FlowerPower

nedjelja, 01.11.2020.

Ljepota....

ajmee, još jedan!
znači tri posta u par dana, pa rasturaaam!

0:24 je, upravo sam pogledala film The Shack.
jaooo, lijem suze ko nikad!
ko ne zna, film je o obitelji koja je izgubila najmlađu kćer za vrijeme kampiranja. tata se nikak nije znal nositi s tim, pa je dobil poziv od Starog da ponovo dođe do kolibe di je ubijena njegova curica.
uglavnom, teško. i predivno!

nije da vjerujem u boga te vrste. vjerujem u svemir, neku treću silu, energiju, nazovite to kak god hoćete.

film je predivan! podsjetili su me na tolko lijepih stvari, na emocije koje imamo, i dobre i loše, i kak se s njima nositi.
ajme ajme!
samo sam si potvrdila kolku snagu imam. kolko sam snažna i kolko jako srce imam.
nekad se zabrinem da sam postala prehladna ili tupa za neke stvari i događaje, ali ne.
samo sam dovoljno snažna da ih mogu razumijeti i nositi se s njima.
evo smrt na primjer.
( o smrti sam pisala tocno prije godinu dana )
ne gledam na nju više ko na lošu stvar, strašnu stvar. naravno, užasno je, užasno teško kad izgubiš dijete, brata, sestru, najvoljeniju i najbližu osobu.
ali, to se događa. to se dogodilo.
i sad imamo na izbor. ili patiti i više nikad si dozvoliti voljeti i biti voljen. ili naučiti, shvatiti, pustiti, pa onda i dozvoliti osjećati ljubav prema sebi, svima i svemu ostalom.
nedavno sam pomislila kak više nikad nebi mogla biti ista osoba da mi se bratu desi ono najgore. kak bi nastavila živjeti? kak bi išla na posel? kak bi ušla u kuću di živimo? prestrašno neke....
ali onda, nakon ovog filma i vlastitog shvaćanja istog, znala bi da je on dobro. i da sigurno nebi htel da upropastim sebe zbog nekog drugog. nečije tuđe krivice, bilo čega...
i to je istina. kolko god teško bilo, ali moraš nastaviti dalje. i to s punom baterijom.
još više, još jače nego ikad prije!
život je prekratak.
život je prekratak da bi bili loše. da bi si namjerno oduzimali sve ljepote ovog svijeta, da bi zabranili svojoj duši da živi kak bi trebala.
vjerujem da imamo više od jednog života, ali smo svijesni samo tog jednog i makar znam da budem ga proživljavala opet, ipak biram biti prisutna i potpuna u ovom.
jesam sebična? pa i ne.
ionak nismo ničiji, niti je itko naš. svi prolazimo kroz tuđe živote, niko ne ostaje for good.
jedino ko ostaje smo mi sami. i zake si zato nebi složili party po svojem ukusu?
ajme, ne znam... znam kaj pišem, ali imam osjećaj da bi mogla svaku svoju riječ, svaku rečenicu još dodatno objasniti, pojasniti. a za to bi pisala po još svaki odlomak, a tak bi na kraju ispala knjiga od 1000+ stranica!
isuse, nemam dosta mjesta. nemam dosta vremena za sve kaj hoću napisati. objasniti. izreći...
imam tooolkooo togaaa! zato i tak naprasno završavam svoje postove jer nemam više vremena. jer je prekasno. jer ga pišem za vrijeme radnog vremena. jer kasnim. jer me bole prsti...
izlike.

uglavnom:

ljubav.

ljubav, ljudi moji dragi.

prihvaćanje.
dogodilo se. dogodit će se. to je život.
zake baš ja? zake baš meni?
who knows.... ali vjerujem da jednog dana sve dođe na svoje.
shvatiš. i prihvatiš.

lik u filmu je oprostil. ajme koja snaga!
znaš ti kolko jak moraš biti da uspiješ tak neke? nemaš pojma!!!
kolka je to snaga srca i uma da pustiš i vratiš se u stvarnost. wow.
to je seksi. to je jebeno sve!


završi film, ja cmizdrim ko budala od sreće i zahvalnosti. odem do prozora, pogledam taj puni mjesec, bacim želju svemiru da mi pošalje ono kaj mi treba, pogledam prema groblju, a ono se crveniiii, divota.
plačem i dalje, osjetim tolku ljubav da mi ruke automatski idu prema prsima, stavim obje ruke na srce i zahvalim se.

HVALA TI.

01.11. je.
studeni.
mjesec u kojem sam rođena.
jesam li ljepše mogla ući u njega? nisam.

zaželila sam da cijeli taj mjesec ostanem u ovakvom stanju uma, duše i tijela.
ovak zahvalna i sretna.
smirena i u uvjerenju da je sve kak treba biti. i da sve bude baš onak kak treba.
veselim se :)

i evo ga, mogla bi pisati do jutra, ali 0:55 je i neki grozan film je počel i sad me polako strah jer se bojim mraka i groznih filmova :D
i pitam se kaj bum sanjala jer me sad proganjaju scene groznog filma i trebala sam odmah ugasiti TV nakon krasnog filma i otići spavati :D

idem sad.

ajde bok.

"Even our most difficult moments bring us gifts. The trick, of course, is gratitude. Therein will you find both your peace and your joy."

Kaja over&out.

#stateofmind #believe #loveyourlife #understandit


01.11.2020. u 00:23 • 0 KomentaraPrint#

petak, 30.10.2020.

Kak si napraviš...... :)

Ej bok.

Yup, još jedan, u kratkom roku.. my time is coming, I can feel it!!
:D

Ma samo kratko da napišem ( hahah, baš me zanima kolko kratko! ) kak se osjećam.

Opet smo doma. Radimo od doma.
Tj., samo kolega Marko i ja :D
Ostalo troje je u uredu. Tak je donesena odluka i meni je odlična!
Došlo mi je da se zahvalim bossu, ali.... budem kad ga sretnem negdi jednog dana :)

Da, baš volim raditi od doma.
Evo i zašto:

1. doma sam.
2. Mac je kraj mene non stop.
3. radim do 17h i odmah sam doma!
4. i još puuuno puno lijepih stvari!

Npr., danas sam se probudila kojih sat vremena prije alarma.
Što bi bilo oko pola osam :D ( to je inače nemoguća misija, budim se onak 30 min prije nego kaj moram krenuti uopće da bi došla do Zagreba! )
Jebiga, u devet moram biti na kompu, početi odgovarati na mailove.
Uglavnom, mogu i prije, ali ovo mi toooolko paše! Baš je onak, aman taman!
Znači probudim se, još se malo izležavam bez straha da ne zaspim opet i da ne zakasnim. Znam da imam još puuno vremena.
Dignem se, obavim wc, jel, i spremim se za dućan! Ajme, kak divno!
Divno da stignem obaviti sve i još se na vrijeme vratim doma da upalim komp.

Digla sam se tak ranije jer sam morala na benzinsku. Mogla sam i poslije posla, ali to mi je bila izlika da idem! :)
Nisam nužno trebala, imala sam doma namirnice za doručak, ali nisam imala za ručak, pa reko ajmo.

Obavila sam bengu, otišla u dućan, pa stala u pekari, pa došla doma, napravila si čaj, doručak, upalila radio i lagano počela tipkati ko kompu.
Ajme, milina!
Osjećala sam se predobro!
Ono, kao, kaj sam "sve" obavila prije posla! :D
I onda lagano na poslić :)

To je isto jedna super stvar.
Nekak je opuštenije, smirenije, stignem si napraviti sve kaj trebam. Ak i ne stignem, tu sam i dalje pa mogu ostati za stolom iza pet sati. Nikakav problem. Doma sam!
Tak sam jučer npr., ostala do pol šest za stolom jer sam morala završiti zadatak da ga ne vučem danas opet. I okej, super, nikakav problem.
Dok u uredu, uff... ne znam kolko bi ostala zbog tog jednog, najmanje bitnog, maila. Nebi sigurno!

Isto tak bi odmah žurila doma, da dođem što prije, da dođem prije šest.
Ma minutu prije šest mi je dovoljno da moj mozak bude zadovoljan.
Ak dođem iza šest, to je gotovo. Sranje. Ode mi cijeli dan.
Jebena psiha.
Ali tak je. Jurim ko manijak, fakat se vozim brzo, ali OPREZNO ;) , samo da ne dobijem osjećaj da mi je cijeli dan prešel na posel i vožnju kroz grad.
Ajme užas.... gubljenje vremena i ŽIVOTA na toj cesti svaki dan dva sata. Pretužno........

Sad kad sam doma imam puno više volje ići nekam poslije posla! Idemo.. kam god, na kavu, do westa, sim, tam, idemo! :)
A ovak, kad dođem iz Zagreba, ma nema šanse. Jeeedva me nagovoriš da idem.
Ajde još ak mi je usput, pa skrenem. Ali da dođem doma, i da s opet spremim nekam... full teško.

A sad završim u pet, i spremna sam! Za bilo kaj i bilo kam. Osim tog mraka u pet, jooooj, to mi baš smeta, tužno mi je i ono... šteta. Kakva šteta.
Al dobro, to je samo par mjeseci jebiga.. prođe i to.

Negooo, zato prek dana, dok nas grije ovo jesenje sunčeko, imam priliku izaći ispred kuće. Izaći na zrak kad god poželim.
Pa taj pogled kroz prozor, ajme... te boje, to drveće, te zrake sunca,... ma prekrasno!
Svaki put kad se okrenem i pogledam- duša mi se nasmije :))) I samo bi slikalaaa, i naslikavala i joooj bože! :D

Ma.... osjećam da vam je ovo malo previše :D previše smajlića, previše energije hahaha, ali jebigaaa!
Briga meee!
Trenutno se tak osjećam! Prezadovoljna sam, sretna i ZAHVALNA! Lijepo mi je :))

Uuuuu, idealan trenutak za jedan quote koji sam si sejvala na mobitel.
Pazi sad:

SOME PEOPLE WILL NEVER LIKE YOU BECAUSE YOUR SPIRIT IRRITATES THEIR DEMONS.

Aajaaaa, da.
Pročitaj ponovo, pročitaj opet i opet.
Ha? Jel da?
Ne znam na kojoj si strani. Jel imaš veseli spirit, ili gledaš ovak -.- , nemam pojma, ali ak gledaš tak, onda znamo di si.
Yup.
Istina živa.

