Bruno Groening

utorak, 30.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - jedno svjedočanstvo o tome na kakvom je glasu bio Bruno Groning

Na kraju bih želio još prenijeti dokument o glasu koji je krasio Brunu Groninga, a koji sam pronašao u spisima. Erich Pelz, ekonomist iz R., je nakon osmogodišnjeg poznanstva iznio sažeto mišljenje o ličnosti Brune Groninga. Napisao ga je u siječnju 1958. godine, kratko nakon što je bila okončana prizivna rasprava velikog sudskog spora u Munchenu, u obliku osobnog pisma: "Borba za Vašu ličnost i Vaše hrvanje dolaze ovim upravo okončanim sporom i revizijom, koja se zasigurno može očekivati, u jedan značajan stadij. Budući da sam na licu mjesta u sudskoj dvorani podrobno pratio ovaj i prethodni spor, nešto me tjera da Vam danas nasumce i neopozivo izjavim slijedeće:
Prvi put sam došao u dodir s Vama 1949. godine na Traberhofu kod Rosenheima (...). Budući da sam se 4o godina bavio jako puno indijskom, kineskom i tibetanskom mudrošću, postalo mi je jasno - nakon što ste putem zbivanja u Herfordu izbili na blještavo svjetlo javnosti i postali poznati - da ste Vi jedan od onih, na istoku poznatih, ali na zapadu nepoznatih i izuzetno rijetkih velikih duhova u ljudskom obličju, čije su snage date od stvoritelja svih stvari i koje se današnjim sredstvima takozvane egzaktne znanosti naprosto ne mogu objasniti. Ali te božanske snage su unatoč tomu prisutne i ne može ih se poreći. Iz tog razloga takvi ljudi su kod nas tisućljećima progonjeni i kamenovani. Meni je bilo jasno da ćete i Vi (...) morati proći isti put. Dosadašnji razvoj mi je na žalost potvrdio da sam bio u pravu. I prema Vama je bilo podijeljeno takozvano mišljenje ljudi. (...) Međutim jedva da je netko bio uvjeren u Vas i u Vašu djelatnost. Budući da mi je to bilo jasno, od samog početka sam pažljivo pratio Vaš put i pokušao stupiti s Vama u bliži kontakt. To je započelo najprije na Traberhofu s jednim čudom. Od 1939. godine bolovao sam od ostataka paralize na desnoj strani (...). Unatoč najintenzivnijem liječenju u jednoj specijaliziranoj klinici u Kielu u trajanju od osam mjeseci, ostala je smetnja u desnom ramenu; stanje na koje sam se naviknuo u narednih deset godina, lako sam na Traberhofu stajao vrlo daleko od Vas - iza otprilike 20 000 ljudi -, u jednom trenutku sam se oslobodio tog opterećenja! I nadalje sam ostao oslobođen toga." Zatim je gospodin Pelz opisao, kako bi autorizirao svoje mišljenje, da je tijekom više godina mogao posjećivati zajedno s gospodinom Groningom mnoge zajednice po Njemačkoj i Austriji i budući da ga je više puta posjetio u Plochingenu, mogao je dobiti sliku o privatnom životu tog čovjeka. Potom je nastavio:
"Mogu dakle reći da sam dugo i dovoljno imao priliku da promatram Vas, Vašu djelatnost i događaje oko Vas. S obzirom na tu situaciju ne ustručavam se izjaviti slijedeće:
- Vi ste po mom uvjerenju jedan od poslanika koji kao jednostavan čovjek treba živjeti tu u Njemačkoj i ispuniti svoj viši zadatak.
- Vi u mojoj nazočnosti nikada niste rekli neistinu.
- Vi ne radite ništa što bi moglo sličiti liječenju nekog liječnika ili alternativnog terapeuta. Vi u načelu ne dozvoljavate da Vam ljudi govore o svojim bolestima. U to sam se mogao uvjeriti od 1949. pa do danas. Također sam stalno doživljavao da su Vas ljudi unatoč tomu stalno opterećivali s takvim pričama. (...)
- Vi ne dodirujete niti jednog čovjeka, ne pregledavate ga i ne odgovarate ga od liječnika. (...)
- Isto kako ništa ne govorite protiv liječnika, tako Vi s Vašim predavanjima ne stojite niti protiv kojeg vjerskog učenja.
- Sreću koja dolazi od Vas iskusio sam na vlastitom tijelu i kod moje žene. Vidio sam bezbroj ljudi u Vašoj blizini i u zajednicama kako ozdravljaju bez Vaše nazočnosti ili sam pročitao njihove izjave date pod prisegom. Osobno sam mogao pričati s jednim gospodinom iz Južne Amerike o njegovim nečuvenim događajima, a što me je frapantno uvjerilo da snaga koja u Vama djeluje ne podliježe nikakvim prostornim ograničenjima.
- Moram izričito potvrditi da su Vaša predavanja čisto religiozne prirode (...). Ni na koji način ne podsjećate na alternativno terapeuta (...). To što u sklopu s čisto novom duhovnom orijentacijom, koja se proteže kroz Vaša predavanja, nastupa i tjelesna regulacija, jeste nešto što akademska medicina počinje iskopavati iz ostataka tisućljetnih znanja.
Stoga mi je jasno zašto Vas tako nepošteno progone, a da se uopće niti ne uvjere doista u Vaše djelovanje."
Moj cilj u ovom poglavlju jeste da čitatelju na temelju proživljenih izvještaja i mišljenja svjedoka tog vremena iz okruženja Brune Groninga dam naslutiti o biću i karakteru tog neobičnog čovjeka. Činjenica da od njegovog djetinjstva pa do same smrti vrlo različite osobe, neovisno jedna o drugoj, dolaze do sličnih mišljenja, predstavlja upečatljivo svjedočanstvo za istinitost tih iskaza.

Biografija - ličnost Brune Groninga - mišljenje liječnika vještaka

Kako su liječnici ocijenili Brunu Groninga, koji je, prelazeći okvire gledišta čiste školske medicine o iscjeljivanju i zdravlju, mogao vjerovati u djelovanje neke više sile koja je kroz njega djelovala ? Što je on bio za njih, koji su oslobođeni predrasuda materijalističkog doba trezveno promatrali njegovo djelovanje? Hella Emrich, liječnica i jedna od izdavača časopisa "Nova Evropa", godinama je bila zajedno sa svojim mužem Louisom Emrichom u kontaktu s Brunom Groningom.
On je bračni par često posjećivao u njihovom stanu u Badenu i tako se razvilo srdačno prijateljstvo. U jednom razgovoru sa mnom ona ga je opisala kao jednostavnog ali vrlo inteligentnog čovjeka.
"Iz njegovog bića je izlazila velika toplina", ispričala mi je. "U njegovoj blizini čovjek se naprosto osjećao dobro. Kada nas je posjećivao sa svojom suprugom, često smo sjedili naprosto šuteći. Čovjek nije imao veliku potrebu da priča s njim; već sama njegova prisutnost je bila dovoljna da bi čovjek osjetio tako puno snage."
U svojoj knjizi "Tajne čudesnih iscjeljenja, pokušaj objektivnog prikaza spornih problema iscjeljivanja" ona piše o rezultatima dugogodišnjih istraživanja kod mnogih iscjelitelja.
U jednom poglavlju je opisala "fenomen Brune Gröninga": "Kada je postalo poznato da je Gröning na masovnim skupovima u Herfordu uspješno izvršio brojna iscjeljenja, nagrnuli su prema njemu bolesnici iz svih zemalja svijeta. (...) Rezultat je bio da su se liječnici počeli žestoko brinuti, ne u dobronamjernom smislu i radi provjeravanja, već neugodno iznenađeni i ozlojeđeni. Svim sredstvima se pokušavalo učiniti "protivnika" bezopasnim. (...) Obrazovale su se grupe koje su se strasno borile za ili protiv Göninga. Nastala je kavga oko Gröninga u koju su se upetljali i poslovni menađeri, o čijim intrigama ni sam Bruno nije imao pojma.. (...)
Nije se moglo smatrati mogućim - ako se samo uzmu u obzir novinski izvještaji -da su za Gröninga malo značili novac, položaj i titula.
'Želim ljude dovesti natrag do vjere u Boga. On će ih iscijeliti.' To je bio glavni sadržaj njegovog učenja o iscjeljenjima. (...)
Ukoliko je Bruno Gröning bio u određenim krugovima potpuno neshvaćen i oklevetan, onda konačno ne zbog toga što je svojim suvremenicima predstavljan jednostrano kao čudotvorni iscjelitelj. (...) To je prikrivalo njegovo stvarno i vrlo raznoliko biće: kršćanina, glasnika i objavitelja. Srž njegovog životnog sadržaja i težnje bio je poznat samo (vrlo) malom broju ljudi."48 Doktor Beyer, liječnik, koji se desetljećima bavio fenomenom duhovnog iscjeljenja, u velikom sudskom procesu 1955.-59. predao je sudu stručno mišljenje o osposobljenosti Brune Gröninga za duhovno iscjeljivanje. U tom mišljenju, kojem je prethodilo više razgovora s Brunom Gröningom, opisao je zadatak duhovnog iscjelitelja kao prolaznu stanicu, kao provodnu cijev, kao posrednika "velike sveprožimajuće stvaralačke snage ", a onda je prešao na svoj utisak o Bruni Gröningu:
"Upravo tako Bruno Gröning doživljava svoje djelovanje, a to i izriče jasno i čisto riječima:
'Ne iscjeljujem ja, već nešto iscjeljuje kroz mene.'
Ta svijest da ne djeluje iz vlastite snage, već da je oruđe neke više sile, jeste prava religioznost. Takvo iznimno naglašavanje, koje se zapanjujuće očitavalo kod Brune Groninga, pobuđuje, što je razumljivo, veliku pažnju, kao što su pokazali mnogobrojni događaji. Navala onih koji su tražili pomoć bila je tako ogromna da sama ličnost okruženog iscjelitelja ne bi mogla odgovoriti postavljenim zahtjevima. Također i državne vlasti, od kojih je tražena pomoć, nisu bile dorasle takvom neočekivanom elementarnom nasrtaju. Tako je došlo do velikog nereda, koji nije samo zbog nezaustavljivih vanjskih prilika morao izazvati javno negodovanja, već je i za nepoštene ljude oko Brune Groninga. postao kušnjom za postavljanje i ostvarivanje vlastitih ciljeva, tako da se na cjelokupno zbivanje nadovezao još i odium nepoštenja. Pritom se ličnosti Brune Groninga ne smije pripisivati sudjelovanje u tim nemilim događajima i okrivljavati ga. (...)
Budući da se tri i pol desetljeća bavim duhovnim iscjeljenjima, naspram ličnosti Brune Groninga stojim puno sigurnije od bilo koga drugoga tko u ovoj oblasti još nema iskustva i stoga nema saznanja ili je u najmanju ruku nesiguran. Moje mišljenje o njemu nije nastalo na osnovu različitih proturječnih članaka u tisku, već sam se s njim i više puta osobno susreo. Upoznao sam ga kao čovjeka od najbolje volje i sasvim poštenih namjera. (...) U tom pogledu ni stručna strana nije imala nikakvih premišljanja oko toga da on treba iskoristiti svoje sposobnosti za mnoge bolesne ljude kojima uistinu može pomoći." Jedan drugi liječnik s dugogodišnjim iskustvom na polju duhovnog iscjeljivanja, dr. Gemassmer, izrazio je svoje mišljenje o Bruni Groningu i ost. za sud 17. 04. 1955. godine.:
"Početkom siječnja 1954. upoznao sam Brunu Groninga i posjetio sam ga u njegovom stanu u blizini Munchena. U tijeku razgovora zamolio sam ga da osobno doživim neko iscjeljenje. Na to mi je rekao: 'Recite mi što se kod Vas događa.' Potom je započeo razgovor s jednim drugim gospodinom u udaljenosti od oko četiri metra i činilo se da me ne primjećuje.
Već nakon nekoliko minuta kod mene se pojavio osjećaj jake struje koja se penjala iz peta i prolazila kroz potkoljenice. Taj osjećaj struje izazvao je u jednom stopalu žestoku bol koja je nakon nekoliko minuta opet nestala. Sve više i više obuzimao me ugodan mir. (...) Sve sam se bolje i bolje osjećao. Osjećaj mira koji me prelijevao razvio se u jak osjećaj snage tako da sam tretman sam prekinuo i zahvalio Bruni. (...) Izuzetno sam se dobro osjećao. Uslijed mog putovanja već drugi dan nisam odspavao popodne zbog čega sam bio vrlo osjetljiv. Budući da sam gospodina Groninga napustio tek poslije ponoći, tek sam u dva sata u noći otišao spavati. Tako sam bio prekrasno svjež da sam pomislio da neću moći zaspati. Ipak sam nakon nekoliko minuta već zaspao, a slijedeći dan sam nakon svega četiri sata spavanja ustao sasvim odmoran. Stanovao sam u Starnbergu, 25 minuta od kolodvora. Na nesreću nisam mogao dobiti taksi i zato sam morao bez pauze trčati do kolodvora kako ne bih zakasnio na vlak. To je bio rezultat koji inače ne bih bio postigao. Tim doživljajem mi je postala jasna iscjeljujuća snaga koja dolazi od fenomena Bruno Groning."
Dr. Gemassmer je u nastavku podvukao kako takva snaga, koja se jasno očituje kod Brune Groninga, obvezuje svog nositelja da je primijeni. On je smatrao kao moralnu dužnost javnog reda da, "ako se pojavi fenomen takve snage, da mu se pruži mogućnost za zdravo djelovanje". Dodao je da je unatoč očitoj spremnosti Bruni Groningu to harmonično djelovanje ipak spriječeno od strane zdravstvenog zakonodavstva. Dr. Gemassmer je uz to još napisao:
"Budući da se od strane nadležnih organa na liječnike vrši moralni pritisak da ne surađuju s Groningom i budući da također nije dobio dozvolu za rad kao alternativni terapeut, spriječeno je dakle samim zdravstvenim zakonodavstvom harmonično djelovanje Brune Groninga."
U Bruni Groningu su se, po riječima dr. Gemassmera, otvorile unutarnje snage, koje se ne ispoljavaju samo u velikim energijama prema vani na druge, bolesne ljude, već i na njega samoga; te snage će ga iznutra rastrgati ukoliko ne posluša taj unutarnji poziv da iscjeljuje, koji mu je poslala neka viša sila. On nastavlja:
"Ali takvom čovjeku ne omogućiti da na harmoničan način ispolji svoju iskonsku snagu, čija je iscjeljujuća vrijednost na tisuće puta dokazivana, jeste odgovornost koju bi trebao odrediti zakon duha."

