FlowerPower
ponedjeljak, 30.11.2020.
Every single minute of it!
ej bok.
evo me malo da natipkam neke stvari, da oslobodim tu svoju lepu glavicu nekih misli....
pa hajdmo!
nebu sad to neki roman ili neka "profi" spika i tekst ( haha ko da inače je ). nego onak, čisto tak..
kužiš?
e no.
e da.
znači, već neko vrijeme isključivo biram svoje društvo, otpuštam i puštam ljude iz svojeg života, pazim koga uvodim i tak to.
nekad zbilja jako jako razmišljam o svačemu, a nekad nemam blage veze kaj mislim o ičemu i samo dozvolim da se desi.
oboje mi šteti, a i radi dobro. tak da budem, za sad, tak i nastavila.
zato sam tek sad došla do zaključka zake mi je postalo tolko bitno imati samo te neke svoje ljude oko sebe.
jer jebeno hoću osjećati svaku emociju u svakom trenutku svakog sata, dana, tjedna, mjeseca.
mrzim isprazne razgovore, small talk, razna baljezganja o ničemu,... ode mi vrijeme.
eeej, nepovratno čovječe!
neda mi se pričati s nekim tek tolko, ono, da da dobri smo si još, ali znaš... nisam baš ispunjena i napucana nakon našeg razgovora.
zapravo, još sam umornija i nezadovoljnija.
niš osobno, fakat.
do mene je.
ja ne mogu. isprazno je. niš pametno. niš novo za naučiti, shvatiti...
dobro, nije da uvijek vodim filozofske razgovore s ljudima.
nekad pričam o probavnim smetnjama i kak me živcira onaj lik s intagrama.
i krenem u razgovor s nekim novim, okej, mogu ja to.
pričamo bezveze, ne pitam previše, više slušam, pa iznesem neko svoje mišljenje...
eh sad, to mišljenje je ipak možda malo složenije jer... jer eto, osjećam i hoću podijeliti svoje osjećaje i misli full.
neću odgovarati s pol snage.
neću biti na pola.
ili smo nutra skroz ili nismo nikak.
a ja fakat više ne znam funkionirati na nikak.
izgubim se u tim polu odgovorima, polu stvarima, polu životima.
kolko god ispadam too much u fullu, tolko glupa ispadam u so little.
jednostavno ne znam. NEMREM.
ak me neko stalno drži na little, ne dozvoljava mi full, pogubim se, ohladim se i nemrem se ubaciti sto posto.
mislim, logično.
ali meni je stalo. hoću da pričamo iskreno, sirovo, onak kak je!
gubiš me otherwise.
hladim se i postaje mi biti svejedno.
jer vidim da nema smisla ići full.
i onda mi se neda više. neću više.
a hoću smisao! necu tratiti život, već hoću fakat kvalitetu.
e, a fora je u tome da nema puno ljudi koji bi išli full s tobom.
pogledaj oko sebe. s kim možeš full? par njih, jel da?
i to je okej.
dovoljno.
njih par s kojima osjećaš život. koji te razumiju i koji ti dozvoljavaju.
bilo kaj.
njih nekolko s kojima rasteš, s kojima nemaš osjećaj potraćenog vremena.
bože, kad se sjetim na kaj sam sve potratila vrijeme... srce me zaboli.
i nema.
ak jesmo jesmo, ak nismo nismo.
to se skuži dosta brzo.
nebum više zavlačila nikoga, ni dozvolila obrnuto.
samo iskrenost, kvalitetan odnos i zajebancija
eto, this was fast :)
thank you and good night.
Kaja over&out.
#findyourpeople #keepthem #choosewisely
nedjelja, 01.11.2020.
Ljepota....
ajmee, još jedan!
znači tri posta u par dana, pa rasturaaam!
0:24 je, upravo sam pogledala film The Shack.
jaooo, lijem suze ko nikad!
ko ne zna, film je o obitelji koja je izgubila najmlađu kćer za vrijeme kampiranja. tata se nikak nije znal nositi s tim, pa je dobil poziv od Starog da ponovo dođe do kolibe di je ubijena njegova curica.
uglavnom, teško. i predivno!
nije da vjerujem u boga te vrste. vjerujem u svemir, neku treću silu, energiju, nazovite to kak god hoćete.
film je predivan! podsjetili su me na tolko lijepih stvari, na emocije koje imamo, i dobre i loše, i kak se s njima nositi.
ajme ajme!
samo sam si potvrdila kolku snagu imam. kolko sam snažna i kolko jako srce imam.
nekad se zabrinem da sam postala prehladna ili tupa za neke stvari i događaje, ali ne.
samo sam dovoljno snažna da ih mogu razumijeti i nositi se s njima.
evo smrt na primjer.