Meniii je tolko lijepoo trenutno, i to ljudima ide na živce. Nekima, jel.
Ali jebiga, baš me briga. Nije moj problem.
Nađi si tog demona, pogledaj ga, pitaj ga par stvari i dogovorite se.
Lijepo se dogovorite da to ovak dalje nemre. Ili bumo okej, ili ne.
A nije baš tolko strašan da se nebi mogli dogovoriti. Samo trebaš biti odlučan i lupiti šakom o stol ;)
Onda on skuži da nema zajebancije, i da hoćeš početi drugačije i nema izbora. Gotov je.
I onda je i tebi lijepo. I onda ti je lijepo kad je meni lijepo.
Nemaš potrebe okretati s očima, nemaš potrebe komentirati nekakve nebuloze koje ti ovaj mali šapće iznutra, nego jednostavno shvatiš da i tebi može biti tak lijepo i onda si napraviš to lijepo.
It's that simple.
Samo ga osvijesti. Vrati se sebi, i ostavi svijet iza sebe. Kaj svijet radi i kak se ponaša i kaj je smiješno i kaj nije smiješno, i kaj je normalno i kaj nije.
Vrati se sebi, a tu možeš vidjeti jedinu istinu.
Da uopće nije bitno ko kaj radi, ko kak živi i ponaša se, kaj misli i kaj priča.
Bitna je njegova energija. Ono kaj ti ostavi kad ode od tebe... kak se osjećaš poslije njega.
I onda tu napravi kaj misliš da treba. Srežeš ili zavežeš. Kak hoćeš.

No, oke, to je neka druga tema.
Došla sam samo natipkati kolko volim biti doma, tj., raditi od doma.
Osjećam se nekak ozbiljnije.. kak da objasnim? Onak, zrelije, sposobnije, odgovornije, samostalnije.
Da.
To sve.
Ko sama svoj boss.
Nije loše ;)


Na stojedinici upravo svira Edo Majka- no sikiriki.
Značiii, kad sam napokon zbilja ČULA pjesmu, riječi i o čemu pjeva- rasplakala sam se od sreće!
Od tog trenutka mi je to najdraža dizalica!
Svaki put kad ju čujem, napucam svoje cijelo tijelo i dušu s full visokom vibracijom i ono, osjećaj je nevjerojatan!
Kakva energija, bože moj... svakiii put kad on veli:

MA JA SAM SVEMIR!!!!

u meni sto munja i gromova :D

Poslušajte, dajte joj šansu.
Obožavam kad ljudi shvate stvari, pa počnu govoriti, pjevati, o tome.
Drago mi je Edo, pronaći ćeš taj četvrti broj, sigurna sam! ;)

Ne znam kolko ih meni još fali, ali mislim da malo.
Vidjet ćemo...

Eto, to je to od mene za danas.
Budite mi dobri, lijepi i pametni...
Uživajte u malim stvarima, volite sebe i sve oko sebe.

Pusa, bok.

Kaja over&out.

#nosikiriki #killyourdemons #raiseyourspirits






30.10.2020. u 14:00 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.10.2020.

Što i kako? Ko zna....

Yellow!

Jučer sam shvatila da sam svoj prvi post napisala prije godinu dana!
Đizs! Godina dana?!?
Mislim, možda je to malo vremena, a možda i puno, ovisi kak gledaš... ali onak, proletilo je! Kaj sam radila u tih godinu dana?
Nemam pojma...

Bože moj, treba mi tri života da bi uspjela napraviti sve kaj sam naumila.
Postati sve kaj hoću biti.
Kasnim sa svim, nekad mi se čini...
Za mjesec dana ulazim u trideset i treću godinu života. Kasnim.
A onda opet, osjećam da mi najbolje godine tek stižu.
Pa ti sad znaj.... jel sam u zaostatku, jel sam propustila najbolje godine, ili sam tek sad tolko mudra i zrela da napokon znam kaj hoću.
A znam li?
Ima dana da znam, pa ima dana da niš ne znam.
Bože, hoću li ikad doći u neki balans, neku ravnu liniju, "pravi" put da napokon mogu reći- e da, to je sad to!

Mislim da samo moram manje misliti. Onak, just stop it. Just let it go.
Dobro je sve.
Al zbilja.
Naravno, da idem u dublja promišljanja, razmišljanja, našla bi nekolicinu stvari koje bi onak mrsko gledala -.- i mislila si:
a pa daaaaaj više! jel se možeš smiriti? jel možeš prestati misliti o stvarima koje se nikad ne budu desile, o stvarima i ljudima koji nikad ne budu u tvojem životu dobili mjesto koje zaslužuju, jer ti sama
zaslužuješ bolje...

Nekad se zbilja zaboravim. Zaboravim kolko mogu, kolko znam, kolko sam sposobna i kolko vrijedim.
I onda se guram u ta neka mala mjesta, di uopće ne stanem zapravo, di uopće nema mjesta za mene, pa se naljutim i raživciram jer zaaakeee nemrem proći? Daj pusti me unutra, moram ući unutra...
A unutra shit.
Naizgled velika palača, ali prazna i hladna.
I znam da bi unutra bila usamljena i nesretna, no moja luda glava hoće i hoće probati! Pomislim si- možda je to za mene. Možda je to moj put. Kak mogu znati da nije?
I zake mislim da nije i da mi treba neke skroz drugačije kaj sam si ja zamislila?
Kaj ak od svih ideja i vizija koje imam za svoj život, mi zapravo dođe neka deseta koju ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti?
Ali znaš kaj? Sanjam to sve. Zapravo u svojim snovima vidim stvari koje su mi kakti došle, a u stvarnosti ih nisam takvima zamišljala.
Znači, konkretan primjer, naravno, moj životni partner. ( kužiš pattern? skoro svi postovi su mi o ljubavi, koja mi očito tolko fali, jel? a ja snažna, neovisna, samostalna žena!! )

Zamišljam romantiku na najjače! Ono, ljubav do groba! Uzajamna ljubav do kraja života, koja ne blijedi, koju osjetiš tolko jako samo dok se pogledate i osmijehnete jedan drugom, u tom pogledu točno znaš kolko je sati.
On sjedi na kauču, ja stojim kod svojeg štafelaja i crtam pejzaže, ne moramo se dodirivati svakih pet minuta, ali taj pogled i taj smješak... bože, ljubav! <3
Zamišljam ludosti. Svakakve ludosti do kraja života. Da šetamo, i odjednom počnem skakati jer mi je tak došlo, i počnem pjevati i grliti drveće, mirisati biljke, slikati leptire na cvijeću, a on me milo gleda i smješka se i misli si:
"ajmee, kolko je volim! Volim je sto put više od toga kolko ona sama voli život."
Da me ne gleda ko da nisam normalna kad se samo dignem sa stolice i počnem plesati <3
Zamišljam nekoga ko me pušta. Ko me ne osuđuje, i kome nije čudno i glupo i besmisleno to kaj radim. To kakva jesam.
I samo me pušta da budem svoja i to mu je super i od mene može naučiti kolko je život lijep i kolko ga zapravo jako možeš voljeti.
I da ne moramo psihički ostariti, i da se ne moramo rastužiti jer više nismo u cvijetu mladosti, i da uvijek i zauvijek možemo biti luckasti i zabavni i jednostavno prihvaćati sve kaj nam se nalazi na putu.
Naravno da bude loših dana, ali skupa bumo svjesni da nam niš ne mogu, i da u svakoj težoj situaciji izlazimo još jači.
Oh bože, ima li takvih?

A onda, s druge strane, mogu se i zamisliti s nekim ko ne pozna ovakav način života, neko ko nije upoznal tolko ljubavi u svojem životu do sad.
Možda uz mene bude, vjerujem da je to vrlo lako moguće.
I am so easy to love, iako sam nekoć mislila da sam nemoguća. Ali u ovih dvije godine soliranja sam shvatila da to nije istina. Totalno sam jednostavna, ljubavna, razumna, topla i nježna.... samo pod rukama prave osobe :)
Isto tak mogu voljeti svakoga. Za svakog imam ljubavi. Barem tak mislim sad... ne znam. Tak osjećam.
Da bi mogla dati puno ljubavi osobi koja me privuče. Naravno, ne privlače me svi i svašta.
Uvijek određena energija pronalazi put do mene.
I kad to prepoznam i osjetim, otvorena sam dati sve. Bez zadrške.
Mogla bi voljeti sve nedostatke, sve ono čega se sramiš, sve ono kaj ne voliš kod sebe. Kad si ljut, kad si žalostan, razočaran,... tu te volim najviše! Da.....

Vratimo se na nezamišljeni ljubavni život. Onaj koji je drugačiji od onog kakvog zamišljam i o kojem maštam.
Da... kak sam rekla, možda me takav jedan (s)nađe i kaj sam onda? Kaj ak nisam stvorena za ljubav kakvu zamišljam? U ovom životu npr.?
Jer realno, ne osjećam nikakvu potrebu biti nečija supruga i majka. Osjećam da nemam dosta vremena u ovom životu za to.
Još sebe nisam odgojila, spremila, pripremila,.... a sebi sam za sad, ipak na prvom mjestu.
Za sebe hoću velike stvari! A za mene velika stvar nije roditi dijete.
Dok mi je npr., veća stvar biti nekome sva ljubav i potpora ovog svijeta! To mi je zbilja onak,... posebno <3 Ti i ja. I niko više. ( kad pogledaš, ovak se mogu obraćati i djetetu, ali..... )
Znači, ja.
Nekak si mislim, i znam reći, da sam na pola života. Što bi značilo da budem živjela do 66e godine. Nekom malo, nekom puno, meni dovoljno. Ne znam... pitaj me kad dođem u te godine di mi je bila pamet kad sam ovo pisala.
I još uvijek sanjam neke neodsanjane snove, za koje se bojim da niti ne budem ostvarila. Još uvijek se nadam ostvarenju same sebe u totalno jednom drugačijem obliku nego sad.
Sanjam i maštam o sebi kao o nekoj desetoj osobi, vanserijskoj, totalno out of this world.
Da sam hrabra i odlučna, da sam tolko čvrsta u svim svojim naumima, da se potpuno izbacim iz svih granica i okvira!!
Da se apsolutno, sto posto ne uklapam u ovaj svijet.
Da ne prihvaćam ova pravila, da ne slušam masu, da odbijam biti smirena, tiha i.... normalna.
Hoću biti "nenormalna". Hoću od svojeg života napraviti lom! Ono, hoću biti Marie Curie, ali u nekom drugom području, nekom svojem ludilu.
Ona je imala tu moć, taj talenat s kojim se rodila. Ja još nisam sigurna koja je moja, ali tolko ju želim naći!
Ona je bila predodređena za uspjeh, za velike stvari, vanserijeske stvari! I nije uopće trebala pristati na djecu. Jebiga, tak mislim. Prvenstveno je bila za karijeru kemičarke, izmuteljice, a tek onda za majčinstvo.
Čak mislim da ju je to kočilo. Sputavalo.
Naravno da obožavaš svoju obitelj, kad ju već imaš- nemreš drugačije ako si iole normalna osoba.
Ali,.... da je mogla sama, mogla je. Mogla je vjerojatno i puno više!
Mogla je i bez muža, ali drago mi je da je uspjela naći i imati nekog takvog u svojem životu. S kim je mogla dijeliti svu svoju radost i tugu. To nam svima treba.... ( naravno, prebolno je bilo kaj je ostala tak brzo bez njega. mislim da veću bol nije i ne bude osjetila. jer on joj je bil sve... tužno.. )

E da, tak i ja hoću. Napraviti neku veliku stvar u svojem životu. I ak to zahtijeva ne imanje obitelji, so be it.
Ak budem ikad imala obitelj, to bude značilo da nisam uspjela sama sa sobom, pa sam se odlučila okušati u ulozi majke i supruge.
Ajme, ne :(
Proglasite me ludom, kak god hoćete,... ali moj smisao života je biti sretan i ispunjen, raditi stvari koje te vesele, biti hrabar i ići za svojim osjećajima ma kaj god okolina rekla.
Svi već znamo da nam okolina nalaže neka nepisana pravila. Da si čudak, da si podbacila ak nemaš djecu, muža,.... ali... kaj ak nekima to nije dovoljno?
Jel možete to shvatiti? Ma uostalom, nije na vama da shvaćate.
Na vama je da gledate svoja posla, i pustite druge da žive.
Samo zato ak vama nije jasno, i ak je vama nenormalno, ne znači da je svima.
To je onak, prva stvar koju svi moramo osvijestiti.
Život.
Mislimo da svi moramo imati isti.
Bože, koja zabluda.
Neki su jednostavno predodređeni za drugačije stvari.

