Intenzivno razmišljam o krajevima, koncima...
Mojim i vašim.
O umiranju.
Postoji li lijepa smrt i kako je naljepše umrijeti. Hoću li toga dana vidjeti svjetlost na kraju tunela, ili ću samo prijeći u recimo 28. dimenziju?
Treba li se bojati umiranja ili se tome veseliti - jer prema vjeri koju vjerujem - smrt je samo prelazak u novi, bolji svijet.
No, možda će se meni još htjeti ostati u ovome svijetu u trenutku moga umiranja...
Nisam sigurna želim li dugo živjeti iako znam da bih to željela kada bih mogla izbjeći nemoć i usamljenost koje stari ljudi previše često osjećaju.
Tužno mi je gledati, da nakon cijeloga života i svega što je netko dao svijetu, čovjek zapravo biva usamljen, napušten i umire sam. Polako.
Mladi nemaju vremena za njih jer žive previše brzo, a stari su pak previše okupirani vlastitom samoćom da bi vršnjacima radili društvo.
Poznajte li nekoga starca ili staricu, nazovite ih, recite im koju lijepu riječ.
Ne biste vjerovali koliko se osjećaju usamljeno i zaboravljeno i koliko će im značiti što ste ih se sjetili.
Još je i Goran Bregović davno zaključio:
Mora da je strašna gnjavaža u životu,
Mora da je grozna gnjavaža u životu,
Mora da je jeziva gnjavaža u životu
Doživjeti stotu, doživjeti stotu.
Strašna, strašna gnjavaža u životu,
Doživjeti stotu, doživjeti stotu.
U ovoj smo stvari svi ravnopravni.
Ne možemo pobjeći od svoga kraja.
I katkad intenzivno bivamo zamišljeni nad njime.
Post je objavljen 30.07.2004. u 16:08 sati.