Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 28.04.2008.
B.L.-ovi simpatizeri u Zagrebu i Vlatka Pokos u Lokvama
Prije nekog vremena skićem se ja po Zagrebu i tako, fotkam, lapim po gradu, povlačim se s noge na nogu... vidjela sam već hrpe raznih životinja po prozorima i to mi je tak' nekako simpatično i tužno u isto vrijeme. Jadne te životinjice kako, kao djeca, gledaju šta se vani događa, ali van (bar ne za sada) ne mogu... fotkala sam ih dosta... pa je tako bilo i taj dan...
Padne mi u pogled jedan miješanac kako svojim pametnim okicama promatra što se sve događa u kvartu, lijevo-desno, dolje, sav koncentriran... slatkica!
Ništa, ispucam par brzih fotki pa šta ispadne, "bojim se" da mi pas ne šmunge, jer baš mi se nekako dobro uklopio u tu tužnu zgradu i oronulu zgradu nekog starog radničkog naselja...
Dođem kući i polako pregledam fotke... kad... pogledam, jedna mi fotka malo čudna... sjetim se da mi se u tom brzom okidanju fotki u jednom trenu upalio blic, ali sam ga promptno ubila i nastavila fotkati... kad onooo! Hehehe... Obrati pažnju, Rumenka! Zapne mi za pogled neki detalj u pozadini psa, na zidu sobe...
Ne mogu vjerovati da sam uspjela ovo uhvatiti stojeći ispred zgrade i snimajući psa na prozoru I. kata zgrade. No, evo... simpatizeri Bin Ladena, bit će!
Usput, kad već nisam čula Društvo za zaštitu životinja, onda ovdje izražavam nemoćni prosvjed zbog onog mučnog natjecanja u, inače mojim omiljenim, Lokvama gdje se neki dan zlostavljalo te sirote životinje.
Žabe su zaštićene životinje tako da je uz dopuštenje Ministarstva za ovu prigodu ulovljeno 80 žabica koje će sve nakon manifestacije biti puštene u prirodu.
Zaštićene životinje, ali evo, možemo ih maltretirati da bi si život učinili ispunjenijim bar za jednu večer?
Jadne žabice na koje su urlalo, koje se plašilo jakim udarcima, zvukovima, vibracijama, koje se bacalo po toj tabli, natezalo za noge, dobacivalo preko table, koje se držalo u staklenim teglama... a one su tu večer imale svetu dužnost zabavljanja grupe ljudi koje nemaju aspolutno nikakvih pametnijih, inteligentnijih i moralnijih načina da si ispune tu jednu večer u godini. Tužno! Što su djeca naučila iz toga? I zamislite, tamo je čak bila i Vlatka Pokos kao, pazite sad, voditeljica. Sa zagrebačke špice ravno na seosku zabavu. I nije dosta što bestidno nosi skupe i prave bunde i još je gorljivo branila svoje pravo na ubojstva malih krznaša, nego sad prelazi na novu kategoriju životinjica. Tko šiša žabe, ha?
Da, bio je to vikend kad se zadnji dan u prošloj ski-sezoni moglo skijašiti i bordati po sljemenskoj stazi... Ljudi taman toliko da nema gužve, vrijeme fantastičnih 15 stupnjeva, a snijega i dalje sasvim dovoljno. Ti su sad dani iza nas, pred nama su prefini dani... stalno bih hodala sunčanom stranom ulice. U prirodu još nikako da se otisnem, ali evo samo što nisam... U odnosu na prošlu godinu, ovu sam se poprilično ulijenila. Zapravo, užasno puno posla imam, ne stignem, ne stignem... Ma, ne, ne, nije to pravi izgovor. Neorganizirana sam i zbrda-zdola, u sto poslova i problema. No, to su neke druge teme, ponesoše me misli, vraćam se na Sleemeee! Evo, dakle, foto-putopis, jedna nedjelja na Sljemenu, snijeg, miris proljeća, ah... E, da! To je bilo 30. ožujka... ah, zimo, drago mi je da si tako daleko od mene! Proljeće, dođi 'vamo kad ti rečem!
