Bruno Groening

petak, 03.04.2009.

Predavanje Brune Groeninga 1957. godine u Plochingenu

Dragi prijatelji, sad nakon što ste budno pratili pjesme o Isusu koje ste upravo čuli, točno čete znati o čemu se radi. Radi se naprosto o vama samima. Radi se o svakom pojedincu, o istinskoj pravoj vjeri. O vjeri u Boga, a ona započinje tek kad čovjek postane svjestan samog sebe tako da zna što je potrebno njemu samome i njegovu tijelu. Znam da većina ljudi, da, moram reći, gotovo svi ljudi više ne znaju prave stvari o samome sebi. Ali dragi prijatelji, slijedimo li pomno ovo učenje, tj. Kristov nauk, tada će svaki od nas požnjeti uspjeh.

Naravno da su ljudi tijekom prošlih stoljeća potpali pod sasvim drugo čisto ljudsko zemaljsko učenje. Danas čovjek više ne zna mnogo o sebi; prirodno, božansko gurnuo je u stranu, digao je ruke od samoga sebe. Nije smatrao potrebnim da posveti pažnju svome tijelu. Činio je samo ono što je smatrao ispravnim, onako kako je to shvaćao.

Dragi prijatelji, predstavit ću vam se ukratko preko mikrofona – ne bi vas htio uvoditi ni u kakvu drugu vjeru. Kažem vam sasvim jasno: ne znam mnogo, ne znam ništa drugo nego samo ono što ljudi današnjice više ne znaju, što ne mogu znati, kako sam upravo rekao jer su se prepustili ljudskom, a čovjek danas uzima sve previše ljudski a ne božanski. Stoga dragi prijatelji, žalosno je to po svakog pojedinca. On ne nalazi više put, koji mu je pokazao Krist. Ne zna više što je istinito. On, čovjek postao je sve površniji, odao se praktički svakom velikom grijehu, a da to i ne zna, a da to uopće ne opaža, bez ikakve grižnje savjesti, tj. jedva da ju i osjeća.

Ono što osjeća jest nesklad, ne samo da se nalazi oko njega već i u njemu, te svatko pa i vi dragi prijatelji, sam će si postaviti pitanje ''kako je sve to moguće?''. Kako je uopće došlo do toga da je zlo zahvatilo vaše tijelo i više se ne osjećate dobro; sami ste opazili da vas tijelo više ne sluša, da mu više ne možete zapovijedati, jer je u izvjesnom smislu stupilo u štrajk. Tu i tamo trza vas, tu i tamo organi više ne rade skladno, tj. onako kako bi trebalo da biste ispunjavali svoje zadatke. Organizam je jedan cjeloviti sustav iz kojeg mi, tj. svaki čovjek koji želi izvući pouku, a to je da nam je Bog svoje djelo pridodao u obliku tijela, putem kojeg nam je moguće spoznati njegovu veličinu i moć!

Međutim znam, da mnogi, pa i vi dragi prijatelji, niste opazili ni ono najmanje. Imate sasvim drugačiji stav o životu. Živite onako kao su vam to uzorno prenijeli vaši preci i po njihovim uputama. Ljudi se orijentiraju manje više po zemaljskom zakonu i čine sve da bi ga slijedili. No, u razmatranju ne želim ići predaleko jer me nećete razumjeti.

Ograničavam se na jedno, uvijek na ono isto da čovjek konačno postane svjestan samog sebe i da zna kako je on Božje stvorenje, Božje biće i da je Bog taj koji mu je tijelo posudio za život na zemlji! To znači da nas je Bog ovamo poslao i da nam Bog ne želi od svoje raskoši i divote reći i pokazati tek nešto već baš to!
Međutim, vezani smo za zemlju ovim našim tijelom i budući da nam je prva dužnost, zadatak svakog pojedinca da posveti pažnju ovom svom jedinom tijelu i da mu pruži ono što je i Bog namijenio. No kad prijeđem na određene poredbe, dragi moji prijatelji, tada ćete me bolje razumjeti. Moram to činiti već samo stoga da vam omogućim stvarno razumijevanje, kako biste me sami razumjeli i sami došli do vlastitih spoznaja.

Međutim, to će biti moguće tek kad sami obratite pozornost na svoje tijelo. Kad zlo zahvati neki dio vašeg tijela, pa vi sami kažete: '' to nije u redu''. trebat će vam jedna riječ: ''on je bolestan'' ili: tu i tamo je bolest''. Čak tvrdite da je to vaša bolest! Da prijatelji, gledajući s vaše strane, možda je to točno, ali gledajući s istinske božanske strane, to je posve krivo. Jer zlo je oko nas, a čovjek ga veoma lako može primiti u sebe samo ako se jedan jedini put zaboravi, slušajući i dalje druge ljude, s iskustvom ili bez njega, jer tako je to u životu među ljudima, većina ljudi može vam prenijeti samo svoje mišljenje, ali ne i uvjerenje.

Nadalje, ustanovit ćete i da ljudi stalno iznova govore: ''da, pokušao sam sve moguće''! čovjek je pokušao osloboditi svojeg bližnjega od zla. Vi dragi prijatelji poduzet čete također sve moguće da se oslobodite od zla, a kad si sami postavite pitanje: da, što vam je to donijelo? Ne biste li radije posegnuli za onim čemu pripadate i što vam pripada tako da u vašem tijelu zavlada red?

Ne biste li trebali odmah postupiti ispravno, umjesto da isprva samo pokušavate? Hoćete li živjeti prema mišljenjima vaših bližnjih i biti stalno izloženi iskušenjima? Jer vi, odnosno svaki čovjek sam po sebi jest zlo time što se miri sa zlom umjesto da ga se oslobodi, umjesto da se s njim uhvati u koštac, međutim samo se pokušava osloboditi tog zla, ali nikad ne pomišlja na to da mu je dužnost i obveza osloboditi se tog zla.

Nikad nije prešao na to, ostao je na putu iskušenja. Činjenica je sasvim jasna, jer čete i sami reći, da su vam svi ti mnogobrojni pokušaji samo naškodili budući da zlo nije nestalo iz vašeg tijela već ga je sve više zahvaćalo sve ga više ponižavajući, pa to isto tijelo danas ne možete sasvim koristiti.

Znam da će mnogi od vas reći: ''da, vjerujem i molim, idem i u crkvu''. Jednostavno rečeno: ''pa vjernik sam''! Također će reći: ''ja sam kršćanin''. Da, dragi prijatelji, da biste bili pravi kršćani potrebno je mnogo više od toga! To znači prvo; slijediti savjet našeg Spasitelja i činiti ono što moramo činiti, ići putem i vjerovati da ćemo postići svoj cilj. Nećemo se samo tješiti s riječima govoreći: vjernici smo, vi ste vjernik, vi ste kršćani. Ne prijatelji, treba manje govoriti, a više činiti. To znači da trebate prijeći na djela, te uistinu uvažavati Dobro, jer će Dobro biti prihvaćeno!

Možda nećete vjerovati, da će se Dobro, čisto božansko useliti u vaše tijelo jer se još uvijek bavite sa zlom, sa svim onim što nikad nije red već nered. No to ste već do sada utvrdili i opazili. Baš smo se stoga dragi prijatelji danas okupili da bismo konačno čuli istinu. Ići ću i dalje! Ne samo da ćete čuti istinu već ćete ju i osjetiti na vlastitom tijelu.

Međutim, sve se to događa tek onda kad poklonite stvarnu pozornost svom tijelu, kad slijedite ono što trebate slijediti i kad uistinu vjerujete da će do reda doći i u vašem tijelu. Kažem vam još jednom, to se neće dogoditi ranije nego onda kad se riješite zla, tako da od sada na dalje nemate više ništa zajedničko sa zlom. Naprosto se nemojte više miriti sa zlom, s ovim neredom te da idite putem kojeg je Bog propisao svakom čovjeku, svakom živom biću.

Postupa li tako, čovjek uskoro opaža da će se on koji se već nalazi na putu osjeća sve bolje i bolje, slobodnije, pa će postati uistinu osoba koja se raduje životu. No ovdje dragi prijatelji, namjeravate li uistinu ići ovim putem, ne smijete se više miriti sa zlom i živjeti dalje s njim, ili se premišljati te stalno sumnjati u dobro, jer je to veoma lako moguće, kao što je i kod vas bilo moguće da su vas okruživali vaši bližnji a čine to i danas, koji ne nose dobro u sebi, i koji ne vjeruju u dobro, u božansko. Jer sami kažete: '' ono što ne poznajem, u to ne vjerujem, ono što ne vidim, što ne osjećam, to za mene ne postoji''. Dakle čovjek je nevjernik već time što vam stalno govori: ''pokušaj ovo, pokušaj ono! Ili jesi li već pokušao ovo ili ono? Moraš pokušati''!