E sad, di sam ja stala?
Da...... mogu imati zamišljenu ljubav života, mogu čak i roditi djecu, ko zna,... ak se zaljubim tolko u svojeg partnera koji je divan, predivan da mu odlučim roditi dijete ( vidiš, njemu... da njemu rodim dijete. a sebi? teško... nemam to u sebi i dalje. ali samo zato jer trenutno nemam taj osjećaj, apsolutno ne znači da nikad nebu došel. spremna sam na sve. nemrem znati kad mi se može okrenuti... just go with the flow if it makes you happy ).
A mogu biti i samostalna kreatorica svemira. Sama ili s nekim, još bolje. Mogu i to prihvatiti, to bi mi bilo draže.
Jel se tu uklapa uopće ljubav o kakvoj maštam? Ili mi je dovoljno da imam nekog koga volim, ko me voli, ko me podržava i ko je tu.
Samo da je tu. Da smo skupa tu.
Ne trebaju nam padati zvijezde s neba cijelim našim putem, ali da smo si uvijek tu, blizu. Kod srca. I da to znamo.
Jel mi to dovoljno? Pa možda i je.
Ak krenem ganjati sebe i svoje snove, rado bi nekog kraj sebe na tom putu. Da nam je lijepo i toplo, ali da sam tolko slobodna da mogu i dalje raditi stvari do kojih mi je abnormalno stalo.
Da, to bi bilo lijepo.... Ne izgubiti sebe u drugome, ne postati taj neko, već još više biti potpun i svoj, uz svu podršku i ljubav svojeg partnera.

Ti i ja. I niko više.
Skupa, u vlastitoj slobodi.

Oh, živote. Jedva te čekam, da vidim kaj mi nosiš. Jel malenu Nevu ili karijeru umjetnice koja sipa svu svoju ljubav i energiju na platna i oko platna... ko zna! <3
Živi bili pa vidjeli :)

Eto... dosta od mene, kasnim na jogu :D

Čujemo se :*

Kaja over&out.

#makeyourdreamscometrue #doitwithlove

26.10.2020. u 19:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 16.09.2020.

Be yourself?

oj.

narihtala sam na mobitelu da mi prva riječ počne malim slovom, i neda mi se to sad mijenjati, a ni šaltati na tipkovnici da stavljam veliko slovo.
a i kaj me briga, ovo je slobodna država, valjda smijem pisati kak ja hoću.
dosta je kaj pazim na kvačice.

malo sam nadrkana. malo jesam, da.
PMS.

a i ne mora biti. znam biti odlične volje u PMS-u, ne znam sad kaj je ovo.

uglavnom, maknula sam instagram i fejs aplikacije s mobitela.
sad mogu na njih s kompa ili prek google-a, a to mi se neda svakih pet min.

e, da.
objavila sam lijepu sliku mojeg jasmina, prekrasne zelene biljke s krasnom zelenom bojom listova.
e sad, jučer sam mu vidla prekrasne žute i žuto-zelene listove, koji su pri kraju, morala sam ih otrgnuti jer bi ovak i onak sami ispali.
gotovi su.

i sad ja napišem neki tekst ispod slike, jer jako volim pisati tekstove ispod svojih objava, to me baš veseli...
i odem tak malo dalje, u neke "pjesničke' brije, pjesničku slobodu, malo metafore, malo ludosti, ono... zaigrala sam se. može biti istina, a i ne mora, to kaj sam napisala.
uglavnom sam full iskrena, ali eto, danas mi je prvi put došlo da napišem nešto malo van okvira. van okriva malih mozgova i uskog razmišljanja.
znači većine ljudi na ovoj planeti.


uglavnom, vjerujem da su i biljke živa bića. dišu, rastu, žedne su, mijenjaju se... pa to sve ne rade mrtve stvari, jel tak?
da.

i pitam sebe ja sad kak se ta biljka osjeća dok mijenja boje?

kakvo pitanje, ha?
ludnica!

meni je super fora! ono, zake ne? zake ne razmisliti malo o tome? ko zna jel fakat osjeća. (vjerojatno ne, al nemremo znati)
i pustim ja tak objavu s tim pitanjem i obrazloženjem i poludim.
poludim na samu sebe!
pa kaj moram biti tak luda? zake moram na van pokazivati da sam tolko drugačija? zake uopće jesam drugačija? i jesam li drugačija?
ili samo malo blesava?
zake imam potrebu istresati svoje misli pred ljude koji (većina njih) nema kapacitet shvatiti? koji ne razumiju, koji osuđuju i ne kuže.
mislim, nisam nikad ni dobila potvrdu od nekog da nisam normalna ili da sam luckasta i sl. zake onda mislim da oni to misle?
inače me fakat zaboli ko kaj misli za mene. sebi sam super fora!
tolko funny i zabavna, otvorena, iskrena, ljubavna i pametna.
ma super sam si!
a onda mi dođu ovakvi dani u kojima se hoću pojesti zbog sebe same jer sam baš onak jako iskrena i baš onak vidim i kužim stvari jako i baš hoću iznesti svoje ludorije pred ljude, ko da baš namjerno hoću dokazati i pokazati kolko su neke stvari jasne ko dan, a ti ih ne primjećuješ i vjerojatno nikad ne budeš.

anyway, zake nemrem biti ko ostali? uslikati sebe, pa malo neki cvijet, pa malo neku hranu, pa opet sebe,... bez ikakvih dodatnih, popratnih tekstova, svojih misli i vjerovanja, objašnjenja i saznanja.
a mogu, ali...

to mi je isprazno. bezveze. samo hordanje nekih svojih površnih stvari, ono, evo me, evo vam sad malo mene, malo mojeg sendviča, evo me u šopingu, evo spavam i td.

radila sam to, da se razumijemo. tražila pažnju, prihvaćanje i slične bedastoće.
desi se i danas, moram biti iskrena. pokleknem, hoću biti moderna i u korak s ostalima. ( da me ne proglase totalno ludom! :D )
a možda sam zapravo već ispred?
zake mislim da sam iza? kad nisam.
moji profili na društvenim mrežama su dio mojeg života. to su moje stvarne priče. kad gledam unazad, lijepo mi je prisjetiti se kakav sam život onda vodila.
ne koristim ih tek tolko, već gore fakat stvaram uspomene, žive uspomene, priče o mojem životu. ko neka vrsta memoara :D
i to mi je super! usrećuje me. i onda kad pomislim da mi neko okreće s očima na sve to,.... uh.

da živim u New Yorku npr., ( za ovo sam morala staviti caps lock, ne bi si mogla oprostiti ), bila bi nebitna zapravo, ali isto tak prihvaćena u nekom društvu "moje vrste".
slobodna biti to kaj jesam, pisati kaj god hoću, slikati kaj god hoću, bez opterećenja.
tu to nemrem.
te male sredine znaju biti zlo!
svi te znaju, sve se brzo širi, ili si kul ili si lejm.
a kad si lejm, čak i onaj ko te ne pozna neće imati posla s tobom.
jer je čul tam neki fejk shit o tebi, i da i on bude kul, ne smije stati na tvoju stranu. ne smije ti se prikloniti. ( ak je budala. a ak je bistar, onda mu se jebe za to kaj drugi pričaju )
ajme bože, kakvo društvo.
isuse i bože!

e, pa zajebi!
sad tek idem full speed. sad tek idem namjerno biti nenormalna i "luda" i drugačija i ISKRENA i SVOJA.

mogu na prste jedne ruke nabrojati iskrene osobe.
sve ovo drugo je žešće preseravanje i skrivanje iza maski i glumanje, u konačnici neprihvaćanje samog sebe.
strah i manjak hrabrosti pokazati se, ogoliti se, priznati samom sebi neke stvari.

nemam niš s tim, ne zamaram se s duševnim stanjima drugih ljudi, ali mi digne tlak kad takvi krenu dirati u one kontra.
naravno, jasno mi je da diraš i rugaš se jer ti je krivo kaj ti nemreš biti tak. ali nema šanse da si priznaš to. treba doći do tog "otkrića", treba si postavljati pitanja i na ista odgovoriti, a za to se nema hrabrosti.
i ovo te sad nervira jer znaš da sam u pravu, a neda ti seeee. neda ti se raditi na sebi. popraviti djelove sebe.
i ja sam bila takva.
kooolko put sam bila takva sve dok nisam zagrebla ispod površine i skužila neke stvari.
zbog čega se sad ljutim na tebe? zbog čega sam ljubomorna? zbog čega mi ideš na živce?
pitaš se, pa odgovorima dođeš do zaključka. uglavnom skužiš da te uopće na kraju ne dira kaj je ta osoba napravila. nemaš niš s tim, ne oštećuje te ni na koji način, samo si jednostavno krivo naučen, da reagiraš tak bezveze i komentiraš nepotrebno.
a sve je u tebi. od tebe sve kreće.
najlakše je uperiti prst u drugoga. joooj honey, pliz, vrati ga na sebe.


eto.. pustilo me sad. vratila sam se na pristojnu temperaturu.
fakat mi super dođe ovo pisanje. kolko put sam si na taj način odgovorila na pitanja, došla k sebi, popričala sama sa sobom zapravo :) i nakon toga otpustila sve "brige".

baš volim to. baš volim natipkavati sve i svašta! <3
još kad bi sad nekak uspjela dobit neku lovicu od toga hahaha.
treba se raspitati... svašta postoji online, a da ni ne znam.
ali dobro, ak treba doći će ;)

Kaja over&out.

