Pomislili ste da je frustracija iz prošloga posta potrajala pa da se zato nisam javljala? Ili da je virtualnoj curi ponestalo inspiracije? Ili niste pomislili ama baš ništa?
Kako bilo da bilo, nit sam frustirana nit bez inspiracije nego mi nedostaje vrijeme da se posvetim svom virtualnom piskaranju s obzirom na to da ovih dana s najdražom sestričnom lutam metropolom i topim se na vrelini gradskog asfalta.
No dok se tako smiješno opravdavam, zapravo vam moram šapnuti tajnu da je proturječno meni to što kažem da mi nedostaje vremena jer moja je filozofija da samo oni koji su umrli više nemaju vremena, a mi, kako je rekao čini mi se Heidegger – vremenujemo svoju egzistenciju.
Vrijeme je jedino što istinski posjedujemo.
Uživajte zato u toj protočnosti vremena, jurite na biciklu prostorom, vrisnite kad se usput u toj jurećoj brzini na Savskom mostu na vas nalijepi kukac veličine oraha….
A onda nastavite uživati u vrelini prašnjavog ali ipak osvježavajućeg zraka na licu dok ostavljate kilometre za sobom.
Ipak na koncu malo zastanite, uslikajte tratinčicu i zaustavite vrijeme.
Pa makar i samo na trenutak.
Post je objavljen 10.07.2004. u 18:27 sati.