ponedjeljak, 29.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - "ja nisam ništa drugo, već čovjek koji je ostao sasvim prirodan"

Bruno Groning je kroz cijeli svoj život sačuvao jaku povezanost s prirodom koja dolazi još iz njegovog djetinjstva. More i planine su ga privlačile svom svojom snagom tako da je na tim mjestima znao sjediti dugo vremena bez micanja kako bi u sebe primio sve utiske. Veoma brižno se ophodio s biljkama i životinjama i nije mogao prevaliti preko srca da ubere neki cvijet. U njemu je bilo - mogao sam dobiti taj utisak iz razgovora sa svjedocima vremena - nastanjeno iskonsko strahopoštovanje prema svemu živućem jer je u svemu osjećao Boga. Ali pritom nije bilo nikakvog rituala, njegovo ponašanje nije izgledalo namješteno, moglo se osjetiti da je taj način odskakao od njegovog bića. On je kao odrasli čovjek zadržao neke crte djeteta, što se posebno jasno vidjelo u njegovom nekompliciranom, vrlo otvorenom načinu i u izraženom daru da može imati povjerenje. Bruno Gröning jednom je o tome rekao slijedeće:
"Ja jesam i ostat ću dijete (...), neću se nikada promijeniti, ne, a svi Vi i bilo tko drugi može misliti što hoće. Ja jesam i ostat ću dijete, ja sam samo Božje dijete, ništa više; ništa si ne uobražavam, također nisam ni kukavica da to kažem, jer znam da sam samo dijete. Ali mnogi ljudi nisu više djeca jer su postali odrasli."
On se znao poput malog djeteta razveseliti i malim stvarima u životu. Npr. jako ga se moglo razveseliti juhom od krumpira, koju je izrazito rado jeo. U susretu s njim nije se mogao dobiti dojam da se pred sobom ima čovjeka koji je zastranio od svijeta, naprotiv moglo se s njim sasvim normalno razgovarati kao i sa bilo kojim drugim čovjekom. Pri tome je polagao veliku vrijednost na humor i znao se od srca smijati, iako je većinom bio više ozbiljan i šutljiv čovjek. Bruno Gröning je nakon završetka svojih predavanja ostajao još u privatnom krugu sa bliskim mu osobama. Putem njegovih riječi prisutni bi doznali puno o postojanju onostranog carstva, a pokoje tiho pitanje nazočnih o Bogu i tajnama života pronašlo bi svoj odgovor. To druženje bi često potrajalo do jutra. Christa Pohl je više puta ostala u Springeu do ranih jutarnjih sati i ispričala je o jednom posebnom doživljaju nakon jedne takve večeri:
Druženje je potrajalo do šest sati ujutro, a nakon toga je morala putovati na posao u Hannover. Bruno Gröning joj je na rastanku rekao da može bezbrižno putovati na posao i da će jako dobro izdržati ovaj dan. To je do 15.00 sati tako i bilo. Potom je iznenada nastupio vrlo jak umor. U mislima se obratila Bruni Gröningu i sjetila se njegovog obećanja. U istom momentu je postala posve budna. Nakon završetka službe ponovno je krenula za Springe. Tamo ju je on primio. Prije nego je sama nešto mogla reći, on joj je rekao smješkajući se: "No, i kako je bilo danas popodne u 15.00 sati?" On je očito znao što je ona u udaljenom Hannoveru mislila u tom trenutku.
Jedna druga svjedokinja vremena, koja je godinama imala kontakte s Brunom Gröningom, ispričala mi je jedan drugi doživljaj s njim:
"Na jednom druženju s gospodinom Gröningom kod gospodina Loya u Klagenfurtu u Austriji stigao je u tijeku večeri još bračni par S..Gospodin Gröning je poznavao gospođu, ali njezin suprug mu je bio nepoznat. Tada sam doživjela da se gospodin Gröning nakon nekog vremena okrenuo prema tom gospodinu i počeo s njim razgovarati o brodovima. Razgovor je počeo zalaziti sve više u detalje. Bruno Gröning je s tim čovjekom razgovarao kao netko tko se sasvim razumije u tu materiju. Nakon kratkog vremena gospodin S. je zapanjeno rekao:
'Gospodine Gröning, to su pojedinosti, Vi ih uopće ne možete poznavati!' Gospodin Gröning se samo nasmijao i i rekao je duhovito: 'No, ja sam naprosto stari iskusni mornar.' Gospodinu S. je postalo jasno da je to znanje moralo dolaziti iz nekog višeg izvora, što mi je poslije i rekao. Gospodin S. je bio, što gospodin Gröning uopće nije mogao znati, specijalist za brodogradnju, a u ratu mu je bi lo povjereno vodeće mjesto. Potreslo ga je to što je Bruno Gröning poznavao čak stvari koje su gospodinu S. s obzirom na njegov položaj bile poznate kao ratna tajna."
Slično se također dogodilo kod obitelji Weber u Essenu. Bruno Gröning je iznenada počeo razgovarati o izgradnji aviona s jednim prisutnim reporterom. Nakon nekog vremena reporter ga je začuđeno pitao otkud to sve zna. Reporter je ,što nitko nije znao, bio u ratu na visokom položaju u avijaciji i izvrsno se razumio u izgradnju aviona.
Käthe Tams iz B. ispričala je o jednom vrlo neugodnom događaju kojeg je doznala od gospodina Loya. On je s Brunom Gröningom bio u šetnji i dok su razgovarali odjednon je Bruno Gröning nestao. Gospodin Loy ga uz najboiju volju više nije mogao pronaći. Nakon pet minuta opet je stajao ispred njega i upitao ga: "Ah, da li ste se prestrašili što sam nestao?" Gospodin Loy nije mogao nešto više odgovoriti, jer nije mogao shvatiti kako čovjek naprosto može postati nevidljiv.
Ona se sjetila još jedne druge zgode. Bruno Gröning je bio vrlo blizak prijatelj s gospodinom Preuelom. Jednog dana su zajedno pošli na jedan izlet. Za vrijeme vožnje Bruno Gröning je položio glavu na upravljač kao da će spavati. To je potrajalo tako preko pet minuta. Auto je vozio dalje, a da nije skrenuo s ceste. Ali tada se gospodin Preuel uznemirio. Kada je Bruno Gröning to primijetio, okrenuo mu se i upitao ga da li vjeruje da će se negdje sudatiti. Gospodin Preuel je priznao svoju bojazan. Bruno Gröning je samo odgovorio: "Ne, ja ipak znam voziti." Grete Häusler iz Hennefa/Siega, koja je poznavala Brunu Gröninga već od svog iscjeljenja iz 1950. godine, opisala mi je slijedeću zgodu. Ona se zajedno s gospodinom Petzom i bračnim parom Bavay iz Rosenheima uputila u Augsburg do Brune Gröninga. Kasno po noći su se htjeli vraćati, ali stražnje svjetlo na autu nije radilo. Gospodin Petz je sve provjerio, ali grešku nije mogao pronaći. Tada je zamolio Brunu Gröninga za pomoć. Umjesto da je kontrolirao svjetlo, Bruno je stao ispred otvorene haube s prekriženim rukama na leđima i 'zavirivao je unutra. U istom trenutku je ponovno zasvjetlilo stražnje svjetlo. U knjizi "Das Heil erfahren, das ist die Wahrheit" (Doživjeti spasenje, to je istina) Grete Häusler piše o jednoj drugoj zgodi. 25. svibnja 1952. godine Bruno Gröning je govorio kod nje u kući pred nekoliko osoba koje su tražile pomoć. Među njima se nalazila sedamdesettrogodišnja gospođa Kulle, koja je bila teški srčani bolesnik i iste večeri primila iscjeljenje. Odjednom je ponovno mogla izvoditi vježbe koje su joj prije toga zbog teške bolesti bile neizvedive. Grete Häusler je tu zgodu ovako opisala:
"Morala je ponavljati vježbe i bila je izvan sebe od sreće, jer nije bila vjerovala da će te iste još ikada u životu moći napraviti. Zračila je od sreće. Gospodin Gröning je rekao s ljubavlju: 'Sada će se Vaš sin veseliti zbog toga.' Ona je odmahnula i rekla: 'Gospodine Gröning, ja nemam sina.' Ja sam si pomislila: 'Vidiš, on ipak ne zna sve. To je vrlo neugodno.' Ali gospodin Gröning je bio siguran i pitao je dalje: 'Zar niste imali sina?' 'Da', rekla je gospođa Kulle, 'ali prije trideset godina. Umro je kao dojenče.' 'Dakle, ipak sin!' rekao je gospodin Gröning smiješeći se. 'On sada gleda i veseli se s nama! Samo što sada ima drugu odjeću na sebi.
Sve to se događalo bez neke mistične tajnovitosti. Sa sposobnostima, koje su za svakodnevnog čovjeka bile nevjerojatne, Bruno Gröning je baratao sasvim prirodno. On su za njega bile isto što i iscjeljenja i poneki drugi neobičan događaj, nikakvo čudo, već samo izraz stanja duboke povezanosti s prirodom i Bogom.
Iz tog gledišta je razumljivo to što je Bruno Gröning rekao o samome sebi: "Ja nisam ništa drugo, već čovjek koji je sasvim ostao prirodan." Ono prirodno, neusiljeno u njegovom biću također se jasno moglo vidjeti i u njegovim predavanjima. Njegova priprema se sastojala u tome da bi se povukao, ušao u sebe i pribrao. Nikada nije napisao koncept. Riječi u predavanju bi mu slobodno dolazile. Način kako je pričao bio je vrlo neobičan. Često bi se prekinuo i postavio pitanja pojedinim prisutnima, a zatim bi ponekad započeo s njima i kratak razgovor. Katkad bi se usred njegovog predavanja našle i naizgled nesuvisle upadice kojima bi nekom od prisutnih odgovorio na pitanje koje se pojavilo samo u mislima. Christa Pohl, svjedokinja tog vremena, mogla je to osobno potvrditi. Ona se sjeća kako je češće doživjela da je ona ili netko drugi u mislima postavio pitanje, a Bruno Grňning bi spontano, za nekoga tko gleda sa strane nepovezano, dao u svom govoru bdgovor. Ona je osobno za vrijeme predavanja odjednom spoznala tko je ispred nje stajao u Bruni Grňningu. I samo što joj je ta misao prošla kroz glavu, on se zaustavio u predavanju, okrenuo se prema njoj i rekao: "Ono što ste upravo pomislili, zadržite za sebe."
Svaka dogma mu je bila strana. Također se nije moglo primijetiti da na bilo koji način drugima nešto zabranjuje. Svoj zadatak je vidio u tome da prenosi savjete koje je ponekad nazivao životnim istinama. Nikada nije rekao da se ovo ili ono mora napraviti i vrlo mu je bilo strano zabranjivanje. Christa i Werner Hasse mogli su to jasno primijetiti kada su za jedan Božić bili pozvani kod Brune Grňninga. Neki gosti su pili bowle. Bruno Grňning je bio izričiti protivnik alkohola ali to nikada nije zabranjivao, čak niti ovim povodom.

nedjelja, 28.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - "on je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga"

Bruno Grňning je u desetljećima svoje unutarnje borbe koja je prethodila njegovom djelovanju u javnosti razvio jednu osobinu koja većini ljudi danas nedostaje.
Katharina Dienti (82), alternativna terapeutkinja iz M., mogla ga je promatrati nekoliko mjeseci na početku njegovog djelovanja iz najbliže blizine i opisala je ovu karakternu crtu slijedećim riječima: "... on je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga."
Iz te ljubavi prema Bogu izrasla je u njemu ljubav prema ljudima koja je za današnje vrijeme oslabljeno osjećajima vrlo neobična. Gospođa Dichtl je stalno mogla zapažati kako se s ljubavlju obraćao onim a koji su tražili pomoć, osobito izražajno je to zapazila u odnosima s djecom. On ih je jako volio, a gospođa Dicht! je mogla doživjeti spontana iscjeljenja.
Inge Thiede iz F. osobno mi je slične stvari priopćila o njemu. Godinama je imala kontakte s Brunom Grňningom i ispričala je daje iz njega nešto izlazilo što nikada više nije doživjela kod nekog drugog čovjeka. Ispričala je da se to teško može opisati i da se kod njega moglo osjetiti jako puno ljubavi i duboko suosjećanje, osobito prema bolesnima. Tu ljubav, koju je on isijavao, nehotično bi čovjek primao, jer ga se naprosto moralo voljeti.
"Ali to je bila neka druga čija ljubav od one između muškarca i žene", tako je opisala."Moglo bi ju se nazvati duhovnom ljubavlju." A odmah potom je dodala: "To je osjećaj koji ide do u središte duše i koji prenosi jaki osjećaj sreće i duboki mir koji se ne može opisati riječima. Taj osjećaj ljubavi nisam osjetila samo ja u nazočnosti Brune Groninga, već i puno drugih osoba, kako muškaraca tako i žena."
Sličnu su izjavu o njemu dali Christa i Werner Hasse iz S. Oni su također pričali o jakom osjećaju ljubavi, mira i snage koji ih je ispunjavao kada su bili s Brunom koji ih je češće posjećivao. Rekli su da je iz njega nešto zračilo. Primijetili su, kada bi on više dana ostao kod njih, da nisu bili umorni iako nije bilo puno prilike za spavanje, a začuđujuće je bilo i to što nisu osjećali glad. I Christa Pohl (55) iz G. je opisala ljubav, koju su ona i drugi osjećali u Bruninoj nazočnosti, kao duhovnu ljubav, u predavanjima u zajednici Springe, koju je ona posjećivala, Bruno Groning je vrlo često govorio o ljubavi prema ljudima, biljkama i životinjama. Ona je stekla dojam da je ljubav za njega bila nešto najvažnije. Za vrijeme predavanja osjećala je mir i spokoj i prekrasan osjećaj koji nije mogla opisati riječima.
Gospođa Pohl je rekla: "Ove osjećaje čovjek sam mora iskusiti da bi poslije to nešto što se ne da opisati mogao ostvariti."
Da li u Husumu, Hamelnu ili u Herfordu, na Bodenskom jezeru, u Munchenu ili na nekom drugom mjestu u Njemačkoj ili Austriji, ljudi koji su za života Brune Groninga imali veze s njim i imali mogućnost da ga pobliže upoznaju kao čovjeka, govore o njemu, kao što sam se i sam mogao uvjeriti, s velikim poštovanjem. U izjavama svjedoka se stalno spominje da je bilo nešto posebno na njemu, a da pri tom ne bi mogli pobliže objasniti taj osjećaj. Pored gore spomenutih pojmova spominje se i osjećaj svjetlosti ili jake snage koji su neki osjetili da izlazi iz njega. Drugi su pak opisali jedan neobjašnjiv ugodan osjećaj, doživjeli su izuzetnu lakoću i radost kada su bili s njim.

