Moje virtualno ogledalo
Hvala Adminu na Skoroj-Listi
Tek sam sad vidjela da me Admin prebacio na Skoro-Kul-Listu.
Nije mi bilo jasno zašto me nema na Svježima i već sam bila 
No, onda se nađoh na Skoro-Listi i mome veselju nema kraja 
I sad se jakoooo veselim 
i super mi je dan
Hvala ovim ljudima koji su me često posjećivali, komentirali moje postove i što su neki od njih stavili link moga bloga na svoj
:
Nježnoj i zafrkantskoj Ani 
, dragoj prijateljici i uvijek detaljnoj BigMammi 
, mladom i inteligentnom Fabijanu 
, nježnom i pjesnički raspoloženom Georgu 
, udanoj mladoj mami 
, zatim velika hvala i HAL-u , Cool curi s našeg foruma 
, hvala i našoj nježnoj Mariti 
, mojoj dragoj prijateljici B. , Poliglotnoj , Osječanki Sanji 
, mom Slavoncu Scorpyiju 
, tihoj Silent 
, hrabroj i čvstoj Sunčici kojoj želim da što prije dođe iz bolnice 
, Udanoj i Usagi i naravno svima vama koje nisam nabrojila, a ima vas… Hvala na svemu.
Čitamo se.
P.S. Mali naknadni dodatak:
Putujem 31.7., (dakle sutra) na Jadransko more u vrijeme najveće gužve u prometu. Taman u Bavarskoj počinju školski praznici pa će se cijela pokrajina sliti na naše inače vrlo propusne ceste. Rekoše tako na vijestima. Nepoznato je stoga kada stižem iako se zna da se vraćam za nekih 7 - 8 dana. Nemam laptop. Ni spoj na Net. No, detaljan izvještaj popraćen fotkama i smajlijima očekuje vas vrlo skoro.
Voli vas Cyber.
Na kraju i koncu
Intenzivno razmišljam o krajevima, koncima...
Mojim i vašim.
O umiranju.
Postoji li lijepa smrt i kako je naljepše umrijeti. Hoću li toga dana vidjeti svjetlost na kraju tunela, ili ću samo prijeći u recimo 28. dimenziju?
Treba li se bojati umiranja ili se tome veseliti - jer prema vjeri koju vjerujem - smrt je samo prelazak u novi, bolji svijet.
No, možda će se meni još htjeti ostati u ovome svijetu u trenutku moga umiranja...
Nisam sigurna želim li dugo živjeti iako znam da bih to željela kada bih mogla izbjeći nemoć i usamljenost koje stari ljudi previše često osjećaju.
Tužno mi je gledati, da nakon cijeloga života i svega što je netko dao svijetu, čovjek zapravo biva usamljen, napušten i umire sam. Polako.
Mladi nemaju vremena za njih jer žive previše brzo, a stari su pak previše okupirani vlastitom samoćom da bi vršnjacima radili društvo.
Poznajte li nekoga starca ili staricu, nazovite ih, recite im koju lijepu riječ.
Ne biste vjerovali koliko se osjećaju usamljeno i zaboravljeno i koliko će im značiti što ste ih se sjetili.
Još je i Goran Bregović davno zaključio:
Mora da je strašna gnjavaža u životu,
Mora da je grozna gnjavaža u životu,
Mora da je jeziva gnjavaža u životu
Doživjeti stotu, doživjeti stotu.
Strašna, strašna gnjavaža u životu,
Doživjeti stotu, doživjeti stotu.
U ovoj smo stvari svi ravnopravni.
Ne možemo pobjeći od svoga kraja.
I katkad intenzivno bivamo zamišljeni nad njime.
Ovdje sam. Sada sam.
Uhvatite li kada sami sebe da maštate o budućnoti, strahujete za nju, planirate, veselite joj se? Sa stajališta psihologa, primjerice meni jako drage psihologinje Dubravke Miljković, to nije loše, to je vizualizacija i ako je pozitivna, prava je hrana za dušu, vodi nas velikim ciljevima i dobrim stvarima. Ispunjava nas.
A žalite li kad za prošlim stvarima, propuštenim prilikama, trenucima koji su bili lijepi ali vi niste u njima uživali jer ste bili previše obuzeti strahovanjem za ono što se još nije dogodilo? To je valjda kajanje. Sa stajališta psihologa mislim da taj boravak u prošlosti nije dobar.
S moga pak stajališta - ništa od toga ne valja.
