Pregled posta

Bojin kuk, Bojinac, Bojino ono nešto (I. dio)

Evo, konačno, i izvještaja s mog najtežeg vrha ever. Pao je Bojinac, a bome sam od šoka skoro pala i ja. Pa to je, ljudi, nešto nimalo bezazleno! Čak štoviše, Bojinac je VRLO ozbiljan uspon, a za one kao što sam ja - Bojinac je vrhunaravno opasan vrh! Ma, Anića kuk je vježba za Bojinac! Na Anića kuku srednjoškolci mogu imati tjelesni u odnosu na Bojinac! U odnosu na Bojinac, Anića kuk mogu osvojiti prosječne seniorske sekcije slavonskih planinarskih društava!

I tko je, uopće, tom vrhu dao ime Bojin kuk?! Sve Boje su bake. Sve bake su dobre i drage. Bojinac je dobar i drag! Ali ne! Bojinac nije nimalo ni dobar ni drag. Bojinac je grub i opasan i dug i složen i... O kako sam se prevarila u Bojincu. Stvarno, očekivala sam simpatičan uspon, čak nisam ni mislila da će biti onako dug kako je bio... lagano približavanje, evo kuka, idemo lakšom stranom i to je to... Kad ono... krenuli oko 10h (prijepodne), krenuli nazad oko 18 h (daleko poslijepodne). Napravila sam čitav niz propusta u pripremama za Bojinac, a jedan od ključnih je bio - informiranje! Da sam znala što me čeka, teško bih glasala za to da idemo tamo. Ovako sam upravo ja bila ta koja je inzistirala da idemo tamo, a ostali su se složili. Eto ti kad se trpaš gdje ti nije mjesto!

No, da na početku dam neki zaključak, bilo je fantastično, bilo je do sad najopasnije što sam ikad bila, imam puno toga za napisati pa ću podijeliti na dva dijela. Do samog vrha je prvi post, a drugi post će bit sve ostalo. I sad mi se, dok ovo pišem, miješaju osjećaji straha, panike i ushićenja.




Prvo, bilo je toplo taj dan, možda 23-24 stupnja. Hoću reći, brzo smo proključali na onom kamenu. Drugo, ja sam, opet, nešto zaboravila - rukavice za stijene. Poludjela sam. Treće, nisam imala kapu, čak ni traku za kosu. Osjećala sam se kao Slash, ali na stijenama. Kasnije ću od jednog kolege planinara POSUDITI prastaru traku za kosu, koju duboko žalim da nisam fotografirala, jer da je vidite - umrli bi od smijeha. Neka debela bijela traka na crte, kao one što je nosio Bjorn Borg. Uglavnom, kad sam tu debelu sportsku prastaru traku stavila oko čela, moj je pogled odmah bio kao Bjornov - ne odveć bistar i u križ. E takva sam se ja, kao spadalo, kretala prema moćnom Bojincu. U kombinaciji s ništa informacija o tome šta me čeka, sudar mojih vizija i terena bio je gotovo pa koban. No, da nije bilo te trake - šiznula bih. Svi koji imaju dužu kosu i planinare, znaju koliko je iritantno kad ti kosa mlati po licu i koliko kosa smanjuje vidno polje.

Po običaju, dok se mi organiziramo, ne možeš nikako krenuti kad svi planinari kreću - ranije ujutro. No, dobro, imali smo dobro prolazno vrijeme jer smo, na opće čuđenje, bili već oko 10 h tamo.

Evo našeg cilja. Gle, opće ne izgleda komplicirano, čak štoviše, vrlo nekako pitomo, usporeno i blago! Šta ne? O kako ću se prevariti! (Bojin kuk ili Bojinac je vrh u središtu slike. Divno nešto, ne?)





Odlučili smo put započeti od poznatog parkirališta "Vaganac" iznad doline Velikog Vaganca, do koje ćemo se dovesti automobilom. Išli smo putem koji i Poljak opisuje - od centra Starigrada, samo što smo mi dio tog puta prešli autom. U centru Starigrada, ne možete promašiti vozite gore uskom vijugavom cesticom i na vrhu te cestice koji završava velikim parkingom ostavljate auto i krećete pješke. Hajde, nismo krenuli s 0 nadmorske visine, ali vjerujte, nahodali smo se i bez toga. Drugi put je onaj iz sela na moru Milovaca, isto krećete s 0 nadmorske visine. Vidjet ćete tablu kasnije na fotkama dolje gdje se nalaze oni koji dolaze iz Milovaca s onima koji dolaze iz Starigrada.


Do tamo nas vodi cesta koja je za one uvjete pravo malo graditeljsko čudo! Malo ljudi zna tko je tu cestu i kada izgradio. Izgradili su je naši vojnici sredinom 90-ih, pod nadzorom, pogađate, veliko građevinskog magnata iz Hercegovine - Ljube Ćesića Rojsa! Lokalno stanovništvo u Ljubi dan-danas vidi legendu. Povezao je par zaseoka i učinio puno obitelji sretnima, kažu. Putem srećemo bicikliste i pokušavamo ih eliminirati s uske ceste naglim otvaranjem vrata kad smo u njihovoj blizini. 3:1 za nas.





