FlowerPower
utorak, 10.01.2023.
my emotions are eating me alive
...
ja sam jedna glupa osoba.
strašno sam glupa osoba.
svjesno se utapam u svojim emocijama, jedva dišem od siline osjećaja kojih imam u sebi, i ne puštam.
nemrem pustiti, NEĆU pustiti!
zake?? zake jebeno ne puštam, u pičku materinu?!
čekaj, čekaj, sad upravo mi je sinula ideja... attachment? is that what this is??
ono kaj trubim svima, a i sami sebi cijelo vrijeme kak je najbitnije ne vezati se tolko?
kaj sam zbilja tolko blesava??
pa nemrem vjerovati....
onaj čovjek kojeg volim ( valjda, jer više ne vjerujem sebi i svojem srcu i emocijama i više ne znam kaj je realno, a kaj nije ), kojeg nemrem imati, koji nikad nemre biti moj,... taj čovjek, zbog njega sve ovo.
ne čujemo se, ne pričamo više, hladimo se, zaboravljamo se.
jer to je jedina opcija koju imamo.
i išlo je to sve okej, ali neku noć sam ga sanjala.
sanjam ga, probudim se, sjetim se, zaspim i ponovo ga sanjam, nastavljam san.
predivan san.
obožavam svoje snove <3
budim se, i nemrem. nemrem doći sebi, nemrem se vratiti u realnost.
mislim na njega cijeli dan. svaki sat, svakih pol sata s pauzama od 5 min kad potpuno zaboravim da postoji.
jučer mu pošaljem jedan tekst.
kad sam razmišljala koji bude njegov odgovor, znala sam već kaj bude moj:
"neću se dopisivati."
htela sam mu samo dati do znanja kak se osjećam s tim tekstom koji sam poslala.
i onda od njega dobijem samo lajk.
ajmeeeee, kakav udarac!
udarac na ego, da, veliki. a onda i na srce i dušu.
točno čujem taj zvuk pucanja... boli jako u pičku materinu!!
( hm, moram priznati da sad, dok ovo pišem, sam dosta hladne glave. tijelo mi se ohladilo i nekak sam,... odlučna. čvrsta? ono, ko da sam odlučila zauzeti se za sebe. ne dati na sebe.
to je okej, to je dobro. -ali svejedno budem napisala kak sam se osjećala prije 10ak minuta )
suze su padale ko da im je zadnje, jedna za drugom, lice mokro, kosa namočena, jastuk pun mokrih mrlja.
dignem se i izgovaram na glas:
molim te, izađi. odi van, odi vaaan više, ne mogu ovo više, molim te bože, nek izađe van.
jako sam glupa osoba.
jako volim biti u tim živim, krvavim, bolnim, snažnim, soul ripping emocijama. ubijaju me, ali nemrem ih pustiti.
volim vjerovati u taj svijet magije, taj svijet bajke u kojem je ljubav sve na svijetu.
ljubav i samo ljubav. jedina vrijedna valuta, jedino zlato, jedino zbog čega ima smisla živjeti i biti živ!
s njim sam imala... ha ne znam više ni sama.
evo, ne znam jel bilo stvarno, jel bilo iskreno, jel bilo tolko ljubavno, ili je bilo fejk i samo u momentu i prolazno?
dok je trajalo, bilo je preslatko. iskreno, čisto, milo, nježno, ljubavno...
a sad, s ovim lajkanjem mojih emocija, pitam se.... kaj je to bilo da ti je sad tak beznačajno?
jesam se uvjerila u neke kaj nije postojalo?
baš sam jedna glupa osoba.
vjerujem jako. otvaram se previše. vjerujem u nemoguće. neću nikakve barikade, neću uopće čuti za prepreke jer ne postoje. kužiš? fakat ne postoje.
al očito samo u mojem svijetu....
kaj sam očekivala čuti od njega?
da mu falim ko on meni, da stalno misli na mene, da me voli,...
da, bilo bi lijepo, ali... kaj i da sam čula to?
kaj bi točno mogla napraviti s tim? baš niš! samo još više patiti jer unatoč tome i dalje nemremo biti skupa.
i sad bi ja trebala pristati na to, da tam negdi daleko postoji neko i da nismo skupa... a u međuvremenu se možda naći s nekim drugim, na kraju i biti s nekim drugim...
ajme ne.
ne ne ne ne ne.
sačuvaj me bože toga da budem s nekim, dok su mi misli tam negdi daleko... ne ne.
rađe budem sama do kraja života, nego bila s nekim s kim nisam "nutra" sto posto!
mogu se samo nadati da, jednog dana upoznam nekog i ponovo osjetim sve ovo kaj sam osjetila s njim, pa čak i više.
jer,... on i ja smo nepotpuna priča.
a to onda nije ono pravo, jel?
nije mi fer i osjećala bi se loše da se nekome približim znajući da ak sretnem njega jednog dana, mi srce padne u pete,
nije to okej :(
zato, bože moj, nek izađe što prije, nek dođem sebi i nek prestanem biti ovakva jedna glupa osoba da mogu normalno funkcionirati i živjeti život kakav on i treba biti.
molim te.
hvala ti.
ne znam, jel to normalno? ili imam žešći problem? da tolko jako idem osjećati, tak duboko i snažno, tolko visoko i lagano.
da odlazim u takve visine i dubine, ne znam... jel to ima veze s pravim životom?
ali.. ja neću pravi život :(
ili mislim da neću?
hoću tak neke jako, tolko moćno, a nježno u isto vrijeme.
neki mild osjećaji me ne interesiraju. hoću prek granice, nemojte me zadržavati u tom nekom safe place-u di se čuvaš od povreda, od srama, neugodnosti, di si okej, iako čak možda znaš da možeš biti puno bolje.
evo, zbilja više ne znam jel sam zdrave glave ili nisam.
ne očekujem sad ne znam kakve pompe i vatromete i savršenstva, samo onu neku prirodnu konekciju, koja dođe tak nenadano, spontano, i postepeno se pojačava bez ikakvih očekivanja.
bez planiranja, bez igranja, namještanja,... a to vjerujem da postoji.
jer sam to već doživila...
strah me da budem provela život s osobom s kojom mi bude jednog dana postalo sve ravno.
da se iritiramo na dnevnoj bazi, ali i dalje ostajemo skupa jer... jer sad već imamo previše godina da bi se rastajali i krenuli u solo vode.
da ostajemo skupa jer nas veže nekretnina, a još gore strah i sram od osude okoline.
možda zato tolko težim svemirskim konekcijama, za koje vjerujem da traju uvijek i zauvijek.
bajke, ha? glupa osoba?
nebi htela pristati na to. nebi htela prihvatiti da sam glupa osoba jer vjerujem u ovak neke.
ak pristanem, čemu onda sve ovo ovak i onak?
čemu emocije, osjećaji, ljubav,... a to nisam ja.
ja sam neko ko živi kroz te emocije, neko ko postoji kroz osjećaje, neko ko je ljubav sam po sebi.
i ak takva trebam ostati sama, so be it.
rađe biram to nego postati još jedno sivilo među svim tim sivilom koje hoda ovim svijetom.
i zato, dear Universe, please, feel free to amaze me.
Kaja over&out.
#stupidgirl #naivegirl #fulloflovegirl #crazygirl #inthecloudsgirl