Gledajte, i ovdje stalno iznova navaljuju na vas – vaši bližnji, pripadnici vaše najuže obitelji, otac, majka, brat, sestra, tetka, ujak, što ja znam tko sve ne. Ili neki dobar prijatelj, dobar susjed, ili neki umišljeni glupan, koji vjeruje da već puno zna time što samo eksperimentira u svom životu i stalno nešto pokušava.

Međutim, nije sve isto, tj. nismo svi isti i svakog ne okružuje jednako dobra ili zla, nekog više, a nekog manje. No ostavimo sada svoju okolinu malo po strani i razmislimo o svom boravku ovdje na zemlji, o našem tijelu, o nama samima, pa ćete dragi prijatelji uskoro doći do samospoznaje.

Jer morate si nešto obećati i održati to obećanje! Kad jednom date obećanje morate držati svoju riječ da si sami možete reći: ''da, hoću! Najprije ću se odvojiti od zla, neću imati ništa zajedničko sa zlom! Spojit ću se sada s dobrim, s istinskim božanskim tako da budem u izravnoj vezi s Bogom!''

Znam da čovjek o sebi ništa ne zna. Danas već govorimo o tijelu, duhu i duši, a ipak stalno ima ljudi koji više-manje ne vjeruju u dušu, premda s druge strane govore: to je duševna bolest. Da, a gdje to treba raščistiti, dragi prijatelji? To bi vam trebalo biti jednako poznato kao i meni. Međutim baš vam zato ne može biti poznato jer se niste sa svim tim pomirili, jer niste učinili ono što trebate, tj. ne smijete više obraćati pozornost na ono izvan vas, već na svoju nutrinu u kojoj morate sami tražiti istinu. Uz osjećaj da opažate i sami ćete reći: ''taj mi je osjećaj stran, veoma je čudan.'' No ubrzo nakon toga iznova ćete se prebaciti nazad na zlo. Pa istražujete je li vas trza tu i tamo, možete li ovo ili ono. Da dragi prijatelji, imam dokaze, da se odmah namještate na neki zahtjev – ne, prijatelji to je previše!
Ne smije to ići tako daleko! Trebate se namještati samo na to da ovdje primate istinsko božansko poslanje, bolje rečeno da to postignete. Kako ćete to postići, utvrdite sami. No stalno moram govoriti da ćete uspjeti tek kad svom tijelu poklonite istinsku pažnju, kad obratite pozornost na ono što se u njemu zbiva, ne oko njega već samo u njemu, u vašem vlastitom tijelu. Ako vas okolina odvraća od toga i ometa vas, samo zatvorite oči i ne zahtijevajte da primjećujete sad ovaj ili onaj osjećaj. Ne prijatelji, ne ide to tako! Nego kad poklonite pažnju svom tijelu, nemojte opažati bilo što, već ono što se očituje na vašem tijelu, ono što osjećate. Konačno, morate spoznati da je to istina, koju treba uvažiti, ono za što sam već rekao da ćete pomisliti: ''neki čudan osjećaj!''

Da, čudno je da ćete od sada postupati drugačije nego do sada. Da, dragi prijatelji, moguće je samo tako, a ne drugačije! – mogao bih vam danas nabrojiti pojedine slučajeve, o svakom pojedinom palom čovjeku, koji je najprije izgubio dobro oko sebe, pa u samom sebi – i kako je iznova došao do tog dobra.
To je čovjek koji je preko zla na svom vlastitom tijelu opazio da to nije ništa dobro, da mu je to pridodano samo kao zlo, spoznavši da će ga zlo dovesti samo k zlu, a ne k Bogu.

Ovdje dragi prijatelji, uvijek je u svim slučajevima isto, kad kažem stotine, tada mislim na tisuće ljudi od kojih su njihovi bližnji digli ruke i rekli: ''sve smo moguće pokušali, da ih oslobodimo od zla, ali nismo uspjeli.''
To znači, da i jedni i drugi govore istinu, jer su vama i drugima dali na znanje: ''tu ne možemo pomoći.''
Gledajte prijatelji, ovdje već počinje istina! Čovjek je pokušao sve moguće, ne samo vi, nego i čovjek u vašem okruženju, kome ste vjerovali da vam može pomoći. No tek ste kasnije to uvidjeli, premda znatno kasnije.

Međutim, zadržimo se na ovome, kažem još jednom, kad ste saznali istinu i čuli od vašeg bližnjeg: ''pa, tu ne mogu ništa učiniti, sve sam pokušao i to je naprosto tako'', da, kao što ljudi znaju reći, - ''to je neizlječivo, protiv toga nema nikakvog lijeka, ništa ne možemo učiniti.'' Vjerujem, da i vi djelomično tako razmišljate! Ali dragi prijatelji, ovdje počinje istina, ovdje dolazite do samospoznaje, tj. doživljavanja iscjeljenja na vlastitom organizmu. Točno ste znali: ''moji najbliži digli su ruke od mene, pripadnici moje obitelji i svi oni koji su se brinuli o meni, i koji su pokušali sve moguće, te sami kažu: ne možemo.'' Kao što majka kaže: ''sve sam pokušala sa svojim djetetom'', kao što suprug kaže: ''sve sam pokušao da pomognem svojoj ženi.'' Ali bio je to samo pokušaj! Tako to kaže i brat za sestru i obrnuto, i tako to ide dalje. Da dragi prijatelji, tu jedan drugome nije mogao pomoći, jer nije znao za savjet i stoga nije mogao prijeći na djelo, nije zna što bi učinio, pa nije mogao išta učiniti.

Gledajte prijatelji, baš kad čovjek skupi ova iskustva i spozna o čemu se radi, tj. kad osvijesti sebe, tada će pronaći put nazad k onome čemu pripada. Lako je reći – ali teško je učiniti! Gledano s vašeg stajališta, htjeti će znati da pripada Bogu da sad stvarno misli o Bogu, koji ga je stvorio i koji mu je sve dao, koji mu je toliko dobro dodijelio da primi u sebe. Čini li tako, biti će dobro, ali ako samo pokuša, onda će mu svaki pokušaj okrenuti na zlo. ''Svaki je pokušaj propao'', reći će kasnije. Ali mora li uistinu pokušavati? Nije li to iskušavanje Boga? Je li vam to sve jasno? Kažem: da. Pa ipak, uskoro ćete reći, da sve ono što ste dosad činili bijaše samo iskušavanje Boga! Ne, prijatelji, tako to dalje ne ide!

Vraćam se na jedno: ljudi koji sami dožive iscjeljenje, uvijek su točno znali što hoće, pa su tako iznova našli put k Bogu, jer su stvarno vjerovali imajući samo jednu želju na srcu da oslobode tijelo od zla! Ali dok god se on kreće onuda gdje se zlo već udomaćilo, nikad ga se neće osloboditi!

To je isto kao kad vam kažem: čovjek je pao u jamu, izvlači ga se i stavlja ga se pored jarka, ali on nema ni snage niti oslonca da se pridrži, da stoji nego iznova pada. Svi koji su odrasli u toj jami, zamazani su, zaprljani. Budući da živite među njima i vi ćete se zaprljati, pa nećete nikada biti ni slobodni ni čisti! Da, kao što kažem, dragi prijatelji, to je istina!

Danas vam neću iznijeti previše usporedbi jer bi to bilo previše, već i zbog toga što vi nećete moći odmah razumjeti mnogo toga i dobro određeno za svako živo biće. Stoga vam zdušno savjetujem, učinite isto ono što su učinili i mnogi drugi, pa radite sada na samospoznaji da biste sada znali o čemu se radi! To je dobro! Dakle, oslobodite se od onog što ste u tijelu osjetili kao zlo, da nemate više ništa zajedničko s tim zlom, i da se stvarno spojite s Onim Kojemu, pripada svaki pojedinac!