Jer istinski postojim samo sada. Kako to trivijalno zvuči kad napišem, ali često to zaboravljamo.
Jer imam samo ovaj dan.
I zagrlit ću muža.
Nazvat ću mamu.
Pa ću popiti čaj.
I uživat ću u vašim blogovima.
Neću misliti ni o jučer ni o sutra.
Nemam kajanja. Nemam strahova.
Sretna sam.
Very Important Person
Ne volim svoj mobitel.
I kad je zvono na tišini, shvatila sam da me uzrujava.
Stalno gledam hoće li zasvjetliti, a ako zasvjetli ne mogu odoljeti da se ne javim mada mi se taj čas i ne razgovara.
Još mi je gore kad razgovaram s nekim s kim mi se baš ćaska pa čujem da me još netko zove. Više se ne mogu opustiti. Znatiželja i briga rade svoje.
Htjela sam baciti mobitel.
Odustala sam kad sam se približila kontejneru.
Jer, da ga bacim, bacila bih i mogućnost da, kad mi je to zgodno i milo, lovim svoje prijatelje, kolege i znance na njihove mobitele i malo ja njih uzrujavam... Za promjenu.
CyberGirl brzopleto zaglavila na krivoj e-mail adresi
Htjedoh se registrirati na forum kako bih se uključila u meni uvijek drage rasprave na ovu i onu temu a ponajviše na temu bloga i blogiranja.
Kao već iskusna Cyberica, gordo sam ispisala svoju e-amail adresu pri registraciji na nick Cybergirl, no moja adresa nije s nastavkom yahoo.com nego yahoo.co.uk, tako da je registracija moga nicka otišla nekome drugome.
Privremeno ću postati kao VirtualnaCura mada me to ne veseli toliko koliko bi me veselilo javiti vam se kao CyberGirl.
Nadam se da administrator ima neko rješenje...
Uredski žohari
Kad je doktorica Weaver u Hitnoj službi rekla za doktora Romana da je kao žohar- "ne želi napredovati, a sve će nas nadživjeti", sjetila sam se nekolicine svojih kolega koji su se izborili za velike plaće, a male poslove, uzimaju si za pravo svima soliti pamet iako su nebrojeno puta pokazali svoju glupost, misle da imaju prednost pri odabiru termina godišnjeg iako su non stop na bolovanju...
Ako su loše volje, svi moraju biti tihi i ljubazni, ako su veseli, svi se moraju smijati i šaliti se s njima ma kako imali loš dan.
Nemaju odgovarajuće obrazovanje a po tvome, iako je odgovarajuće, skloni su sasuti salvu pogdnih komentara...
Imate li vi kojeg žohara u blizini?
Ne onog pravog. Na njih djeluje Biokill.
Nego onog, uredskog. Otpornijeg i od smeđe i crne inačice u svijetu nametnika.
Georg.blog.hr
Hvala Georgu zbog istinitih
i nadasve zapanjujujućih misli
koje je stavio na svoju stranicu i time u moju glavu.
Vrtim priču iznova i nakon prospavane noći
pa je odlučih podijeliti s vama.
Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja, više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo se žuriti ali ne i čekati.
Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete odabrati hoćete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu zauvijek.
Recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići.
Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem.
Sjetite se reći "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako.
Poljubac i zagrljaj će zakrpati povredu ako dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli vaših dragocijenih misli s drugima.
Svakom prema zaslugama
Priznat ću vam nešto.
No, najprije ću se opravdati.
Inače nisam nasilna, barem ne fizički, jezično mogu biti ako me jako povučete za organ govora, no i tada ću pokušati riječi upakirati u prikladan celofan i servirati vam ih na prigodnom mjestu i isto tako prigodnome trenutku.
No, jednom moj jezik bijaše brži od samokontrole a gola peta od promišljanja o posljedicama.
Jednog ranog jutra u španjolskom hotelu moja najbolja prijateljica iz razreda ružnim me i pogrdnim riječima dočekala na ulazu jer sam se večer ranije s jednim mladim i zanimljivim Nizozemcem iskrala s dosadne lloretske plaže gdje je razred provodio obred inicijacije. Uzvratila sam joj bezobraznije nakon čega je ona mene pljusnula a ja njoj dvaput na to uzvratila.
Sve bi bilo dobro da se nije uplela Ivana...
Koja je na koncu najviše nastradala.
