Uhvatite li kada sami sebe da maštate o budućnoti, strahujete za nju, planirate, veselite joj se? Sa stajališta psihologa, primjerice meni jako drage psihologinje Dubravke Miljković, to nije loše, to je vizualizacija i ako je pozitivna, prava je hrana za dušu, vodi nas velikim ciljevima i dobrim stvarima. Ispunjava nas.
A žalite li kad za prošlim stvarima, propuštenim prilikama, trenucima koji su bili lijepi ali vi niste u njima uživali jer ste bili previše obuzeti strahovanjem za ono što se još nije dogodilo? To je valjda kajanje. Sa stajališta psihologa mislim da taj boravak u prošlosti nije dobar.
S moga pak stajališta - ništa od toga ne valja.
Jer istinski postojim samo sada. Kako to trivijalno zvuči kad napišem, ali često to zaboravljamo.
Jer imam samo ovaj dan.
I zagrlit ću muža.
Nazvat ću mamu.
Pa ću popiti čaj.
I uživat ću u vašim blogovima.
Neću misliti ni o jučer ni o sutra.
Nemam kajanja. Nemam strahova.
Sretna sam.
Post je objavljen 29.07.2004. u 14:45 sati.