Znam da su mnogi govorili, kako je nužno da se ovdje pojavi Groening. Ne dragi prijatelji! Nužno je samo to da sami dođete do samospoznaje! Osoba s tijelom Groeninga, ništa vam ne kaže – no Bog nam kaže sve! A sada, kad uvažavamo dobro, božansko, ponajprije vi – ja to već činim -, tada ćete i vi reći: ''da, sada je drugačije, to je sasvim drugačiji osjećaj, - neobičan!'' kažem još jednom – veoma neobičan osjećaj!

Da, kad biste već sada samo vjerovali, ali uistinu vjerovali i stvarno zadržali vezu s Bogom, da uistinu slušate boga! – To su Kristove riječi, da treba slušati Boga, a možemo ga slušati tek kad kročimo njegovim putem, djelujući, a ne samo govoreći: ''hoću'', ili se tješiti govoreći: ''učinit ću to''. Ne, treba se samo odvratiti od zlog puta! Pozivam vas sve dragi prijatelji, na veliki preobrat! Put kojim ste dosad išli bio je pogrešan! Ne trebam to toliko naglašavati, jer to i sami znate. Put kojim ste kročili bio je krivi – loš put! Na tom putu ne samo da vas je zlo okruživalo nego ste ga morali i primati u sebe, pa ste opazili nered u svom tijelu. Nered jest i ostaje zlo! Red je dragi prijatelji, dobro, red je Bog sam!

Znam da ima ljudi koji će reći: Bog pripada nama! Ne, prijatelji, mi, svako živo biće pripada Bogu, a Bog ima jedan tj. svoj zakon. Tko ga ne poznaje, ne uvažava, ne slijedi ga, ne može ni imati uspjeha. Svaki čovjek sam od sebe treba činiti dobro, ono što je ispravno, nikad loše! Ukratko: tko želi biti čist, neka onda ne ide u prljavštinu, u blato, neka ne prekapa po prljavštini i ne kopa po blatu, jer će se zamazati. A kad sve to čini i očisti se, da bi ostao čist, znači čist iznutra, tada neće ići na smetlište, nego će se okrenuti i reći: ''to je prljavština, to je blato, neću tamo ići, želim ići dobrim, čvrstim putem kojeg mi je Bog odredio, jer je On svakom živom biću stvorio put, k njemu, k Bogu.'' Dakle moramo ići tim putem!

Svatko tko ide tim putem zaštićen je, dobiva pomoć, odnosno dobiva uistinu pravu božansku snagu, koja ne razgrađuje već izgrađuje. Osjeća se jačim, osjeća da mu kroz tijelo protječe struja, osjeća se na tom putu veoma dobro, tj. pun zadovoljstva! A to zadovoljstvo jest Bog! Bog želi da osjećamo zadovoljstvo. Daje nam svo dobro, samo moramo sve što nam šalje primati u sebe! Dakle, činite to! Dragi prijatelji, sad stvarno morate prijeći na djela i pokloniti pozornost svom tijelu, te stvarno se odvojiti od sveg zla dosad primijećenog, znajući da će vas zlo poniziti. To sam već rekao i iznova kažem tako da znate, o čemu se radi, što je bitno, jer trebate znati: radi se uistinu o božjem poretku!

Dakle poklonite sada pozornost svom tijelu, nemojte primati nikakve misli izvana, već slijedite osjećaj koji djeluje u vašem tijelu. Nemojte sada razmišljati o kući, ni o svom poslu, obvezama, radu bližnjima, ne, nego samo o sebi. Te sad kada poklonite pozornost svome tijelu, dobit ćete toliko spoznaje da ćete i sami reći: ''da, ono što nam je upravo rekao, to je točno, to i ja uviđam, to je nešto novo za mene! Ali pridržavat ću se toga i dalje, jer želim dobro!''

Međutim prijatelji, ima tu mnogo više toga. Zlo koje vas okružuje, neće popustiti; baš sada kad ste se uistinu okrenuli k Bogu i kad ste voljni da kročite putem k Bogu, zlo će učiniti sve da zadrži svoj utjecaj na vas, tako da primate zle misli ili da slušate loše o jednom ili drugom vašem bližnjem, zapadajući stalno iznova u stare navike i govoreći: ''da, teško je to za povjerovati, da, ne mogu to vjerovati, to dobro ne može dugo i ostati, sigurno će se pogoršati!'' Jer skupili ste iskustva. Međutim, dosad ste uistinu i bili na zlu putu. Stoga sam vas pozvao da se obratite i krenete pravim putem, onako kako je to Bog odredio. Taj put ne vodi nizbrdo već uzbrdo!

Dakle prijatelji, odvojite se sada uistinu od sveg zla i obratite pažnju svom tijelu. Primajte u sebe samo ono što vas vodi k dobru. Uvažavajte dobro, jer ono postaje ostvarivo tek kad sami sebe više ne budete smatrali nedostojnim već dostojnim te kad uistinu budete voljni primati dobro i kad budete držali svoju riječ, svoja obećanja i sami sebi rekli: ''neću imati posla ni sa kakvim zlom!''

Dakle ne možemo s time trgovati, ne mogu dalje ništa drugo reći, nego samo istinu. Pa mi prema tome nemojte reći: ''dobro da Groening nije osobno prisutan, inače bih mu rekao: ''da, Groeningu, ja ipak moram misliti na to jer me to boli, trza me i ne mogu pokretati svoje udove, ne osjećam život u njima i – hoće li se to obistiniti? Smijem li vjerovati?'' i sve to.

Ne prijatelji, trebali biste svakako znati kako sam svakome zabranio da mi govori o zlu! Često su ljudi na mene navaljivali vjerujući da mi moraju pričati o svojoj patnji tj. nabrajati bolesti. Moraju o tome govoriti i od mene zahtijevati da se bavim njihovim bolestima. Ne prijatelji, krivo, sasvim krivo! to je moć navike, jer u njoj ste dosad živjeli. Tako ste navikli govoriti o zlu i još ga obrađivati. Ali trebate točno znati da ne želim ništa čuti o zlu, jer nemam ništa zajedničko s tim. Dakle ovdje vam je moralo mnogo toga upasti u oči, time što sami kažete: ''da, on ne želi ništa znati o bolesti, o zlu, kako ju zove, ne smijemo mu ništa reći!'' Stajali ste i pred velikim pitanjem: ''kako je moguće da me onda oslobodi bolesti?'' Ne želim uopće izgovoriti riječ bolest, ali vi o njoj često govorite, pa i danas! Pustite to prijatelji! To je zlo, a ne spas. Nikad vas zlo neće spasiti, već će vas samo uvaliti u nevolju, koja će vas poniziti!

Dakle kako se razlikujem od ljudi: time što ne želim imati ništa sa zlom i što ne liječim zlo. Jamačno ćete reći: ''pa zašto on stalno govori o zlu?'' Da, mislite na bolest i opisujete zlo kao bolest. Tako je. Prijatelji, nemam ništa zajedničko sa zlom i ne želim imati! Molim vas da se i vi sada odvojite od zla i ne bavite se njime.

Vjerujem prijatelji da sam vam puno rekao i vračam se na ono što ste slušali na početku (pjesme o Isusu). U njima su točno opisani život i htijenje Krista, samo ih prihvatite! Pa kad danas, sutra ili nekog idućeg dana potražite crkvu, božji dom, onda ćete i sami znati kako da dođete u vezu s Bogom, time što ćete svoje želje iznijeti Bogu, tako prirodno kao što se one nalaze u vašem srcu te ćete vjerovati da će vam Bog ispuniti tu želju.
No preduvjete svatko mora osigurati sam. Treba sam napraviti prvi korak, sam se mora opredijeliti za to kome pripada! To znači, da mora sam doći do samospoznaje; tek tada će to prijatelji biti moguće! Vjerojatno ćete reći: ''da, uistinu osjećam ono kako je Groening upravo rekao.'' Sad dolazi ono drugo: ''hoće li tako i ostati?'' pa dalje: ''hoću li uistinu ozdraviti, mogu li uistinu u to vjerovati?'' da, prijatelju, možeš! To međutim moraš i htjeti, tj. primijeniti u djelo, a ne samo ovog časa pokloniti pažnju svome tijelu, već uvijek, uvijek!