Uzela me za ruke da bi me ova mogla bolje ošamariti no ja se sjetih da imam i nogu pa sam ju ljevicom u nos koji je sutradan poprimio purpurnu bojicu… Svi su dakako vjerovali da sam ja kriva, jer moj nos nije bio purpuran, nego Ivanin. Pa sam i ja povjerovala da sa mnom nešto ne štima. I bilo mi je tada žao njenog nosa.
I kasnije.
No, više nije.
Danas sam sigurna da je Ivana dobila što je Ivana tražila.
Jer to je bila moja i Sanjina svađa. I naše šamaranje.
Ivana sa svojim nosom nije trebala biti blizu.
To je u jednom trenutku bilo napad njih dvije protiv mene jedne.
Nepravedno.
No, jedna je dobila ono po što je došla.
Sanja i ja i danas smo dobre prijateljice.
Nema više šamaranja.
Drago mi je što sam ovo podjelila sa vama. Ma i Freud da je živ složio bi se, kad vam kažem, s mojim zaključkom da je baš to najbolji dokaz da je čovjek shvatio da neki grijesi i nisu zapravo bili grijesi. Nego (kako za koga) - zasluge.
Igrali se tako naši osjećaji...
Možda ste davno već čuli ovu priču, možda vam je prepatetična ili trivijalna. Mene je ipak razveselila kad sam je, zaboravljenu, pronašla u jednoj od mojih pjesmarica iz jako mladih, slijepo zaljubljenih i totalno ludih dana.
Nekoć davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je među osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronađem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije zanimalo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.
Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ružičnjak.
Zašla je među ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.
Odjednom se začu bolan krik.
Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala što da učini.
Pronašla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati kamo god krene.
...
Cipele rasprodane
Birač - otirač.
Previše razmišljanja i biranja rezultiralo je time da vaša Cyber ipak ne leti u Tursku nego ostaje na Jadranskom moru.
Naime, popunili se avioni i za me mjesta više nema.
Malo prije sam bila kod frizera da mi pojača intenzitet narančaste boje pa je Turska već preboljena.
No, vidjet će ona mene već, ako ne prije onda u sljedećem kolovozu.
Želite li shvatiti što naslov hoće reći, bacite pogled na ovaj post.
I ako vam se nešto sviđa na prvi pogled, uzmite si to, jer na drugi će biti jednako lijepo, al tuđe.
To vrijedi i za dečke, i za cipele i za turističke aranžmane.
Provjereno.
Isparavanja
Svi su zbrisali iz Zagreba. Što je super.
No, prigrijalo je žestoko. Što mi i nije super.
U DM-u nikoga osim punih polica i teta na blagajnama.
U knjižari tek dva - tri zalutala kupca koji bi si njušnuli neko lako morsko štivo. No, skupo je bilo, pa su brzo odustali.
Nisam propustila pribaviti si latinske poslovice kojima vas namjeravam obasipati u sljedećem blogovskom razdoblju.
U Importenneu u onom velikom dućanu na uglu, mislim da je riječ o Konzumu, pohitam na brzu blagajnu ne bih li što prije počela piti svoju hladnu Jamnicu. Osjetim na svojim leđima nečiji znojni debeli trbuh. 
Odmaknem se.
A neka će gopođa na toga s trbuhom: "Vi se gurate, zašto ste se ugurali, ja sam bila prije vas!!!"
A didica sa svojih 150 kila i 70-tak godina reče tako sočno i bezobrazno ženi da je ona glupača ove i one vrste i da se on gura jer se želi gurat. 
(To je još i pristojno kako vam prenosim, no ne želim zagađivati svoj blog njegovim riječima.)
Oznojena žena skoro zaplače, a ja dobacih: "Pa gura se da nasloni svoj debeli trbuh na moja leđa. 
Gospođo, ja vas puštam preko reda."
A dedek se još bolje prisloni uz mene lijepu i mladu 
.
Žao mi je što ga nisam desnicom u centar. Ovaj put se izvukao.
...
Pisala bih vam još kako je u Zagrebu 21. srpnja, no moje razmaženo dupe nije dugo moglo izdržati na zagrebačkom asfaltu. Umjesto planiranih tri u šetnji je provelo tek sat vremena. Previše se naviklo na klimatizirane prostore.
No, u polusvjesnom stanju hodajući Zrinjevcem, polijevajući se litrom Jamnice, smislila sam barem šest dobrih, blogovskih tema. No, sve je isparilo. Skupa s Jamnicom.
A moglo je biti jednostavno...
Kaos je sređen.