( o smrti sam pisala tocno prije godinu dana )
ne gledam na nju više ko na lošu stvar, strašnu stvar. naravno, užasno je, užasno teško kad izgubiš dijete, brata, sestru, najvoljeniju i najbližu osobu.
ali, to se događa. to se dogodilo.
i sad imamo na izbor. ili patiti i više nikad si dozvoliti voljeti i biti voljen. ili naučiti, shvatiti, pustiti, pa onda i dozvoliti osjećati ljubav prema sebi, svima i svemu ostalom.
nedavno sam pomislila kak više nikad nebi mogla biti ista osoba da mi se bratu desi ono najgore. kak bi nastavila živjeti? kak bi išla na posel? kak bi ušla u kuću di živimo? prestrašno neke....
ali onda, nakon ovog filma i vlastitog shvaćanja istog, znala bi da je on dobro. i da sigurno nebi htel da upropastim sebe zbog nekog drugog. nečije tuđe krivice, bilo čega...
i to je istina. kolko god teško bilo, ali moraš nastaviti dalje. i to s punom baterijom.
još više, još jače nego ikad prije!
život je prekratak.
život je prekratak da bi bili loše. da bi si namjerno oduzimali sve ljepote ovog svijeta, da bi zabranili svojoj duši da živi kak bi trebala.
vjerujem da imamo više od jednog života, ali smo svijesni samo tog jednog i makar znam da budem ga proživljavala opet, ipak biram biti prisutna i potpuna u ovom.
jesam sebična? pa i ne.
ionak nismo ničiji, niti je itko naš. svi prolazimo kroz tuđe živote, niko ne ostaje for good.
jedino ko ostaje smo mi sami. i zake si zato nebi složili party po svojem ukusu?
ajme, ne znam... znam kaj pišem, ali imam osjećaj da bi mogla svaku svoju riječ, svaku rečenicu još dodatno objasniti, pojasniti. a za to bi pisala po još svaki odlomak, a tak bi na kraju ispala knjiga od 1000+ stranica!
isuse, nemam dosta mjesta. nemam dosta vremena za sve kaj hoću napisati. objasniti. izreći...
imam tooolkooo togaaa! zato i tak naprasno završavam svoje postove jer nemam više vremena. jer je prekasno. jer ga pišem za vrijeme radnog vremena. jer kasnim. jer me bole prsti...
izlike.
uglavnom:
ljubav.
ljubav, ljudi moji dragi.
prihvaćanje.
dogodilo se. dogodit će se. to je život.
zake baš ja? zake baš meni?
who knows.... ali vjerujem da jednog dana sve dođe na svoje.
shvatiš. i prihvatiš.
lik u filmu je oprostil. ajme koja snaga!
znaš ti kolko jak moraš biti da uspiješ tak neke? nemaš pojma!!!
kolka je to snaga srca i uma da pustiš i vratiš se u stvarnost. wow.
to je seksi. to je jebeno sve!
završi film, ja cmizdrim ko budala od sreće i zahvalnosti. odem do prozora, pogledam taj puni mjesec, bacim želju svemiru da mi pošalje ono kaj mi treba, pogledam prema groblju, a ono se crveniiii, divota.
plačem i dalje, osjetim tolku ljubav da mi ruke automatski idu prema prsima, stavim obje ruke na srce i zahvalim se.
HVALA TI.
01.11. je.
studeni.
mjesec u kojem sam rođena.
jesam li ljepše mogla ući u njega? nisam.
zaželila sam da cijeli taj mjesec ostanem u ovakvom stanju uma, duše i tijela.
ovak zahvalna i sretna.
smirena i u uvjerenju da je sve kak treba biti. i da sve bude baš onak kak treba.
veselim se :)
i evo ga, mogla bi pisati do jutra, ali 0:55 je i neki grozan film je počel i sad me polako strah jer se bojim mraka i groznih filmova :D
i pitam se kaj bum sanjala jer me sad proganjaju scene groznog filma i trebala sam odmah ugasiti TV nakon krasnog filma i otići spavati :D
idem sad.
ajde bok.
"Even our most difficult moments bring us gifts. The trick, of course, is gratitude. Therein will you find both your peace and your joy."
Kaja over&out.
#stateofmind #believe #loveyourlife #understandit
