Priznat ću vam nešto.
No, najprije ću se opravdati.
Inače nisam nasilna, barem ne fizički, jezično mogu biti ako me jako povučete za organ govora, no i tada ću pokušati riječi upakirati u prikladan celofan i servirati vam ih na prigodnom mjestu i isto tako prigodnome trenutku.
No, jednom moj jezik bijaše brži od samokontrole a gola peta od promišljanja o posljedicama.
Jednog ranog jutra u španjolskom hotelu moja najbolja prijateljica iz razreda ružnim me i pogrdnim riječima dočekala na ulazu jer sam se večer ranije s jednim mladim i zanimljivim Nizozemcem iskrala s dosadne lloretske plaže gdje je razred provodio obred inicijacije. Uzvratila sam joj bezobraznije nakon čega je ona mene pljusnula a ja njoj dvaput na to uzvratila.
Sve bi bilo dobro da se nije uplela Ivana...
Koja je na koncu najviše nastradala.
Uzela me za ruke da bi me ova mogla bolje ošamariti no ja se sjetih da imam i nogu pa sam ju ljevicom u nos koji je sutradan poprimio purpurnu bojicu… Svi su dakako vjerovali da sam ja kriva, jer moj nos nije bio purpuran, nego Ivanin. Pa sam i ja povjerovala da sa mnom nešto ne štima. I bilo mi je tada žao njenog nosa.
I kasnije.
No, više nije.
Danas sam sigurna da je Ivana dobila što je Ivana tražila.
Jer to je bila moja i Sanjina svađa. I naše šamaranje.
Ivana sa svojim nosom nije trebala biti blizu.
To je u jednom trenutku bilo napad njih dvije protiv mene jedne.
Nepravedno.
No, jedna je dobila ono po što je došla.
Sanja i ja i danas smo dobre prijateljice.
Nema više šamaranja.
Drago mi je što sam ovo podjelila sa vama. Ma i Freud da je živ složio bi se, kad vam kažem, s mojim zaključkom da je baš to najbolji dokaz da je čovjek shvatio da neki grijesi i nisu zapravo bili grijesi. Nego (kako za koga) - zasluge.
Post je objavljen 25.07.2004. u 23:02 sati.