subota, 27.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - vojska bolesnih

Tko točnije promatra put Brune Groninga u javnosti, taj će zapaziti jednu impresivnu konzekvencu njegovog djelovanja. Taj čovjek je unatoč svim otporima čvrsto išao za tim da izgradi stabilnu osnovu za sređeno djelovanje. Svoj zadatak je vidio u tome da stvori nosivi temelj koji bi čovjeku dao mogućnost - i kada on napusti svoju zemaljsku egzistenciju - da na jednostavan način dobije pristup iscjeljujućoj snazi Boga. Ali tisak željan senzacija i nefleksibilan državni aparat jako su otežali postizanje tog cilja posljednjih godina njegovog djelovanja.
Nalazio se naspram najezde masa bez odgovarajuće pomoći od strane vlasti. U Herfordu je od-ožujka do lipnja 1949. godine bilo 5 000 ljudi koji su tražili, iscjeljenje i koji su se svakodnevno okupljali na VVilhelmovom trgu nadajući se njegovoj pomoći. Nešto poslije, od kraja kolovoza do sredine rujna 1949. godine, na Traberhofu (bivšoj ergeli kraj Rosenheima), kojeg mu je vlasnik dao na raspolaganje, masa se ušesterostručila.
Ali to nije sve: U Herford je stigao do njega pokoji poziv za pomoć iz pokrajine Rheinland i obližnjih mjesta. U više navrata je govorio pred većom masom ljudi u Viersenu. Uz to je još bilo posjeta kod pojedinih osoba koji su u svojoj nevolji molili za njegove riječi koje sudonosile pomoć. Ništa drugačije nije bilo ni na Traberhofu kraj Rosenheima odakie je čak putovao u sjevernu Njemačku kako bi odgovorio na molbe onih koji su tražili pomoć.
Svjedoci tog vremena uvijek su bili duboko dirnuti tim unutarnjim izražajem vjere u Boga, koja se putem Brune Groninga ponovno rasplamsala u tisućama ljudi koji su tražili pomoć. Mnogi su se počeli nakon dugo vremena po prvi puta opet moliti. Često je ta novo probuđena vjera ujedinjavala cijelu masu, a čak su spontano pjevani i korali.
Nasuprot tome su stajale žestoke reakcije nadležnih službenih liječnika i mnogih državnih organa.
Od početka svog djelovanja Bruno Groning se zalagao za suradnju s nadležnim vlastima. Ali unatoč nekolicini razgovora u Herfordu nije došlo do zbližavanja. Početkom svibnja 1949. godine zabranjeno mu je djelovanje. Već spomenuti gospodin Kunst, superintendant mjesne župe, dao je izjavu o tadašnjim prilikama u Herfordu:
"Kada je gospodin Bruno Groning došao 1949. god. u Herford, cijeli grad i okolica su nakon kratkog vremena bili ispunjeni glasinama o njegovim iscjeljujućim uspjesima. Lokalne novine (...) su donosile opširne članke. Predstavnici tiska su me suočili s Gosp. Groningom jer sam tada bio superintendant crkvenog okruga Herford. I on je često bio na razgovorima u mojoj kući. Iz tjedna u tjedan prilike su postajale sve žešće. Tisuće ljudi je dolazilo iz Njemačke i iz inozemstva da bi našli pomoć kod gospodina Groninga. Kada je gornjogradski direktor Herforda htio gospodinu Groningu zabraniti njegovo djelovanje, postojala je opasnost da bi ta uznemirena masa od više tisuća ljudi mogla nagrnuti na vijećnicu. Pokrenuta je bila i komisija za provjeru u kojoj su bili gornjogradski direktor (gradonačelnik Herforda), gosp. Schorsch iz Bethela i nadležni medicinski savjetnici iz vlade u Detmoldu. Neko vrijeme sam ja predsjedavao u tom odboru. Rad komisije za provjeru se sastojao u tome da su vodili pregovore s gospod. Groningom i razgovore s iscijeljenima. Pregovori su bili skoro potpuno bez rezultata iz razloga što su medicinari s gosp. Groningom razgovarali u kategorijama i vokabularom školske medicine. Ispostavilo se da gosp. Groning nije pregledao niti jednu osobu koja je bila kod njega. Meni nije poznat niti jedan slučaj gdje je gosp. Groning fizički dotaknuo pacijenta. Nije mi poznato daje tražio od bolesnika da odustanu od pomoći školske medicine. On također nije propisivao lijekove."28 Borba Brune Groninga za dozvolu iscljeljivanja nije se okončala sve do njegovog posljednjeg dana, skoro deset godina poslije.
On, čije je djelovanje bilo sličnije djelovanju svećenika nego liječnika ili alternativnog terapeuta, išao je svim mogućim putovima da bi neometano od policije i sudova mogao pomagati bolesnicima.
Stavio se na raspolaganje jednoj liječničkoj komisiji u Heidelbergu koja je kod provjere njegovih iscjeljivanja došla do pozitivnog rezultata, ali mu ipak nije oslobodila put za djelovanje. On se godinama zalagao za uspostavljanje mjesta za iscjeljujući rad kako bi u suradnji s liječnicima, a putem pretraga prije i poslije iscjeljenja, došao do primjerene znanstvene provjere. To bi se izjalovilo zbog poslovnih interesa ponuđivača i otpora vlasti, lako je Bruno Groning bio uvjeren da njegovo djelovanje nema ništa zajedničko s uobičajenom praksom iscjeljivanja, bio je spreman zadovoljiti zakonske odredbe koje se tiču iscjeljujuće prakse i htio je položiti ispit za rad kao iscjelitelj, ali to mu nije dozvoljeno.
Potrebna mu je bila rijetka snaga volje da se ne bi razočarao na tom putu. Uz to skoro nije nailazio na podršku u tisku. Naprotiv bilo je svega nekoliko novinara koji su , s obzirom na većinu negativnih izvještavanja nadležnih tiskovnih organa i negativnih stavova liječničkih službenih organizacija i širih crkvenih krugova, bili spremni putem osobne provjere svojim čitateljima pružiti objektivnu sliku Brune Gröninga. U većini slučajeva prihvaćali su se neprovjereni negativni članci. Time su izbjegnuti konflikti s nadležnim društvenim krugovima. Ali interesantno je primijetiti kako su novinari, koji su putem osobnog kontakta s njim stvorili svoju vlastitu sliku o njegovoj ličnosti, dolazili do sasvim drugačijeg viđenja stvari. Kao primjer za to služi izvještaj u časopisu "Das offene Wort" (Otvorena riječ) (neovisni časopis za suvremena pitanja i toleranciju, izdavačka kuća PAD, München) početkom pedesetih godina. Novinar je javnosti opisao svoj utisak u članku pod nazivom: "Gröning (...) kakav stvarno jeste!"
Prepoznao je trud i teškoće Brune Gröninga na svom putu za slobodno djelovanje i pripisao mu je veliku postojanost budući da je odbio brojne primamljive ponude iz inozemstva kako bi unatoč svim teškoćama ostao u Njemačkoj, gdje su ljudi - dotučeni ratom - jako trebali pomoć. Za autora on je bio ličnost koju je cijenio zbog njegove postojanosti i uvjerenosti da slijedi unutarnji poziv, iako je tisak donosio "šund-članke i svjesno obmanjivanje" i iako su ga pokušavali spriječiti "državnim preprekama i zabranama". On ga je opisao kao čovjeka "velike ljudske dobrote i požrtvovnosti za svoju pozvanost da pomaže ljudima". Prema njegovom shvaćanju Bruno Gröning je prešao rub dosadašnjeg iskustvenog znanja. Njegov cilj je "pomagati ljudima i i dovesti ih na put unutarnje obnove". Njegov rezime je glasio da se oduvijek neka teorija prvo "ismijava, potom je se pokušava suzbiti, a nakon toga postaje nešto samo po sebi razumljivo".
"Iskustvo nas uči", napisao je na kraju, "da je to tako, a mi ljudi smo uporno netolerantni i ne učimo iz toga."
Bruno Gröning je unatoč svim teškoćama ostao pri tom da u načelu ne uzima novac za iscjeljenja. S druge strane je pak davao cijelo svoje vrijeme i snagu za one koji su tražili iscjeljenja po cijeloj Njemačkoj i Austriji, tako da nije mogao raditi u nekom uobičajenom zanimanju. Bio je upućen na gostoprimstvo i dragovoljnu pomoć drugih. Procesi su ga zbog tog razloga doveli u veliku financijsku nevolju.
Njegovo se čisto intuitivno reagiranje često nije moglo objasniti trezvenim intelektom koji radi prema čistim zakonima logike. Nekoliko puta je čak dopustio da mu se sasvim približe ljudi koji su mu pristupili uz izliku da žele pomoći, a u naravi su očito htjeli putem njega napraviti dobar posao. Djelomično im se upravo predavao do izvjesnog stupnja i puštao da rade što hoće. Ali ako se ne bi htjeli okrenuti onome što je dobro i dragovoljno odustali od svojih koristoljubivih planova i ne bi se s obzirom na potresne događaje u svojoj blizini iznutra preobratili, on bi tada razotkrio njihove postupke i onda bi uslijedili dugoročni procesi, Bivši suradnici su postajali žestoki neprijatelji koji su tada u više navrata tobožim "razotkrivanjima" davali krivu sliku njegove ličnosti u javnost, lako bi ga neki koristoljubivi pomagač doveo u tešku situaciju, on ipak nikada nije rekao neku ružnu riječ o njemu. Naprotiv nekima, koji su mu jako naštetili, dao je na njihovu molbu još jednu šansu (vidi pogl. 5). Ovo za razum vrlo neobično ponašanje postaje razumljivo ukoliko shvatimo da je iscjeljivanje duhovnim putem jedan jako senzibilan postupak koji lako može biti ometen suprotnim duhovnim zračenjima. Tako jedna osoba koja je vrlo negativno nabijena može samo svojim neizraženim stavom i još više ometajućim međupozivima jako spriječiti djelovanje iscjeljujuće snage. Bruni Groningu su skoro uvijek prisutne osobe većim dijelom bile nepoznate, njegovo djelovanjeje bilo je samo posljedica njegove neobično povišene senzibilnosti. Isto tako je pokazivao bezkompromisno odbijanje kada bi bolesnici tražili da novcem kupe iscjeljenje.
E. A. Schmidt piše u svojoj knjizi o jednom takvom slučaju: "U tu sferu ulazi i to, što se je inače više puta događalo, da bi mu prišla neka imućna osoba preklinjući i moleći da joj pomogne i da mu je spremna dati 5 000 maraka i još više. U tom momentu bi se Groning "zatvorio", što se jasno moglo osjetiti i vidjeti i to ne samo iz njegovog okruženja nego i oni koji su stajali vani su to vidjeli. Kontakt bi bio ugašen, a on bi rekao odbojnom gestom: 'Ja ne prodajem zdravlje.' On bi se okrenuo , a mi bismo suradnici imali tada ne baš veseo zadatak da takve osobe na fini način ispratimo. U jednom slučaju sam doživio slijedeće: 'Znam da ste bogat čovjek. Ali također znam da svoje bogatstvo niste stekli na pošten način. Iskorištavali ste svoje radnike i namještenike i tako prigrabili novac i bogatstvo. Niste radili dobra djela, a vaše bogatstvo nije stečeno na dobar način.' Taj, kome bi se tako obratio, bi se uznemirio i okretao bi se uzbuđeno na svojoj stolici na jednu pa na drugu stranu. Zacrvenio bi se, bilo iz srama ili bijesa, ne bi ga se moglo prepoznati i napustio bi šuteći prostoriju." Slično je mogao primijetiti i dr. Kurt Trampler:
"Više puta sam vidio da je grubo odbio one koji su mu htjeli ponuditi novac."30 Unatoč svim opisanim otporima Bruno Groning je mogao postići svoj cilj kojem je težio. 1953. god. osnovao je Groningov savez, da bi u različitim gradovima mogao pod zaštitom udruženja držati predavanja pred onima koji su tražili pomoć. Tamo su nastajale "zajednice" u kojima su se iscijeljeni, bez naknade i iz zahvalnosti za postignuto iscjeljenje, u njegovoj odsutnosti brinuli o novim tragaocima pomoći na putu do iscjeljenja.
On je sam često naglašavao da za iscjeljenja nije potrebna njegova osobna nazočnost:
"Svaki iscijeljeni može prenositi iscjeljenje", rekao je, a veliki broj izvještaja o iscjeljenjima iz zajednica, koja su nastupila u njegovoj odsutnosti, dokazuju to vrlo upečatljivo.
1955. godine se ponovno oženio nakon što je propao svaki pokušaj da se veza s njegovom ženom obnovi. Njegova druga žena Josette, koja je bila francuskinja, trudila se prema svojim mogućnostima da mu pomogne kod daljnjih osnivanja zajednica.
Ali ubrzo nakon osnivanja "Groningovog saveza" pokrenut je protiv njega "veliki sudski spor'". Tim procesom se htjelo definitivno okončati njegovo djelovanje. Uslijedilo je najteže vrijeme njegovog života. Napadi u tisku su u to vrijeme dostigli vrhunac. Mnogi, koji su se ponudili u zajednicama Njemačke i Austrije da se brinu o onima koji su tražili pomoć, morali su se podvrći policijskom preslušavanju, a pokušavalo ih se zaplašiti prijetnjom da postoji mogućnost da i oni isto tako dospiju pred sud zbog "nedozvoljenog prakticiranja alternativnog liječenja". Do toga nikada nije došlo, ali te prijetnje nisu prolazile bez tragova. Bruno Groning se tih godina neumorno zalagao, paralelno uz opsežne pripreme za sudski spor, i za učvršćivanje mladih zajednica koje su bile ugrožavane javnim napadima. Ali njegov rad je bio ograničen zbog financijskih neprilika.
Jedna svjedokinja tog vremena je vrlo upečatljivo izvijestila kako je i u to vrijeme najvećih teškoća ostao nepromijenjen sačuvavši neobjašnjiv mir i opuštenost i svoj tipičan humor. To je mogla zapaziti i na sudskim raspravama posljednjeg procesa, ma kako god da su bile za njega teške. U jednoj pauzi mu je prišla, a on ju je značajno pogledao i rekao da kao što je poznato ništa se ne može tako vrelo pojesti kao što je skuhano (Na početku izgleda sve puno lošije nego što poslije bude. - opaska prev.).
U siječnju 1959. godine umro je Bruno Groning. Sudski spor je iz tog razloga obustavljen, a da nije izrečena konačna presuda. Naknadno se pokazalo koliko je bio u pravu u svom zalaganju da stvori nosivi temelj, koji će - napuštanjem svoje zemaljske egzistencije - tražiteljima dati mogućnost za iscjeljenje: iscjeljena se događaju i dalje nakon njegove smrti.