Energetska potrošnja veoma je velika. Za primanje samo jedne misli, čovjeku treba snage, energije. Stoga se uvijek mora pobrinuti za svakodnevno primanje nove energije. Bilo bi to isto kao kad bi kisik dopremio svom tijelu samo jednom. Reći ćete da ste ga jednom potpuno, duboko udahnuli i potrošen zrak izdahnuli, jer inače ne biste mogli postojati. Međutim to činite veoma često, uvijek, ali automatski, tj. odvija se samo od sebe. Čim tijelo zatreba nov kisik duboko udahnete, pa izdahnete, tada se osjećate veoma dobro i tijelo može opstati. Tada možete o njemu odlučivati, pokretati ga i nositi najteže terete. Ali kako možemo primati kisik u svoje tijelo? Samo ako raspolažemo izvjesnim energijama, kad nas organ sluša, da kroz organ tj. kroz tijelo primimo zrak, kisik.

No kako je s primanjem misli? Kad izgovarate te misli, jao si ga onome sa zlim mislima! Tada je on, čovjek morao govoriti ružno! Jao si ga onome tko u sebe prima zlo , taj ga i čini! Kad čuje nešto loše, tada to prenosi dalje i postaje loš! Kako bi bilo prijatelju, kad bi bilo obrnuto? Vjerujem da ste sada došli do spoznaje tj. činite suprotno od onoga što ste dosad činili, tako što više nećete slušati zlo već dobro, tj. slušati Boga!

Važno je da svakog dana kako sam ranije rekao – moram to često ponavljati -, poklanjate pozornost svome tijelu -, i da znate kako je ono vrijedno te pozornosti jer vam treba. Znate da svakodnevno trošite mnogo snage, energije, stoga što primate, slušate i gledate nepotrebne stvari, ili ste ih udisali, kušali ili osjećali, to je isto. Dakle, ne pregovarati nego djelovati; to je ispravno, dragi prijatelji! Svakodnevno mislite na svoje tijelo! Svakodnevno uzimajte novu, tj. dobru snagu, a to se događa onda kad se zatvorite prema okolini.

Sad kada ste se osvijestili, zatvorite se automatski od okoline. Mislite na sebe, na svoje tijelo, na dobrobit svojeg tijela, dajte mu hranu, neka u njega uđe potrebna snaga i činite to svakodnevno! A onda ćete nakon što uzmete dovoljno snage reći: ''osjećam se dobro, slobodno!'' Da, da biste otklonili zlo prijatelji, potrebno vam je mnogo, mnogo dobre snage! Naročito mnogo dobre snage onda kad se zlo ugnijezdi u vašem tijelu pa dosad niste mogli povjerovati da će nestati; u tom slučaju morate primiti dovoljno dobre snage i više od toga, kako biste raspolagali sa zalihama i da možete reći: ''da, uskoro sam uspio.''

Dakle ne radi se o Groeningu, već o vama samima, o svakom pojedincu! Znam, da su ljudi živjeli u uvjerenju da mole li se Bogu On ih mora uslišati i dati im ono što žele, kako oni žele, kako oni jednom riječju zahtijevaju! Prijatelji, to je krivo, svatko može izmoliti dobro, božansko! A to će biti moguće samo onda kad se čovjek namjesti uistinu na pravo božje odašiljanje i uključi se nanj. Dakle, možemo, tj. svatko od nas može primati odašiljanje Boga! A ima li dovoljno snage, dovoljno energije može steći uvjerenje da u njemu i oko njega ne vlada više nered, jer sada živi u istinsko božanskom poretku! Pa tada može poučiti i svog bližnjeg prenoseći mu čistu istinu kako ju je osjetio na svom vlastitom tijelu i kako je oslobođen zla.
Pa će vaš bližnji ćuti ono početi će vjerovati, jer osjeća da mu govorite istinu, vidjevši kako je jednom vaše tijelo bilo poniženo, a danas ste afirmativan čovjek koji se raduje životu. Bližnji će vam na to reći: ''da, dragi moj prijatelju i ja to želim, te vjerujem da si mi upravo rekao istinu!'' Da, prijatelji, to je istina: tražite istinu ne oko sebe već na sebi, u sebi, tu ona počinje! Tako je dragi prijatelji bilo i s mnogim vašim bližnjima. Neka bog daruje, a Bog i daje, te ono što nam daje trebamo primiti u sebe!
Ne budete li u stanju već danas u to vjerovati, vjerovat ću ja za vas sve dok uistinu ne povjerujete. Ne budete li u stanju već danas moliti, izricati molitve, činiti ću to za vas! Oslobodite se onoga što osjećate kao patnju.

Pomažem, a ova pomoć vas vodi k spasu, vodi vas k putu, kojim nas je vodio Krist, naš Spasitelj, a to je posvećenje! Želim vam svima mnogo sreće i obilja božje milosti! Neka vas Bog blagoslovi!

utorak, 30.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - jedno svjedočanstvo o tome na kakvom je glasu bio Bruno Groning

Na kraju bih želio još prenijeti dokument o glasu koji je krasio Brunu Groninga, a koji sam pronašao u spisima. Erich Pelz, ekonomist iz R., je nakon osmogodišnjeg poznanstva iznio sažeto mišljenje o ličnosti Brune Groninga. Napisao ga je u siječnju 1958. godine, kratko nakon što je bila okončana prizivna rasprava velikog sudskog spora u Munchenu, u obliku osobnog pisma: "Borba za Vašu ličnost i Vaše hrvanje dolaze ovim upravo okončanim sporom i revizijom, koja se zasigurno može očekivati, u jedan značajan stadij. Budući da sam na licu mjesta u sudskoj dvorani podrobno pratio ovaj i prethodni spor, nešto me tjera da Vam danas nasumce i neopozivo izjavim slijedeće:
Prvi put sam došao u dodir s Vama 1949. godine na Traberhofu kod Rosenheima (...). Budući da sam se 4o godina bavio jako puno indijskom, kineskom i tibetanskom mudrošću, postalo mi je jasno - nakon što ste putem zbivanja u Herfordu izbili na blještavo svjetlo javnosti i postali poznati - da ste Vi jedan od onih, na istoku poznatih, ali na zapadu nepoznatih i izuzetno rijetkih velikih duhova u ljudskom obličju, čije su snage date od stvoritelja svih stvari i koje se današnjim sredstvima takozvane egzaktne znanosti naprosto ne mogu objasniti. Ali te božanske snage su unatoč tomu prisutne i ne može ih se poreći. Iz tog razloga takvi ljudi su kod nas tisućljećima progonjeni i kamenovani. Meni je bilo jasno da ćete i Vi (...) morati proći isti put. Dosadašnji razvoj mi je na žalost potvrdio da sam bio u pravu. I prema Vama je bilo podijeljeno takozvano mišljenje ljudi. (...) Međutim jedva da je netko bio uvjeren u Vas i u Vašu djelatnost. Budući da mi je to bilo jasno, od samog početka sam pažljivo pratio Vaš put i pokušao stupiti s Vama u bliži kontakt. To je započelo najprije na Traberhofu s jednim čudom. Od 1939. godine bolovao sam od ostataka paralize na desnoj strani (...). Unatoč najintenzivnijem liječenju u jednoj specijaliziranoj klinici u Kielu u trajanju od osam mjeseci, ostala je smetnja u desnom ramenu; stanje na koje sam se naviknuo u narednih deset godina, lako sam na Traberhofu stajao vrlo daleko od Vas - iza otprilike 20 000 ljudi -, u jednom trenutku sam se oslobodio tog opterećenja! I nadalje sam ostao oslobođen toga." Zatim je gospodin Pelz opisao, kako bi autorizirao svoje mišljenje, da je tijekom više godina mogao posjećivati zajedno s gospodinom Groningom mnoge zajednice po Njemačkoj i Austriji i budući da ga je više puta posjetio u Plochingenu, mogao je dobiti sliku o privatnom životu tog čovjeka. Potom je nastavio:
"Mogu dakle reći da sam dugo i dovoljno imao priliku da promatram Vas, Vašu djelatnost i događaje oko Vas. S obzirom na tu situaciju ne ustručavam se izjaviti slijedeće:
- Vi ste po mom uvjerenju jedan od poslanika koji kao jednostavan čovjek treba živjeti tu u Njemačkoj i ispuniti svoj viši zadatak.
- Vi u mojoj nazočnosti nikada niste rekli neistinu.
- Vi ne radite ništa što bi moglo sličiti liječenju nekog liječnika ili alternativnog terapeuta. Vi u načelu ne dozvoljavate da Vam ljudi govore o svojim bolestima. U to sam se mogao uvjeriti od 1949. pa do danas. Također sam stalno doživljavao da su Vas ljudi unatoč tomu stalno opterećivali s takvim pričama. (...)
- Vi ne dodirujete niti jednog čovjeka, ne pregledavate ga i ne odgovarate ga od liječnika. (...)
- Isto kako ništa ne govorite protiv liječnika, tako Vi s Vašim predavanjima ne stojite niti protiv kojeg vjerskog učenja.
- Sreću koja dolazi od Vas iskusio sam na vlastitom tijelu i kod moje žene. Vidio sam bezbroj ljudi u Vašoj blizini i u zajednicama kako ozdravljaju bez Vaše nazočnosti ili sam pročitao njihove izjave date pod prisegom. Osobno sam mogao pričati s jednim gospodinom iz Južne Amerike o njegovim nečuvenim događajima, a što me je frapantno uvjerilo da snaga koja u Vama djeluje ne podliježe nikakvim prostornim ograničenjima.
- Moram izričito potvrditi da su Vaša predavanja čisto religiozne prirode (...). Ni na koji način ne podsjećate na alternativno terapeuta (...). To što u sklopu s čisto novom duhovnom orijentacijom, koja se proteže kroz Vaša predavanja, nastupa i tjelesna regulacija, jeste nešto što akademska medicina počinje iskopavati iz ostataka tisućljetnih znanja.
Stoga mi je jasno zašto Vas tako nepošteno progone, a da se uopće niti ne uvjere doista u Vaše djelovanje."
Moj cilj u ovom poglavlju jeste da čitatelju na temelju proživljenih izvještaja i mišljenja svjedoka tog vremena iz okruženja Brune Groninga dam naslutiti o biću i karakteru tog neobičnog čovjeka. Činjenica da od njegovog djetinjstva pa do same smrti vrlo različite osobe, neovisno jedna o drugoj, dolaze do sličnih mišljenja, predstavlja upečatljivo svjedočanstvo za istinitost tih iskaza.