Dileme riješene.
Odosmo mi u Antaliju u Tursku.
No, nemojte mi vjerovati dok sutra ne uplatim aranžman.
I neću mijenjat boju kose.
No, mama je počela štediti za otkupninu, zlu ne trebalo.
To mi je najdraže kad se nakon komplikacija i frustracija, vaganja i premišljanja, isprobavanja i propitivanja na koncu vratim u onaj prvi dućan i kupim cipele koje sam prve probala. 
Zašto bi bilo jednostavno...
Najprije je u mojoj glavi bila samo mala dilema. Sada je kaos.
Ne znam kamo bih na odmor.
Na koncu ću ostati doma sa svojom klimom u zagrljaju.
Prvo smo mislili ići na Pag.
U neki mali hotel Plažu. E, al onda mi rekoše da je to zapravo preskupo za ono što dobivaš. 4500 kuna po osobi, a svako jutro u 7 te bude radnici koji obnavljaju zgradu u blizini. Otpade Pag.
Pa to imam i u Zagrebu.
Alternativa je bila Turska.
Onda mi rekoše da tamo otimaju crvenokose.
A ja ne želim mijenjati boju svoje frizure. Karikiram, no pravi je razlog taj što moja obitelj nema dovoljno za otkupninu. Otpade Turska.
Onda smo mislili u Terme Čatež.
Kolega mi kaže da je tamo još veća gužva od one od koje frustrirano bježim. I da ću tamo kad budem penzionerka. Penzija je daleko. Otpast će i Terme, kak mi se čini.
Onda vidim jutros na netu divnu ponudu za Tunis. Za 2. kolovoza. Letjelicom iz metropole. 11 dana za manje od tri tisuće kuna po individui. Afrikaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. No, tamo vjerojatno nama plaža za izležavanje i čistoga mora za kupanje i brćkanje.
Sad da čujem i vaše razloge protiv…
Pa da skroz na skroz kažem – sve je otpalo.
I da - živjeli klima uređaji!
Slavonijo, tko te nije volio...
I dok svi hrlite na more, ja ću u Slavoniju.
U povjerenju, možda ću ovo ljeto posve zaobići Jadransko more, jer nikad nisam vidjela Afriku.
No, prije svega, ipak - Slavonija.
Nju jesam vidjela, i dugo sam je gledala dok sam rasla i smišljala načine kako da odem iz nje.
... al što ću,
kad oku nikad dosta Slavonije?
Kao da je Oskar važan
Oscar Wilde; Žena bez važnosti
Ne slažem se sa svime što je Oskar zapisao. No neki dijelovi mi škakljaju savjest i neku zaboravljenu krivnju.
Mogu govoriti samo iz perspektive djeteta.
Sjetiti se svojih djetinjih i prozirnih laži, osuda, nevjerice, olakih i nepromišljenih prijetnji...
No, moja mama, unatoč tomu, kaže da Oskar nije imao pojma.
...
15.07.2004. u 21:50 | 7 Komentara | Print | # | ^
Virtualne veze
Potaknuta jučerašnjom zabavom Drita i nekolicine njegovih frendova-blogera na račun nekog Markeca koji je pisao blog koji nisam ni stigla ranije primjetiti, a nakon što sam ga skužila - on je prestao pisati, pretpostavljam uvrijeđen i tužan zbog Dritova stava o njegovu blogu - zapitala sam se koliko su nam važni virtualni ljudi i njihova mišljenja?
Ne mislim ovdje na nekolicinu onih s kojima je veza već čvršća i s kojima je komunakacija češća, nego na one koji se prvi put pojave i kažu nešto ružno i nekulturno, kao meni recimo jučer neka Ljepotica... Ili Udanoj neki "?".
Isprva sam se pitala, pa zašto je Markec prestao pisati, zašto je ukinuo blog, pa oni ga ionako ne poznaju, niti on poznaje njih, čemu se vrijeđati?!
No, zapravo, sve ovisi o tome kakvi smo u stvarnom svijetu. Jednako reagiramo i ovdje, u virtualnom.
Razmislite samo, kad ste zakoračili u ovaj virtualni svijet, otvorili svoje posve stvarne i osobne misli i osjećaje potpunim strancima, jeste li možda razmišljali o tome bi li vas štogod moglo povrijediti?
Ili, hoćete li vi povrijediti nekoga?
Jer, ti nikovi-likovi zapravo vas ne poznaju, ne vide vaše lice.