srijeda, 24.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - "ja sam samo mali Božji sluga"

Bruno Groning je bio čovjek koji je u potpunosti živio iz svoje nutrine. Nije čitao knjige, a njegovo znanje mu je dolazilo iz viših izvora. U svemu što je radio vjerovao je svom osjećaju. Već je u ratu često mogao doživjeti da je potaknut svojim osjećajem napuštao neko mjesto gdje bi kratko nakon toga pala granata. To stanje duha obilježilo je cijeli njegov život. On nije slušao ljudske naredbe, već se bezuvjetno podređivao višem vodstvu, koje mu je bilo dostupno iz jedne duboke neposredne religioznosti u osjećaju ili kao nadahnuće. Iscjeljenja koja su se događala njegovom zaslugom neodvojivo su povezana s obnovljenim obraćenjem u vjeru u Boga i novim unutarnjim usmjerenjem iscijeljenih (vidi pogl. 3). On se u prvom redu nije vidio kao iscjelitelj, već je htio u ljudima pobuditi svijest o višim zakonima života i dovesti bolesne do vjere u Boga kao najvećeg liječnika svih ljudi. Volja za obraćenje, volja za .dobro i želja za ponovnim oživljavanjem vjere u Boga bili su za njega osnovni uvjet za iscjeljenje, istovremeno je odbijao svako ugrožavanje čovjekove slobodne volje: "Ja smijem pomoći čovjeku da pronađe put do Boga, ali ne smijem niti utjecati na njegovu odluku niti ga prisiljavati na dobro. Svatko mora sam pronaći svoj put."
Iz tog razloga tehnike sugestije i hipnoze jako mu proturječe. Njegovi govori su bili obilježeni jednostavnošću i prostodušnošću njegovog bića. Na impresivan način je mogao svojim slušateljima pokazati temeljnu duhovnu povezanost zdravlja i bolesti. Njegovim riječima nije bio potreban nikakav retorički ukras. U njima je ležala snaga koja nije zaobišla učinak kod ljudi. To potvrđuje veliki broj izvještaja o isq'eijenjima. U njegovim predavanjima osjeća se da je sve o čemu je govorio i osobno doživio. Kada se u 43. godini života pojavio u Herfordu u javnosti, mogao je crpiti iz iskustva unutarnje borbe, koja je započela već u djetinjstvu u neutaženoj čežnji za Bogom. Govorio je ne kao akademik, ali ipak kao znalac.
U tisku je u vrijeme djelovanja Brune Groninga stvorena vrlo proturječna slika o njemu. Jedni su u njemu vidjeli Božjeg čovjeka, a za druge je bio šarlatan. E. A. Schmidt, koji je htio dobiti jasniju sliku o njemu i osobno ga upoznati, potražio ga je u Herfordu na VVilhelmovom trgu br. 7, ubrzo nakon što je postao poznat u javnosti.
On je prvi susret ovako opisao: "Probijajući se kroz masu izborili smo put do stražnjih vrata koja su bila nezaključana. Stajali smo ispred kućnih vrata. Iznutra se čula lupa vrata, ljudi su išli užurbano po stanu od prostorije do prostorije. Tek nakon trećeg zvona vrata su se otvorila. Ispred mene je osobno stajao Bruno Groning. Muškarac: snažne, nešto nabijene građe, oko 1,70 m visok, vrlo jednostavno odjeven,, bez jakne, u tamnoplavoj košulji i tamnoplavim dugim hlačama. Smeđe osunčano i jako izražajno lice, duga, prirodno valovita kosa. U to lice je sudbina urezbarila njegove rune; taj čovjek je morao proći kroz sve doline. Ispred mene je bilo sve otvoreno, nikakva brada mu nije davala čudesan ili čak mističan izgled, o čemu su izvještavali novinski članci. Njegove oči su bile jasno usmjerene • prema meni. One su isijavale dobrotu i duboko ljudsko razumijevanje." Dr. phil. Kaul imao je slične motive za odlazak na VVilhelmov trg br. 7. Zainteresiravši se putem različitih novinskih izvještaja htio se na licu mjesta uvjeriti.
Napisao je o "čovjeku Bruni Groningu":
"Tko se po prvi puta sretne s ovim čovjekom, nema osjećaj stranosti. Naprotiv odmah se uspostavi veza s tim čudesnim čovjekom. (...) Pocrnjelo usko lice, koje unatoč energičnim linijama oko usta isijava dobrotu, nosi jednu potisnutu crtu tuge. Često sam ga vidio kako govori s bolesnicima i uvijek sam imao utisak da iznutra plače zbog te patnje i ljudske bijede koja se nameće njegovim očima. Bruno Groning je čovjek iz naroda. Taština mu je isto tako strana kao i pretvaranje. Njegova popularnost, koja je u kratkom vremenu učinila njegovo ime poznatim u cijeloj Njemačkoj i daleko izvan granica, nije dovela do toga da se uživio u ulogu zvijezde ili poznate ličnosti. Uživao sam rijetku priliku da provedem više sati u njegovoj blizini i da od tog inače šutljivog čovjeka doznam ponešto iz njegovog života. On ne voli da ga se obaspe pitanjima, treba ga pustiti da sam krene. Također se često čini kao da poznaje misli svog sugovornika i tako se svojim govorom neposredno nadoveže na ono što je čovjek upravo pomislio. Zatim opet govori kao za sebe samog i doima se kao da je zaboravio svog sugovornika. Pritom su njegove oči uperene u daljinu. Osim naglašene ljubavi prema cigaretama i jakoj kavi Bruno Groning skoro niti nema osobnih potreba. Njegova odjeća je skromna i jednostavna. On živi u kući zahvalnih roditelja, čije je teško bolesno dijete izliječio, tako da se sada ponovno veselo igra u vrtu,. Oni se i brinu za njega. Gospođa Hulsmann mora birati posebno uvjerljive riječi ako ga želi pridobiti za jelo. On ne jede skoro ništa, a već više od tri mjeseca skoro uopće ne spava.' (...) Svi ukućani su mi potvrdili tu činjenicu. Mogao sam se sam uvjeriti da Bruno Groning za svoja iscjeljivanja niti traži novac niti ga uzima. Dnevno dobije preko 2 000 pisama, više stotina preporučenih pošiljki, preko 300 telegrama i brdo paketa i paketića. Svojim suradnicima je strogo naredio da novac iz pisama i neotvorene pakete vrate pošiljaocima."
Iz zapažanja svjedoka tog vremena sasvim je jasno da je Bruno Groning i u svjetlu javnosti ostao onakav kakav jeste. On se ni u kom slučaju nije htio prikazivati kao čudotvorni liječnik ili slično. To površno prikazivanje u senzacionalističkim listovima bilo mu je krajnje oprečno. "Ne smijem se izlagati", stalno je naglašavao, "moram pratiti kamo me vodi moja predodređenost."
Zbog poriva da pomaže drugima on je u Herfordu radio dan i noć. Vidio je u sebi "malog Božjeg slugu" i htio je svojim riječima ljudima pomoći da se približe iscjeljujućim Božanskim snagama. Tu se osjećao kao posrednik ili također kao kanal za te snage. Stalno je naglašavao da ne potiče on iscjeljenja, već "ono", nešto treće, Božja snaga. Što je veći postajao krug onih koji su tražili iscjeljenje, što je on više mogao predavati tu iscjeljujuću struju, utoliko se osjećao bolje i sretnije. Ako je neometano mogao iscjeljivat, onda bi ga ta snaga, kako je sam rekao, ispunila takvom količinom da nije osjećao niti glad niti umor. Potvrde za tu činjenicu sam dobivao stalno sa različitih strana.
Njegovo osnovno religiozno uvjerenje mu je zabranjivalo da uzima materijalne protuusluge za svoja iscjeljenja. Rekao je da može izgubiti svoju snagu ako bi je zloupotrijebio, tj. iskoristio za vlastitu korist. U iscjeljivanju je vidio dar Božji, milost kojoj nije pretpopstavljeno nikakvo naplaćivanje, već štoviše unutarnji preobrat na vjeru i ljubav. Ono malo što mu je bilo potrebno donosili bi mu prijatelji, a i od toga bi pola darovao. Posvuda je Bruno Groning nailazio na otvorena vrata, ljudi bi se utrkivali da qa prime.
Gosp. Kunst, superintendant crkvenog okruga Herford, izrazio je svoje stajalište nakon što se na brojne zahtjeva iz općine više puta susreo s njim. Slijedi jedan izvadak:
"I zbog obzira prema zalaganjima liječnika ne želim dati konačnu izjavu, ali želim izvijestiti što su bila moja posebna pitanja upućena njemu na osnovu Svetog pisma. Gospodina Groninga sam upozorio na Ivanovo Evanđelje, glava 4, 1-6. On mi je na Kristovo pitanje dao jasan odgovor. Skoro još važnije mi je bilo to što je u razgovoru za tisak bez ustručavanja citirao dječju molitvu: 'Ja sam mali...', i sve prisutne upozorio na Gospodina Isusa. (...) Nemam nikakvog razloga da vjerujem da se gosp. Groning želi putem svog dara osobno obogatiti. U više navrata me je uvjeravao da želi ostati siromašan čovjek. Čuo sam iz pouzdanih izvora da su mu ponuđene ogromne sume ako izliječi jednog bogatog bolesnika. Poznato mi je da je odbio te ponude." Unatoč ili možda upravo zbog velikog odjeka koje je izazvalo djelovanje Brune Groninga u javnosti, uvećavao se iz određenih krugova otpor prema njemu. Njegov nastup u Herfordu pokrenuo je stotine tisuća ljudi. Više od milijun pisama je dobio u prvim godinama svog djelovanaj27 , bijeda tog vremena pokazivala se u svom potpuno razarajućem omjeru.
Mnogi su pokušavali doći na njegovu stranu ne bi li tako došli do novaca. Osobe koje su se nalazile u njegovom najužem krugu često su zloupotrebljavale njegovo ime za osobne ciljeve. Duboko ukorijenjeno nerazumijevanje i apriorno odbijanje iscjeljivanja duhovnim putem u mnogim akademskim, osobito utjecajnim medicinskim krugovima učinilo je svoje kako bi spriječilo djelovanje Brune Groninga. Rasplamsala se žestoka borba koja se očitovala prije svega u tendencioznim izvješćima u tisku i brojnim procesima. Pokušavalo se svim sredstvima diskriminirati tog čovjeka i njegovo djelovanje u javnosti. U početku se zadovoljavalo time da se njegovo djelovanje obezvrijedi kao oblik sugestije, iako je to objektivno bilo pogrešno glede očitih organskih iscjeljenja, npr. ratnih invalida. Poslije su se javljale sve češće osobne denuncijacije koje su se putem novina jako proširile u javnosti tako da su oni koji su tražili iscjeljenje i koji nisu imali mogućnost za osobno upoznavanje, teže mogli povjerovati u integritet njegove želje za pomaganjem. Uvijek je zapanjujuće to s kojom moći mediji u javnosti mogu odlučivati o dobrobiti i patnji pojedinca. Izvještavanje, koje ne stavlja granice prezrivim izjavama i podrugljivoj bezobzirnosti, izgleda istovremeno kao vrisak vladajućeg duha vremena koji je varljivom slikom bezbožnog i neduhovnog materijalizma društvo odvojio od sveiscjeljujuće veze s unutarnjim izvorom života. Uvjereno mišljenje Brune Groninga o Bogu kao najvećem liječniku svih ljudi, što je potvrđeno mnogim iscjeljenjima, pogodilo je najosjetljiviju točku te krive predodžbe o svijetu.