Dobro poznata scena prilaza... što reći, prekrasan sunčan dan!
Iz drugog ugla...
Ah, kako je dobro, vidjeti ih opet! Usput mi se u kadar taman fino namjestio jedan planinarković.
Ovo prvi put vidim! Da je netko postavio pločicu s informacijom tko je postavio žig! Veća informacija od središta radnje! Zanimljivo. Kome je to palo na pamet, hehe...
Srećko Ferenčak i Vedran Pavlek sunčali su svoje noseve i čela i sve bi bilo više nego idilično da Pavlek u maniri Balkan-Snješka nije toliko urlao na mobitel da za stolovima nitko nije mogao čuti vlastite misli, a kamoli riječi svojih sugovornika. Pet puta je telefonirao i svima istu spiku da kako se on skijao, da kad se probudio, da kako se sad sunča, da kako se on skijao, da kako je dobro vrijeme, da kako se on skijao, da kako će ručati, da kako se on skijao. MedŽed. Morali smo hitno odskijati s terase! BrdŽanin.
Evo još malo prizora...
Prekrasan pogled...
Super simpatični GSS-ovci! Ma, tamo je sve osoblje toliko na usluzi i ljubazno, svaka čast!
Crvena neman.
Joj, e, da da! Bio je jedan fantastičan prizor nekog malodobnog nadobudnika koji se, iz svim normalnim ljudima nepoznatih razloga, krenuo spuštati ispod žičare! Vidite ga dolje kako ne odustaje.
Teren sve samo ne za spust! Zvukove koje je njegova daska ispuštala, napore koje je njegovo tijelo prolazilo, smijeh koji se širio sa žičare i dobacivanja koja su se kretala zrakom - teško su opisiva!
Za nepovjerovati, ali mladac je došao do kraja, kada smo, ujedno, proživjeli i najgore zvuke. Pogledajte što je mladac savladao. A i mi svi skupa s njim.
Ah, meni najdraža fotkica:
O, ne, opet Srećko! Ovaj puta zarobljen u tijelu žene! Stoji pokraj Pavleka.
O kako je ovo bio dobar vikend! Proljeće je drmalo zrakom, ja sam se rastapala zbog činjenice da je zima, konačno, iza nas! Sve je bilo tako nabrijano dobrom energijom, landrala sam cijeli vikend i tako dobro uživala!
Apsolutni broj jedan ovaj vikend bio je Rundekov koncert u Tvornici, bilo je m r a k ! Neka pati koga smeta, Darko Rundek je prvak svijeta i Zagreba. Iako je kasnio punih sat vremena, na kraju je brijao točno dva i pol sata pa mu je sve oprošteno. Izlazio je tri ili četiri puta na bis i već je na kraju pristojno zamolio "jel može još jedna pa da idemo doma?". Izabela po stajlingu i kretnjama kao da je netom izašla iz Međuzemlja i još se nije asimilirala. Odlično uklopljena. A tek ona dvojica duhača, bočno lijevo... jedan je kao luđak u jednom trenu plesao (uvertira za Apokalipso), rulja poludjela! A drugi se u jednom trenu dočepao mikrofona i totalno zapalio dvoranu neartikuliranim glasanjem. Ma, svi su bili opaljeni do kraja! Dečki+Izabela, obožavam vas! Tancala sam se cijelo vrijeme.
U Tvornici tradicionalno sve zadimljeno katastrofa, zraka udahnuti ne možeš. Rundek i dalje puši. I još je naglasio kako su mu ovo zadnji koncerti s cigaretom u zubima jer da mu u Sloveniji na prošlom koncertu nisu dali. Inače sam negdje čitala da Rundek prije koncerta popuši kutiju i pol da mu je glas što hrapaviji. Rundek se, usput, ogrebao za par boca piva od ljudi u prvim redovima. Fino baš.