Ne vidite ni vi njihovo. Vi ste potpuni stranci.
No ja konkretno danas znam da vi vidite i ono što ni sama ne uočavam tako lako. Čitate me. I doslovno i preneseno.
Danas znam da i ja vas poznajem možda i bolje nego većinu ljudi koje susrećem. Ukoliko pišete svoju istinu. Ukoliko fantazirate, e i onda vas znam, vašu izmišljenu osobnost.
No, to je ipak samo virtualni svijet. Nema tu stvarnih osjećaja. Tvrde oni koji nisu osjetili koliko je stvaran nestvaran svijet.
Možda i mogu pobjeći iz virtualnog svijeta.
Ugasiti kompjutor.
No, ne mogu pobjeći sama od sebe.
Za mene to nije samo Cyber World mada mi je ime Cyber Girl.
To je za mene stvaran svijet koliko sam i sama stvarna, bilo na ulici bilo u kompjutoru.
Izmlatit ću susjeda
Poželim da sam završila policijsku akademiju pa onda nakon toga kriminalistiku.
Tada ne bih imala straha doći susjedu u 3 ujutro na vrata i zalijepit mu šamarčinu. I staviti mu lisičine i privesti ga u najbližu stanicu. Nakon što me četvrti put probudio preglasnom lošom glazbom, ofucanim basevima i promuklim glasom. Urlanjem na Gogu koja ga je pokušala spriječiti u namjeri da budi snene susjede.
No, nisam završila policijsku akademiju.
Umjesto toga diplomirala sam na humanističkim znanostima pa bih mu eventualno mogla pozvoniti na vrata i pokušati objasniti da mi se spava, da ujutro moram na posao, da me boli glava od njegove nekulture i neukusa.
No, vjerojatno bi na to on meni zalijepio šamarčinu. Iako nije policajac. No nije ni filozof.
Zato sam nazvala 92. Pa su dečki riješili situaciju. No tek oko 7 ujutro.
Ili uopće nisu ni došli, jer nisam uočila njihov auto nego je moj pijani susjed zaspao od iznemoglosti u nadi da je dovoljno napakostio svojim susjedima.
No, nije za mene kasno.
Planiram naučit barem jednu borilačku vještinu.
A koji tek sad imam motiv...
Čovjek od riječi
Takve ljude poštujem najviše.Na koje se može računati.
Koji naprave ono što su rekli.
Ne mora to biti obećanje, može biti samo riječ, ali ona do koje se drži.
Često razmišljam o našem bračnom zavjetu.
Velike su to riječi. Snažne.
I velik je izazov držati se toga. Sve dane života svoga.
Vjernost. U dobru i zlu.
Ljubav. Poštovanje. Zauvijek.
Često promišljam svoj bračni zavjet. Sjetim se svojih riječi. Svoga obećanja.
Dragi moj mužu,
Ti znaš da sam ja žena od riječi.
Ja znam da si Ti čovjek od riječi.
No, možda ne znaš da je meni život kao glazba. Naša ljubav - ples.
I da želim uvijek plesati s tobom. Baš ovaj ples. I učiti nove korake.
13.07.2004. u 23:55 | 14 Komentara | Print | # | ^
Paranoja
Drumski razbojnici ponovno haraju.
Jučer su po 13. put istim scenarijem opljačkali turiste na našim cestama.
Bolje mi je bilo dok to nisam znala.
Jer sad me strah sama sjediti u otključanom autu. U centru grada. U sred bijela dana.
Dok čekam muža da se vrati iz dućana s tehničkom opremom.
Zaključam se i paranoično gledam u retrovizor hoće li mi tko pokušat ući u auto, ukrasti i auto i mene skupa s njim.
Samo da me vozi
Volim putovanja, vožnju.
Katkad volim voziti sama no nekako mi se čini da moja komocija ipak dovodi do toga da preferiram da me muž vozi i razvozi. Prevozi. Dovozi.
Volim da me vozi po dugačkim nepreglednim cestama, dugo dugo, da pritom stavim Čolića ili Jinxe… Pojačam klimu ako je vruće. Upalim grijanje ako je hladno.
Kako god bilo, volim da me vozi.
Upravo krećem na jednodnevni izlet i tako se veselim tom putu, mada će kiša, mada sam Čolića slušala već sto puta… Veselim se, ko malo dijete, kad mu daš nešto za čime je dugo cmizdrilo. Ja ne cmizdrim. Putujem. I uživam.
Jedan trenutak. I jedna tratinčica.