Biografija - ličnost Brune Groninga - rat i zatočeništvo

1943. godine Bruno Gröning je u dobi od 37 godina bio mobiliziran u "Wehrmacht". Zbog svog stava da nikada ne uzvraća udarce i da ne ubija ljude, koji je ležao duboko u njegovom religijskom osjećaju, došlo je do komplikacija i čak prijetnje ratnim sudom. Ali na kraju je ipak tada otišao na front. Poslije se moglo zaključiti da je glede Drugog svjetskog rata prilično točno predvidio svoju Vlastitu sudbinu.
U ratu je "sudjelovao na središnjem i sjeveroistočnom dijelu istočnog fronta, a u prosincu 1943. godine po prvi puta je bio ranjen krhotinom granate koji mu je probio površinski dio lijevog bedra. U veljači 1944. došlo je do drugog ranjavanja na desnom bedru. Ali nakon oporavka početkom 1945. godine ponovno je bio vraćen u postrojbu i 5. ožujka 1945. godine dospio je u rusko zarobljeništvo u Hämmersteinu (Pomeranija). U svibnju 1945. godine prebačen je u logor u Petrozawodsk. U ruskim logorima je na zagonetan način uspijevao izliječiti mnoge zarobljenike koji su patili od vodene bolesti. Njegova jaka unutarnja potreba da iscjeljuje i tu je opet dovela do konflikata. Prema upravi logora nije "imao dlake na jeziku" kako bi se pobrinuo za bolje životne uvjete i stoga je kod Rusa bio poznat kao buntovan. I opet je za dlaku izbjegao smrt, ali same zato što su neki ruski oficiri zauzeli za njega i spasili ga od streljanja. Krajem 1945. godine bio je pušten iz zarobljeništva.
Povratak u pretrpanim stočnim vagonima stavio je puštene vojnike na velike kušnje. Jedan povratnik je poslije ispričao da su pri tom popucale sve niti humanosti i da je prijateljstvo među vojnicima ustupilo mjesto brutalnoj borbi za goli život. On je na tom povratku upoznao Brunu Gröninga i jedno vrijeme proveo s njim. Bruno Gröning mu je svojim ponašanjem privukao pažnju među ostalim vojnicima. On je usred tog nereda i nevolje sačuvao neobjašnjiv mir i sređenost i ostao je unatoč svemu čovjek. Stoga mu je ponudio da ide s njim u njegovu domovinu Bavarsku. Ali Bruno Gröning je najprije htio ići na sjeverozapad da potraži svoju obitelj. Očigledno je već znao da će se narednih godina pojaviti u javnosti jer je 1945. na rastanku tog prijatelja zamolio da ga potraži kada bude o njemu čitao u novinama.
Uslijedilo je teško poslijeratno razdoblje. Bruno Gröning je sa još jednim zarobljenikom stigao u Haigerselbach u Dillkreisu. Tamo je uz pomoć gradonačelnika dobio mali smještaj i trudio se da uz različite poslove kod seljaka u okolnim selima i u općini prikupi ono najpotrebnije za život. Zbog svog skromnog načina da ništa ne zahtijeva i da se zadovolji sa svime, a i zbog svoje spretnosti u radu, postao je ubrzo omiljen u cijelom kraju. Njegove djelatnosti su ga dovele u kontakt sa mnogim sunarodnjacima. U svrhu ublažavanja problema osnovao je ^ajedno s drugim izbjeglicama "Radionicu za pomoć prognanicima". Ambiciozno je radio u službi tog zadatka, a zajedničkim zalaganjem su osnovana mjesna predstavništva. Tim poslom bi često odlazio u Dillenburg. Tamo je ubrzo poslije toga dobio još jedan zadatak u stambenoj komisiji te regije i trudio se da pomaže gdje je god mogao. Nešto malo poslije toga ponovno je pronašao svoju ženu i s njom je došao u izbjeglički logor Dillkreisa. Nakon toga je dobio izbjeglički smještaj koji se nalazio u jednom za nuždu sređenom potkrovlju u Dillenburgu.
Erich K., danas prirodni iscjelitelj u S., upoznao je u to vrijeme Brunu Groninga. Po svom sjećanju on je izjavio slijedeće:
"Taj čovjek me naprosto fascinirao. S njim se moglo pričati o stvarima o kojima se ni s kim drugim nije moglo pričati. Uvijek je bilo nešto posebno kod njega. Bez obzira što nije bilo ničega, svatko tko bi došao kod njega dobio bi tanjur juhe - to je bilo nešto tipično, iako je bila skroz primitivno napravljena od neke žitarice. Naprosto nije bilo ničega, jedva smo imali dovoljno kruha za jelo i bilo nam je užasno, ali to je bilo tipično, svatko tko bi došao - tanjur juhe je bio tu."21 Bruno Groning se zbog svog posia susretao s puno ljudi i ponovno su se događala iscjeljenja. Stalno su ga pozivali novi bolesnici. Molili su ga od kuće do kuće, sve dok 14.03.1949. god. nije došao na molbe obitelji Hulsmann u Herford. O uspjehu kod iscjeljenja Dietera Hulsmanna, sina obitelji H., koji je bolovao od mišićne distrofije i tako bio vezan za krevet, proširio je otac i ubrzo se počelo okupljati sve više bolesnih ispred kuće Hulsmann na VVilhelmovom trgu u Herfordu. Bruno Groning je pričao ljudima o Bogu, a njegove riječi su izazivale čuda: bolovi bi nestajali, slijepi bi ponovno progledali, paralizirani bi se dizali iz kolica ili bi odbacivali štake i neometano bi opet mogli hodati. Ubrzo više nisu dolazili samo bolesnici iz okoline, već i iz drugih krajeva Njemačke i inozemstva, u nadi da će putem ovog čovjeka ponovno zadobiti svoje zdravlje.

Biografija - ličnost Brune Groninga - gorki brak

Oženio se u 21. godini. No brak sa Gertrud nije mu pružio dom i razumijevanje, za čime je uzaludno čeznuo u svom roditeljskom domu. On i njegova žena su bili previše različiti ljudi. Početkom njegovog radnog vijeka,' povučenost iz djetinjstva ustupala je sve više mjesto porivu da pomaže ljudima. Svjedoci tog vremena kažu da je Bruno Groning je bio velikodušan i susretljiv domaćin i često je pozivao puno prijatelja u svoj dom, dok njegova žena najradije nije nikoga puštala u kuću. Kada bi mu se obratio neki njegov radni kolega ili drugi poznanik u psihičkoj ili tjelesnoj nevolji, Bruno je često zaboravljao na svoje vlastite potrebe. On bi tada s tim čovjekom razgovarao do rano u jutro i trudio se skupa s njim pronaći izlaz iz teške situacije. Nisu mu se sviđali uobičajeni oblici druženja kao odlazak u kino ili gostionice, kartanje itd.. Jedan svjedok iz tog vremena izjavio je slijedeće:
"Ovom prilikom želim nešto napisati. Radi se o gosp. Bruni Groningu. Gospodina Groninga poznajem već od 1928. iz Danziga, mog rodnog grada. Gospodin Groning se već tada zanimao za duhovne stvari te je pomagao ljudima i iscjeljivao ih. Meni je poznato dvadesetak slučajeva koji su bili uspješni. (...) Također mogu dati puno dokaza gdje je gosp. Groning pomogao djeci, npr. kod paralize i onoj koja nisu mogla čuti i vidjeti. U svim slučajevima se pokazao uspjeh. Za nas koji smo tome prisustvovali kao i za one kojima je pomogao, to je još uvijek zagonetno. Ranije smo si uvijek razbijali glavu kako je tako nešto uopće moguće. Gospodin Groning se osim toga bavio još i stvarima koje uopće nisu dio ove teme. Ali unatoč tomu ih želim spomenuti. Npr. on se bavio radioaparatima i autima. On radioaparat ne bi ni dotaknuo, a ovaj bi se po njegovoj želji sam ugasio. Cijevi pojačala radio aparata, koje su doista bile u kvaru, ponovno bi osposobio za rad."
Prema riječima E. A, Schmidta postoji iz 1931. godine izjava pod prisegom o jednom iscjeljenju. U njoj se tvrdi da je Bruno Groning iscijelio jednu ženu koja je bila teško oboljela od difterije, a koju su liječnici otpisali kao beznadan slučaj. Schmidt o tome kaže: "Kada on (Bruno Groning) priča o tom slučajU, kojeg se posebno dobro sjeća, tada iz njega zrači prava, velika radost kada kaže: 'Izvukao sam ovu ženu iz mrtvačke postelje!' Pritom je izvadio iz svog novčanika sliku mlade gospođe i pokazao je sretan i zadovoljan." Gospodin Max Bruhn iz Danziga dao je izvještaj o jednom posebnom doživljaju kojeg mu je prenijela Marija, sestra Brune Groninga.
"Poznavao sam sestru Brune Groninga. Bila je" naručena na operaciju u bolnicu. Morala joj je biti ostranjena dojka budući da se radilo o raku. Posljednjeg dana prije odlaska u bolnicu Marija je otišla do Brune. Zamolila ga je da joj pomogne. Bio je vrlo iznenađen što je njegova vlastita sestra imala povjerenje i vjeru u njega i gledao ju je neko vrijeme, a zatim je rekao: 'Pođi mirno u bolnicu, ne vidim više ništa zloćudnoga u tebi!' Ona je otišla i liječnici na pregledu nisu konstatirali rak. Operacija je bila suvišna." Njegova žena je smatrala njegove sposobnosti "mušicama". Njoj je nedostajao duhovni pristup za osnovni motiv njegovog života - pomaganje i liječenje. Najviše se bojala da pobudi nečiju pažnju i da ispadne smiješna. Tako joj je krajnje neugodno bilo da se njezin muž posvećuje tako puno drugim ljudima. Htjela ga je imati samo za sebe. Jedan od najtežih ispita u njegovom životu bio je taj što mu je vlastitu djecu, koju je iskreno volio, udaljila cd njegove iscjeljujuće snage. Ona svoju djecu nije htjela izlagati njegovim "čarolijama" , svim sredstvima ih je sakrivala od njega i bez njegovog znanja ih odvodila na liječenje u bolnicu. Stariji sin Harald umro je 1939. godine od greške srčanog zaliska u jednoj bolnici u Danzigu u devetoj godini života. Mlađi sin Gunther umro je 1949. godine od upale porebhce na univerzitetskoj klinici u Marburgu, također u devetoj godini života.
Grete Hausler iz Hennefa/Siega, svjedok tog vremena, koja je poznavala Brunu Groninga od 1950. godine, izjavila je da je on tek od 1955. godine bio u stanju pričati o sudbini svoje djece. Kada je pričao o tome bliskim prijateljima, suze bi mu potekle niz obraze.
Kada je 1949. godine Bruno Groning počeo javno djelovati, morao je napustiti svoju ženu jer ona nije promijenila svoj negativan stav prema njegovom djelovanju, a čak mu je htjela i zabraniti iscjeljivanje. Brak su raskinuti u svibnju 1955. godine.

utorak, 23.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - bogat radni život

Nakon napuštanja osnovne škole Bruno Gröning je krenuo na trgovački zanat. Njegov otac, po zanimanju obrtnik, od samog početka je bio skeptičan prema ovoj odluci svoga sina i na koncu je njegova riječ i pobijedila. O tomu je Bruno Gröning u svom životopisu izjavio slijedeće: "Stoga sam na zahtjev svog oca morao ostaviti taj zanat jer je njegova želja bila da postanem građevinski obrtnik. Poslušao sam želju svog oca i izučio za tesara. Ali nisam napravio završni ispit jer je u to vrijeme u Danzigu vladala velika nezaposlenost. Zbog toga sam tri mjeseca prije kraja moga naukovanja morao ostaviti zanat bez završnog ispita jer je firma kod koje sam učio morala prekinuti ugovor zbog manjka posla."

1925. godine devetnaestogodišnji Bruno je uspio otvoriti stolarsku radionu za potrebe graditeljstva i za namještaj i tako se osamostaliti. Mogao je održati poduzeće dvije godine, a zatim je zbog loše ekonomske situacije u Danzigu bio prisiljen mijenjati poslove. Privremeno je radio u graditeljstvu, u preradi drveta, zatim u jednoj tvornici lakova i kistova kao i drugim djelatnostima. Zasigurno je bilo potrebno puno marljivosti i znanja da bi se u teškim vremenima između dva rata i uz skromna sredstva kao mlad čovjek mogao osamostaliti u Danzigu, a i onda kada je nakon dvije godine morao prelaziti na druge izvore zarade. Kao posljedica krize na tržištu rada sklapani su kratkoročni ugovori o radu i dolazilo je do iznenadnih otpuštanja s posla zbog lošeg poslovanja. Tako je Bruno Gröning već nakon godinu dana bio ponovno otpušten kao posljednji namještenik jedne tvornice lakova zbog smanjene proizvodnje. On u svom životopisu iznosi da je poslije 1933. bilo još teže naći posao jer su privredne prilike u Danzigu bile puno lošije nego u "Reichu", a firme su većim dijelom bile poljske, tako da su se Nijemci teško zapošljavali. (Njemački "Reich" je poslije Prvog svjetskog rata izolirao Danzig. Veza s njemačkim "Reichom" je bila moguća samo preko poljskog teritorija.) U međuvremenu je Bruno Gröning našao posao u jednoj tvornici čokolade, zatim u luci i potom u pošti u Danzigu. Do mobilizacije u "Wehrmacht" 1943. više godina je bio zaposlen u tvrtki "Siemens" i "Halske" kao monter za slabu struju. Njegovi kolege su stalno primjećivali da on na svim područjima rada pokazuje neobičnu spretnost, a čak je nadmašivao i izučene radnike. Puno njegovih radnih kolega je posvjedočilo da mu je na neobjašnjiv način uspijevalo naprosto sve čega se prihvatio, bilo da je popravljao satove ili radioaparate ili da je radio kao bravar. Osobito su mu ležale tehničke stvari. Kao što je i sam rekao, osobito mu je bilo važno da sve poslove izvršava sa zanimanjem i ljubavlju. Veliki broj djelatnosti koje je izvršavao promatrao je kao svoju životnu praksu, kao učenje i pripremu za svoj kasniji zadatak. Kao što je naglašavao, bilo mu je stalo do toga da upozna ljude u najrazličitijim djelatnostima i životnim situacijama.

nedjelja, 21.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - neobično dijete