Biografija - ličnost Brune Groninga - mišljenje liječnika vještaka

Kako su liječnici ocijenili Brunu Groninga, koji je, prelazeći okvire gledišta čiste školske medicine o iscjeljivanju i zdravlju, mogao vjerovati u djelovanje neke više sile koja je kroz njega djelovala ? Što je on bio za njih, koji su oslobođeni predrasuda materijalističkog doba trezveno promatrali njegovo djelovanje? Hella Emrich, liječnica i jedna od izdavača časopisa "Nova Evropa", godinama je bila zajedno sa svojim mužem Louisom Emrichom u kontaktu s Brunom Groningom.
On je bračni par često posjećivao u njihovom stanu u Badenu i tako se razvilo srdačno prijateljstvo. U jednom razgovoru sa mnom ona ga je opisala kao jednostavnog ali vrlo inteligentnog čovjeka.
"Iz njegovog bića je izlazila velika toplina", ispričala mi je. "U njegovoj blizini čovjek se naprosto osjećao dobro. Kada nas je posjećivao sa svojom suprugom, često smo sjedili naprosto šuteći. Čovjek nije imao veliku potrebu da priča s njim; već sama njegova prisutnost je bila dovoljna da bi čovjek osjetio tako puno snage."
U svojoj knjizi "Tajne čudesnih iscjeljenja, pokušaj objektivnog prikaza spornih problema iscjeljivanja" ona piše o rezultatima dugogodišnjih istraživanja kod mnogih iscjelitelja.
U jednom poglavlju je opisala "fenomen Brune Gröninga": "Kada je postalo poznato da je Gröning na masovnim skupovima u Herfordu uspješno izvršio brojna iscjeljenja, nagrnuli su prema njemu bolesnici iz svih zemalja svijeta. (...) Rezultat je bio da su se liječnici počeli žestoko brinuti, ne u dobronamjernom smislu i radi provjeravanja, već neugodno iznenađeni i ozlojeđeni. Svim sredstvima se pokušavalo učiniti "protivnika" bezopasnim. (...) Obrazovale su se grupe koje su se strasno borile za ili protiv Göninga. Nastala je kavga oko Gröninga u koju su se upetljali i poslovni menađeri, o čijim intrigama ni sam Bruno nije imao pojma.. (...)
Nije se moglo smatrati mogućim - ako se samo uzmu u obzir novinski izvještaji -da su za Gröninga malo značili novac, položaj i titula.
'Želim ljude dovesti natrag do vjere u Boga. On će ih iscijeliti.' To je bio glavni sadržaj njegovog učenja o iscjeljenjima. (...)
Ukoliko je Bruno Gröning bio u određenim krugovima potpuno neshvaćen i oklevetan, onda konačno ne zbog toga što je svojim suvremenicima predstavljan jednostrano kao čudotvorni iscjelitelj. (...) To je prikrivalo njegovo stvarno i vrlo raznoliko biće: kršćanina, glasnika i objavitelja. Srž njegovog životnog sadržaja i težnje bio je poznat samo (vrlo) malom broju ljudi."48 Doktor Beyer, liječnik, koji se desetljećima bavio fenomenom duhovnog iscjeljenja, u velikom sudskom procesu 1955.-59. predao je sudu stručno mišljenje o osposobljenosti Brune Gröninga za duhovno iscjeljivanje. U tom mišljenju, kojem je prethodilo više razgovora s Brunom Gröningom, opisao je zadatak duhovnog iscjelitelja kao prolaznu stanicu, kao provodnu cijev, kao posrednika "velike sveprožimajuće stvaralačke snage ", a onda je prešao na svoj utisak o Bruni Gröningu:
"Upravo tako Bruno Gröning doživljava svoje djelovanje, a to i izriče jasno i čisto riječima:
'Ne iscjeljujem ja, već nešto iscjeljuje kroz mene.'
Ta svijest da ne djeluje iz vlastite snage, već da je oruđe neke više sile, jeste prava religioznost. Takvo iznimno naglašavanje, koje se zapanjujuće očitavalo kod Brune Groninga, pobuđuje, što je razumljivo, veliku pažnju, kao što su pokazali mnogobrojni događaji. Navala onih koji su tražili pomoć bila je tako ogromna da sama ličnost okruženog iscjelitelja ne bi mogla odgovoriti postavljenim zahtjevima. Također i državne vlasti, od kojih je tražena pomoć, nisu bile dorasle takvom neočekivanom elementarnom nasrtaju. Tako je došlo do velikog nereda, koji nije samo zbog nezaustavljivih vanjskih prilika morao izazvati javno negodovanja, već je i za nepoštene ljude oko Brune Groninga. postao kušnjom za postavljanje i ostvarivanje vlastitih ciljeva, tako da se na cjelokupno zbivanje nadovezao još i odium nepoštenja. Pritom se ličnosti Brune Groninga ne smije pripisivati sudjelovanje u tim nemilim događajima i okrivljavati ga. (...)
Budući da se tri i pol desetljeća bavim duhovnim iscjeljenjima, naspram ličnosti Brune Groninga stojim puno sigurnije od bilo koga drugoga tko u ovoj oblasti još nema iskustva i stoga nema saznanja ili je u najmanju ruku nesiguran. Moje mišljenje o njemu nije nastalo na osnovu različitih proturječnih članaka u tisku, već sam se s njim i više puta osobno susreo. Upoznao sam ga kao čovjeka od najbolje volje i sasvim poštenih namjera. (...) U tom pogledu ni stručna strana nije imala nikakvih premišljanja oko toga da on treba iskoristiti svoje sposobnosti za mnoge bolesne ljude kojima uistinu može pomoći." Jedan drugi liječnik s dugogodišnjim iskustvom na polju duhovnog iscjeljivanja, dr. Gemassmer, izrazio je svoje mišljenje o Bruni Groningu i ost. za sud 17. 04. 1955. godine.:
"Početkom siječnja 1954. upoznao sam Brunu Groninga i posjetio sam ga u njegovom stanu u blizini Munchena. U tijeku razgovora zamolio sam ga da osobno doživim neko iscjeljenje. Na to mi je rekao: 'Recite mi što se kod Vas događa.' Potom je započeo razgovor s jednim drugim gospodinom u udaljenosti od oko četiri metra i činilo se da me ne primjećuje.
Već nakon nekoliko minuta kod mene se pojavio osjećaj jake struje koja se penjala iz peta i prolazila kroz potkoljenice. Taj osjećaj struje izazvao je u jednom stopalu žestoku bol koja je nakon nekoliko minuta opet nestala. Sve više i više obuzimao me ugodan mir. (...) Sve sam se bolje i bolje osjećao. Osjećaj mira koji me prelijevao razvio se u jak osjećaj snage tako da sam tretman sam prekinuo i zahvalio Bruni. (...) Izuzetno sam se dobro osjećao. Uslijed mog putovanja već drugi dan nisam odspavao popodne zbog čega sam bio vrlo osjetljiv. Budući da sam gospodina Groninga napustio tek poslije ponoći, tek sam u dva sata u noći otišao spavati. Tako sam bio prekrasno svjež da sam pomislio da neću moći zaspati. Ipak sam nakon nekoliko minuta već zaspao, a slijedeći dan sam nakon svega četiri sata spavanja ustao sasvim odmoran. Stanovao sam u Starnbergu, 25 minuta od kolodvora. Na nesreću nisam mogao dobiti taksi i zato sam morao bez pauze trčati do kolodvora kako ne bih zakasnio na vlak. To je bio rezultat koji inače ne bih bio postigao. Tim doživljajem mi je postala jasna iscjeljujuća snaga koja dolazi od fenomena Bruno Groning."
Dr. Gemassmer je u nastavku podvukao kako takva snaga, koja se jasno očituje kod Brune Groninga, obvezuje svog nositelja da je primijeni. On je smatrao kao moralnu dužnost javnog reda da, "ako se pojavi fenomen takve snage, da mu se pruži mogućnost za zdravo djelovanje". Dodao je da je unatoč očitoj spremnosti Bruni Groningu to harmonično djelovanje ipak spriječeno od strane zdravstvenog zakonodavstva. Dr. Gemassmer je uz to još napisao:
"Budući da se od strane nadležnih organa na liječnike vrši moralni pritisak da ne surađuju s Groningom i budući da također nije dobio dozvolu za rad kao alternativni terapeut, spriječeno je dakle samim zdravstvenim zakonodavstvom harmonično djelovanje Brune Groninga."
U Bruni Groningu su se, po riječima dr. Gemassmera, otvorile unutarnje snage, koje se ne ispoljavaju samo u velikim energijama prema vani na druge, bolesne ljude, već i na njega samoga; te snage će ga iznutra rastrgati ukoliko ne posluša taj unutarnji poziv da iscjeljuje, koji mu je poslala neka viša sila. On nastavlja:
"Ali takvom čovjeku ne omogućiti da na harmoničan način ispolji svoju iskonsku snagu, čija je iscjeljujuća vrijednost na tisuće puta dokazivana, jeste odgovornost koju bi trebao odrediti zakon duha."

