Kolegici je prije dva dana umrla mama.
Žao mi je zbog toga kako se osjeća; iako ne mogu ni zamisliti kako joj je i nadam se da to neću osjetiti još puno vremena.
Sebično je od mene što svaki put kad nekome koga znam umre netko, proživljavam bol svoga gubitka.
Naime meni je prije godinu dana umro dida.
Jedini kojeg sam znala.
Jedini kojeg sam uspjela upoznati.
Bila sam mu prva unuka i uvijek je govorio da bi želio dočekati moje vjenčanje pa da može umrijeti.
I dočekao ga je. Umro je samo mjesec dana nakon toga. Kao da je znao.
Pričamo večeras kolege i ja o kolegici kojoj je umrla mama. I ja se sjetim moga dide. A na radiju zapjeva Arsen Dedić: Dida moj, dida moj…
Moj je dida htio da ga se sada sjetim. Znam to. Vjerujem u to.
Morala sam otići da me nitko ne vidi, morala sam ponovno proživjeti njegovu smrt i taj gubitak. Praznina koju osjećam znam da se više ne može popuniti. Ostaje samo isprazna utjeha da je znao koliko sam ga voljela. Mada mu to nikada nisam rekla.
Koliko čovjeku treba da preboli odlazak nekoga svoga?
I preboli li se to ikada?
Večeras sam tužna kao da je danas otišao moj dida, kao da je još jučer bio tu.
I dijelim tu bol s vama. Onda je manje boli, kad je se podijeli na više komada.
Niste ga poznavali, i zato vam želim reći kakav je bio, jer je bio čovjek kojeg bi svatko volio.
U malenom se selu rodio, u njemu je živio i tamo je i ostao.
Volio je djecu,
volio je vino,
volio je težak posao,
pjesmu i violinu,
volio je svoju unučad, svoju djecu.
Zaslužio je barem to od mene - da ga upoznam s vama.
Onda osjećam da je ponovno tu. Iako znam da nije.
Na posljednjem su ispraćaju svi plakali.
Malo je selo izgubilo velikoga čovjeka.
A ja svoga jedinoga didu.
Post je objavljen 03.07.2004. u 21:22 sati.