Bruno Groning je rođen 30. 05. 1906. u mjestu Danzig-Oliva kao četvrto u obitelji sa sedmero djece. U životopisu je napisao o svom djetinjstvu slijedeće: "U vrijeme mog djetinjstva i mladosti sve više sam mogao zapažati neobične sposobnosti, koje su - dolazeći iz mene - dovodile do toga da sam imao smirujući i iscjeljujući utjecaj na ljude i životinje. Još dok sam bio malo dijete u mom prisustvu su se bolesni ljudi oslobađali svojih tegoba, a djeca i odrasli bi se potpuno umirili u uzbuđenju i svađi putem nekoliko mojih riječi. Kao dijete sam također mogao primijetiti da su životinje, koje su bile neobično plašljive ili su slovile kao vrlo opasne, prema meni bile dobroćudne i pitome. Stoga je odnos s mojim roditeljima bio poseban i napet. Ubrzo sam počeo žudjeti za potpunom samostalnošću kako bi se udaljio iz okruženja moje obitelji u kojoj nisam bio shvaćen."
Već u trenutku rođenja počele su se događati neobične stvari oko djeteta Brune. Njegova majka je uvijek imala teške porode, ali Bruno je došao na svijet čudnovato lako. Već ubrzo poslije poroda otišla je u šumu da bi priopćila zapanjenom ocu koji se tamo nalazio rođenje njegovog sina. Njegovi roditelji su bili strogi katolici. Nije se propuštao niti jedan odlazak u crkvu i kada su majka i otac bili još uvijek jako umorni od dnevnog posla, nikada se nije zaboravljalo na večernju molitvu s djecom klečeći prije spavanja. Otac Brune Groninga, kako piše E. A. Schmidt, bio je priprost čovjek. Radio je kao zidar, bio je cijenjen i tražen kao dobar radnik.
Njegov brat Kurt je prema svojih sjećanjima mogao ispričati o neobičnim zgodama s malim Brunom. On je jednog jutra trebao postaviti stol za kavu, ali je zanemario naredbu roditelja i na prvo mjesto stavio igru. Njegov je brat Bruno, mada se to od njega nije tražilo, izvršio umjesto njega traženi zadatak i roditelji
su ga adekvatno nagradili.
Kurt Groning je o tome ispričao slijedeće:
"Tada me je spopao takav bijes, jer je Bruno uvijek ispadao dobar, da više nisam znao kako da si pomognem, te sam zgrabio posudu s kipučim sadržajem i prosuo je Bruni na glavu. On je ostao potpuno miran, a svi su bili zaprepašteni mojim činom. I opet se dogodilo nešto neobično. Bruno od toga nije zadobio opekline ni na licu ni po tijelu."
Časopis "Revue" napisao je 04. 09. 1949. o djetinjstvu Brune Groninga
slijedeće:
"On se već kao dijete, koje je jedva znalo i govoriti, naučio na samoću. Otrčao bi od kuće-i zaigrao bi se u susjedstvu s domaćim životinjama, koje su mu se činile bližima od braće i sestara. Kada je mogao bolje trčati, otkrio je veliku šumu koja se nalazila u blizini kasarne. Uranjao bi u nju kao u ogroman tajanstveni svijet. Jedno je naučio od svoje majke: moliti! A svoje jednostavno dječje vjerovanje u svetu majku Božju i Božje stvaranje bi ponio sa sobom u šumu koja je postala njegov svijet. Mališan je postao čudak kakav se još nije sreo među radničkim dječacima iz Ludolfingerove ulice. Nestao bi na nekoliko dana. Od čega je živio, nije nitko znao. U njegovom roditeljskom domu vladalo je pravilo da onaj tko dođe prekasno na ručak ili ne dobije ništa ili samo ono što je preostalo. Dakle Bruno bi danima gladovao. Katkad bi ga vidjeli poznanici kako leži ispod nekog grma i pažljivo promatra travu i lišće. Ponekad bi ga također vidjeli u neobično bliskom odnosu s vjevericama i drugim životinjama. Tu i tamo bi ga našli na groblju potpuno samog. Ponekad su ga vidjeli kako se tamo moli. (...) Jednom ga je promatrao jedan čovjek kako zamišljeno ide iza jednog hromog psa. Igrao se sa životinjom i gladio ju. (..) To se događalo nekoliko dana i konačno pas više nije šepao. (...) Mnoge su ga životinje pratile. Ako bi ležale bolesne, ustale bi i potrčale s njim u šumu." Često bi ga ljudi uhvatili u šumi i odveli roditeljima. Većinom bi tada dobio puno batina i zatvorili bi ga u sobu. Jednom je o tome napisao:
"Zbog batina nisam nikada mogao plakati budući da batine nisam osjećao kao bol, iako je tijelo ponekad bilo plavo i zeleno od batina. U svakom slučaju zatočeništvo u roditeljskom domu ne bi potrajalo dugo budući da bi se vrlo brzo i često izbavio iz njega. Šuma i moji prijatelji životinje bili su tako jaki da bi me uvijek ponovno privukli."
Zbog predskazanja početka Prvog svjetskog rata Bruno je dobio zvonki šamar od svog oca, a ipak je sve u dlaku bilo točno.
O tome je njegov otac dao izjavu pod prisegom 26. 06. 1949. u Löhneu u pokrajini Westfalen:
"Kao otac svog sina Brune Gröninga izjavljujem ovdje pod prisegom da se već kod poroda tog djeteta pokazalo da će od njega nastati dijete s posebnim sposobnostima. To se u kasnijim godinama i potvrdilo.-Mnogi članovi obitelji kao i poznanici potvrdili su taj poseban slučaj. Još dok je kao dijete isprobavao svoje sposobnosti na životinjama, dolazilo bi do raznih zbivanja. Između ostalog uzeo je među svoje ruke jedan sat, koji urar više nije mogao popraviti, i sat je počeo opet raditi. Čak je mogao predvidjeti i posebne događaje: početak i kraj rata (1914-18). Predvidio je i smrt svoje majke, isto tako i početak Drugog svjetskog rata (1939 - 45). I to da će njegov otac i njegova braća i sestre morati nakon kapitulacije napustiti svoju kuću i domovinu, a predvidio je i gdje će se nakon dugog lutanja smjestiti. Sve je on vidio i predvidio. Uz sve to je imao još i osobinu da liječi ljude od bolesti i patnje."
Ernst Kohn, bivši susjed Brune Gröninga u Danzigu, izjavio je pod prisegom: "Gospodin Bruno Gröning je (...) početkom Drugog svjetskog rata 1939. god. u mom stanu u Danzig-Langfuhru, Magdeburška ulica 77 izjavio slijedeće: 'Ernst, rat će se protegnuti na dulje vrijeme, Poljska će pasti, isto tako brzo i Francuska. Ali Njemačka svojim osvajanjima neće postati veća, već manja. Njemačka će biti podijeljena.' Zatim mi je pokazao granice po zonama kako se one danas stvarno i protežu. (...) Djelovanje iscjeljujuće moći Brune Gröninga osjetio sam već u vrijeme naših susjedskih odnosa u Danzig-Langfuhru. Često bi me oslobodio bolova. I moja supruga , Frieda Kohn, rođ. Pettke, koja je nakon našeg vjenčanja 1940. upoznala Brunu Gröninga, može to posvjedočiti." Za mladog Brunu je ostalo karakteristično da je od rane mladosti osjećao da ga stalno privlače bolesni ljudi. Već s dvije i pol godine se mogla primijetiti ta osobnost.
Kasnije u sjećanjima na svoje djetinjstvo napisao je jednom slijedeće: "Iz tijela nekih životinja je ipak nestala bolest kada sam tiho izgovorio: 'Draga životinjice, ti ćeš uskoro imati opet zdravo tijelo.' I onda bi se to i dogodilo. Ni kod ljudi nije drugačije. (...) Tako sam stalno bio direktno privučen bolesnima. (...) i uvijek sam im samo govorio: 'Ali ti više nisi bolestan.' Ili kada bi neki od njih rekli: 'On će umrijeti.', ja bih tada kratko rekao:'Ne, on dugo još neće umrijeti, on će ozdraviti!' "
Poslije je primijetio da je u stanju da pomaže ne samo pojedinačno, već
istovremeno i većem broju bolesnih. Ali to za čudo za njega uopće nije bilo
teško i uglavnom je imao uspjeha. Međutim njegovo djelovanje je zbog ratnih
previranja ostalo ograničeno na samo jedan mali krug ljudi.
Njegovi prijatelji, s kojima se igrao, primijetili su da, ma koliko god da je bio
napadnut, za čudo nikada nije uzvratio. Ponekad njegova starija braća i sestre
nisu mogli drugačije izaći s njegovim neobičnim ponašanjem na kraj, pa bi ga
zlostavljali jer su bili bijesni što se nije branio. Jedan od njegove starije braće
čak mu je slomio nosnu kost. To ponašanje braće i sestara bi potrajalo dok se
ne bi dogodilo nešto neobično.
Brat Kurt je o tome izjavio 1954. god. slijedeće:
"Dečki su se vani tukli i kada su primijetili da Bruno opet stoji po strani i ne želi sudjelovati u zločestoj igri, jedan od dječaka je bijesno ošamario Brunu samo zato što se on nije htio tući i što je bio takav osobenjak. Bruno kao i obično nije uzvratio. On je stajao mirno bez uzbuđivanja i čekao. Ali dečko je morao, htio on to ili ne, poći kući. U stanu se počeo sam šamarati. Više nije mogao prestati. Svi dečki su pošli prema njemu i gledali su neobičan događaj. Dečko je počeo vikati: 'Bruno, pomozi mii' Bruno je ušao, a dečko se umirio i šamaranje je prestalo."
Nakon tog događaja njegova braća i sestre kao i dečki iz susjedstva ostavili su ga na miru i više ga nisu tukli.
Njegov brat se sjetio još jedne zgode koja vrlo dobro objašnjava karakter mladog Brune. Ispričao je da su se zbog gladi u Prvom svjetskom ratu iscrpile zalihe hrane obitelji Groning i nije se znalo gdje bi se moglo pribaviti nešto za jelo. Mali Bruno je odjurio sa svojim biciklom i na neobičan način kod seljaka nabavio za svoju obitelj nekoliko vreća najboljeg krumpira kojeg su njegova braća zatim mogla odnijeti kući. U to vrijeme on je za zajedničkim ručkom jeo uvijek tek onda kada bi drugi bili siti. lako bi on na taj način dobio samo vrlo malo ili uopće ništa, imao je zapanjujuću tjelesnu kondiciju. Pohađao je osnovnu školu i nije bio zapažen niti kao loš učenik ,a niti kao posebno dobar. Često bi zadavao svojim nastavnicima zagonetke. Događalo se da bi pročitao rečenice do kraja koje bi nastavnik tek počeo pisati na ploču. Nakon škole bi često ponovno odlazio u obližnju šumu gdje b, se zadržao više sati do navečer. U šumi je mogao biti u blizini Boga kojem je poklonio svu svoju čežnju. Tamo je doživljavao Boga, kako je sam rekao, u svakom stablu, svakoj životinji i čak u kamenju. Tu je mogao satima sjediti i razmišljati, a činilo mu se kao da se njegov život prelijeva u vječnost.
Bruno Groning je jednom ispričao da je kao dijete često bježao od ljudi jer je osjećao ovdašnji život strašnim, mračnim i bez ljubavi. On je u to vrijeme u nevolji često molio Boga da ga uzme s ove mračne zemlje. U šumi mu je, kako je rekaOr_putem unutarnje molitve postalo jasno zastoje poslan na ovaj svijet i u čemu.se-sastojala njegova životna zadaća. Tek kada je to uvidio, mogao je prihvatiti život. Svatko tko ide duhovnim putem i tko iz sveg srca traži Boga, taj može razumjeti ovog dječaka koji prisluškujući duboku čežnju svoje duše, traži Boga tamo gdje On stanuje u najčišćem obliku: u samoći i tišini prirode. Takva rana, svjesna čežnja za višom duhovnošću, za Bogom pokazuje bit zrele duše. Takvi ljudi često moraju živjeti s nerazumijevanjem i prezirom njihove okoline koja uglavnom nema pristup višem senzibilitetu i težnji. Ti ljudi često u svom životu prolaze kroz teške situacije koje predstavljaju poseban ispit i unutarnju školu, a što dušu priprema za kasnije zadatke. 1915. godine, u debi od devet godina, Bruno Groning je vrlo ozbiljno obolio od dizenterije.
Vrlo je smršavio i tjednima je ležao u groznici. Ali se tvrdoglavo izborio da ne leži u krevetu i konačno je mjesecima boravio gol na podu. Liječnik, dr. Klinge, koji je često dolazio do njegovih roditelja, smatrao je da je s njim sve gotovo, tako da je čak dobio i posljednje pomazanje. Nitko nije vjerovao da to iscrpljeno dijete pri tako visokoj temperaturi ima šanse da preživi. Ipak, on je savladao bolest i ozdravio na začuđujući način.

Biografija - neshvačeni - čudo iz Herforda

Uz ime Bruno Groning neodvojivo su vezani i događaji iz Herforda koji su se dogodili u ožujku 1949. godine. Tada je uspjeh iscjeljenja devetogodišnjeg Dietera Hülsmanna, koji je godinama patio od progresivne mišićne distrofije (neiscjeljive bolesti kod koje mišići postaju sve slabiji, a u nekim slučajevima već u ranim godinama uslijedi smrt), označio početak javnog djelovanja koji seže do danas.
Dr. phil. Kau| u svojoj knjizi "Čudo iz Herforda" izvještava: "Na tisuće bolesnih, među kojima su i oni s vrlo teškim i trajnim bolestima, dolaze u mali gradić u pokrajini Westfalen među čijim zidovima se krije čudotvorni liječnik. Autobusima, kamionima, autima i pješice, konjskom zapregom i biciklima, na dječjim kolima (tarnicama), u invalidskim kolicima i bolničkim kolima, - danonoćno dolaze mase ljudi u Herford na Wilhelmov trg (...) prema kući broj 7, u kojoj je Bruno Groning dobio smještaj od roditelja djeteta koje je on iscijelio. Ljudska bijeda, koja se tu očituje, potresna je i bezgranična. (..) Slijevaju se tu iz svih dijelova Njemačke, (...) iz svih gradova i slojeva, Amerikanci, Englezi, Belgijanci, Švicarci, Šveđani, Mađari, Poljaci, čak i Cigani, koji se nakon uspješnog iscjeljenja jednog njihovog nijemog djeteta okupljaju tu u većim grupama." On nadalje piše:
"Moje izvješće odgovara stvarnosti i drži se samo onoga što sam mogao vidjeti vlastitim očima. Išao sam također i za glasinama i razgovarao s iscijeljenima. I sam sam stajao u masama onih, koji su tražili iscjeljenje, ispred kuće na Wilhelmovom trgu u Herfordu. Jednu cijelu noć sam boravio u kući "čudotvornog doktora" i iz neposredne blizine sam promatrao sve što se tu zbivalo. Razgovarao sam s svećenicima i liječnicima. (...)U Herfordu sam živio tri dana i noći, radio sam, istraživao i pokušavao pronaći odgovor na pitanje o misteriju iz Herforda koje danas pokreće već milijune ljudi." Na kraju je dr. Kaul sažeo svoje rezultate u slijedećim riječima:
„Nitko ne može osporiti da je Bruno Groning iscijelio već mnoge bolesnike koji su do sada slovili za neiscjeljive. Školsko znanje žuri da objasni da to nije ništa izuzetno, već da se radi o oboljenjima koja svoje korijene imaju u oblasti duševnog. Ali zašto je školska medicina u ovoj metodi liječenja imala do sada tako malo uspjeha, o tome se ne govori. Ili su ti slučajevi tako rijetki da se o njima radije sasvim šuti? 'Nova iscjeljujuća metoda u Herfordu je u svakom slučaju vrijedna pažnje koja joj se ukazuje,"
Državne ustanove nisu mogle dijeliti ovo oduševljenje. Mjesni zdravstveni zavod dopustio je Bruni Groningu u najpovoljnijem slučaju mogućnost utjecaja na duševna oboljenja. Kratko nakon njegovog javnog djelovanja u Herfordu zabranjeno mu je iscjeljivanje.
Razlog zabrane je bio "Zakon o alternativnom liječenju kao neslužbenom zanimanju", kratko nazvan "Zakon o alternativnim terapeutima". Unatoč tomu i nadalje su dolazili ljudi koji su tražili iscjeljenje i djelomično bi boravili preko dana ispred kuće u kojoj je boravio Bruno Groning. Tih dana on je primio oko 80 000 pisama, a katkad bi se tamo našle 5 000 ljudi. Nekoliko puta je vlast ublažila zabranu potaknuta pritiskom događaja. Napokon je Bruno Groning početkom lipnja 1949. napustio Herford i odgovorio je na jedan poziv iz Hamburga. Ali mu ni tamošnje vlasti nisu dozvolile djelovanje zbog očite bojazni od masovne najezde bolesnih.
Zatim su mu došli iz časopisa „Revue" i ponudili mu financiranje za znanstveno ispitivanje njegovog djelovanja na univerzitetskoj klinici u Heidelbergu. To bi mu olakšalo put do bolesnika. Istraživanje u odjelu čuvenog liječnika prof. von VVeizsackera koji se bavio psihosomatikom, donijelo je dobar rezultat, Znanstvenici su došli do zaključka da "Bruno Groning nije šarlatan, hipnotičar, čudotvorni liječnik, već nadareni psihoterapeut koji nije liječnik (liječnik duše)".

