutra. Prvo zato što ne volim spilje, volim prirodu i otvoren prostor, kad sam vani, hoću vidjeti sunce, ne ulaziti u tamu. Drugo, spilja je, očito, alternativa za wc i odlaganje smeća.
U jednom trenutku jasno označeno raskršće. Mi smo došli iz smjera Lovinca i skrećemo gore na Zir, tj. lijevo. Ravno je Medak (hint: akcija Medački džep). Markacije su više nego dobre, a iskreno, orjentacija je više nego laka i bez ikakvih mapa. Najspornije vam je kako doći do početne točke (Trkulja), kad to svladate - sve je lako. A to sam detaljno objasnila u prošlom postu.
Čim se dignete malo gore, već dobivate Liku i Velebit kao na dlanu, fantastični pogledi gdje god se okrenete!
Pogledajte uspon, milina... lagana uzbrdica... kako smo stalno hodali tim nekim hrbtom, tako je vjetar dobrano puhao. Ali ništa nam nije kvarilo baš dobar osjećaj i doživljaj.
Usput, prvi put sam uživo vidjela famozni Medački džep. O njemu nema tko nije čuo u Domovinskom ratu, a danas često možete čuti o toj akciji s obzirom da se zbog nje kazneno progone Norac i Ademi. Usput sam dobila lekciju iz Domovinskog rata. A ne možeš ići ovim krajem da se ne dotakneš 90-ih, nažalost.
Za vrijeme Domovinskog rata ovaj je dio bio okupiran (Srpska krajina), a naši su pokušali penetrirati duboko duž Velebita u neprijateljski teritorij tako da od Gospića dođu sve do Medaka. Akcija je bilo više nego uspješna, jer su osvojili više nego su planirali. Cilj je bio da se onemogući da srpska (para)vojska pređe Velebit i stane osvajati mjesta s one strane Velebita na moru (od Starigrada gore do Senja), koliko sam shvatila. Dobila sam detaljan vojno-politički izvještaj od kolege-planinara, ali moram priznati da mi je trebalo neko vrijeme da to sve pokopčam. Pričao je i o našim dečkima koji su gore na Velebitu branili položaje da ih srpska (para)vojska ne osvoji i ne dobije taj dio obale kao na dlanu. Ovdje možete vidjeti prikaz vojne akcije s Wikice.
No, da se vratimo mi u današnje vrijeme... Dakle, ne možeš odljepiti pogled s prirode u daljini... Gledamo na tri strane svijeta u svakom trenutku i jedva čekamo doći na vrh da nam se ukažu sve četiri! Prošli smo više od pola puta i samo što nismo došli pred sam finiš.
Usput, zaboravila sam naglasiti da smo imali stravičnu upalu mišića zbog Bojinca i da sam ja, posebno, hodala kao debil. Na sreću, nije nas nitko vidio osim Nikole, ali tko god da nas je vidio hodati mislio bi da imamo ozbiljnih problema s kukovima i koljenima. Hodala sam smiješno. Ili, bolje rečeno, smiješnije nego inače.
Na dva smo mjesta našli sajlu. Ova koju vidite dolje na slici može se bez problema ignorirati i zaobići. Svejedno, simpatično izgleda. I lijepo da nekom nije bilo lijeno postaviti ovdje sajlu. Druga je nešto ozbiljnija i nalazi se pod samim vrhom. E tu je sajla trebala bit i to je jedan jedini trenutak koji neplaninarima može malo zasmetati. No, nije ništa što se ne može savladati. Uostalom, sve i da dođete do te druge sajle PUNO ćete vidjeti i bez da se penjete tih zadnjih par metara na sam vrh. Tik do te druge sajle je i super praktično drvo koje vam umnogome olakšava taj malo nezgodniji uspon od metar-dva.
Zahvaljujem se, usput, svom drveću koje mi je do sad pomoglo da se ne strmopizdim.
Na vrhu žig uzidan, a metar-dva iznad, na malom platou imate i metalnu kutiju u kojoj se nalazi žig na lancu kao i upisna knjiga. Sve uredno i bez greške.
Usput, putem smo sretali svjetloplave markacije. Mislim, ima i "naših", ali paralelno smo skužili neke svjetloplave. Na kraju smo zaključili da to mora da su ostale nečije markacije iz doba UN-ovih snaga. Nerazgovjetan je tekst, ali očito je od UNPROFOR-aca.
Na vrhu fotografiram kao luda. Dajte si odite to pogledati, bez obzira jeste li planinari ili ne! Ovo je totalno ludo i fantastično! Vjetar, pogled, lagani uspon, kakva luda kombinacija pozitivnih stvari!
Usput fotkam i svoje najnovije planinarske hlače, kupljene na sugestiju PustoloFke za nekih 100-injak kuna. Preodlične su! (Za one koji ne prate modu, na slici je planinarski Fashion Guru.)
Evo, konačno da mi gledamo auto-cestu iz ptičje perspektive, već nam je bilo dosta da svaki put prolazimo pokraj Zira i u autu udišemo "Eee kad ćemo mi gore na Zir, eee".
Spust dolje više nego simpatičan. Skakutanja s kamena na kamen. Ma došli smo za 45 min. dolje. Baš je bio užitak.
Evo, kako ide planinarski puteljak do vrha Zira.
Još malo popričali s Nikolom... Pričao nam je kako mu je najveći problem što dva mjeseca u godini nema uopće sunca u njegovom dvorištu kad je sunce prenisko... životinje onda, kaže, postanu agresivne... Kako god, dojmio nas se Nikola, srdačan je i dobar domaćin. Molio nas da nešto prezalogajimo, ali mi smo žurili dalje, imali smo druge planove za klopu... Zahvalili smo mu se i obećali da ćemo slijedeći put kad budemo bili u prolazu doći da probamo taj njegov famozni sir!
Zir je odlično mjesto da dovedete neke goste i impresionirate ih pogledom. Uz malo truda, zasigurno će ostati dirnuti. Famozan je za turiste i toplo ga preporučam svima!
| Vrh: 850 m Markacije: Korektne Žig: Dva - uzidan i na lancu Vrijeme do vrha: Sat do sat i pol Opasnosti: Da stalno hoćete fotkati i zadržavate društvo Životinje: Ptice, leptiri Vidikovac: Fantastičan Sve u svemu: Ponovit ćemo, idealan za impresionirati druge |
Post je objavljen 22.05.2008. u 09:41 sati.