Mislila sam pisat o nečemu posve drugom, a onda sam pročitala BM-in blog koji me kao i uvijek bacio na razmišljanje.
Odavno sam odustala od fenomena "najbolji prijatelj".
Ne znam griješim li u tome i moram li uistinu izabrati jednoga i staviti na ga na prijestolje i okruniti ga nekom titulom...
Imam nekoliko starih i nekoliko novih prijatelja. I svi su mi dragi, nikoga ne bih dala ni za što.
U nekakvom zamišljenom mozaiku svaki moj prijatelj zauzima posebno mjesto.
I ako bi i jedan otišao, to ne bilo to.
Da izdvojim jednoga koji bi bio na prvome mjestu, to ne bi bilo pošteno prema onima drugima koji su isto tako posebni.
To je kao da majka bira između svoje djece.
Svako je dijete drukčije ali ne može reći koje voli više.
Tako su i meni sva prijateljstva posebna.
Možda je to samoobrana – NE ŽELIM tugovati za prijateljicom koja je silom prilika morala otići daleko od mene i samim time je odnijela dio moga života.
A puno je suza palo zbog jedne Biljane u 3. razredu osnovne…
Ona nije otišla nego je rekla da mi je mama guska, a ja sam rekla da je njena mama patka. I prijateljstvo je raskinuto. Zauvijek. Tu bol nikada neću moći zaboraviti niti pojmiti. Imala sam samo osam godina.
Kroz moje su djetinjstvo i mladost prošle mnoge najbolje prijateljice.
Verica u Osmom, pa onda Goga, Marija, Mihaela, Katarina, Ivana… I sve su ostavile trag.
Sve su to bile najbolje prijateljice koje su mi slomile srce. Ne zato jer smo se posvadjale. Ne.
Učinile su to svojim odlaskom. Ili mojim odlaskom. Preseljenjem.
No, možda je zapravo pravi razlog tomu što sam odustala od Broja jedan,
taj što zapravo već imam Broj jedan.
A njegovo mjesto ne može zauzeti nitko.
On je uistinu najbolji prijatelj. Za cijeli život.
MM.
Post je objavljen 03.07.2004. u 18:04 sati.