Bojinac je, inače, kao esklava Nacionalnog parka Paklenica, jedno izdvojeno područje u cijelosti okruženo granicama NP-a. I s pravom, jer je prekrasan. S te se Ljubine ceste pruža prekrasan pogled na more i poluotok koji se u produžetku nastavlja na Pag. Fantastično! Nisam ovdje prvi put, ali opet moram izaći iz auta i fotografirati ono što sam već puno puta fotkala.






Koliko sam samo puta gledala Bojinac iz mora i mislila si "joj, kad ćemo više tamo, ovako šta simpatično skoro nisam vidjela"... i dođe taj dan, aliiii... ne bi čovjek rekao kako je bilo naporno i izazovno!





Došli smo na parking i našli brdo nekih automobila. Tamo je, zapravo, bilo toliko automobila da će, uskoro, vjerojatno uvesti i naplatu parkiranja. Kad smo parkirali, preobukli se i pokupili opremu, krećemo na moj, do sada, najizazovniji vrh ever!

Prije nego što bilo što kažem, moram izraziti šok i nevjericu zbog fantastičnih i fenomenalnih markacija! Čovječe! Imala sam osjećaj da je netko par minuta prije nas išao i makrirao. Svježe i jasne markacije, postavljene na pravim mjestima, ma, san svake osobe koja voli imati stvar pod kontrolom i informacije na svakih par metara! Jedne od najboljih markacija koje sam ikad vidjela. Po mom ukusu, bravo & čestitam onima koji su si stvarno dali truda.


Prvih pola sata postaje jasno da se ta cesta do parkirališta produžuje i ide dublje i dalje prema Bojincu, kamenje ful razbijeno, teže se krećemo, pazimo gdje stajemo, duboke brazde pune krupnog kamenja. To su one scene kad vam Zemlja izgleda kao brutalno silovana. Nažalost, to vijuganje izbrazdane ceste nisam snimila, jer sam bila koncentrirana gdje stajem pa sam zaboravila fotkati...




U jednom trenutku dolazimo pred "stan" (nije pitanju napušteno selo)... radi se o kućama koji su lokalni stanovnici gradili samo za potrebe ljeta ("ljetni stanovi") kad su tjerali ovce na ispašu po velebitskim vrletima, tu bi imali i neke vrtove... sve je to sad, naravno, napušteno, jer tko se više time bavi... takav grub život čini se da je davna prošlost za većinu lokalnog stanovništva...

Skrećemo lijevo, naravno.






Nedugo nakon ove kuće, gdje smo skrenuli lijevo, nalazimo na tablu koja označava spoj dviju putova prema Bojincu - onog iz Milovaca i onog iz Starigrada.





Tu negdje nalazimo i ovog ljepotana... pozirao je par minuta... garant neki metroseksualac među leptirima... modni leptir!





Kako ulazimo dublje prema Bojincu, tako nas oduševljavaju oblici od stijena...







Pogled prema Bojincu ostavlja vas bez riječi! Ovdje izgleda kao da je Boja malo zapalila cigaretu ili da iz nje suklja vulkanski dim...





I dalje mi se Bojinac ne čini daleko! Moram priznati da sam, zaista oduševljena Velebitom, skoro pa niti jednom zakukala, sve dok nismo došli pred zadnju stijenu, zadnji uspon i sam vrh. Sve vrijeme sam super sretno i veselo cvrkutala, skakutala i vodila ekipu! E na čelu sam bila cijelim putem. Odlično sam se osjećala. Stvarno kad sam na Velebitu ili Gorskom kotaru, skužili smo, nikad ne kukam da mi je teško, da mi fali ovo ili ono, da mi se ne da, da mi je dosadno. Ali kad dođem u te ljepote, ajme, letim!



Konačno dolazimo i do falusoidnog Jaginog kuka. Nije ni čudo da nosi žensko ime, komentiraju u mojoj ekipi. I dalje me sve zabavlja i uživam! Veselim se, treperim od uzbuđenja... (ne zbog Jaginog kuka hehe)








Vjerojatno jedna od najvulgarnijih stijena u Hrvata. Trebali bi ovaj put zabraniti planinarima mlađim od 18!





Snimili smo Jaginac iz svih mogućih kutova i krenuli dalje. Tu polako počinjem shvaćati da Bojinac i nije tako blizO kako se činio u početku. Tu ga vidite. Stalno očekujem, evo sad smo pod vršnom stijenom, a ono još dobar komad, još, još, evo sad će, još nije, još... gle ga tu... kao da nas netko zeza i stalno izmiče konačni uspon ispred nas!






Odjednom, lagana šetnjica do ove točke postaje blaga noćna mora, hehe... Ulazimo u malu šumu. Tu opet misteriozno drveće raste iz stijena... Takve me stvari uvijek blago plaše. Djeluju nestvarno. Nelogično.






