FlowerPower
četvrtak, 04.08.2022.
it's hard outside, but sometimes even harder inside.
trebam pričati s nekim.
a na kraju uvijek najbolje razgovore obavim sama sa sobom.
pa ajmo.
grdo je.
u utorak su me nazvali iz bolnice da u petak neko mora doći po mamu i voziti je doma.
doma!
riječ koja ne postoji u mojem rječniku već godinama.
di je to? ko je to? kaj je to?
mrzim to kaj budem sad napisala di je mama bila ova 4 mjeseca, ovak javno, jer nije baš za govoriti, ali ja imam tu potrebu pisanja i izražavanja.
ne znam točno zbog čega, koji mi je cilj s tim, ali nekak... nekak osjećam da "stvaram" povijest.
možda glupo, ali ono... za neka bolja vremena. za uspomene. za sjećanja.
kad se vratim jedne godine na ovaj blog i prisjetim se života, osjećaja i misli.
da, mogu zapisivati privat, u bilježnicu ili na laptop, ali.... nek čita narod, evo ne znam. nek čita.
mama je u Vrapču, bolnici za psihičke poremećaje. po drugi put.
prvi put je završila tam u trećem mjesecu, na dan žena.
drugi put smo je dobrovoljno smjestili tam jer nije imala kud ići, sredinom četvrtog mjeseca.
trebala je pomoć, nije da je bila dobro, pa smo je poslali jer nema di spavati. fakat je bila loše i mi nismo to mogli hendlati, morala je ići po stručnu pomoć.
katastrofa.
grozno.
prošli put kad sam išla k njoj da joj odnesem neke stvari, nisam imala snage ni energije pričati s njom. pozvonila sam na vrata, sestra se spustila dole i uzela vreću.
ja sam se okrenula i otišla.
ali, okrenula sam se još jednom, da pogledam gore na balkon, a ona je stajala mirna, s obje ruke se držala za ogradu i gledala me s tugom u očima.
raspala sam se u milijun komadića! nikad se tak nisam raspala ko tad. sjela u auto i plakala bez daha i prestanka.... duša me boljela ko nikad.
to je bilo prvi put da sam tak neke osjetila za svoju mamu.
dakle, sutra. petak. muka mi je, povraća mi se, vrišti mi se, dere mi se, boli me, plaće mi se, ne živi mi se.
idem po nju i vozim ju k sebi.
"k sebi" jebemti, ko da imam svoje mjesto. jebeno mi je frendica uskočila za smještaj, za skoro nikakve pare, u novo namješteni i renoviran stan, s mačkom koji ostavlja dlake po krevetu i sere u kutku prostorije, da bi sad i mamu dopeljala.
bože, uzmi me. ne mogu.
jedva sam skupila hrabrosti napisati joj poruku da ju sutra vodim sim.
hvala dragomu bogu, pa je rekla ok. ali, ipak s par komentara.
jasno mi je, kužim sve, razumijem. nije caritas.
ali, sad tek ide najgori dio.
mrzim to kaj smo socijalni slučaj i krpamo se svima i svakome, ali još više mrzim to kaj ja sa svojom vlastitom majkom jednostavno NE-MOGU-ŽIVJETI!
ajme, ne mogu. krenem pisati zake, krenem pisati osjećaje i kaj mislim o njoj i svemu ovome, ali me sramota.
krenem, pa brišem.
nikad si nismo bile dobre.
uvijek smo se svađale, nismo se slagale, išla mi je na živce.
ja sam bila tatina curica.
mama je bila samo tak.... mama. riječ. imenica.
to je neke prestrašno kad bi se mi vidle ili čule. dernjava starts in 3.... 2.... 1....!!!
užas!
tolko da mi osoba diže tlak, tolko da me nervira, tolko da me izbaci iz takta,... to nisam nikad doživila.
ja već sad znam kakvi budu njezini komentari za bilo kaj, i to me izluđuje nenormalno.
svi vele da djeca moraju brinuti za svoje roditelje, a ko da brine za mene? zake sam ja, i moje zdravlje, nebitna u ovoj priči?
zake bi ja pristala na ovo?
pa neću. ne mogu i neću. neću to sebi napraviti.
zbog sranja mojih staraca, ja bi sad trebala ispaštati?
da, pozadina je debela. ima tu svega...
preloše su to odigrali, tata doma hladi jaja, mama nestaje u depresiji, a mi djeca bi sad trebala kaj?
preloše se osjećam. jedva živim sama sa sobom zbog toga, zbog svojih izbora.
grozno se osjećam i mrzim cijelu situaciju i hoću otići što dalje mogu.
moram ići nekam, nemrem tu ostati.
moram se pobrinuti za sebe i svoj život. i ja zaslužujem normalan i lijep život i to ću si izabrati. to si biram.
dala sam sve od sebe. tražila joj smještaj, nalazila joj smještaje u kojima nije mogla ostati jer je brijala neke svoje brije, dala sam joj novce da plati smještaj u kojem je izdržala jedan dan doslovno.
pričam joj priče, pomažem da preokrene misli, šaljem pozitivne poruke, ali ne ulazi.
nemam tolko energije da ju spasim.
brinem se sad kaj društvo misli o ovome...
ali, kaj god mislilo, ja moram misliti svoje. jebiga.
ja najbolje znam kak se osjećam i kaj moram napraviti. svjesna sam da budem morala živjeti sa svojim izborima, ali dok god izaberem ono kaj je bolje za mene, mogla bum živjeti s tim.
jer ak ja počnem živiti s njom, gotova sam. mogu se oprostiti s mozgom, s mentalnim zdravljem, psihičkim i fizičkim zdravljem.
a to si zbilja, ali zbilja ne mogu priuštiti.
zato te molim, svemire, do your magic.
izvuci nas iz ovog sranja, daj neka riješenja, jer ovo postaje nepodnošljivo.
razbolit ću se od tog stresa i emocija.
daj riješenje, pliz!
ne mogu.....
onda na sve to još i baka završi na operaciji, dođem do nje, a ona izgleda tolko loše :(
samo je ponavljala kak nije dobro... kak niš nije dobro.
bila sam jaka, ali kad je otišla na wc, suze su krenule ko lude...
nemrem ja to niš... nemrem biti tu, a da nemam kak pomoći. zbilja moram otići....
ne smatram to bježanjem od svih njih, ne znam.... nego bi se možda bolje osjećala ak sam dalje, a nemrem pomoći, nego da sam tu blizu, pa nikak nemrem pomoći. ubija me to sve.
ne znam zake uopće mislim da sam odgovorna za sve njih? ima nas još, nemaju samo mene... a mene boli i muči jer nemam sve potrebno na ovom svijetu da pomognem svima njima!
i mami, i tati, i baki, i sebi i bratu... kaj da radim? kak da spasim situaciju?
:(
ne mogu.....
izgubila sam se. hoću se usidriti, a imam tolko misli na pameti, tolko ideja, samo tražim neke opcije... sad bi ovo, sad bi ono, pa nebi više ovo...
samo hoću mir, stabilnost i sigurnost :(
