I ovu noć čekam da dođeš. Fališ, znaš?! I ova me zima podsjeća na tebe, na naše zadnje zajedničke trenutke, iako te nema. Sjedim pored prozora, u toplom, i promatram snijeg koji pada sve jače.
Hladnoća, mali grad, „poznati ljudi“ oko mene i „daleka ljubav“ ali srcu blizu…da, to mi je trenutno na pameti.

Ali vratimo se malo u prošlost, prošlo je već mjesec dana otkako sam te zadnji put vidio. Odmah mi se usta polagano šire u osmjeh čim se sjetim toga. Pa, krenimo redom.
Zima je došla, ali kao i da nije. Visoke temperature i tek poneka kapljica kiše obilježili su to razdoblje. Božić smo proslavili odvojeno sa obitelji i prijateljima, a već sutradan, točnije 26.tog, krenuo sam prema Splitu. Kao što to već biva, uvijek nešto bude ponešto drugačije pa je tako bilo i ovoga puta. Ovo je bio prvi put da nisam krenuo na put prema Dalmaciji iz Osijeka nego iz svog grada.

Nakon duge i mračne vožnje autobusom kroz cijelu Hrvatsku stigao sam u Split. U jutarnjim satima kao i uvijek. Sišao sam na kolodvoru i korakom se zaputio prema stanu.
Kad sam došao pred ulaz zgrade, pozvonio sam i popeo se stepenicama prema vratima. Ugledao sam dvije cure koje su mi se jako obradovale. Bile su to Ivana i pas Vikica.
Ostavio sam kofer te smo otišli u topli krevet. Nismo bili svjesni da smo napokon zajedno, te smo se smijali kako se više ne znamo ni ljubiti, ali smo se „brzo priviknuli“ uz maženje, grljenje i vođenje ljubavi.

Kad smo se probudili, ručali smo sa bakom a kasnije se prošetali do rive. S nama su išli i tvoja mama sa bakom i Vikicom. Cijela riva je bila u blagdanskom izdanju sa puno okićenih kućica iz kojih je dopirala Božićna glazba. Sjeli smo u kafić i uživali uz „pečeni čaj“.

Ostalih par dana smo proveli šetajući po Splitu, od Jokera do Sustipana i kavama sa prijateljima.
Novu godinu smo slavili sa prijateljima u jednom stanu. Bilo nas je desetak. Iako je bio plan da se prošetamo i do rive, ipak nismo, jer je bura bila prejaka te smo cijelu večer proveli zabavljajući se u stanu. Pili smo, jeli, igrali „domaći alias“ a kasnije i u „druženju u wc“ pa i sobama, i bilo je zabavno.



Sutradan smo većinom vrijeme proveli u odmaranju u krevetu te gledanju filmova.
Slijedeći dan smo se bili družiti kod prijateljice Lučane, te smo igrali Alias. Bila je to zabavna i dosta komična večer. Upoznao sam čak i Slavonca iz Čepina tamo.
Igrali smo Alias u parovima i kako to već uvijek biva, „mi“ tj. Ivana i ja smo bili najkomičniji i najlošiji par.

Nakon toga smo otišli van u klub „Kuke“ te smo tamo plesali, pjevali i zabavljali se. Prilazili su nam razno razni muški te sam ih odgurivao i čak i sa njima plesao koliko sam bio dobre volje. Bilo je prekomično i to mi je bila najzabavnija večer.

Slijedeći dan smo osjećali posljedice te večeri te smo takvi „mamurni“ išli na ručak kod Ivaninih doma. Bila je takva jaka bura da nas je nosila cijelim putem tako da sam se osjećao dosta loše kad smo stigli.
Za ručak je bilo svega, od piletine, svinjetine do purećih šnicli, ali meni uopće nije bilo do jela. Nakon ručka bilo mi je sve više vruće i osjećao sam se sve lošije te sam otišao leći u sobu. Nedugo zatim došla je i Ivana, te smo zajedno pripijeni jedno uz drugo odspavali par sati.
Kad smo se digli, osjećao sam se malo bolje te smo još kratko bili sa roditeljima a nakon toga gradskim autobusom krenuli u stan. Ostatak večer smo proveli u krevetu uz kokice i gledanje filma.

Jedan dan smo opet išli na ručak kod Ivaninih na rižoto od sipe. Nakon ručka smo šetali City-em u kojem nam je bilo užasno vruće te smo „umirali od smjeha“ cijelo vrijem (zbog ventilacije)e. Ljudi su nas jako čudno gledali ali se nismo uspijevali uozbiljiti. Kasnije smo išli kod Ivaninog brata i žene te smo im pravili Ohridske paprike.
I taman kad smo se naviknuli jedno na drugo došao je rastanak jer sam se morao vratiti kući, pisati kolokvij. Na sreću isplatilo se, jer sam uspio položiti taj predmet.

I što više reći, osim da mi je bilo predivno kao i uvijek s tobom. Jedva čekam da mi uskoro dođeš da se zajedno smijemo, plačemo i uživamo jedno u drugome.

Anđele moj, snovi nikad ne prestaju, u njima smo uvijek zajedno. Čekaj me anđele, jednog dana ću ti se pridružiti pa ćemo otplesati naš ples koji nismo stigli otplesati. Volim te, anđele moj.