#workonyourself #dontgiveafuckaboutwhatothersthinkaboutyou #beyourself #beyourownqueen #yourock!


16.09.2020. u 19:44 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.09.2020.

How about now?

Hello.

Kaj ima? Sve okej?
Dobro.

Ma samo da zapišem današnje doživljaje.
Imam jednu amazing ženu na fejsu koja svaki dan objavi najmanje 10 objava, a sve su "svemirske" prirode, kak ja to volim reći.
I tak je danas stavila link od nekog lika za kojeg još nisam čula. Zove se Alan Watts.
Priča o tome ko smo mi.

Znam da svako ima svoju teoriju, ne osporavam, ne osuđujem, već apsolutno razumijem, shvaćam da smo svaki u svojoj realnosti i svako rezonira s drugačijim stvarima.

Ja sam na tom nekom polu putu, ne znam kak da se izrazim...
kužim, al ne kužim do kraja. Jasno mi je, al onda ne znam primjeniti i tak.
Uglavnom, ovaj Mr. Alan kojeg sam slušala danas mi nije u potpunosti jasan, ono: isssssuseeee, daaa da da da da!
Ne. Trebala bi pogledati još koji video da bi skroz, u potpunosti došlo do mene.
Za početak, pogledala sam tri videa. Dva kraća, jedan duži. Ak je pol sata dugo uopće.
Nisam ga sve pohvatala, neke izraze ne kužim, čak ni neke riječi, ali generalno sam shvatila.
Shvatila sam i oduševila se!
Tri stvari su mi sjele ko budali šamar.

1. there is no nothing without something.
nothingness ne postoji bez somethingness.
Znači i ak smo nekoć davno mislili da u svemiru nema ničega, grdo smo se varali.
Sva sreća pa danas svi znamo da ima svega, ali i dalje svi ne znamo kaj to sve znači i kolko je zapravo snažno.

2. biti spontan i prisutan u OVOM trenutku.
iskreno, skoro sam zaspala dok sam slušala video, ali oči su mi se širom otvorile na ovaj dio o spontanosti.
Istina je, biti spontan je zapravo odlična mogućnost iskustiti život.
Kak ide ona izreka: life is what happens while you're making plans.
Nemreš full iskustiti život ak planiraš baš sve. To je ko da gradiš neku kutiju u kojoj ti bude dobro, koju poznaš ko svoj džep i super. Sve na mjestu i sretni smo.
E sad, Alan priča o budnim ljudima. A takvi ljudi znaju da život nije kutija. Život je waaaay more than that.
I to nemreš planirati. Već biti spontan i dozvoliti da te odvede baš tam kud trebaš ići.
Pa sjetite se samo kad ste u jednom trenu odlučili biti spontani i reći si: ma joooj, ma baš me briga, idem tu! Idem ovim putem. Ma baš budem to napisala. Ma baš budem poslala friend request prva!
Oh boy, kaj smo sve našli, vidli i dobili na tom putu!
Sigurna sam da smo se obogatili novim emocijama, novim pričama, novim spoznajama.
Jer smo bili otvoreni za to. Jer smo dozvolili i bili spremni u tom trenu primiti to kaj nam se nudi.
I tak rastemo i tak se bogatimo.
U kutiji toga nema. Kutija je ograničena, dosadna i sigurna sam, s vremenom, sve manja. Tijesna, vlažna, smrdljiva.... u njoj postaješ mrzovoljan, nesretan, ljut, bijesan, bezvoljan.
Treba biti hrabar. Hrabrost povećava srce, jača ga, pa si svaki put sve više hrabriji da u konačnici više nemaš nikakvih doticaja s bilo kakvim kutijama.
Znam da je nekad teško zakoračiti, od straha, od nepoznatog, ali apsolutno vjerujem da se predivne stvari dešavaju jednom kad napokon preskočiš!
Tu počne život.
Ne pričam o nekim velikim skokovima. Ni sama još nisam napravila takav skok.
Ali svaki dan sam sve dalje kutiji u kojoj sam bila. I kolko god se još bojim, tolko se strašno veselim svakom idućem koraku koji kreiram. To su baby steps, ali tolko ih volim i svaki put kad se napokon usudim preskočiti taj zidić, osjetim takvu sreću i zadovoljstvo. Kolko samom sobom, tolko i cijelom ishodu i zahvaljujem svemiru kaj sam ipak odlučila biti takva. Hrabra i velika.
Jer znam i vjerujem da me samo dobro čeka. Sve je za moje najveće dobro.
Valjda ste shvatili do sad da kad mi se i neke "loše" desi, da je meni to isto dobro. Nema lošeg. To je samo vraćanje na pravi put. Sve moje "loše" je zapravo bilo dobro za mene.
I nemam više nikakvih problema s tim.

BITI prisutan u ovom trenutku je neke najljepše na ovom svijetu.
Realno, it's the only thing we've got.
A svaki taj trenutak je dobar. Zbilja je!
Di ste sad? Ja sam domeka, na kauču, mac kraj mene, pijem čaj od kamilice i tipkam ovo.
I sretna sam jer imam sve OVOG trena.
Jučer više ne postoji, sutra još nije došlo, ko zna jel uopće dolazi.
Zato imam ovaj trenutak u kojem mogu uživati, raditi kaj volim i samo biti.
Kak je to lijepo....

3. shvatiti kolko smo mali, a zapravo veliki.
Alan priča o tome kak život ne treba shvaćati tolko ozbiljno. Složila bi se.
Ne bojim se smrti. Ne znam jel sam se ikad bojala.
Danas sam od njega čula super stvar. Kao što već znamo, vibracijska smo bića i sve je energija.
I sviđa mi se kak je rekel da je smrt samo prelazak u drugu vibraciju. Zvučalo mi je tolko logično i to sam sad prihvatila na taj način.
Pazi kak je ovo super usporedil:
anksioznost i smijeh su ista stvar. Plačeš zbog jednog i drugog, ali su drugačije vibracije.
Znači ista stvar, ali odlučiš koju hoćeš i usmjeriš energiju na to. Ludnica!

Isto tak je lijepo objasnil da sve ono grdo kaj nam se događa u ovom životu, sve "teže" situacije, svaka bol, uvrijeđenost, povrijeđenost, gubitak, loše emocije, psihičko stanje,... sve je to na površini. Jer, tolko smo duboki i tolko veliki, pa imamo cijeli svemir u nama!
I kad to skužimo i kad to osvijestimo, jasno nam je ko dan da ono "loše" ne postoji. Postoje samo kontrasti pomoću kojih idemo još dublje, još jače, kopamo u visine, ja bi se tak izrazila.
Bez "lošeg" nema rasta. Nema napredovanja.
Kad sam to ponovo osvijestila danas, odbacila sam sve brige. Otpustila sam sve kaj me muči i pustila da ide svojim tokom.
Ajme, znači kakvo olakšanje!
( i sad me zdrma potres i userem se ko grlica!!!! :D :D pa dokleee?? hahaha, užassss!! uffff )
Uglavnom, prestala sam tražiti, čekati, očekivati,.... Prestanem ja to i ovak, ali uvijek mi se pojavi neke kaj bi taaak rado htjela, i onda tražim, čekam, očekujem i :poop: .
Ovo mi je danas super došlo da se ponovo podsjetim kak sve kaj mi je suđeno, bude me i pronašlo. Nije to niš novo. Sve mi je tak već i došlo. Sve kaj sam trebala :)


Ma znaš kaj? Sve kaj sam do sad naučila mi je stvarno otvorilo oči i uljepšalo mi život.
Ali nekad bi najrađe da ne vidim tolko.
Svijet kakvog bi ja htjela je ipak mrvu drugačiji. Zapravo, on postoji, ali ne u toj mjeri kak sam si zamislila.

Iskrenost.

Evo, samo to. Da smo svi iskreni jedni prema drugima. Da se ne bojimo reći kaj nam je na srcu. Da smo hrabri pokazati emocije. Da uvijek pokušavamo shvatiti jedni druge, bez osuđjivanja, bez hidden agenda. Samo da smo otvoreni i iskreni.
Ak mislimo biti iskreni s negativnim emocijama, reći nekome ružne stvari, onda prvo moramo biti iskreni sami sa sobom.
Pitati se zake smo takvi i zake to hoćemo uopće? Zbog čega? Pronaći uzrok, pa riješiti to da ne bude posljedica.
A to je najteže. Biti iskren sam sa sobom. Napokon si priznati da smo to kaj jesmo.
Od toga svi bježe, od svojih "demona".
Ali... kad ih uloviš, posjedneš za stol, popričaš s njima,... shvatiš da su zapravo tolko maleni, samo su bili uplašeni, tužni, povrijeđeni.
Onda im daš ljubavi, prihvatiš ih i počnu se mijenjati.

Ljubav.

Ljubav je sve.

Prema sebi prvo, pa onda imaš kapacitet dati ju svima drugima. Bezuvjetno.

Etogac, završit ću s ovim, čist je dovoljno za danas :)

Budite mi dobri, pametni i svijesni. Budni u ovom trenutku, s pogledom na horizont kojem se ne nazire kraj.

Kaja over& out.

#selflove #bepresent #behappy

13.09.2020. u 22:25 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.09.2020.

#summer2020

Ojla! :)


Uff, nije me bilo dugo... iako, imala sam par naleta inspiracije, no nisam uspjela natipkati niš smisleno.
Ko i obično, borim se i dalje sama sa sobom. Jedan dan sam ovakvog mišljenja, drugi dan drugog, a nebi htjela da me se krivo ili ozbiljno ili doslovno shvati.
Teško je kad ne poznaš osobu, a čitaš njezine postove, dobiješ neki dojam koji zapravo uopće ne mora biti takav.
Al dobro, nebitno :)

Došla sam natipkati svoje ljeto ove čudnovate 2020e godine.

Mogu reći da sam imala stvarno bogato ljeto!
Zahvalna sam na tome, zbilja sam pošteno provela osmi mjesec, i početak devetog.

Prvo sam spojila par dana početkom osmog mjeseca, moja Maja ima viksu kod Trogira, pa smo nas tri cure otišle dole na pet dana.
WoW.
Bilo je preeekrasno! Malo slatko mjestašce, baš kak volim. S malo ljudi, nikakve galame, bez noćnog života, dovoljan je taj jedan beach bar za popit piće navečer i guštati kraj mora.
Skočile smo do Trogira jedno popodne, isto prekrasan grad koji diše nekom romantičnom vibrom, ima dušu u tim svojim ulicama, zrači posebnom vibrom baš :)
Uglavnom, fino smo se odmorile, podružile, nakupale, nauživale <3

Then back to work.

Odradila sam još tih dva tjedna do pravog godišnjeg.
Do zadnjeg trena nisam znala kud idem, s kim idem, kad idem.
Kolko god me to malo mučilo i nerviralo, tolko sam si i ponavljala- sve se bude posložilo.

