Dugo iščekivan post...

„Ako se pitaš volim li te? Znaj da te volim svim svojim tijelom odavde do zvijezda i još toliko. - Jesi li još u mojim mislima? Neprestano, pogotovo kada sam tužan kao sad.
Ako se pitaš da li bi ti opet to napravio? Ja ti kažem nikad više. Ako se pitaš ko si mi ti?
Ti si moj nedosanjani san, ti si ona sto mi uljepšava svaki dan. Ti si ona koje ovo ludo srce osjeća, ti si ona što mi u snove zaluta jako često“..

…………………………………….......

U trenucima najveće tuge, iz očiju je izlazilo toliko suza da se činilo kao da su litre, a srce je boljelo kao nikada. Pružio sam ti bol kao nikad nitko, sve tvoje snove srušio kao kulu od karata. Uništio sam sve i rekao da ću se pomiriti sa tvojom konačnom odlukom. Pitao sam se da li je ovo stvarno kraj i gdje je nestala moja sreća?!
Dani su mi prolazili kao godine. Nisam osjetio nikakvu nadu iz tvojih riječi, sve do trenutka kad sam te pitao: "želiš li me vidjeti? Usprkos svemu rekla si da me želiš vidjeti i da ćeš konačnu odluku donijeti kad me ugledaš. To mi je dalo jedinu najmanju nadu. Spakirao sam se, ovaj put sa manje stvari nego ikad, neznajući što da očekujem. U autobusu smo se čuli par puta. Razgovor je bio tako hladan, kao da me mrziš najviše na svijetu i svaki put kad bi prekinuli razgovarati, skupljao bi snage zadržavajući suze u sebi. Gledao sam kroz prljava stakla autobusa, slušao laganu glazbu, čitao sms poruke, gledao slike tebe..zamišljajući kako će sve ispast kad se ugledamo i da li ćeš išta osjetiti. Bilo je to najdužih 11 i po sati u mom životu.


Došao je i taj trenutak, stigao sam u Split, uzeo stvari i smjestio se na hladnu klupu u parku čekajući tebe. Nakon nekog vremena ugledao sam te, hladnog i ozbiljnog pogleda kao nikad. Ustavši se i vidjevši to, obuzeo me mali strah. Skupio sam snage i zagrlio te. - Nedugo zatim i poljubio. Sve je bilo tako prazno. Iza svakog poljupca i zagrljaja slutio sam kraj. Sjeli smo na klupu i krenuli razgovarati. Bilo je suza i jako puno uvjeravanja da želim tu vezu kao ništa u životu i nakon premišljanja, odlučila si prijeći preko toga svega.

„Hvala ti na tome, dokazat ću ti da nisi pogriješila.“

U početku, prvih par dana, bilo je i dalje malo tužno i čudno. Osjećaji nisu izlazili ni iz mojih, ni tvojih ustiju, ali bilo je jako puno poljubaca i zagrljaja. Najveći dio vremena provodili smo u krevetu pokazujući jedno drugome ljubav na sve načine, pokušajući vratiti što više izgubljenog u vezi. Proslavili smo novu godinu sa društvom od tvoga brata i dvoje naših prijatelja, ali jedina svijetla točka u toj noći je bio jako strastven seks.
Polako smo se počeli otvarati i naš odnos je pomalo počeo dobivat smisla. Odlučili smo otići u grad u kojem smo se upoznali i u kojem je naša ljubav počela – Vodice.
Spakirali smo samo poneku robu u ruksak, nakupovali hrane i sjeli u autobus za Vodice. Nakon dva sata, stigli smo u grad koji je bio tako prazan, kao da je tsunami odnio sve ljude. Šetajući prema stanu vratila su se neka lijepa sjećanja vidjevši mjesta na kojima smo nekad bili najsretniji. Došavši u stan, odmah smo postali opušteniji, pa i sretniji jer imamo stan samo za sebe u praznoj zgradi. Vidio sam smješak na tvom licu i znao sam da će nam tih 5 dana bit savršeno. Zajedno smo se budili i lijegali, tuširali, depilirali, šetali, pili i radili svakakve lude stvari ;)…nadopunjavali smo se u svakom trenu, zajedno smo pravili paštetu od tune i kuhala si tako fina jela mmmm…

Prošlo je i tih 5 predivnih dana i došao je red da se vratimo u Split. Spakirali smo se, počistili stan i krenuli prema autobusu, sretni jer je nakon svega sve bilo kao nekada. Jaka bura dočekala nas je u Splitu. Otišli smo kupiti rođendanski poklon za tvoju mamu i nakon kratkog spremanja u stanu tvoje bake, krenuli smo na rođendan. To je bio dan kad sam trebao upoznati tvog „strašnog“ tatu. Stigli smo u stan, čestitali ti mami rođendan a tata se čvrstog stiska ruke upoznao sa mnom. Sjeli smo na trosjed i otac je vodio glavnu riječ a ja sam morao slušati „5 božji zapovijedi koje moram poštivati ukoliko želim njegovu kćerku“. – Šalu na stranu, nije bio toliko strašan i sve te razumne stvari sam i sam znao, no morao je on pokazati ko je glavni u kući. Jeli smo dalmatinski pršut i sir, pa maminu rođendansku tortu i večer je prošla sasvim dobro kako je moglo biti.

Ne smijem izostaviti i da sam upoznao jednu curu sa virtualnog biljara. Zove se Monika i simpatičniju osobu dugo nisam upoznao. Moja ljubav i ja spremili smo se i našli na dogovorenom mjestu. Ugledavši ju izdaleka, krenuli smo prema njoj, upoznali se i krenuli prema obližnjem kafiću. Pričali smo o nama, njoj i svakakvim drugim ludim glupostima. Razgovor je tekao kao da se znamo odavno. Igrali smo biljar i naravno, ženska me satrala. Na kraju smo se slikali i obećali kako ćemo se naći opet za 4 mjeseca. Neopisivo mi je drago da sam ju upoznao. Bilo je to ugodnih dva sata uz još finiju čoksu i jako simpatičnu Moniku :).

Vrijeme je sve više otkucalo i sve se više bližio moj povratak kući. Polako spremavši stvari, suze su tekle sve više iz Ivaninih očiju. Vidio sam po njenim očima da me nakon svega i dalje želi kraj sebe i da sam joj dokazao da je volim i da ću se boriti za nju. Uz svojstveni, samo nama poznati „doggy pozdrav“,oprostili smo se i krenuli prema najtužnijem mjestu – kolodvoru. Rastanak je bio tužan kao i uvijek. Kad je autobus krenio suze su krenule i srce mi je htjelo iskočiti iz tijela…ali kući sam došao sretnog smješka jer smo ponovno pronašli izgubljenu ljubav :).




Ivana & Vedran