Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 07.04.2008.
Rundek, Buš, Farma, Perzepolis
O kako je ovo bio dobar vikend! Proljeće je drmalo zrakom, ja sam se rastapala zbog činjenice da je zima, konačno, iza nas! Sve je bilo tako nabrijano dobrom energijom, landrala sam cijeli vikend i tako dobro uživala!
Apsolutni broj jedan ovaj vikend bio je Rundekov koncert u Tvornici, bilo je m r a k ! Neka pati koga smeta, Darko Rundek je prvak svijeta i Zagreba. Iako je kasnio punih sat vremena, na kraju je brijao točno dva i pol sata pa mu je sve oprošteno. Izlazio je tri ili četiri puta na bis i već je na kraju pristojno zamolio "jel može još jedna pa da idemo doma?". Izabela po stajlingu i kretnjama kao da je netom izašla iz Međuzemlja i još se nije asimilirala. Odlično uklopljena. A tek ona dvojica duhača, bočno lijevo... jedan je kao luđak u jednom trenu plesao (uvertira za Apokalipso), rulja poludjela! A drugi se u jednom trenu dočepao mikrofona i totalno zapalio dvoranu neartikuliranim glasanjem. Ma, svi su bili opaljeni do kraja! Dečki+Izabela, obožavam vas! Tancala sam se cijelo vrijeme.
U Tvornici tradicionalno sve zadimljeno katastrofa, zraka udahnuti ne možeš. Rundek i dalje puši. I još je naglasio kako su mu ovo zadnji koncerti s cigaretom u zubima jer da mu u Sloveniji na prošlom koncertu nisu dali. Inače sam negdje čitala da Rundek prije koncerta popuši kutiju i pol da mu je glas što hrapaviji. Rundek se, usput, ogrebao za par boca piva od ljudi u prvim redovima. Fino baš.
Evo jedna crtica iz mog života. Prije početka koncerta puštali su Azru i novovalne zvijezde 80-ih. Ja sam već na to otkinula (ne na Azru). Uspomene su mi navrle i samo ih je Rundek kasnije iskontrolirao. I sad, dolazimo do onog najvažnijeg detalja.... naime, prvi put sam u životu utvrdila što točno Štulić kaže u Lijepe žene prolaze kroz grad. Uvijek sam čula slijedeće:
"Duda, Duda, Duda, si zabila moj broj,
Duda, Duda, Duda, zakaj me ne zoveš,
Duda, Duda, Duda, ak' me zoveš kriiiivi broj
O da, kri-vi br-oj
Ak' me zoveeeš, ak' me zoveeeš
kriiiviii brooooj! Samo tvoj!"
umjesto "bil bum tvoj, o da samo tvoj " i cijeli me život kopkalo zake Štulić hoće da ga ta Duda nazove, a onda će joj on reći da je nazvala krivi broj!? Mislim, wtf?! Koje seljačko-muške fore. Na sreću, ovaj puta je uz mene bio i ljubitelj lika i djela našeg najpoznatijeg amsterdamskog gastarbajtera pa je ova moja povijesno-glazbena nebuloza - ispravljena.
Nakon toga, na drugo mjesto ovog vikenda stavljam Perzepolis. Konačno sam ga otišla vidjeti. Promaknuo mi je, majku mu, na AnimaFestu 2008 pa sam pet minuta prije udarne projekcije filma bila blago zatečena da kako me blagajnik odbio s kartom. Zato sam sad kupila kartu bez ikakvih problema i pridružila se grupi od 12 ljudi u Europi. U hladnoj dvorani - žedna. Ima li gore kombinacije? Film je, inače, toliko nepretenciozan, simpatičan, iskren, ma baš je bio dobar! Nema nekog agresivnog humora gdje te tjera da se malo-malo grohotom smiješ, a ne. Povremeni uskoci inteligentnog humora, a sve tako tužno, tužno... Baka Reza rula. Film je, inače, posebno koristan za mlađu populaciju koja nema blage veze o novoj verziji stare Perzije i životu mladih u Beču. Žao mi da nisam uhvatila legendarnu scenu kad Iranka tajno gazi grožđe (za vino) u kadi, poskakuje i nariče "Bože, oprosti, Bože, oprosti!". Kako je ovaj film pušten u javnost, pojma nemam, ali svaka čast na hrabrosti.
Na treće mjesto stavljam govor predsjednika Buša na Markovu trgu i to scenu kada je Sanader šest puta pokušao Buša uhvatiti za ruku. Uspjelo mu je samo prvi i šesti put. Posebno mi je zanimljiv detalj na koji je upozorio bloger Kenguur, a to je - za koji prst Buš drži Ivu?
Konačno, kao posebni cvjetić u prošlom vikendu istaknula bih tuču dvojice "Stipeta" na Farmi - Drviša i Lupina. Što reći nego sjajno! Naš nazovi vrhunski sportaš-boksač i naš nazovi vrhunski fotograf-umjetnik pokazali su svoja macho-mucho balkanska lica. Mljac. Sav hrvatski jal, gnjev, mržnja, prijezir, nemoć skupila se u onim šačicama Stipeta Drviša koje su poletjele prema krumpirastoj Lupinovoj glavi... i onako u letu opizdile Štefaniju koja je počela plakati još prije Dvoboja! Eeee, ali zaboravio je Stipeta na Lupinove karate-dane. Na sreću nas gledatelja!
Za kraj, snimih nekoliko Rundek-filmića, ali evo... pustit ću jedan dok ga ne skinu s jubitoa... a mislim, toliko je priprosta SE K800i tehnika snimanja da sumnjam da će se netko pozvati na zaštitu autorskih prava... Ja sam ona što naglasnije viče "Hrvatska, Hrvatska!!".
O, kako je ovo bio dobar vikend. Ovaj vikend ja zovem početkom Nove godine.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Tancala sam se cijelo vrijeme. 
Inače sam negdje čitala da Rundek prije koncerta popuši kutiju i pol da mu je glas što hrapaviji. 
Rundek se, usput, ogrebao za par boca piva od ljudi u prvim redovima. Fino baš. 
Mislim, wtf?! Koje seljačko-muške fore. Na sreću, ovaj puta je uz mene bio i ljubitelj lika i djela našeg najpoznatijeg amsterdamskog gastarbajtera pa je ova moja povijesno-glazbena nebuloza - ispravljena. 
Naš nazovi vrhunski sportaš-boksač i naš nazovi vrhunski fotograf-umjetnik pokazali su svoja macho-mucho balkanska lica. Mljac. Sav hrvatski jal, gnjev, mržnja, prijezir, nemoć skupila se u onim šačicama Stipeta Drviša koje su poletjele prema krumpirastoj Lupinovoj glavi... i onako u letu opizdile Štefaniju koja je počela plakati još prije Dvoboja! Eeee, ali zaboravio je Stipeta na Lupinove karate-dane. Na sreću nas gledatelja! 
Ja sam ona što naglasnije viče "Hrvatska, Hrvatska!!". 