Ovakve scene te, zaista, stresu... očekuješ da će se svaki tren pomaknuti i krenuti prema tebi... bizarno! A tu me još potjeralo na wc. O ne. Morala sam se strpiti.


U jednom trenutku, s desne strane učinilo nam se da je put za vrh. No, bilo je i sumnjičavih koji su tvrdili da je to taj neki put za izvor vode. Dok se oni objašnjavaju šta ćemo - kako ćemo, ja se odlučujem sama otići do gore, da ispitam situaciju i postojanje budućih markacija. Tu sam još uvijek pucala od samopouzdanja, koje će se kasnije pretvoriti u nešto sasvim drugo, hehe...





Za par minuta sam gore, kad ono stvarno... samo izvor! Ali kakav izvor! Voda je kapljicu po kapljicu klizila nekih 15-ak metara prema meni... divno nešto! Pogled fantastičan, no, za Bojin kuk morali smo nastaviti još ravno... Bilo mi je drago da sam samo ja iz ekipe osobno vidjela ovaj fantastičan izvor. Na kraju mogu reći da sam od svih - ja taj dan najviše vidjela! Zvuči nevjerojatno - ali istinito hehe...





I tu sad počinju moje muke. Izlazimo iz šume. Postaje sve kompliciranije i kompliciranije, ne vidiš kraj napetim stijenama... i, onaj najgori osjećaj, kako ću se vratiti!?






Mi se sve više počinjemo širiti i militi okolo po stijenama. Grupa se razvukla dobrano. Dovikivanja, dobacivanja, cerekanja... ja sve više šutim i prepuštam drugima vodstvo. Pravim se da moram nešto fotografirati što mi KAO usporava hod. U glavi grozničavo razmišljam i već mi stižu moje standardne panic-attack misli o GSS-ovcima kako me izvlače iz škrapa s onim pogledom "a di si ti išla, luda ženska glavo?!".


Jedino što me još drži, da sve ovo ima nekog smisla, jest pogled sa stijena...







I onda gore prema vrhu... tu sam se već počela brinuti... ono... kako, molit ću lijepo, uopće doći do gore!? Gle ti tu stijenu!? Vrh je skroz desno gore na doljnjoj slici.




Evo još malo pogleda na sudruge i prirodu...





Ovo mi je predivan prizor bio... tu potrbuške ležim sa sendvičem u ruci, valjam se po stijenama i fotkam okolo, pravim se da me ne hvata panika zbog zadnje etape uspona, već kao ja tu poluprofi fotografiram. A zapravo želim odagnati strah i naći neki viši smisao u svemu ovome.






Ekipa se sad počinje skupljati na jedno zapovjedno mjesto, počinje se taktizirati, pregovori, kompromisi, sukobljavanje mišljenja i karti, komentiraju se putovi kao da smo u ratnom stanju, a neprijatelj je pred vratima... ja izvaljena, jedem salame i sira, pokušavam smiriti rastući nemir ritmičkim žvakanjem tople hrane... ali već dobrano zabrinuta, razmišljam što da napravim... Šutim i nikome ne iznosim naglas svoja preplašena razmišljanja. Meni se gore ne ide. Kratko i jasno. Ovo izgleda nesavladivo. Da li da možda nekog zamolim da ode gore po žig, jer ja se sve više bojim te stijene... pa, ovo bi zakonom trebalo zabraniti da se ljudi penju na ovakvim stijenama... ugrožavaju se ljudski životi... ovo ono...

Uostalom, za nekog ovako nesigurnog (i ambicioznog) kao što sam ja, doći do ove razine uspona je VELIKA stvar. Ogroman uspjeh! Razmišljam da bi u HPS-u trebali napraviti psihološke profile polaznika-planinara! Nemaju svi istu razinu straha pa tako treba i valorizirati postignute uspjehe. Ako ste veći trtaroši, onda treba priznati i nižu razinu uspjeha, itd. Tako, lamentiram svašta, žvačem, gledam ekipu... ma, svašta razmišljam... i onda skužim da neki od ekipe prstom pokazuju put... ali ne kužim šta koji klinac pokazuju, pa tamo je stijena ravna i okomita, o čemu oni to?! Hebote, ćorava kakva već jesam, imam dioptriju, ali ne i naočale. Čak nemam ni sunčane pa su mi kapci taj dan bili ravna crta, a vidno polje kao da sam u tenku preko kojeg je partizanka prebacila koprenu (ili veo, zar)... I uzmem ja svoj foto-aparat pa malo zumiram u smjeru u kojim oni to pokazuju debelim bangavim prstima... koji klinac to sad gledaju... neka se skoncentriraju na pravi put... šta koji klinac ravna ploha, o čemu oni to briju!? Sad su već svi prsti uprti u okomito staklo!

Majke mi, srce mi je počelo tući kad sam skužila najstravičniji mogući prizor u moj penjačko-planinarskoj karijeri, doslovno sam se stresla... ugledala sam na tom okomitom ledu SAJLE!!





(Nastavak u idućem broju!)



Post je objavljen 18.05.2008. u 13:28 sati.