Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 28.04.2008.
B.L.-ovi simpatizeri u Zagrebu i Vlatka Pokos u Lokvama
Prije nekog vremena skićem se ja po Zagrebu i tako, fotkam, lapim po gradu, povlačim se s noge na nogu... vidjela sam već hrpe raznih životinja po prozorima i to mi je tak' nekako simpatično i tužno u isto vrijeme. Jadne te životinjice kako, kao djeca, gledaju šta se vani događa, ali van (bar ne za sada) ne mogu... fotkala sam ih dosta... pa je tako bilo i taj dan...
Padne mi u pogled jedan miješanac kako svojim pametnim okicama promatra što se sve događa u kvartu, lijevo-desno, dolje, sav koncentriran... slatkica!
Ništa, ispucam par brzih fotki pa šta ispadne, "bojim se" da mi pas ne šmunge, jer baš mi se nekako dobro uklopio u tu tužnu zgradu i oronulu zgradu nekog starog radničkog naselja...
Dođem kući i polako pregledam fotke... kad... pogledam, jedna mi fotka malo čudna... sjetim se da mi se u tom brzom okidanju fotki u jednom trenu upalio blic, ali sam ga promptno ubila i nastavila fotkati... kad onooo! Hehehe... Obrati pažnju, Rumenka! Zapne mi za pogled neki detalj u pozadini psa, na zidu sobe...
Ne mogu vjerovati da sam uspjela ovo uhvatiti stojeći ispred zgrade i snimajući psa na prozoru I. kata zgrade. No, evo... simpatizeri Bin Ladena, bit će!
Usput, kad već nisam čula Društvo za zaštitu životinja, onda ovdje izražavam nemoćni prosvjed zbog onog mučnog natjecanja u, inače mojim omiljenim, Lokvama gdje se neki dan zlostavljalo te sirote životinje.
Žabe su zaštićene životinje tako da je uz dopuštenje Ministarstva za ovu prigodu ulovljeno 80 žabica koje će sve nakon manifestacije biti puštene u prirodu.
Zaštićene životinje, ali evo, možemo ih maltretirati da bi si život učinili ispunjenijim bar za jednu večer?
Jadne žabice na koje su urlalo, koje se plašilo jakim udarcima, zvukovima, vibracijama, koje se bacalo po toj tabli, natezalo za noge, dobacivalo preko table, koje se držalo u staklenim teglama... a one su tu večer imale svetu dužnost zabavljanja grupe ljudi koje nemaju aspolutno nikakvih pametnijih, inteligentnijih i moralnijih načina da si ispune tu jednu večer u godini. Tužno! Što su djeca naučila iz toga? I zamislite, tamo je čak bila i Vlatka Pokos kao, pazite sad, voditeljica. Sa zagrebačke špice ravno na seosku zabavu. I nije dosta što bestidno nosi skupe i prave bunde i još je gorljivo branila svoje pravo na ubojstva malih krznaša, nego sad prelazi na novu kategoriju životinjica. Tko šiša žabe, ha?
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