Pomislili ste da je frustracija iz prošloga posta potrajala pa da se zato nisam javljala? Ili da je virtualnoj curi ponestalo inspiracije? Ili niste pomislili ama baš ništa?
Kako bilo da bilo, nit sam frustirana nit bez inspiracije nego mi nedostaje vrijeme da se posvetim svom virtualnom piskaranju s obzirom na to da ovih dana s najdražom sestričnom lutam metropolom i topim se na vrelini gradskog asfalta.
No dok se tako smiješno opravdavam, zapravo vam moram šapnuti tajnu da je proturječno meni to što kažem da mi nedostaje vremena jer moja je filozofija da samo oni koji su umrli više nemaju vremena, a mi, kako je rekao čini mi se Heidegger – vremenujemo svoju egzistenciju.
Vrijeme je jedino što istinski posjedujemo.
Uživajte zato u toj protočnosti vremena, jurite na biciklu prostorom, vrisnite kad se usput u toj jurećoj brzini na Savskom mostu na vas nalijepi kukac veličine oraha….
A onda nastavite uživati u vrelini prašnjavog ali ipak osvježavajućeg zraka na licu dok ostavljate kilometre za sobom.
Ipak na koncu malo zastanite, uslikajte tratinčicu i zaustavite vrijeme.
Pa makar i samo na trenutak.
Rasprodaje ili kako postati frustriran
U gradu sezonske rasprodaje.
Sve je kao puno jeftinije.
No za mene ili nema broja onih cipela koje mi se sviđaju ili su sve neke tako ružne da ne mogu doći k sebi. No, možda je to samo od sparine.
Hoću ući u svoj omiljeni dućan i kupiti si modru majicu kratkih rukava sa V-izrezom, 100 posto pamučnu. Ali, ne mogu doći na red, prodavačica ne obraća na mene pozornost a i da obraća, što bi mi to značilo kad su kabine krcate. Jer je rasprodaja. A ja bih majicu kupila po regularnoj cijeni. No, ne mogu dobiti svojih 5 minuta.
Idem do Skinija u Massarykovoj. Iako je radno vrijeme DO 20 sati, poljubim vrata. Nema nikoga. Pa ni cedulje s «Vraćam se odmah». Odem do Skinija u Importenneu. Tamo isto zaključano. No, ovdje je barem bila cedulja na kojoj je pisalo «Vraćam se odmah» Naravno da se nije vratila odmah. Htjela sam si kupiti bikini sa okomitim prugama. Da me izduži. Vizualno.
Dobro, idem u manje mi drag dućan, ali ipak drag.
A kad tamo još jedna frustracija više.
Hlače i košulja koje sam kupila prije 5 dana sada su duplo jeftiniji. Joj, to bolje da nisam vidjela.
I tu je gužva.
Odlazim. Bježim što dalje od ovih sezonskih sniženja.
Totalnih rasprodaja.
Bez majice na V-izrez. Bez bikinija s okomitim prugama.
Totalno - frustrirana.
16. rođendan
Jedna od mojih četiriju sestara iz prošloga posta danas je napunila šesnaest godina.
Kad se malo vratim u svoju ranu mladost baš mi se ta, šesnaesta godina čini nekako najboljom, najslađom, najosobitijom…
Ostale koje su dolazile nakon nje već su bile pomalo opterećene, bile su odgovornije i mislile su na budućnost. A one godine prije nje bile su djetinjstvo i bile su zaigrane, bile su lijepe ali još nisu imale okus mladosti i ludosti.
Sa šesnaest sam prvi put bila uistinu zaljubljena mada je moja prva, dječja ljubav ostala u dvanaestoj. No, tek sam sa šesnaest učila kako je biti onako ludo zaljubljen i kako je teško, ali ipak moguće preboljeti nekoga.
Sa šesnaest sam imala prijatelja više nego ikada u životu i smijala sam se toliko da sam često imala upalu trbušnih mišića.
Sa šesnaest godina najveći problem na svijetu bio je prišt na mome nosu. To me zabrinjavalo više nego glad koja potresa Afriku.
Sa šesnaest nisam mislila što mi donosi sutra što se vidjelo i po šarolikosti mojih školskih ocjena. Proživljavala sam prave istinske trenutke.
Sve nakon toga bilo je promišljenije, ne tako bezbrižno i zaigrano, ne tako smiješno i otkačeno.
Zato mislim da je imati šesnaest prva prava velika stvar u životu.