Ooo, kak se fino posložilo!

Bila sam u strahu da budem zbilja ostala doma, da mi se ne bude uspjelo posložiti, a na kraju sam jedva čekala doći doma da odmorim još prije povratka u ured! :D
Imam osjećaj ko da nisam bila mjesec dana na poslu!

Uglavnom, Maja i ja smo se lijepo dogovorile da idemo na tri dana tu nekud bliže, pa sam bukirala smještaj u Slunju.
Oko Slunja imamo čisto dovoljno atrakcija za posjetiti, koje smo oba dvije već prije imale na umu pogledati, ali nikak i nikak.

Plitvice <3
Rastoke <3
Špilje <3
Rijeka Korana <3

Kakve ljepote na samo sat i pol vožnje od nas!
Živimo u takvoj prekrasnoj zemlji, božemoj, hvala ti!

Od sad budem češće planirala ovakve izlete, koji te na kraju niti ne koštaju previše, a vratiš se doma pun divljenja, oduševljenja i ljepote.
U nedjelju smo se razišle, ona se vratila doma, ja sam otišla za Rovinj.


Rovinj <3

Bila sam tam prije 3 godine, i uvijek bi se rado vratila. No, ovaj put sam bila više oko Rovinja, istraživala unutrašnjost Istre.

Istra <3

Isusek isusek. Mogla bi preseliti. Tolko mi je divna, tolko lijepa, tolko mirna i staložena, tolko diše ljepotom, tolko je skromna, mala, a tolko velika.

Bale.
Vodnjan.
Grožnjan.
Motovun.
Buje.
Pazin.
Poreč.
Pula.

Više me vesele ovi manji gradići u samoj unutrašnjosti.
Baš kak sam napisala- smireni, a puni ljubavi.


Prvo mi je bil plan ići sama.
To mi je bila velika želja! Ići sama, bez plana, bez kompromisa, bez čekanja, bez dogovaranja,... da mogu krenuti kad hoću, stati kad hoću, skrenuti di god hoću... oslobađajuće, savršeno!

Gledala sam da bi bukirala neki kamp u Puli.
Cijena je bila odlična, imala bi sve na dohvat ruke, ali reko- idem prespavati noć, pa sutradan odlučim.

U Rovinju mi je bila druga Maja, koja me zvala kod sebe u sobu, ali s njom je bila i cimerica, pa to nebi bilo najzgodnije.
Na kraju sam našla super sobu za sebe, malo van Rovinja, u Rovinjskom selu.
Isto krasna lokacija, na samo sedam kilometara od centra Rovinja.

I bila sam sama. I bilo je super!
Krasna soba, s ogromnim balkonom, super pogledom i bez TV-a! :D
Prvo mi je bilo malo onak... uff, kiša bude padala, nemrem na plažu, nisam sigurna dal da idem okolo ili ne.
Kaj da radim u sobi bez TV-a?
Božee, bilo mi je predobro!
Knjiga, krevet, grickalice, knjiga, terasa, kapučino. ME TIME!
( sva sreća kiša je padala samo jedan dan, iako je prognoza bila loša za cijeli tjedan )
Otale dane smo landrale ( "plovile" ) okolo naokolo :)


Izdvojila bi taj jedan otočić pokraj Rovinja, zove se Sv. Andrija - Crveni otok.
Odmor za dušu i tijelo... divota!
Jedva čekam vratiti se :)


I onda tome svemu dođe kraj, pakiraš se, vraćaš se doma... i osjećaj je super!
Prošlih godina bi mrzila taj dio povratka u "realnost", ali nekak sam i to uspjela srediti.
Nije mi uopće problem doći u ured sutra, svojim kolegama, slanju mailova, javljanju na telefon,...
Sve to je dio mene, mojeg života, isto ko i prošlih dva tjedna.
U tih dva tjedna sam si ostvarila sve želje, napravila kaj i kak sam htjela, iskoristila ih na najbolji mogući način.
S mirom i zadovoljstvom se vraćam u ured.
Bude još slobodnih dana i godišnjih odmora :)
Do onda, let's enjoy one day at the time.


Čovječe, jesmo mi uopće svjesni da je već deveti mjesec?? Godina je pri kraju.
Kad? Kad prije? :/
Ovo je zbilja bila jedna posebna, neobična, mutna godina.
Ali neka... sve se to piše u "radnu knjigu života". Novo iskustvo, nove emocije, novi pogledi na život.
Ova godina je na mene utjecala više nego očekivano. Ušla sam u sebe dublje nego ikad. Mislim da si nikad nisam bila
tolko blizu.
I sviđa mi se. Sviđa mi se kaj sam našla. Puno dobrih i lijepih stvari, a onda i loših. Ali uvijek je dobro kad ih nađeš, jer onda možeš poraditi na njima. A to je bitno. Da napokon pronađeš sve dijelove sebe i pokušaš ih posložiti da funkcioniraju.
Kolko same sa sobom, tolko i sa svim ostalim.
Ne budem sad ulazila u ovakve teme, ostavljam to za idući post :)

Lijepo vas pozdravljam, budite mi dobro.

Kaja over&out.

#summer #staycool #staypresent





06.09.2020. u 19:23 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.07.2020.

Me time.

Ojla, evo me.


Nemam neku određenu temu za pisati, došla sam tak malo, čisto da natipkam par svojih misli.

Petak je, i već dva tjedna živim u Zagrebu.
Kolegica je na godišnjem, otišla je doma svojima, pa joj pazim stan i hranim mice mace. ( došla sam čistit tuđa govna, da se ne lažemo )
Super mi je to došlo, uštedila sam dva tjedna goriva, pješke do posla imam pola sata, a imam i funkcionalnu pećnicu!
( realno, tri put sam išla pješke do posla, vozikala sam se po gradu i okolnim mjestima, nakupovala hrane za cijelu familiju i ispekla jednu jedinu pitu od sira. znači, troškovi su mi isti ko da sam bila doma. )
Ali heeej, samostalnost! :D

Ma sve je to okej, sve super, ali ne mogu.
Ne bi mogla živjeti u Zagrebu, na osmom katu, s dva čudnovata mačka.
( lift je super, puno bolji su mi selfiji nego u liftu od posla, eto ;) )

Daklem, prvi tjedan mi je prošel super! Upoznala sam nove, zanimljive ljude, bila baš sretna i vesela jer napokon mogu s nekim pričati o "svojim" temama,
ponadala se kak sam napokon upoznala nekog ko me čak i može shvatiti i pustiti me da budem svoja, a pritom i apsolutno prihvatiti to, ali onda... ŽIVOT.
I ode prvi tjedan, i odu ti novi ljudi, i ostanem si opet samo ja.

Ha dobro, bolje ja nego bilo ko drugi, jel.

Drugi tjedan je prošel malo sporije, ali kad god je bila prilika- trčala sam u prirodu!
( s autom, da ne pomislite da stvarno trčim )
Ajme, jezero na Rakitju <3
Jezero u Zaprešiću <3
Ma voda općenito!
Kišni su nam ovi dani, bilo je tmurno, ali dobro. Treba nam malo i kiše, da više cijenimo sunčane dane :)

I opet dolazim do zaključka da mi je fakat najbolje biti sama sa sobom.
Tolko sam počela uživati sama sa sobom, da me to polako plaši.
Nemrem vam opisati kolko sam sretna kad sam sama, još pogotovo negdi u prirodi. AJME!!!
Onda sam to JA. Istinska JA. I obožavam se!
Tak sam smirena, tak sam ljubavna, tak sam zdrava i dobra!

Zake takva nemrem biti uvijek, stalno i zauvijek?

Prilagođavam se okolini, ali sve više uspijevam biti skroz svoja, izreći svoje mišljenje, ali i ne izreći jer nekad zbilja nema smisla.
Napokon sam naučila biti tiho!, a da nemam problem s tim.
Naučila sam postići taj osjećaj mira u sebi kad samo prešutim. Da ne gorim iznutra jer bi najrađe izgovorila sve i svašta.
I mogu vam reći da mi je to jedan od dražih osjećaja :) Doći do tog levela mira. Milina...

Sjedim tak na travi, tik do jezera, slušam si pjesmice, osjećam se dobro, jako dobro zapravo i mislim si:
kak da me drugi vide u ovakvom stanju, kad sam u tom stanju samo kad sam sama sa sobom? ( 7 puta slovo S )
Jer kad sam s drugima, prilagodim se. Ne jer moram, ne jer hoću, već se to jednostavno dogodi.

Rijetki su ti s kojima sam 100% ja.
A ja bi baš voljela biti 100% sa svima!
Ali ne ide... :(

Zato sam si napravila svoj mali krug velikih ljudi s kojima se osjećam ko na livadi kraj jezera. Pa makar njih bilo samo troje. I više nego dovoljno, ak se mene pita.
I hvala im na tome. Hvala im na podršci, ljubavi i energiji koju razmijenjuju s menom, s kojom me ostave kad se svako pospremi sebi doma.
Joj, volim ih baš!

I onda naiđem na nove ljude, sasvim slučajno, s kojima osjetim da bi u jednom trenu uskoro mogla biti svoja. I razveselim se jer volim takve ljude, zbilja su rijetki i ne ulaze ti u život tak često. I onda izađe dok se ni ne okreneš.
Pa zaštooo? Zake mi ih šalješ ak nemaju nikakvu namjeru ostati? Zake moram osjetiti sreću i zadovoljstvo neznajući da budem drugi dan ostala bez svega? ( no, jasno mi je. 'nije za tebe. ima neke bolje kaj te čeka. ovo je samo test da vidim kolko si naučila.' uhhh )
I onda upravo zbog takvih situacija, učim se NE vezati za niš i nikoga.
To ne znači da sam postala hladna, da sam digla zidove ili da ne marim. To samo znači da sam sve više spremna na ovakve situacije, koje me ipak dosta ražaloste, jebiga, da sam svjesna onog 'danas jesi, sutra nisi', i ak mislim ostati zdrave glave moram naučiti nositi se s gubicima bilo kakve vrste.
Nije mi to baš lako, jer se počnem puno zapitkivati, jer znam kolko se trudim biti dobro i kolko razumijem život ( a vjerujem da ga razumijem dovoljno ), i onda te zadesi takva jedna situacija koju čekaš i čekaš... i maltene samo prođe kraj tebe. Okrzne te, pozdravi te i pita kako si, i ode ne čekajući tvoj odgovor.
Ahh, bože...



Ne budem više duljila, izgleda da nemam baš inspiracije u zadnje vrijeme za duže postove,....

Ostavljam vas s jednim, dva quote-a koje čuvam u mobitelu, a nemam di staviti :)


"I used to think I was the strangest person in the world but then I though, there are so many people in the world, there must be someone just like me who feels bizarre and flawed in the same ways I do.
I would imagine her, and imagine that she must be out there thinking of me too.
Well, I hope that if you are out there, you read this and know that yes, it's true, I'm here, and I'm just as strange as you."

