Ne volim svoj mobitel.
I kad je zvono na tišini, shvatila sam da me uzrujava.
Stalno gledam hoće li zasvjetliti, a ako zasvjetli ne mogu odoljeti da se ne javim mada mi se taj čas i ne razgovara.
Još mi je gore kad razgovaram s nekim s kim mi se baš ćaska pa čujem da me još netko zove. Više se ne mogu opustiti. Znatiželja i briga rade svoje.
Htjela sam baciti mobitel.
Odustala sam kad sam se približila kontejneru.
Jer, da ga bacim, bacila bih i mogućnost da, kad mi je to zgodno i milo, lovim svoje prijatelje, kolege i znance na njihove mobitele i malo ja njih uzrujavam... Za promjenu.
Post je objavljen 28.07.2004. u 19:15 sati.