No, to nažalost shvatiš tek nakon što odrasteš.
Četiri sestre
Prelistavam danas svoje fotke ne bih li našla koju prigodnu da je stavim na blog.
(U zadnje se vrijeme dosta bavim blogom, mada mi se činilo da se nakon foruma više ničim neću moći zaraziti.)
Srela sam tako danas prelistavajući albume, među dragim licima i svoje tri sestre, ali ne i četvrtu, iako pouzdano znam da ih imam četiri.
Nisu to rođene sestre, al od malena su me stariji učili da su mi kao rođene.
To su ujakove i stričeve kćeri.
I jedine sestre koje imam.
Najstariju ne poznajem. Iako je jesam poznavala.
To su one djevojčice koje ne žele imati ništa s rodbinom. Družile se jesmo, igrale i svađale do prije nekih osam godina.
No, nemam ni jednu fotografiju s njom.
Sa srednjom stričevom kćeri imam posve isti jezik i ona je možda ona s kojom se najbolje razumijem. To je nježna ali hrabra i dosljedna mlada dama od koje bi i odrasli trebali učiti. S njom su fotke najveselije i nju najviše volim fotografirati.
Najmlađa stričeva i jedina ujakova moje su preostale dvije seke.
Prva je borac za vlastita prava koja joj uporno želi pogaziti neznana najstarija a drugu rijetko srećem jer živi daleko od mene.
Odrastaju. A ja sam odrasla.
I volim ih. Sve četiri.
Mada su samo tri na mojim fotkama.
Dida moj, dida moj...
Kolegici je prije dva dana umrla mama.
Žao mi je zbog toga kako se osjeća; iako ne mogu ni zamisliti kako joj je i nadam se da to neću osjetiti još puno vremena.
Sebično je od mene što svaki put kad nekome koga znam umre netko, proživljavam bol svoga gubitka.
Naime meni je prije godinu dana umro dida.
Jedini kojeg sam znala.
Jedini kojeg sam uspjela upoznati.
Bila sam mu prva unuka i uvijek je govorio da bi želio dočekati moje vjenčanje pa da može umrijeti.
I dočekao ga je. Umro je samo mjesec dana nakon toga. Kao da je znao.
Pričamo večeras kolege i ja o kolegici kojoj je umrla mama. I ja se sjetim moga dide. A na radiju zapjeva Arsen Dedić: Dida moj, dida moj…
Moj je dida htio da ga se sada sjetim. Znam to. Vjerujem u to.
Morala sam otići da me nitko ne vidi, morala sam ponovno proživjeti njegovu smrt i taj gubitak. Praznina koju osjećam znam da se više ne može popuniti. Ostaje samo isprazna utjeha da je znao koliko sam ga voljela. Mada mu to nikada nisam rekla.
Koliko čovjeku treba da preboli odlazak nekoga svoga?
I preboli li se to ikada?
Večeras sam tužna kao da je danas otišao moj dida, kao da je još jučer bio tu.
I dijelim tu bol s vama. Onda je manje boli, kad je se podijeli na više komada.
Niste ga poznavali, i zato vam želim reći kakav je bio, jer je bio čovjek kojeg bi svatko volio.
U malenom se selu rodio, u njemu je živio i tamo je i ostao.
Volio je djecu,
volio je vino,
volio je težak posao,
pjesmu i violinu,
volio je svoju unučad, svoju djecu.
Zaslužio je barem to od mene - da ga upoznam s vama.
Onda osjećam da je ponovno tu. Iako znam da nije.
Na posljednjem su ispraćaju svi plakali.
Malo je selo izgubilo velikoga čovjeka.
A ja svoga jedinoga didu.
No1
Mislila sam pisat o nečemu posve drugom, a onda sam pročitala BM-in blog koji me kao i uvijek bacio na razmišljanje.
Odavno sam odustala od fenomena "najbolji prijatelj".
Ne znam griješim li u tome i moram li uistinu izabrati jednoga i staviti na ga na prijestolje i okruniti ga nekom titulom...
Imam nekoliko starih i nekoliko novih prijatelja. I svi su mi dragi, nikoga ne bih dala ni za što.
U nekakvom zamišljenom mozaiku svaki moj prijatelj zauzima posebno mjesto.
I ako bi i jedan otišao, to ne bilo to.
Da izdvojim jednoga koji bi bio na prvome mjestu, to ne bi bilo pošteno prema onima drugima koji su isto tako posebni.
To je kao da majka bira između svoje djece.