"People accuse me of falling in love so easily. It just means that I'm able to see the beauty in most of the people who cross my paths with me and I appreciate if for what it is and also for what it isn't. Love is imperfect. Falling for someone's flaws is just as necessary as falling for their strengths. And people like myself, who fall in love easily, are sometimes the loneliest souls around at the end of the day."


Kaja over&out.


#alonetime #whoyouare #loveyourself

24.07.2020. u 15:21 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.06.2020.

Attached to nothing. Connected to everything.

ODNOSI.

Međuljudski odnosi.

Damn!

Nisam znala da to tolko može biti sjebano. A i ne mora. Ovisi kak si složiš u glavi.

Trenutno se borim s tim prilično jako.

Za neke sam sama kriva, za neke nisam.
Ajmo redom.


RODITELJI.

Imam mamu i tatu.
THE END.

Šalim se. Al ono, nije ni daleko od toga.
Od malena sam uvijek bila više tatina. To je valjda kak vele: kćeri su tatine, sinovi su mamini.
Tati sam govorila sve. Ko mi se sviđa, s kim sam bila vani, koji problem imam trenutno. On je čak bil taj koji me vodil u šetnju kad sam dobila svoju prvu... znate već, ne moram pisati baš tu riječ.
Išla s njim doktoru, odnosno, on s menom. Zubaru, i td.
Uglavnom, tata za sve.

S mamom sam oduvijek imala "problema". Nikad nije bila zadovoljna s menom. Ne znam... dobivali smo batine od nje, kaj ne zamjeram, možda nam je to i trebalo, nemam pojma, al okej. Moglo je i gore.
Kad god bi njoj spomenula neki "problem" s dečkom ( bila sam vrlo zaljubive naravi ko dijete, u osnovnoj i srednjoj školi, na faksu lol, ma i sad :D , ali bila u svega jednoj i pol ozbiljnoj vezi ), njezino prvo pitanje bi bilo: kaj si napravila?
Znači, odmah sam ja bila krivac, ta koja je pogriješila. Nisam joj više niš govorila nakon par takvih situacija.
Škola. Nisam baš bila vrli učenik, uglavnom dobivala trojke, četvrke, tu i tam koja petica iz najdražih predmeta ( engleski, hrvatski, likovni,... ) i tu je mama tolko pizdilaaaaa, uff! Tu su se najveće batine dijelile. AuČ!
Al i to bumo zaboravili, već jesmo. No, ostalo je to neke u zraku. Jednostavno nikad nismo kliknule.

E onda, kad su se starci rastali, sve je prešlo k vragu! Iako je to bilo prije tek kojih 6 godina, i brat i ja smo velika djeca već i normalno, najnormalnije smo to prihvatili, ali.. baš zato jer smo već veliki i imamo svoja razmišljanja, mogli smo se složiti/ne složiti s postupcima naših roditelja.

Tata je našel novu ljubav, malo stariju od mene. Iz te ljubavi nastali su mali klinci, to bi valjda značilo da imam polubrata i polusestru, ne znam, ne družimo se.
Trebale su mi godine da opet mogu normalno pričati s njim.
Tata mi je bil SVE. I nakon toga, to SVE je palo u vodu.
Naravno da sam htjela da ima nekog, da ne bude sam, dobar je on čovjek, ali baš da napravi ovakav izlet, to mi je bilo malo tu maČ. ( zapravo to uopć nije bila moja stvar, i tu sam trebala odvezati se i pustiti ga da radi kak njemu paše )
I družimo se mi sad, odemo na kavu, nađemo se kod bake, ali nema više razgovora o dečkima, o problemima ( mislite si da nebi ni trebala o tome pričati s tatom, ali meni je to normalno. ja bi mu mogla svašta ispričati bez problema ), sama idem doktoru, zubaru,... :D
Ali zvala sam ga da ide s menom na tehnički, no odbio je, hvala bogu! ( otišla sam s frendicom xD )
Uglavnom, moje SVE je postalo PA OKE, TU JE, DOBRO.

Mama je odavno već zaglavila u nekim šuš muš buš stvarima, energijama, kineskim majstorima i td.
Kad je krenula s tim, nismo niš kužili, štoviše- dosta smo ju osuđivali, bili smo baš idioti!
Sad ima moju apsolutnu podršku, čak sam počela koristiti neke njezine metode i primjenjivati u vlastitom životu, ali... joj.
Nejde nam nikak!
Odnos s njom je skoro nemoguć. Iako ju podržavam u svemu tome i ona je super! Super se drži, ne pije apsolutno nikakve tablete za niš, izgleda mladoliko, stalno se smije.
Ali kad krene u razgovor s menom, to uvijek završi vrlo loše. I dalje imam osjećaj da je nezadovoljna s menom, da bi najrađe neku drugu curu za svoju kćer, ja nisam najbolja, a trebala bi biti.
"Daj makni te tetovaže. Daj se vrati u svoju prirodnu boju kose. Daj si nađi dečka. Kak to misliš nećeš djecu? Kam trošiš novce?" i tak svakiii puuuutt svaki susreeet, STALNO!
( rekla sam joj neki dan nek ide čitati moj blog, možda me upozna. šit, zajeeeb )
Uglavnom, nejde nam.

E sad, ja sam otišla full daleko s tim odnosom roditelja. Rekla sam da ih uopće ne trebam. Da su mi dali sve kaj su imali, da mi nemaju više niš za dati, niti trebam ništa-išta više.
Čak sam otišla tolkooo daleko da sam rekla kak nemam uopće više osjećaj mame i tate.
Ono, kad veliš: joooj, mamica moja!
Kaj? Ko?
Strašno.
Tolko sam naučila biti sama, bez njih, da su mi oni postali Jurek i Katica. ( ne zovu se tak, al ono, kužimo se )
Plakala sam dok sam to izjavila, jer ono.. šteta. Ali jednostavno nemam više takvih emocija za njih. Volim ih ja, generalno, da se razumijemo, to su moji roditelji.
Ali da biram biti u njihovom društvu jer mi paše, jer hoću, jer mi treba- i ne baš.
S tatom se vidim češće, on me sasluša, nasmije se, potapša po ramenu.
S mamom se ne viđam tolko jer me ona- ubije u pojam. I neda mi se to. Neda mi se svaki put nakon druženja s njom biti u banani. Čemu to?
Kaj se tak jedna mama treba ponašati? Ili jedna kćer? Ne krivim tu nikoga, obje bi mogle biti bolje, ali... nejde. No, znam. Nije da nejde, već neću. Eto. Rekla sam.
To se nebu promijenilo. Dok god ona mene i dalje pokušava odgajati, dok god me ne prihvati sto posto, naš odnos se ne bude popravil.
Žalosno.
Znam da mi bude žal jednog dana, ali trenutno je to tak.
Dobri su oni ljudi, i kad god im bude neke trebalo- ja sam tu!
Ali da ja imam neku potrebu za njima, nemam. I'm fine.
Možda sam zbetornirala zid između nas, jer me zapravo jako *ebe to, i možda ga srušim jednog dana ( kad bude prekasno maybe ), ali tak je kak je.


PRIJATELJi.

Uf.
Da sam barem muško.
Mi žene... joooj, kak je to sjebano!

Imala sam neka prolazna prijateljstva, i to je okej.
Dođe, ode, hvala, aj bok.
Ali imam i ona prijateljstva od malena. Ili sam barem imala.
One osobe za koje si uvjeren da budu tu do samog kraja. Ono, da.. kad nam muževi poumiru, mi selimo skupa i hranimo se i mijenjamo si pelene.
Divno!

Ali i to se sad sve srušilo. Zake?
Pa evo, možda zbog mene.
Dosta sam se promijenila, meljem stalno o nekom zdravom načinu razmišljanja i življenja. Dijelim na društvenim mrežama tam neke "lude" psihološke tekstove, motivacijska videa,.. uglavnom, ljudima idem na živce.
( znam da im idem na živce jer su ljuti sami na sebe jer im se neda zaviriti dublje i shvatiti da je to zapravo istina i točno. morali bi se mijenjati, i ispravljati svoje greške, a to nije lako i za to treba hrabrosti )

Nekima čak to i nije problem, već je problem kaj sam izrazila svoje mišljenje u vezi jedne delikatne teme- babies. Sad se tučem po glavi zake sam uopće morala iznositi svoje mišljenje, ali onda... zake nebi? Ak to nemrem reći svojim najboljim prijateljima, kome onda mogu?
Znale su kaj mislim o tome, i umjesto da me ignoriraju i nastave prek toga bez obzira kaj ja rekla i mislila ( ionak nemam niš s tim ), ja sam ostala posrana i ostavljena.
Sad budu išle priče da se ne družimo jer, eto, imaju djecu. Joj bože, koja glupost.
Imam odlične prijateljice s djecom, obožavam njihove klince, i da im kaj treba- odmah bi došla!
Uglavnom, cure sad imaju nove živote u koje se ja ne uklapam. Žalosna sam jer je došlo do toga, čak sam mogla i spasiti stvar, ali nisam.
Niti ne budem.

Jer mi je dosta.
Jebeno mi je dosta davanja sebe u sve te odnose, davanja svoje energije i ljubavi u neke kaj se može srušiti u minuti.
One dobro znaju kolko ih volim. Nisam im to rekla dva put. Govorila sam to puno puta! Ne samo govorila, pokazivala i dokazivala!
Kolko put sam zvala da se družimo? Kolko put sam dolazila k njima? Kolko puta sam inicirala bilo kakva druženja,... sam bog zna.
A one? Jesu došle k meni ikad? Jesu, točno jednom.
Ljudi znaju kolko volim kad mi neko dođe doma, ono, baš volim kad neko izrazi želju doći k meni! :)
I kolko put sam ih samo zvala - dođiiii, daj dođi danas, sutra, preksutra,...!
I ne.
Uvijek je neke drugo bilo bitnije.
Idemo na kavu? A nemreeem, joj neda mi se sad, drugi put.
Znači, ne sjećam se kad sam ja prva dobila poziv za kavu. ( i onda mi na kraju kave vele: jooj, ovo je bilo super, mogle bi tak češće. pfff )
I tak svaki put.
Nemrem to više. Mogu, ali nema mi smisla.
Došla sam u te neke godine kad mi se tooolko neda biti s nekim ko je indiferentan prema meni. Ne tražim niš zauzvrat, ne moraš mi niš dati, ali daj mi ipak.
Jer TI to hoćeš. Jer misliš da je okej i lijepo.
Imam jako dobre cure oko sebe, predrage su i volim ih jako!
Volim i one "stare". Da mi sad bilo koja napiše- molim te, dođi.
Isusek... idem ODMAH! Ajme, sad bi suzu pustila kolko bi mi bilo drago da me zazovu za bilo kakvu pomoć.
Jer tu sam. Uvijek budem tu za njih. Napokon sam naučila kaj je to bezvuvjetna ljubav, i predivna je! Imam ju za svih!
Samo bi voljela da ju neko, meni blizak, ima za mene isto.
Ne zamjeram niš. Živimo svoje živote kak znamo i kak sami hoćemo, na kraju krajeva.
Biramo koga hoćemo kraj sebe, za koja imamo vremena, ko nam paše,..
Tak i ja.
Eto.
Imam tih par svojih cura, svoje pleme, i to mi je dovoljno.
Možda bi se moglo reći za mene da sam nekad oštra, i da znam pošpotati, ali... ja to volim reći ovak:
zbog mene ti ideš dalje. Teram te da ideš dalje i više jer znam da možeš! S menom ljudi rastu. Guram ih naprijed.
A kad neko neće i nema hrabrosti, onda se naljuti i ode. Onda sam im previše. Nema veze, nadam se da su barem malo izašli iz svojih okvira dok smo se družili.
Nemrem reći da me ne boli kaj više ne komuniciram s mojim starim curama, boli me itekak kad počnem dublje razmišljati o tome.
Ali kak sam rekla- gotova sam. Nedam se više.
Nek ispadne to sad kak god, da sam se prestala družiti jer imaju djecu i slične bedastoće, briga me.
Znam samo da trebam i hoću ljude koji budu isto tak došli po mene u pol noći ak treba, kak bi i ja za njih napravila. Ovo možda izgleda ko neki uvjet, al i nije.
Jer ih ja i dalje volim, zbilja. To budu uvijek moje cure. Samo se očito više ne budemo družile, jebiga.
Sad je red na njima.


