Jedna od mojih četiriju sestara iz prošloga posta danas je napunila šesnaest godina.
Kad se malo vratim u svoju ranu mladost baš mi se ta, šesnaesta godina čini nekako najboljom, najslađom, najosobitijom…
Ostale koje su dolazile nakon nje već su bile pomalo opterećene, bile su odgovornije i mislile su na budućnost. A one godine prije nje bile su djetinjstvo i bile su zaigrane, bile su lijepe ali još nisu imale okus mladosti i ludosti.
Sa šesnaest sam prvi put bila uistinu zaljubljena mada je moja prva, dječja ljubav ostala u dvanaestoj. No, tek sam sa šesnaest učila kako je biti onako ludo zaljubljen i kako je teško, ali ipak moguće preboljeti nekoga.
Sa šesnaest sam imala prijatelja više nego ikada u životu i smijala sam se toliko da sam često imala upalu trbušnih mišića.
Sa šesnaest godina najveći problem na svijetu bio je prišt na mome nosu. To me zabrinjavalo više nego glad koja potresa Afriku.
Sa šesnaest nisam mislila što mi donosi sutra što se vidjelo i po šarolikosti mojih školskih ocjena. Proživljavala sam prave istinske trenutke.
Sve nakon toga bilo je promišljenije, ne tako bezbrižno i zaigrano, ne tako smiješno i otkačeno.
Zato mislim da je imati šesnaest prva prava velika stvar u životu.
No, to nažalost shvatiš tek nakon što odrasteš.
Post je objavljen 05.07.2004. u 14:55 sati.