Evo jedna crtica iz mog života. Prije početka koncerta puštali su Azru i novovalne zvijezde 80-ih. Ja sam već na to otkinula (ne na Azru). Uspomene su mi navrle i samo ih je Rundek kasnije iskontrolirao. I sad, dolazimo do onog najvažnijeg detalja.... naime, prvi put sam u životu utvrdila što točno Štulić kaže u Lijepe žene prolaze kroz grad. Uvijek sam čula slijedeće:
"Duda, Duda, Duda, si zabila moj broj,
Duda, Duda, Duda, zakaj me ne zoveš,
Duda, Duda, Duda, ak' me zoveš kriiiivi broj
O da, kri-vi br-oj
Ak' me zoveeeš, ak' me zoveeeš
kriiiviii brooooj! Samo tvoj!"
umjesto "bil bum tvoj, o da samo tvoj " i cijeli me život kopkalo zake Štulić hoće da ga ta Duda nazove, a onda će joj on reći da je nazvala krivi broj!? Mislim, wtf?! Koje seljačko-muške fore. Na sreću, ovaj puta je uz mene bio i ljubitelj lika i djela našeg najpoznatijeg amsterdamskog gastarbajtera pa je ova moja povijesno-glazbena nebuloza - ispravljena.
Nakon toga, na drugo mjesto ovog vikenda stavljam Perzepolis. Konačno sam ga otišla vidjeti. Promaknuo mi je, majku mu, na AnimaFestu 2008 pa sam pet minuta prije udarne projekcije filma bila blago zatečena da kako me blagajnik odbio s kartom. Zato sam sad kupila kartu bez ikakvih problema i pridružila se grupi od 12 ljudi u Europi. U hladnoj dvorani - žedna. Ima li gore kombinacije? Film je, inače, toliko nepretenciozan, simpatičan, iskren, ma baš je bio dobar! Nema nekog agresivnog humora gdje te tjera da se malo-malo grohotom smiješ, a ne. Povremeni uskoci inteligentnog humora, a sve tako tužno, tužno... Baka Reza rula. Film je, inače, posebno koristan za mlađu populaciju koja nema blage veze o novoj verziji stare Perzije i životu mladih u Beču. Žao mi da nisam uhvatila legendarnu scenu kad Iranka tajno gazi grožđe (za vino) u kadi, poskakuje i nariče "Bože, oprosti, Bože, oprosti!". Kako je ovaj film pušten u javnost, pojma nemam, ali svaka čast na hrabrosti.
Na treće mjesto stavljam govor predsjednika Buša na Markovu trgu i to scenu kada je Sanader šest puta pokušao Buša uhvatiti za ruku. Uspjelo mu je samo prvi i šesti put. Posebno mi je zanimljiv detalj na koji je upozorio bloger Kenguur, a to je - za koji prst Buš drži Ivu?
Konačno, kao posebni cvjetić u prošlom vikendu istaknula bih tuču dvojice "Stipeta" na Farmi - Drviša i Lupina. Što reći nego sjajno! Naš nazovi vrhunski sportaš-boksač i naš nazovi vrhunski fotograf-umjetnik pokazali su svoja macho-mucho balkanska lica. Mljac. Sav hrvatski jal, gnjev, mržnja, prijezir, nemoć skupila se u onim šačicama Stipeta Drviša koje su poletjele prema krumpirastoj Lupinovoj glavi... i onako u letu opizdile Štefaniju koja je počela plakati još prije Dvoboja! Eeee, ali zaboravio je Stipeta na Lupinove karate-dane. Na sreću nas gledatelja!
Za kraj, snimih nekoliko Rundek-filmića, ali evo... pustit ću jedan dok ga ne skinu s jubitoa... a mislim, toliko je priprosta SE K800i tehnika snimanja da sumnjam da će se netko pozvati na zaštitu autorskih prava... Ja sam ona što naglasnije viče "Hrvatska, Hrvatska!!".
O, kako je ovo bio dobar vikend. Ovaj vikend ja zovem početkom Nove godine.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.