PARTNER.

Tu nemam trenutno kaj za napisati jer sam solo.
A dok sam bila u vezi, nisam znala biti u vezi onak sto posto kak treba.
Bila sam dobra, voljeli su me, ali pošto je to završilo, znači da to ipak nije bila ona najiskrenija, bezuvjetna ljubav.
Skratila budem ovaj dio maksimalno.

Tražim samo nekog s kim mogu biti svoja, do my thing, da mi bude podrška u svemu.
Ulazim u ljubavni odnos kompletno svoja, kompletna! I neću nekog ko me treba da upotpuni neka svoja nezadovoljstva, nekog ko misli da mu ja mogu podariti svu sreću svijeta. Hoću nekog ko zna da si ju sam stvara, a da mu ja mogu samo pojačati dozu.
Da skupa idemo u istom smjeru, da rastemo, da si pomažemo i budemo podrška.
Ma jooj, samo hoću nekog da mi prebroji sve madeže na tijelu! Od glave do pete *.*
I da me gleda kak sam lijepa dok slikam pejzaže.


ZAKLJUČAK:

nisam mogla skroz shvatiti bivšeg dečka kad mi je baljezgal neke o nonattachmentu.
Nije mi bil jasan, samo sam ga gledala kak je prelijep! S tim prekrasnim plavim očima, prekrasnim rukama i.... nebitno.

Sav je bil oduševljen s tim, kak je skužil kaj to znači i kak je to super stvar!
E pa M., slažem se.
Evo, shvatila sam i ja.

Otkvačila sam se od svega. Odvezala sam sve špage.
Ali i dalje sam konektirana. Kak ovo objasniti?
Možda s nekim niveliranjem.

Recimo ovak. Issues with my parents je zapravo stvar koja bi mogla dosta boljeti. I da se spasim te muke i te boli, odvezala sam ih.
Ali, i dalje smo konektirani, na nekoj drugoj razini na kojoj sam ja okej s tim svim, na kojoj se osjećam dobro.
Isto tak s prijateljima i ljubavima.
Svjesna sam da to sve može nestati u sekundi. I moram s tim biti okej.
Što napokon i jesam. I osjećam se super!
Ne mučim se previše s tim lošim, teškim emocijama. Al i dalje sam tu za njih, i dalje imam ljubavi za njih.
Nikad nikog nisam posjedovala, niti ikad budem. Isto i u kontra smjeru. Nisam ničija, nikad bila, nikad neću biti.
Kad se vežeš za nekog, a on otiđe, ti ostaješ u dubokoj boli. Sve je to ljudski, znam.
Ali ima načina, drugačijih načina da si posložiš stvari.
NE SE VEZATI NA TAJ NAČIN.
Poveži se na nekom drugom levelu. Na levelu na kojem si svjestan da sutra ovog možda ne bude.
A kad znaš da se to može dogoditi, onda danas živiš full. Danas daješ sve od sebe, danas voliš najviše!
Sutra to sve ponoviš :)
Mislim da je to to. Ne vezati se onak bolesno, grčevito. Jer onda niti nemreš dati svoje najbolje. Stalno se bojiš nečeg, živiš u strahu, nisi slobodan.
Trebali bi probati, baš je nekak oslobađajuće! :)

Uglavnom, gotova sam.
Kad se raspišem, pišem od jutra do sutra!
Ćao ekips, do čitanja.

Kaja over&out.

#nonattachment #livingtothefullest "svedolaziiprolazi





28.06.2020. u 19:49 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.06.2020.

Mirror mirror on the wall...

Evo me.

Razmišljam tak ovih dana kak ni jedan obrok nemrem pojesti onak s guštom, onak isuseee njaaaam, daaj mi još!!, jer nakon svakog obroka, bilo manjeg bilo većeg, meni trbuh skoči za dva broja!

Probudim se ujutro i nemrem vjerovati kak sam fino "mršava", i odmah stavim na sebe onu jednu užu majicu koju, kad i obučem odmah požalim, jer nakon jednog kroasana ta majica na meni izgleda ko majica moje sestrične koja je metar i žilet, 2o kila s krevetom.

I odem ja raditi u toj užoj majici, super se osjećam, napokon sam malo tanja, čak i dok sjedim nije neki problem. Ali onda... doručak.
Đizs! Taaak sam gladnaa, daaj mi jestii!
Slagala sam si prošli tjedan salatu od mozzarelle i rajčice. Reko ajde, nema peciva, fino lagano za jutro, budem za ručak neke malo jače.
I okej, ajde, preživim doručak. Nisam više tak fit ko prije sat i pol, al dobro jebiga, naviknuta sam na to. Da čim izađem iz kuće, nagutam se zraka i pretvorim se u ženu trudnu tri četiri mjeseca.
Negooo, ručak.
Znači na poslu dijelimo porcije. Fakat mi ne treba svaki dan cijela porcija. Em bi bila ko trudnica u 68 mjesecu trudnoće, em bi bila bez love, al ko zna- možda sretna! :D
Dakle, gablec. Mmmm, kaj bumo naručili? Tijesto? Lazanje? Rižu? Panirani oslić?
Kaj god od toga, meni je već mukica. Imam šos na gumbeke, otkopčavam ga momentalno znajući kaj me čeka.
Dođe papica, sretna sam jer je strašno fino, ali ostatak dana presjedim s otkopčanim šosekom.
Svaki obrok mi je postal takav, da se svaki put pitam- pa kaj baš moram jesti?
Moraš, Kaja!

I tak, niš od moje vitkosti.

Znam da bi drugačija prehrana popravila stvar, ali... život je prekratak da bi jela neke kaj mi nije fino! :D

E sad dolazimo do bitnog dijela.
Usudim se reći da sam cura simpatičnog izgleda, lijepo se znam obući, sakriti nedostatke, sve to nekak ima smisla u kompletu, no kad pogledaš bliže- svašta se može naći.
Samo dvije stvari obožavam na sebi. To su moje oči i moje ruke.
Ostalo... not so much.
Ajmo redom.
Imam noge do poda. Neki bi čak rekli jebene noge, ma rekla bi i ja, ali to sam ja, možda da su malo jače, deblje.
Patim za velikom guzicom, baš zato jer sam svoju negdi putem izgubila i to mi je najveća boljka koju bi, uz malo truda i volje, sigurno riješila u par mjeseci vježbanja.
Nemam bokove, imam trbuh, a onda i grudi koje, kak bi moja kolegica s posla rekla: "ja bi morala platiti za takve cice, budi zahvalna."
Naravno, ja bi platila da mi se smanje.
Nije to niš tak veliko, da se nebi tu neko zapalil sad! ;) , ali u usporedbi s ostatkom tijela, ljepše bi izgledalo da su manje.
Jedan moj bivši idiot mi je jednom prilikom dal kompliment: "tak si ko dečec od struka na niže." Awwww, hvala ti srećo! :zbljuv:
Ruke su skroz okej, osim onog tkiva prema pazuhu koji počne labaviti i mlohaviti, al ajd, držimo se još ;)
Vrat mi je okej, nebumo komplicirali, a na glavi... uf.
Patim i za dugom kosom, no kak sam ju fino sjebala, trenutno na nekim mjestima imam svega par centimetara dužine. No dobro, bude naraslo.
Usnice su mi okej. Mooožda da je gornja malo punija, al okej.
Zubi.
Imala sam krive zubiće, tek prije 4 godine sam skinula aparatić koji mi je promijenil izgled cijelog lica. Nisam se mogla nagledati, puna usta zubiju i drugačiji oblik cijele čeljusti.
Sad se to polako vratilo, bojim se kak bude dalje jer mi je zubarka rekla da očito moji zubi imaju tendenciju pomicanja. Pa baš super! Da sam nosila aparatić bezveze i možda budem morala opet.
Nos.
Joj. Dalje!
Oči.
OBOŽAVAM! Te crne trepavice, donje duže od gornjih, boja očiju nedefinirala. Između smeđe i boje karamele, ovisno o svijetlu. VELIKE!
Obrve.
Na njima sam isto zahvalna. Svaka dlaka je moja, oblik ne trebam crtati, niti podebljavati linije. Prirodno su odlične.
Hvala.

Oke, na temelju ovog nek si svako izvuče jesam li ili nisam zgodna djevojka.
Ja bih rekla da jesam.
Imala sam tu sreću naslijediti gene svojih roditelja, bakova djedova, pradjedova.
( i dalje izmišljam riječi, get used to it )

Ali. Ono kaj je nekad bilo zgodno, i kaj je danas zgodno, su dvije različite stvari.
Da me stavite među današnje cure, s full opremom, ja bi vjerojatno bila zadnja.
Ma kakvi zadnja, nebi me ni primjetili.

Ne šminkam se. ( ponekad samo stavim maskaru kad baš jako hoću naglasiti okice, da budem zavodnica kužiš ;) :D )
Puder u životu kupila nisam.
Ne oblačim se po najnovijim trendovima, ne nosim štikle, ne izbacujem sise i nemam faking guzice!
Baš sam leeeejm.
Eventualno stavim naušnice sad kad sam kratko ošišana, da me nebi zamijenili s burazom. Eto.

A mogla bi se srediti. Fakat bi. Da si dam truda, bila bi baš ono... i mijauuu i vuf vuf i raawr i ostali zvukovi.