Svako je dijete drukčije ali ne može reći koje voli više.
Tako su i meni sva prijateljstva posebna.
Možda je to samoobrana – NE ŽELIM tugovati za prijateljicom koja je silom prilika morala otići daleko od mene i samim time je odnijela dio moga života.
A puno je suza palo zbog jedne Biljane u 3. razredu osnovne…
Ona nije otišla nego je rekla da mi je mama guska, a ja sam rekla da je njena mama patka. I prijateljstvo je raskinuto. Zauvijek. Tu bol nikada neću moći zaboraviti niti pojmiti. Imala sam samo osam godina.
Kroz moje su djetinjstvo i mladost prošle mnoge najbolje prijateljice.
Verica u Osmom, pa onda Goga, Marija, Mihaela, Katarina, Ivana… I sve su ostavile trag.
Sve su to bile najbolje prijateljice koje su mi slomile srce. Ne zato jer smo se posvadjale. Ne.
Učinile su to svojim odlaskom. Ili mojim odlaskom. Preseljenjem.
No, možda je zapravo pravi razlog tomu što sam odustala od Broja jedan,
taj što zapravo već imam Broj jedan.
A njegovo mjesto ne može zauzeti nitko.
On je uistinu najbolji prijatelj. Za cijeli život.
MM.
Dan kad sam odlučila pokisnuti
Nisam htjela da mi kisa pokvari dan.
Pokušala sam je pretvoriti u svoga saveznika. Odspavati ujutro duže dok ona uporno pada.
No onda je susjed počeo vikati. Kišno jutro postade tako nervozno.
Kiša mi nije bila saveznik, pokvarila mi je planove.
Nisam mogla obući bijele hlače, ni otići na posao biciklom.
Ponovno osuđena na javni prijevoz. Ni tračka sunca.
A onda sam popila kavicu.I kiša je prestala.
Iako sam taman odlučila da ću malo uživati u njoj. Pokisnuti.
Sve je kod mene kao i vrijeme:
Kad prestanem željeti, želja mi se ostvari.
Kad prestanem sanjati, snovi postaju java.
Kad prestanem mijenjati svijet, on se počne prilagođavati baš meni.
Rollercoaster vs. vrtuljak
Prijateljici sam rekla da je vrijeme da se skrasi. Nađe si muža. Poštenog. Bude li još čekala, svaki će se dobar dečko oženiti. Njoj će preostati zločesti da joj ublaže tek koju noćnu usamljenost.
No, ona smatra da ne može naći dobrog. Sve neki pacijenti– ili je prate, ili je prisluškuju ili su ljubomorni...
Problem je što ona privlači loše dečke koji bi je braku prije ili posije mlatili sto šakom što riječima, varali s drugim ženama ili se opijali s dečkima.
No ja mislim da je problem u tome što se ona ne želi udati. Ne još.
Jer da želi, već bi privukla dobroga momka.
Smatra da takvih nema.
O, ima ih, itekako, samo što ju zaobilaze u velikome krugu.
Jer, ona je magnet za loše dečke, ona traži zabavu i provod.
A moja je teorija da se pametne cure zabavljaju s lošim dečkima jer oni znaju uistinu biti zabavni (ako ne prijeđu neke granice kada postaju opasni), a udaju se za dobre dečke. Oni nisu toliko zabavni, s njima nije kao na rollercoasteru.
S njima je sigurno, uljuljkano i razmaženo.
S njima ženi cvate samopoštovanje i uz njih svaka žena raste – cijeli svoj život.
No, dok su mlade, željne su zabave, vole se provozati koji put na vlaku smrti. Koji put.
No ostatak života radije se vrte na vrtuljku. Jer sigurnije je. A i site su straha, neizvjesnosti i mučnine koju osjećaju nakon svake vožnje tim vlakovima. Kolko god puta prošle to isto.
Moja je prijateljica pametna žena. No još bi se vozila na rollercoasteru.
Pametne žene troše loše dečke, no na koncu se udaju za dobre.
Za one koji znaju voljeti ženu, ali i sebe. Za muškarce koji se ne daju vrtit oko prsta. Ne daju da im se kasni na sastanak. Ne toleriraju prijevaru, ne opraštaju laži. No ne šamaraju.
Odlaze i na kraju ih dobije neka druga sretnica.
Jer - prilike nikada nisu izgubljene, one koje propustimo, iskoristi netko drugi.
I vrti se - sigurno i polako – do kraja života.