Njegova iscjeljenja su potvrđena. Unatoč tomu nije mu uručeno priznanje; izostao je i neometan put do bolesnika. Budući da se u Heidelbergu ponovo okupila masa ljudi, Bruno Groning je odgovorio na poziv da ode na Traberhof kod Rosenheima. Vlasnik, gospodin Harwart, nadao se iscjeljenju svoje paralizirane šogorice i htio je ponuditi Bruni Groningu jedno mirno mjesto. Ali putem objavljivanja u štampi uskoro se na Traberhofu okupilo više od 30 000 ljudi. I tu je izvještavano o mnogim iscjeljenjima (vidi također poglavlje 4). Bavarska vlada se u početku ponašala dobronamjerno, ali je zatim pozivajući se također na "Zakon o prirodnim iscjeliteljima" zabranila djelovanje Brune Groninga.

On je tražio nove mogućnosti za dobivanje pristupa onima koji su tražili pomoć . Njegov cilj da otvori zdravstvenu ustanovu u kojoj će moći djelovati u suradnji s liječnicima, propao je zbog otpora vlasti. Potom je radio s jednim prirodnim iscjeliteljem u njegovoj ordinaciji kod Munchena, ali je uskoro došlo do prvog sudskog spora (1952.). lako se državno odvjetništvo žalilo, oslobođen je od optužbe da se ogriješio o "Zakon o prirodnim iscjeliteljima". Sud je zaključio da nije bio sasvim jasan pravni položaj u proturječnom stavu bavarskih vlasti koje su u početku dozvolile njegovo djelovanje. Njegovo iscjeljujuće djelovanje je zabranjeno i zbog toga što je supsumirano u odredbama Zakona o prirodnim iscjeliteljima, a time postignuto da ovisi o posebnoj dozvoli vlasti (vidi također pogl. 5).
Potom se u Zdravstvenom zavodu u Stuttgartu Bruno Groning angažirao na dobivanju dozvole da smije raditi kao prirodni iscjelitelj. (1953.). Ali njegov zahtjev je odbijen uz otrcane argumente (vidi također pogl. 5). 1953 je osnovana "Groningova udruga" koja je za svoje djelovanje trebala imati zakonsku podlogu. Sada je Bruno Groning govorio onima koji su tražili iscjeljenje unutar pojedinačnih zajednica (mjesnih grupa) Groningove udruge u Njemačkoj i Austriji.
Budući da su se i dalje događala iscjeljenja, 1955. godine je ponovo pokrenut protiv njega postupak. Pripreme za glavnu raspravu protegle su se do sredine 1957. godine Konačna presuda nije donesena jer je Groning prije završetka spora umro u Parizu 26. 01. 1959.
Mnogi koji su se nadali pomoći , odustali su. Nakon toga zajednice su se smanjile. Ali tada se dogodilo ono nevjerojatno: I dalje su se događala iscjeljenja kao što je on to pretkazao. Nakon duge pauze od početka 80-ih počele su ponovo rasti zajednice pod vodstvom Grete Hausler koja je i sama putem Brune Groninga dobila iscjeljenja. Od 1992. postoji više od 170 zajednica u cijeloj srednjoj Europi. Sve više ima izvještaja o neobičnim iscjeljenjima Imao sam priliku da neka točno provjerim i mogao sam nedvojbeno potvrditi medicinski neshvatljiv događaj. Otkad sam se uvjerio da ta iscjeljenja počivaju u današnje vrijeme na činjenicama, htio sam više doznati o Bruni Groningu, njegovoj ličnosti, njegovom karakteru. Putem izjava mnogih svjedoka tog vremena, s kojima sam djelomično mogao i osobno razgovarati, putem osobnih zapisa Brune Groninga i putem njegovih predavanja koja su zabilježena na tonskoj vrpci, dobio sam jednu vrlo živu sliku o njegovoj ličnosti. To treba biti tema slijedećeg poglavlja.

petak, 19.12.2008.

Biografija - neshvačeni - ne postoji neizlječivo

Skoro niti o jednom čovjeku nije toliko puno pisano u poslijeratnoj Njemačkoj kao o Bruni Gröningu. Ubrzo nakon što su se u ožujku 1949. godine u Herfordu u pokrajini Westfalen razglasili prvi uspjesi o iscjeljenjima, njegovo ime je bilo u ustima svih ljudi. Privukao je tisuće ljudi koji su - pretrpjevši tjelesne i duševne udarce rata i koje je stari medicinski sustav otpisao - u njemu pronašli svoju posljednju nadu. On im je pričao o Bogu kao najvećem liječniku, ne samo na Traberhofu u Rosenheimu, već i u mnogim drugim mjestima Njemačke, i kao što su napisale jedne novine, "biblijske scene" su postale stvarnost. Razum je vrlo brze u stanje takve događaje proglasiti bajkom jer se ne uklapaju u uvriježeni sustav uvjerenja, a činjenice ipak govore drugo. Nisu se samo u njegovo vrijeme mogla potvrditi iscjeljenja, već i danas nakon 30 godina od njegove smrti događaju se iscjeljenja samim praćenjem njegovog učenja, koja še medicinski ne mogu objasniti. Glede današnje katastrofalne situacije u zdravstvu postaje sve važnije da se ispita taj fenomen bez predrasuda. Onaj tko na prvo mjesto stavlja osobnu udobnost, taštinu i vlastitu novčarku i zbog toga prema prastarom maniru: "Što ne smije biti, ne može ni biti" osporava nevjerojatne mogućnosti iscjeljivanja duhovnim putem, taj postupa neodgovorno.
Ali je također vrlo potrebno povući jasne razlike na tom skoro nepreglednom području "iscjeljivanja duhovnim putem" i odvojiti pljevu od pšenice. Generaliziranja u smislu općeg odbijanja na osnovu negativnih iskustava jesu znak za nedostatak konzekventne provjere. Svugdje se mogu sresti šarlatani koji od ljudske patnje žele napraviti vlastiti profit. Od toga nas neće zaštititi niti liječnička diploma niti da država prizna prirodne iscjelitelje (Heilpraktiker).Lakovjernost je uvijek krivo postavljena i upravo za oboljelog čovjeka može imati teške posljedice. Tu su vrlo potrebne informacije od strane stručnih osoba koje nadilaze konvencionalno razmišljanje. Zbog toga sam se odvojio od svih uobičajenih predrasuda i poveo sam se zapanjujućim izvješćima o djelovanju B. Groninga koje doseže do u današnje vrijeme. Moje rezultate sam iznio na slijedećim stranicama. Tko unatoč svim dokazima još uvijek ima problema da povjeruje u ovo što je rečeno neka se sjeti Shakespeareovih riječi: "Ima više stvari na nebu i zemlji nego što si može sanjati vaša školska mudrost".
Čini mi se da ima smisla da se na početku takve provjere napravi izvješće o iscjeljenju koje bi živo svjedočilo o stvarnosti iscjeljujuće snage koja je putem riječi B. Groninga i do danas ostala djelotvorna.
Već je više od pet godina MargaretheMast (52) iz A. imala teške poremećaje cirkulacije u venama nogu (kronična venozna insuficijencija, CVI) što joj je zadavalo velike probleme. Izvijestila mi je slijedeće:
"Cirkulacija krvi u nogama je bila loša, krv se nakupljala i kao posljedica toga nastao je veliki zastoj u obadvije noge. Niti jedan trenutak nisam mogla stajati na nogama, a da pri tom ne bih imala osjećaj da će mi se noge raspuknuti. U toplim ljetnim danima bilo bi osobito loše, a pri velikoj vrućini nepodnošljivo. Zbog tog problema potražila sam kućnog liječnika koji je dijagnosticirao gore opisano stanje i prepisao mi najjače kompresivne čarape. Svaki dan sam nosila te čarape. Čim bih sjela, morala bih odmah podići noge na stolac unatoč čarapama.
Zadnje dvije godine više nije bio dovoljan niti stolac da bi se ublažili moji bolovi. Bio mi je potreban veliki stol s jastučićem. Moj kućni liječnik mi je rekao da se ova bolest ne može izliječiti i da on može pokušati održati to stanje uz njegove propise i primjenu nekih stvari kod kuće (naizmjenično tuširanje, trljanje nogu, nošenje ortopedske obuće)"
Osim toga već 25 godina je patila od grčeva u listovima koji su se isključivo pojavljivali noću i opirali se svakoj liječničkoj terapiji. Nadalje je 20 godina imala kroničnu upalu kože lica koja se unatoč mnogim kremama i losionima nije uklonila (propisani su bili u to vrijeme volunimat 20 gr., acidum salicilicum 0,25, glicehn 7,5, eucerin cum aguos AA 50,0, liniolitial - emulzija, aknefug - mlijeko). Preko 30 godina su je mučili konstantni bolovi u leđima zbog kojih zadnjih 10 godina prije uvođenja u učenje B. Groninga nije uopće mogla sjediti na normalnom drvenom stolcu. Morala je ostaviti svoj posao, a njezin suprug joj je kod kuće napravio specijalni kauč. Ispod jastučića za sjedenje stavio je masivnu dasku, a naslonjač kauča je napravljen tako da gospođa Mast kod sjedenja mogla zauzetu poluležeći položaj. Zbog smetnje kod cirkulacije u nogama morala je još uvijek držati noge na povišenom položaju.

Liječnici su potvrdili tešku osteohondrozu L 4/5 i L 5/S 1. Raspravljalo še o odlasku u mirovinu, a ortopedski liječnici su to i potvrdili. Velika ograničenja u svakodnevnom životu, uvjetovana tim oboljenjima, dovela su do depresija koje su bile povezane s dubokom tugom, obeshrabrenjem i sve većim osjećajem bezizlaznosti. Ispunjavali su je osjećaji krivnje prema obitelji i neprekidan osjećaj da je zakazala u životu.

Gospođa Mast:
"Tako nije bile čudo da se je ova nevolja prenijela na obitelj i da su djeca na kraju imala isto tako tužan izraz lica kao i ja. Taj osjećaj krivnje kojeg sam uzimala kao sasvim normalan mučio me je upravo godinama. Jako sam željela biti dobra majka, ali mi nije uspijevalo. Ta patnja koja je trajala preko dva desetljeća, ovdje se može opisati samo u naznakama. Ma koliko god sam se trudila da okrenem stvari na pozitivno, nije mi uspijevalo. Naprotiv na osnovnu patnju dolazila je druga patnja i nesreće su dolazile jedna za drugom. Svi liječnici, koje sam tih godina konzultirala, nisu mi mogli pomoći."