ponedjeljak, 29.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - "ja nisam ništa drugo, već čovjek koji je ostao sasvim prirodan"

Bruno Groning je kroz cijeli svoj život sačuvao jaku povezanost s prirodom koja dolazi još iz njegovog djetinjstva. More i planine su ga privlačile svom svojom snagom tako da je na tim mjestima znao sjediti dugo vremena bez micanja kako bi u sebe primio sve utiske. Veoma brižno se ophodio s biljkama i životinjama i nije mogao prevaliti preko srca da ubere neki cvijet. U njemu je bilo - mogao sam dobiti taj utisak iz razgovora sa svjedocima vremena - nastanjeno iskonsko strahopoštovanje prema svemu živućem jer je u svemu osjećao Boga. Ali pritom nije bilo nikakvog rituala, njegovo ponašanje nije izgledalo namješteno, moglo se osjetiti da je taj način odskakao od njegovog bića. On je kao odrasli čovjek zadržao neke crte djeteta, što se posebno jasno vidjelo u njegovom nekompliciranom, vrlo otvorenom načinu i u izraženom daru da može imati povjerenje. Bruno Gröning jednom je o tome rekao slijedeće:
"Ja jesam i ostat ću dijete (...), neću se nikada promijeniti, ne, a svi Vi i bilo tko drugi može misliti što hoće. Ja jesam i ostat ću dijete, ja sam samo Božje dijete, ništa više; ništa si ne uobražavam, također nisam ni kukavica da to kažem, jer znam da sam samo dijete. Ali mnogi ljudi nisu više djeca jer su postali odrasli."
On se znao poput malog djeteta razveseliti i malim stvarima u životu. Npr. jako ga se moglo razveseliti juhom od krumpira, koju je izrazito rado jeo. U susretu s njim nije se mogao dobiti dojam da se pred sobom ima čovjeka koji je zastranio od svijeta, naprotiv moglo se s njim sasvim normalno razgovarati kao i sa bilo kojim drugim čovjekom. Pri tome je polagao veliku vrijednost na humor i znao se od srca smijati, iako je većinom bio više ozbiljan i šutljiv čovjek. Bruno Gröning je nakon završetka svojih predavanja ostajao još u privatnom krugu sa bliskim mu osobama. Putem njegovih riječi prisutni bi doznali puno o postojanju onostranog carstva, a pokoje tiho pitanje nazočnih o Bogu i tajnama života pronašlo bi svoj odgovor. To druženje bi često potrajalo do jutra. Christa Pohl je više puta ostala u Springeu do ranih jutarnjih sati i ispričala je o jednom posebnom doživljaju nakon jedne takve večeri:
Druženje je potrajalo do šest sati ujutro, a nakon toga je morala putovati na posao u Hannover. Bruno Gröning joj je na rastanku rekao da može bezbrižno putovati na posao i da će jako dobro izdržati ovaj dan. To je do 15.00 sati tako i bilo. Potom je iznenada nastupio vrlo jak umor. U mislima se obratila Bruni Gröningu i sjetila se njegovog obećanja. U istom momentu je postala posve budna. Nakon završetka službe ponovno je krenula za Springe. Tamo ju je on primio. Prije nego je sama nešto mogla reći, on joj je rekao smješkajući se: "No, i kako je bilo danas popodne u 15.00 sati?" On je očito znao što je ona u udaljenom Hannoveru mislila u tom trenutku.
Jedna druga svjedokinja vremena, koja je godinama imala kontakte s Brunom Gröningom, ispričala mi je jedan drugi doživljaj s njim:
"Na jednom druženju s gospodinom Gröningom kod gospodina Loya u Klagenfurtu u Austriji stigao je u tijeku večeri još bračni par S..Gospodin Gröning je poznavao gospođu, ali njezin suprug mu je bio nepoznat. Tada sam doživjela da se gospodin Gröning nakon nekog vremena okrenuo prema tom gospodinu i počeo s njim razgovarati o brodovima. Razgovor je počeo zalaziti sve više u detalje. Bruno Gröning je s tim čovjekom razgovarao kao netko tko se sasvim razumije u tu materiju. Nakon kratkog vremena gospodin S. je zapanjeno rekao:
'Gospodine Gröning, to su pojedinosti, Vi ih uopće ne možete poznavati!' Gospodin Gröning se samo nasmijao i i rekao je duhovito: 'No, ja sam naprosto stari iskusni mornar.' Gospodinu S. je postalo jasno da je to znanje moralo dolaziti iz nekog višeg izvora, što mi je poslije i rekao. Gospodin S. je bio, što gospodin Gröning uopće nije mogao znati, specijalist za brodogradnju, a u ratu mu je bi lo povjereno vodeće mjesto. Potreslo ga je to što je Bruno Gröning poznavao čak stvari koje su gospodinu S. s obzirom na njegov položaj bile poznate kao ratna tajna."
Slično se također dogodilo kod obitelji Weber u Essenu. Bruno Gröning je iznenada počeo razgovarati o izgradnji aviona s jednim prisutnim reporterom. Nakon nekog vremena reporter ga je začuđeno pitao otkud to sve zna. Reporter je ,što nitko nije znao, bio u ratu na visokom položaju u avijaciji i izvrsno se razumio u izgradnju aviona.
Käthe Tams iz B. ispričala je o jednom vrlo neugodnom događaju kojeg je doznala od gospodina Loya. On je s Brunom Gröningom bio u šetnji i dok su razgovarali odjednon je Bruno Gröning nestao. Gospodin Loy ga uz najboiju volju više nije mogao pronaći. Nakon pet minuta opet je stajao ispred njega i upitao ga: "Ah, da li ste se prestrašili što sam nestao?" Gospodin Loy nije mogao nešto više odgovoriti, jer nije mogao shvatiti kako čovjek naprosto može postati nevidljiv.
Ona se sjetila još jedne druge zgode. Bruno Gröning je bio vrlo blizak prijatelj s gospodinom Preuelom. Jednog dana su zajedno pošli na jedan izlet. Za vrijeme vožnje Bruno Gröning je položio glavu na upravljač kao da će spavati. To je potrajalo tako preko pet minuta. Auto je vozio dalje, a da nije skrenuo s ceste. Ali tada se gospodin Preuel uznemirio. Kada je Bruno Gröning to primijetio, okrenuo mu se i upitao ga da li vjeruje da će se negdje sudatiti. Gospodin Preuel je priznao svoju bojazan. Bruno Gröning je samo odgovorio: "Ne, ja ipak znam voziti." Grete Häusler iz Hennefa/Siega, koja je poznavala Brunu Gröninga već od svog iscjeljenja iz 1950. godine, opisala mi je slijedeću zgodu. Ona se zajedno s gospodinom Petzom i bračnim parom Bavay iz Rosenheima uputila u Augsburg do Brune Gröninga. Kasno po noći su se htjeli vraćati, ali stražnje svjetlo na autu nije radilo. Gospodin Petz je sve provjerio, ali grešku nije mogao pronaći. Tada je zamolio Brunu Gröninga za pomoć. Umjesto da je kontrolirao svjetlo, Bruno je stao ispred otvorene haube s prekriženim rukama na leđima i 'zavirivao je unutra. U istom trenutku je ponovno zasvjetlilo stražnje svjetlo. U knjizi "Das Heil erfahren, das ist die Wahrheit" (Doživjeti spasenje, to je istina) Grete Häusler piše o jednoj drugoj zgodi. 25. svibnja 1952. godine Bruno Gröning je govorio kod nje u kući pred nekoliko osoba koje su tražile pomoć. Među njima se nalazila sedamdesettrogodišnja gospođa Kulle, koja je bila teški srčani bolesnik i iste večeri primila iscjeljenje. Odjednom je ponovno mogla izvoditi vježbe koje su joj prije toga zbog teške bolesti bile neizvedive. Grete Häusler je tu zgodu ovako opisala:
"Morala je ponavljati vježbe i bila je izvan sebe od sreće, jer nije bila vjerovala da će te iste još ikada u životu moći napraviti. Zračila je od sreće. Gospodin Gröning je rekao s ljubavlju: 'Sada će se Vaš sin veseliti zbog toga.' Ona je odmahnula i rekla: 'Gospodine Gröning, ja nemam sina.' Ja sam si pomislila: 'Vidiš, on ipak ne zna sve. To je vrlo neugodno.' Ali gospodin Gröning je bio siguran i pitao je dalje: 'Zar niste imali sina?' 'Da', rekla je gospođa Kulle, 'ali prije trideset godina. Umro je kao dojenče.' 'Dakle, ipak sin!' rekao je gospodin Gröning smiješeći se. 'On sada gleda i veseli se s nama! Samo što sada ima drugu odjeću na sebi.
Sve to se događalo bez neke mistične tajnovitosti. Sa sposobnostima, koje su za svakodnevnog čovjeka bile nevjerojatne, Bruno Gröning je baratao sasvim prirodno. On su za njega bile isto što i iscjeljenja i poneki drugi neobičan događaj, nikakvo čudo, već samo izraz stanja duboke povezanosti s prirodom i Bogom.
Iz tog gledišta je razumljivo to što je Bruno Gröning rekao o samome sebi: "Ja nisam ništa drugo, već čovjek koji je sasvim ostao prirodan." Ono prirodno, neusiljeno u njegovom biću također se jasno moglo vidjeti i u njegovim predavanjima. Njegova priprema se sastojala u tome da bi se povukao, ušao u sebe i pribrao. Nikada nije napisao koncept. Riječi u predavanju bi mu slobodno dolazile. Način kako je pričao bio je vrlo neobičan. Često bi se prekinuo i postavio pitanja pojedinim prisutnima, a zatim bi ponekad započeo s njima i kratak razgovor. Katkad bi se usred njegovog predavanja našle i naizgled nesuvisle upadice kojima bi nekom od prisutnih odgovorio na pitanje koje se pojavilo samo u mislima. Christa Pohl, svjedokinja tog vremena, mogla je to osobno potvrditi. Ona se sjeća kako je češće doživjela da je ona ili netko drugi u mislima postavio pitanje, a Bruno Grňning bi spontano, za nekoga tko gleda sa strane nepovezano, dao u svom govoru bdgovor. Ona je osobno za vrijeme predavanja odjednom spoznala tko je ispred nje stajao u Bruni Grňningu. I samo što joj je ta misao prošla kroz glavu, on se zaustavio u predavanju, okrenuo se prema njoj i rekao: "Ono što ste upravo pomislili, zadržite za sebe."
Svaka dogma mu je bila strana. Također se nije moglo primijetiti da na bilo koji način drugima nešto zabranjuje. Svoj zadatak je vidio u tome da prenosi savjete koje je ponekad nazivao životnim istinama. Nikada nije rekao da se ovo ili ono mora napraviti i vrlo mu je bilo strano zabranjivanje. Christa i Werner Hasse mogli su to jasno primijetiti kada su za jedan Božić bili pozvani kod Brune Grňninga. Neki gosti su pili bowle. Bruno Grňning je bio izričiti protivnik alkohola ali to nikada nije zabranjivao, čak niti ovim povodom.