Ali meni se to neda. Za koga? Za napaljene bikove koji ne znaju kaj je ljubav? Za tipove koje boli kifla kakva si osoba i gledaju samo onu stvar?
Za sebe? To bi bilo najispravnije, da.
Ali.. u globalu.. unatoč svom negodovanju gore iznad, ja se ipak volim.
To sam ja.
Ne bojim se objaviti close up fotke. Štoviše, češće objavljujem baš takve sirove fotke nego one zglancane i upicanjene, jer mi je neugodno.
Neugodno mi je namazati se svakakvim premazima, složiti pozu u kojoj imam guzicu, uvući trbuh da izgledam super fit i onda odem do konzuma i ljudi me vide s gnjezdom na glavi, trenirci koja mi visi prek riti i zmazanim starkama.
Bože sačuvaj!
Mislim, vide me tak, idem u dućan ko da nisam jela ni pila tri mjeseca. Ali jeba me pas, lijepa sam si tak. Baš jesam!
Da pitaš nekog dedu je li ova djevojka lijepa- odgovoril bi: jako!
Da pitaš mojeg buraza je li ova djevojka lijepa- odgovoril bi: paaaaa....

I tak. Takvo smo društvo. Teško je opstati, moraš ići u korak s njim, ali ipak zadržati sebe.
To je najbitnije. Možda sam u tim nekim godinama u kojima moji vršnjaci još uvijek ne znaju kaj hoće, i kakvi mogu i moraju biti. Misle da sve kaj im je servirano, bilo u stvarnom ili virtualnom svijetu, tak mora biti i da je to sad to.
A svi znamo, fala bogu, kolko je sve to fejk i kolko zapravo tuge i jada i nezadovoljstva ima iza svega toga.
Ljudima se neda. Neda im se vidjeti dalje od prve stranice. Jebena im je prva strana i super, to je to.
A kad nečija prva strana nije tolko reprezentativna, svajpamo dalje.
So wrong.


Ali dobro, mene ovak i onak ne zanimaju ljudi koji padaju na prve stranice. To je lako.
Mene zanimaju ljudi koje zanima i uvod i zaplet i rasplet, pa čak i fus note.
Samo tak možeš dobiti full sadržaj i full emociju.
Oni koji osjećaju, tj., oni koji si dozvole osjetiti! Oni hrabri koji se hoće upustiti u stvarne avanture, život u punom smislu riječi.
Postali smo lijeni, tražimo samo zabavu, neobaveznu obavezu. Kolko nam još treba da shvatimo kak to ne ispunjava dušu? Bože, ja hoću sve! Hoću smijeh, hoću suze, good and bad, hoću osjetiti sve emocije svijeta.
Nadam se da se to vidi na meni. Da se osjeti. Neću biti jednolična "ljepotica", samo za promatranje. There's so much more than what you see.

Evo jedan super primjer!
Jučer sam bila vani, a toooolko mi se nije išlo. Osjećala sam se fuj, ružna i debela.
Kosa nikakva, ogroman prišt nasred čela, a nigdi pudera da to sakrijem!
Ali ajde, frendica je inzistirala i otišle smo.
Uglavnom, jedan od boljih izlaska u zadnje vrijeme!
Ajmeee, naplesale smo se ko nikad!
I sad pazi, veli dečko: cure imaju najbolju energiju. Kaj bi tek bilo da piju alkohol?
Drugi veli meni: svaki put kad te vidim, ti sjajiš! Super energija, uvijek si vesela.

Značiiiiiiii!
Nisam imala štikle, i dalje nemam riti, nisam imala dekolte, al ajde- naglasila sam okice s maskarom ;) zavodnica, kužiš? ;) :D

I to je to. Moja energija je cijeli asesorajz koji ja hoću imati. I onaj koji TO vidi/kuži, e toga hoću! Naravno, ak se i meni njegova vibra sviđa :)

Zato, fuck you vanity, I am beautiful!


Kaja over&out.

#dance #live #feel



21.06.2020. u 11:41 • 5 KomentaraPrint#

petak, 05.06.2020.

Haj.


Evo, prvi tjedan u uredu obavljen.
Nisam čak ni trebala prilagodbu. Sve je bilo isto, ko da smo jučer izašli, i danas se vratili.
Mislila sam da mi bude teže, al eto... smijeh i dobro raspoloženje i dalje prisutno.
To mi se sviđa kod mene. Kaj zaboravim odmah sve neke negativne emocije. Npr., kad su bila neka sitna sranja, odmah sam okretala s očima, dizala mi se kosa na glavi, tlak na tisuću! I odmah neke glupe, nepromišljene izjave, ja bum ovo, ja nemrem ono, hoću ovak, onak, bla bla bla.
A onda, kad je super, u tom trenu i ja sam super!
Apsolutno zaboravim emociju kad su bila sranja, i totalno prihvatim onu trenutnu. A to je ovaj tjedan bila jedna lijepa, smirena, vesela, topla emocija svih kolega. I cijeli ovaj tjedan je bil baš takav :)

Ali, unatoč tome, i dalje imam neke svoje vizije, i dalje razmišljam o poslu, o promjeni, o novim stvarima.

Izašla sam iz te izolacije malo drugačije glave, drugačijih misli i još jednom sijedom vlasi. Sad ih imam ukupno tri. A možda i dvije, nemrem naći onu jednu koju sam još vidla. I baš ih volim!
Deblje su od moje vlasi, i lagano su valovite. Ak budu sve takve, woohooo, welcome new hair! :P

E sad, iako nam je i dalje all fun and games u uredu, ja lagano padam u neku depresijicu.
Svjesna sam da mogu sve kaj hoću. ZNAM da mogu napraviti sve kaj si zamislim. I onda? Kaj ja radim?
Niš.
I onda pizdim. I onda sam ljuta i onda mi se sroza vibracija i onda sam u kurcu.
Ljutim se na sebe jer koristim onak, 20% svojeg potencijala.
Sve radim s pol snage. Pa čak i ovo natipkavanje svojih misli i ideja.
Natipkam iz glave direkt, za dva dana se sjetim kaj sam još mogla napisati, i to dosta dobrih stvari, ali ne.. ja tipkam sad, s pol snage, kaj mi upravo pada na pamet. Da se ne bi slučajno pripremila! Bože sačuvaj.
Ne znam, valjda zato jer obožavam taj stvarni, direktni, automatski način izražavanja, nikakve pripreme, nikakva gluma, nikakva razmišljanja i promišljanja. Strah me uopće pomisliti di bi bila da se fakat idem potruditi malo!


Potencijal.
Vrijeme mi ide, godine su tu. ( no, imam tek trideset i dvije, znam )
Ali nemrem prestati misliti o tome kaj sam napravila. Kaj sam postigla.
Tri godine sam na ovom poslu, prošlo je u roku keks! Čovječe, zaposlila sam se s 29 godina, ajmee, kakvo mlado biće.
Ne osjećam se sad niš puno starije, ali osjećam se snažnije, ozbiljnije i sposobnije.
Osjećam da je vrijeme da preuzmem uzde u svoje ruke.
Znam da sami kreiramo svoj život, i znam da sam danas tu di jesam zbog svojih odluka, svojih misli i osjećaja.
Ali hoću još više.
No ima jedan problem. Najlijenija sam osoba na svijetu. Isuse i bože, ne znam kak me nije sramota napisati to uopće.
Valjda jer vjerujem da se sve događa s razlogom i da sam baš tu di trebam biti. Ili se tak samo tješim?
Kaj ak sam mogla biti već ko zna di? Raditi ko zna kaj?
Imam osjećaj da svi oko mene imaju već svoje planove, puteve, sve su bliže ciljevima, a ja... ja sam eto tu di jesam, i čekam i razmišljam, i razmišljam i čekam.
Čini mi se da ovaj tekst ide u smjeru žaljenja same sebe, ali to zbilja neću.
( uvijek se sjetim rečenice jednog frenda: svako jutro ispred ogledala reci si: all I do is fuckin' win! )
Jer, kolko god sam možda nezadovoljna u ovom trenu, tolko sam sretna u drugom.
Čudna sam ja biljka. Mogu se baciti u najzadnje kuteve svoje glave i uvjeriti se da sam propali slučaj, a onda se i dići u tolke visine i uvjeriti se da sam odlično!

Da, zadnje vrijeme sam malo ljuta na sebe jer znam kolko mogu, a niš ne poduzimam. Lijepo mi je očito, sigurna sam u ta četiri zida ureda, dobro nam je, zekamo se, ali... to je sve s pol snage.
Kad velim s pol snage, ne mislim da se tam non stop zajebavamo, naradimo se bome, dođem doma iscrpljena i nemam više energije za niš drugo.
Kad velim s pol snage, mislim na strast za poslom. Da sam mogla birati kaj hoću raditi, nebi to nikad izabrala.
A neću da mi život prođe u tom polu-polu mode-u.
Ono: "pa okej mi je, dobro mi je, mogu ovak kolko god treba..", neću to.
Hoću živost, hoću energiju, hoću ljubav i strast!
Došla sam na ovaj svijet ispuniti svoj puni potencijal, ne da radim od devet do pet, za nekog drugog i da prihvatim to, kao to je sad moj život i to je to.
Ajme ne! :/ Nemre biti... ne ne ne ne...

Neću biti stroga prema sebi, a mogla bi, no to mi niš dobroga ne donosi. Zbilja vjerujem da se sve događa u svoje vrijeme, za sve kaj dolazi se pripremam svo ovo vrijeme.
Moram samo baciti kockicu i odlučiti. A to mislim da sam napravila.
Pa sad.... kad bude, bit će :)
Bitno mi je održavati visoku vibraciju, svaki dan raditi sitnice koje me vesele, stvari koje me drže visoko i na taj način privuči prave stvari za sebe.
I jednostavno vjerovati.
Vjerovati da se sve događa za moje najveće dobro.
Možda ja mislim da trebam neko određeno zanimanje, a život mi pokaže i dokaže drugačije, ko zna :)
Možda se i niš ne dogodi na kraju, ali ja budem i dalje iz svake situacije izvlačila ono najbolje, trudila se biti sretna s tim kaj imam i biti zahvalna.
Za sve kaj sam danas, radila sam puuno prije na tome. Isto tak danas radim da mi kasnije bude još bolje.
Eto, opet sam morala popričati sama sa sobom da bi shvatila i prihvatila svoj put koji ide nekim svojim tokom, i to je okej. Ne rastemo svi u isto vrijeme, neki cvjetovi cvjetaju prije, dok drugi svoju raskoš pokažu malo kasnije.
I u koje god to doba bilo, uvijek bude baš u pravo vrijeme!


Kaja over&out

#bepatient #behappy #gowiththeflow





05.06.2020. u 19:44 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

...sasvim jedno obično neobično biće koje pleše tango u svijetu valcera...