1988. godine gospođa Mast je doznala o učenju Brune Groninga. Ubrzo poslije toga nastupila su već prva iscjeljenja: "Nakon uvođenja u učenje Brune Groninga osjećala sam , izuzimajući kratke prekide, stalno struju u nogama. Ta struja je bila posebno fina i nježna. Prvo bi mi topli žmarci zahvatili donji dio potkoljenica, a zatim gornji dio da bi se na koncu to razlilo po cijelim potkoljenicama. Četiri mjeseca nakon uvođenja u učenje mogla sam skinuti kompresivne čarape. Od tada nosim perlonske čarape kao i prije i uobičajenu obuću. Mogu duže vrijeme stajati bez problema. Više se ne pojavljuju nikakvi bolovi. Nakon iscjeljenja ne moram više podizati noge na povišeni položaj." Gospođa Mast je iste godine, a na moju molbu i 1991. još jedanput otišla na naknadni pregled kod nadležnih kolega. 1991. god. napravljen je pregled doppler-ultrazvukom. U nalazu je kolega napisao: "Napravljen je pregled donjih ekstremiteta zbog sumnje na kroničnu venoznu insuficijenciju. Pregled obiju strana doppler-ultrazvukom nije potvrdio CVI. Ne može se uočiti nikakav vanjski varikozitet, točke pritiska venskog toka kao i znakovi tromboze negativni."
Nakon uvođenja u učenje Brune Groninga nestali su i bolovi u leđima koji su je mučili već tri desetljeća. Ponovo je mogla spontano sjediti i satima na tvrdom stolcu. Sjedila je dnevno osam do deset sati na normalnom drvenom stolcu. Gospođa Mast ponovo može obavljati cjelokupne svoje obaveze kao domaćica i majka. Sedam mjeseci nakon uvođenja nestali su noćni grčevi u listovima koji su je mučili 25 godina. Nakon što je pola godine primala u sebe iscjeljujuću struju, zauvijek je nestala i upala kože koju je imala 21 godinu. Više joj nisu potrebne nikakve masti ni tinkture. Slično joj se dogodilo s depresijama:
"Otkad sam u zajednici Brune Groninga, nemam više depresija. Puna sam života. U obitelj je došla radost i jedna potpuno druga osviještenost međusobnih odnosa. Iznutra sam postala mirna i optimistična. Veselim se svakom danu mog novo poklonjenog života. Možemo iskusiti pomoć u svakom pogledu. O tome bih mogla svjedočiti svaki dan iznova. Ne mogu dovoljno reći hvala za ovaj moj novo poklonjeni život."
Kako je sve to moguće putem učenja jednog pokojnika? Sa sigurnošću se ne radi o uobrazilji. Bili su mi dostupni nalazi liječničkih pretraga. Izjave pod prisegom osoba iz okruženja Margarethe Mast svjedoče na vrlo impresivan način njezinu patnju od više desetljeća. Osobno sam sreo iscijeljenu, a i puno drugih koji su se putem učenja Brune Groninga iscijelili od oboljenja koja su trajala više desetljeća i mogao sam se osobno uvjeriti u njihovo dobro zdravstveno stanje.
Postoji li uistinu veza između današnjih događaja i čovjeka koji je na Traberhofu kod Rosenheima govorio pred 30 000 ljudi o Bogu kao najvećem liječniku?
Kada sam prije nekoliko godina po prvi puta čuo o Bruni Groningu, osobito sam
uočio slijedeće njegove riječi:
"Ne postoji neiscjeljivo, Bog je najveći liječnik."
U klinici sam doživljavao svakodnevno suprotno. Često sam vidio kako su pacijenti, iznutra slomljeni prognozom kao: "S time morate živjeti" ili "Dajem vam još pola godine", napuštali bolnicu i bez ikakve nade gledali u ostatak života. Kada bih upitao kolege kako dođu do toga da kažu takve prognoze, ukazivali bi na statistiku i njihovo osobno iskustvo i govorili bi da žele biti pošteni prema pacijentima i da im ni u kom slučaju ne žele buditi lažne nade. Može li se akceptirati takav stav? Može li statistika dati pouzdane izjave o pojedinačnim sudbinama? Može li se prihvatiti da liječnik, budući da ne želi buditi lažne nade, umjesto toga izazove lažnu beznadnost? Što je sada istina? Tko je u pravu? Liječnik koji iz svog iskustva pacijentu predaje "neiscjeljivo" u njegov život, ili ovaj nepoznati čovjek koji nema nikakvu akademsku naobrazbu i koji je samo završio pučku školu, a ipak se usuđuje javno tvrditi da ne postoji neiscjeljivo? Milijuni liječnika već stoljećima u svom poštenom zalaganju teže oslobađanju ljudi od kandži bolesti. U modernim državama jedva da postoji bojazan da se zbog novaca i zalaganja liječnika ne pomogne ljudima u tisućama bolnica. S druge strane se ne smije zanemariti da su mogućnosti tradicionalne školske medicine ograničene. Statistike su jasne. Unatoč ogromnim ulaganjima i dalje se može uočiti znatan porast učestalosti oboljenja. I nadalje žestoko predvode oboljenja srca i krvotoka, reuma, alergije, tumori i mnoge druge.
Liječnik dr. Scheiner iz Munchena o tome piše:
„Statistika po vrstama bolesti znanstvenog instituta "Općeg mjesnog zdravstvenog osiguranja" (AKO) u Bad Godesbergu iz 1968. godine pokazuje daje učestalost oboljenja i dalje u porastu. (...). Pri tome AKO-ova statistika po vrstama bolesti uspoređuje slučajeve bolnica iz 1980. s onima iz 1988. Može se konstatirati znatan porast u svim sektorima. Tako su psihijatrijska oboljenja porasla za oko 50%, bolesti živčanog sustava i osjetilnih organa za 70%, bolesti skeleta, mišićnog i vezivnog tkiva čak za 90%, tumori za 30%, bolesti krvotoka za 35%. Istovremeno još nikada u povijesti naše zemlje nije po glavi i godini zatraženo i izvršeno tako puno liječničkih usluga. Godišnje njemački liječnici prepišu 500 milijuna recepta - naslagani jedni na druge sazdali bi toranj koji bi 200 puta bio veći od kolnske katedrale!"
Medicina je u krizi. Uz sve neosporive uspjehe u savladavanju akutnih oboljenja ona najvećem dijelu bolesnika može pružiti ublaženje, ali više ne i iscjeljenje. S druge strane pred sobom imam tisuće izvještaja o pomoćima i iscjeljenjima iz prethodnih godina koja su se dogodila priklanjanjem učenju Brune Groninga. Otkud ova razlika? Nije li to možda stoga što je moderna medicina zaboravila Jednog koga je Bruno uvijek stavljao u središte svog djelovanja riječima: "Najveći liječnik svih ljudi jeste i ostaje naš Gospodin Bog,"
Da bi se nešto više doznalo o tim pitanjima, na slijedećim stranicama želim
pobliže opisati događaje oko Brune Groninga i njegov život.

Biografija - govor

Govor Brune Groninga 31. 08. 1949. g. na | Traberhofu u Rosenheimu



„Moji dragi sugrađani! Moje sestre i braćo!
Svi vi već godinama tražite pomoć. Svi vi već godinama-tražite svoje zdravlje koje ste već prije puno godina izgubili. Znam da su se tu i drugdje okupljali ljudi gdje god sam koračao i stajao, i svuda je bila ista slika. Svatko traži pomoć, svatko traži iscjeljenje. Ne želim time reći da su liječnici, koji su možda učinili sve da bi vam pomogli loši, jer nisu bili u stanju da vam tu pomoć i pruže. Ne. Liječnik je dao sve od sebe da vam pomogne. Liječnicima nije dano da svima pruže pomoć koja se očekuje. Ali jedno se mora reći. Jedini liječnik, liječnik svih ljudi jeste sam naš gospodin Bog.
Čovjek se već prije više tisućljeća udaljio od prirode, od vjere u našeg gospodina Boga. Svatko je vjerovao da se sam može probijati "Sada smo na ovoj zemlji i sredit ćemo se kako želimo, već ćemo si nekako znati pomoći", mislili su ljudi. Ali ja vas uvjeravam da nikome ne može biti pomognuto bez našeg gospodina Boga. Jedino On jeste i ostaje naš otac, sam On jeste i ostaje najveći liječnik svih ljudi! I onaj tko vjeruje da se može odvojiti od prirode, koju je tako lijepu stvorio gospodin Bog ovdje za nas, taj neka ide kamo hoće. Čovjek je mislio da se može razlikovati od drugih tako što će okrenuti leđa prirodi i početi se penjati po stepenicama kulture. Tu je pogreška, tu je ključ. To je ono što nedostaje ljudima: priroda. Vratimo se prirodi, vratimo se našem gospodinu Bogu, vratimo se vjerovanju u gospodina Boga, vratimo se vjerovanju u dobro u čovjeku!
Ja osobno ne pitam kojoj religiji i nacionalnosti pojedinac pripada. Najvažnije je da nosi gospodina Boga u srcu. Ali onaj tko je izgubio vjeru, a želi imati pomoć Božju, mora ponovo pronaći put do vjere u našeg gospodina Boga. Onaj tko je pronašao put i vjeruje i tko osjeća kao dužnost da točno slijedi tu vjeru, njemu je ta pomoć dana. Svakom čovjeku sam uvijek dao na znanje: Tko je našao put do mene neka ostavi kod kuće strah i prije svega novac (...). Molim vas da mi ne nabrajate vaše patnje pojedinačno (...). Jedno vam moram priznati, a to ćete mi i vi potvrditi: Prije su neke bolnice bile potpuno zauzete. Danas se više ne može govoriti i o bolnicama i o stambenim zgradama, postoje još samo bolnice. Jer u svakoj stambenoj zgradi, gdje ljudi misle da se mogu osjećati dobro, postoje bolesnici. Tome mora jednom doći kraj i stoga smo na najboljem putu da si pomognemo. Moram vas upoznati s time da su se mnogi liječnici izjasnili spremnima da sudjeluju u tom velikom božanskom djelu. Pozdravio bih gestu da se u potpunosti stavite na raspolaganje za pomaganje i iscjeljivanje ljudi. Tada bi napokon došao kraj bijedi ne samo jednog naroda, već svih naroda i svih ljudi. Rječica egoizam je svima vama dobro poznata. Čovjek bi trebao biti samo jednom u životu egoist, i to primajući u sebe ponovo izgubljeno dobro - zdravlje (...).
Čovjek se ne treba tako čvrsto držati za svoju bolest, ne tako jako misliti na nju, već otpustiti. Treba se pitati: Što se događa u mom tijelu (...)?

Ukoliko se sve ovo vaš tiče, ja tu ništa ne mogu napraviti sve dok imate ovlaštenje da primate Božju pomoć i to se tako treba i događati u božje ime".

Biografija - predgovor

Predgovor


Sve je veći broj ljudi koji ne mogu naći iscjeljenje putem konvencionalne medicine i tragaju za novim putovima kojima bi ponovno zadobili svoje zdravlje. Tu se ne radi samo o sve većem interesu za prirodnu medicinu. I iscjeljivanje duhovnim putem zadobiva sve veću pažnju, a što je u javnoj diskusiji dugo godina bilo tabu tema. S druge strane se međutim u medijima susreću također stalni negativni prikazi te tematike u kojima se većinom bez razlika, na osnovu pojedinačnih slučajeva, stavlja u pitanje sam fenomen duhovnog iscjeljivanja. Zbog mnoštva mišljenja, kojima većinom nedostaje osnovno poznavanje te oblasti i koja se često iznose u polemičkom obliku, neizbježno je potreban stručan prikaz. Upravo ta sve veća kriza modernog sistema zdravstva, čiji su troškovi posljednjih desetljeća naprosto eksplodirati, uz istovremeno rapidan porast broja bolesnih, ne ostavlja prostor za jednu svjetonazornu polemiku, već zahtijevaju odlučno djelovanje odgovorno svjesnih krugova u interesu bolesnika. Prema načelu „tko liječi - u pravu je" već je krajem pedesetih godina 200 bolnica „Nacionalne zdravstvene službe" otvorilo u Velikoj Britaniji svoja vrata iscjeljivanju duhovnim putem. Danas postoji već oko 1800 bolnica koje dozvoljavaju rad duhovnih iscjelitelja. Britanska liječnička komora je već prije nekoliko desetljeća priznala u jednom komentaru da je „duhovnim putem došlo do ozdravljivanja koja se ne mogu objasniti medicinskom znanošću". Suprotno situaciji u Velikoj Britaniji Njemačka se u pogledu prihvaćanja iscjeljivanja duhovnim putem doima u krugovima vlade i službene znanosti još uvijek poput zemlje u razvoju. Pojam duhovnog iscjeljivanja ne pojavljuje se u njemačkom zakonodavstvu. Duhovni iscjelitelj kao takav nije pravno priznat. Čak je i suradnja između liječnika i prirodnih i duhovnih iscjelitelja u SR Njemačkoj zabranjena zakonskim odredbama o zanimanju i radu. Za mnoge predstavnike medicinskog establishmenta djelovanje nevidljive duhovne snage na ljudski organizam ne može se postići gledano sa stanovišta razuma, za njih je teško pogledati izvan okvira tog suženog horizonta službene znanosti. Ako se još i u 90-im godinama, osobito u Njemačkoj, moramo boriti protiv velikih otpora, predrasuda i krivih informacija glede iscjeljivanja duhovnim putem, možemo si živo predočiti s kojim velikim problemima se morao suočiti i pobijediti ih B. Groning čijim djelovanjem su se u Njemačkoj 50-ih godina događala zapanjujuća iscjeljenja.
Neznanje, zavist, svjetonazorne predrasude i zastrašujuća površnost u provjerama obilježile su u medijima sliku tog čovjeka, koja je u strahovitom proturječju sa zabilježenim izjavama većeg broja svjedoka tog vremena, stručnim procjenama (vidi poglav. 2) i izvješćima o iscjeljenjima koja su mi bila dostupna za ovu knjigu. Uz to je često bio moguć i osobni razgovor sa svjedocima tog vremena.
Tijekom mojih istraživanja nisam naišao samo na duboko razumijevanje za bit duhovnog iscjeljivanja, također su mi postajali sve jasniji i drugi skriveni razlozi za sve te dijelom masivne otpore od strane etabliranih institucija društva spram tog prastarog i primarnog oblika iscjeljivanja. Shvatio sam zašto je čovjek poput Brune Groninga, koji je radikalno zastupao potisnuto znanje o snazi duha i koji je besplatno iscijelio tisuće ljudi koje je stari sistem proglasio neizlječivima, morao postati opasnost za snage u društvu koje su svoju moć zasnivale na neznanju i patnji stanovništva. U tom se kontekstu medicinska znanost (sudbonosan splet farmaceutske industrije, medicine i državnih institucija) ali i velike crkve smatraju odgovornima za bezbrojnu patnju naših dana koristeći često nejasne informacije.

Povod za ovu knjigu bila je konačno i činjenica da se nisu događala iscjeljenja samo za života Brune Groninga, već i nakon toga. Samim se prenošenjem njegovog učenja i dan danas događaju u sve većoj mjeri iscjeljenja čak i teških organskih oboljenja. Pored izvješća o iscjeljenjima iz vremena Brune Groninga mogao sam dobiti uvid u preko tisuću izvješća o iscjeljenjima i pomoći danas. Kod nekih zapanjujućih iscjeljenja bile su priložene liječničke potvrde. U jednom uistinu "strašnom vremenu" (heillose Zeit) učenje B. Groninga ( a u to sam se kao liječnik mogao i uvjeriti ) otvara put ka iscjeljivanju koje ranije ne bih smatrao mogućim. I sami oni na koje je konvencionalna medicina stavila žig "neizlječiv", mogu na ovom putu dobiti pristup iscjeljujućoj snazi (Heilkraft) koja ne poznaje "neizlječivo". Zbog moje liječničke odgovornosti prema tim ljudima napisao sam ovu knjigu. Također pozivam i moje kolege da postanu svjesni svoje odgovornosti prema pacijentima i da se uistinu dalje obrazuju. Pozivam na oslobađanje od dogmatske suženosti školske medicine koja je jednostrano orijentirana na tijelo. Pozivam na otvaranje iscjeljivanju duhovnim putem. Samo onda kada nauče raditi ne više protiv već zajedno s najvećim liječnikom svih ljudi, kako je Bruno Groning nazivao gospodina Boga, liječnici će moći izaći na pozornicu i postati istinskim liječnicima. Uspjesi svih tih liječnika, koji su-se odvažili na taj korak, govore jezikom koji nije nerazumljiv.
Matthias Kamp




„Mislim da iscjeljivanje nematerijalnim putem, iscjeljivanje duhovnim metodama ima budućnost neslućenih mogućnosti. Mislim da će se to područje izdići iznad onoga što danas s pravom ili ne označavamo „funkcionalnim" i da će također obuhvatiti sve organsko. Pred sobom vidim svjetlucanje zore jednog novog doba u kojem će izvjesni kirurški zahvati (npr. Na unutarnjim izraslinama) predstavljati puko krpanje, uz užasavanje da je nekada uopće postojalo tako ograničeno znanje o iscjeljujućim metodama. Jedva da će tada još biti mjesta za stare lijekove. Strano mi je bilo kakvo degradiranje moderne medicine i kirurgije. Naprotiv divim se obadvjema. Ali dopušteno mi je da se sretnem s nevjerojatnim energijama, koje se nalaze u samoj ličnosti, a i s onima koje izviru izvan nje, a koje uz izvjesne uvjete mogu kroz nju prostrujati, a ne mogu ih drugačije nazvati nego božanskima. To su snage koje mogu iscijeliti ne samo funkcionalne poremećaje, već i one koje su organski uvjetovane i koje se ispostave kao puke popratne pojave duševno-duhovnih pojava.
prof. dr. Carl Gustav Jung

	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Travanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (14)