nedjelja, 28.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - "on je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga"

Bruno Grňning je u desetljećima svoje unutarnje borbe koja je prethodila njegovom djelovanju u javnosti razvio jednu osobinu koja većini ljudi danas nedostaje.
Katharina Dienti (82), alternativna terapeutkinja iz M., mogla ga je promatrati nekoliko mjeseci na početku njegovog djelovanja iz najbliže blizine i opisala je ovu karakternu crtu slijedećim riječima: "... on je bio čovjek koji je uistinu ljubio Boga."
Iz te ljubavi prema Bogu izrasla je u njemu ljubav prema ljudima koja je za današnje vrijeme oslabljeno osjećajima vrlo neobična. Gospođa Dichtl je stalno mogla zapažati kako se s ljubavlju obraćao onim a koji su tražili pomoć, osobito izražajno je to zapazila u odnosima s djecom. On ih je jako volio, a gospođa Dicht! je mogla doživjeti spontana iscjeljenja.
Inge Thiede iz F. osobno mi je slične stvari priopćila o njemu. Godinama je imala kontakte s Brunom Grňningom i ispričala je daje iz njega nešto izlazilo što nikada više nije doživjela kod nekog drugog čovjeka. Ispričala je da se to teško može opisati i da se kod njega moglo osjetiti jako puno ljubavi i duboko suosjećanje, osobito prema bolesnima. Tu ljubav, koju je on isijavao, nehotično bi čovjek primao, jer ga se naprosto moralo voljeti.
"Ali to je bila neka druga čija ljubav od one između muškarca i žene", tako je opisala."Moglo bi ju se nazvati duhovnom ljubavlju." A odmah potom je dodala: "To je osjećaj koji ide do u središte duše i koji prenosi jaki osjećaj sreće i duboki mir koji se ne može opisati riječima. Taj osjećaj ljubavi nisam osjetila samo ja u nazočnosti Brune Groninga, već i puno drugih osoba, kako muškaraca tako i žena."
Sličnu su izjavu o njemu dali Christa i Werner Hasse iz S. Oni su također pričali o jakom osjećaju ljubavi, mira i snage koji ih je ispunjavao kada su bili s Brunom koji ih je češće posjećivao. Rekli su da je iz njega nešto zračilo. Primijetili su, kada bi on više dana ostao kod njih, da nisu bili umorni iako nije bilo puno prilike za spavanje, a začuđujuće je bilo i to što nisu osjećali glad. I Christa Pohl (55) iz G. je opisala ljubav, koju su ona i drugi osjećali u Bruninoj nazočnosti, kao duhovnu ljubav, u predavanjima u zajednici Springe, koju je ona posjećivala, Bruno Groning je vrlo često govorio o ljubavi prema ljudima, biljkama i životinjama. Ona je stekla dojam da je ljubav za njega bila nešto najvažnije. Za vrijeme predavanja osjećala je mir i spokoj i prekrasan osjećaj koji nije mogla opisati riječima.
Gospođa Pohl je rekla: "Ove osjećaje čovjek sam mora iskusiti da bi poslije to nešto što se ne da opisati mogao ostvariti."
Da li u Husumu, Hamelnu ili u Herfordu, na Bodenskom jezeru, u Munchenu ili na nekom drugom mjestu u Njemačkoj ili Austriji, ljudi koji su za života Brune Groninga imali veze s njim i imali mogućnost da ga pobliže upoznaju kao čovjeka, govore o njemu, kao što sam se i sam mogao uvjeriti, s velikim poštovanjem. U izjavama svjedoka se stalno spominje da je bilo nešto posebno na njemu, a da pri tom ne bi mogli pobliže objasniti taj osjećaj. Pored gore spomenutih pojmova spominje se i osjećaj svjetlosti ili jake snage koji su neki osjetili da izlazi iz njega. Drugi su pak opisali jedan neobjašnjiv ugodan osjećaj, doživjeli su izuzetnu lakoću i radost kada su bili s njim.

subota, 27.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - vojska bolesnih

Tko točnije promatra put Brune Groninga u javnosti, taj će zapaziti jednu impresivnu konzekvencu njegovog djelovanja. Taj čovjek je unatoč svim otporima čvrsto išao za tim da izgradi stabilnu osnovu za sređeno djelovanje. Svoj zadatak je vidio u tome da stvori nosivi temelj koji bi čovjeku dao mogućnost - i kada on napusti svoju zemaljsku egzistenciju - da na jednostavan način dobije pristup iscjeljujućoj snazi Boga. Ali tisak željan senzacija i nefleksibilan državni aparat jako su otežali postizanje tog cilja posljednjih godina njegovog djelovanja.
Nalazio se naspram najezde masa bez odgovarajuće pomoći od strane vlasti. U Herfordu je od-ožujka do lipnja 1949. godine bilo 5 000 ljudi koji su tražili, iscjeljenje i koji su se svakodnevno okupljali na VVilhelmovom trgu nadajući se njegovoj pomoći. Nešto poslije, od kraja kolovoza do sredine rujna 1949. godine, na Traberhofu (bivšoj ergeli kraj Rosenheima), kojeg mu je vlasnik dao na raspolaganje, masa se ušesterostručila.
Ali to nije sve: U Herford je stigao do njega pokoji poziv za pomoć iz pokrajine Rheinland i obližnjih mjesta. U više navrata je govorio pred većom masom ljudi u Viersenu. Uz to je još bilo posjeta kod pojedinih osoba koji su u svojoj nevolji molili za njegove riječi koje sudonosile pomoć. Ništa drugačije nije bilo ni na Traberhofu kraj Rosenheima odakie je čak putovao u sjevernu Njemačku kako bi odgovorio na molbe onih koji su tražili pomoć.
Svjedoci tog vremena uvijek su bili duboko dirnuti tim unutarnjim izražajem vjere u Boga, koja se putem Brune Groninga ponovno rasplamsala u tisućama ljudi koji su tražili pomoć. Mnogi su se počeli nakon dugo vremena po prvi puta opet moliti. Često je ta novo probuđena vjera ujedinjavala cijelu masu, a čak su spontano pjevani i korali.
Nasuprot tome su stajale žestoke reakcije nadležnih službenih liječnika i mnogih državnih organa.
Od početka svog djelovanja Bruno Groning se zalagao za suradnju s nadležnim vlastima. Ali unatoč nekolicini razgovora u Herfordu nije došlo do zbližavanja. Početkom svibnja 1949. godine zabranjeno mu je djelovanje. Već spomenuti gospodin Kunst, superintendant mjesne župe, dao je izjavu o tadašnjim prilikama u Herfordu:
"Kada je gospodin Bruno Groning došao 1949. god. u Herford, cijeli grad i okolica su nakon kratkog vremena bili ispunjeni glasinama o njegovim iscjeljujućim uspjesima. Lokalne novine (...) su donosile opširne članke. Predstavnici tiska su me suočili s Gosp. Groningom jer sam tada bio superintendant crkvenog okruga Herford. I on je često bio na razgovorima u mojoj kući. Iz tjedna u tjedan prilike su postajale sve žešće. Tisuće ljudi je dolazilo iz Njemačke i iz inozemstva da bi našli pomoć kod gospodina Groninga. Kada je gornjogradski direktor Herforda htio gospodinu Groningu zabraniti njegovo djelovanje, postojala je opasnost da bi ta uznemirena masa od više tisuća ljudi mogla nagrnuti na vijećnicu. Pokrenuta je bila i komisija za provjeru u kojoj su bili gornjogradski direktor (gradonačelnik Herforda), gosp. Schorsch iz Bethela i nadležni medicinski savjetnici iz vlade u Detmoldu. Neko vrijeme sam ja predsjedavao u tom odboru. Rad komisije za provjeru se sastojao u tome da su vodili pregovore s gospod. Groningom i razgovore s iscijeljenima. Pregovori su bili skoro potpuno bez rezultata iz razloga što su medicinari s gosp. Groningom razgovarali u kategorijama i vokabularom školske medicine. Ispostavilo se da gosp. Groning nije pregledao niti jednu osobu koja je bila kod njega. Meni nije poznat niti jedan slučaj gdje je gosp. Groning fizički dotaknuo pacijenta. Nije mi poznato daje tražio od bolesnika da odustanu od pomoći školske medicine. On također nije propisivao lijekove."28 Borba Brune Groninga za dozvolu iscljeljivanja nije se okončala sve do njegovog posljednjeg dana, skoro deset godina poslije.
On, čije je djelovanje bilo sličnije djelovanju svećenika nego liječnika ili alternativnog terapeuta, išao je svim mogućim putovima da bi neometano od policije i sudova mogao pomagati bolesnicima.
Stavio se na raspolaganje jednoj liječničkoj komisiji u Heidelbergu koja je kod provjere njegovih iscjeljivanja došla do pozitivnog rezultata, ali mu ipak nije oslobodila put za djelovanje. On se godinama zalagao za uspostavljanje mjesta za iscjeljujući rad kako bi u suradnji s liječnicima, a putem pretraga prije i poslije iscjeljenja, došao do primjerene znanstvene provjere. To bi se izjalovilo zbog poslovnih interesa ponuđivača i otpora vlasti, lako je Bruno Groning bio uvjeren da njegovo djelovanje nema ništa zajedničko s uobičajenom praksom iscjeljivanja, bio je spreman zadovoljiti zakonske odredbe koje se tiču iscjeljujuće prakse i htio je položiti ispit za rad kao iscjelitelj, ali to mu nije dozvoljeno.
Potrebna mu je bila rijetka snaga volje da se ne bi razočarao na tom putu. Uz to skoro nije nailazio na podršku u tisku. Naprotiv bilo je svega nekoliko novinara koji su , s obzirom na većinu negativnih izvještavanja nadležnih tiskovnih organa i negativnih stavova liječničkih službenih organizacija i širih crkvenih krugova, bili spremni putem osobne provjere svojim čitateljima pružiti objektivnu sliku Brune Gröninga. U većini slučajeva prihvaćali su se neprovjereni negativni članci. Time su izbjegnuti konflikti s nadležnim društvenim krugovima. Ali interesantno je primijetiti kako su novinari, koji su putem osobnog kontakta s njim stvorili svoju vlastitu sliku o njegovoj ličnosti, dolazili do sasvim drugačijeg viđenja stvari. Kao primjer za to služi izvještaj u časopisu "Das offene Wort" (Otvorena riječ) (neovisni časopis za suvremena pitanja i toleranciju, izdavačka kuća PAD, München) početkom pedesetih godina. Novinar je javnosti opisao svoj utisak u članku pod nazivom: "Gröning (...) kakav stvarno jeste!"
Prepoznao je trud i teškoće Brune Gröninga na svom putu za slobodno djelovanje i pripisao mu je veliku postojanost budući da je odbio brojne primamljive ponude iz inozemstva kako bi unatoč svim teškoćama ostao u Njemačkoj, gdje su ljudi - dotučeni ratom - jako trebali pomoć. Za autora on je bio ličnost koju je cijenio zbog njegove postojanosti i uvjerenosti da slijedi unutarnji poziv, iako je tisak donosio "šund-članke i svjesno obmanjivanje" i iako su ga pokušavali spriječiti "državnim preprekama i zabranama". On ga je opisao kao čovjeka "velike ljudske dobrote i požrtvovnosti za svoju pozvanost da pomaže ljudima". Prema njegovom shvaćanju Bruno Gröning je prešao rub dosadašnjeg iskustvenog znanja. Njegov cilj je "pomagati ljudima i i dovesti ih na put unutarnje obnove". Njegov rezime je glasio da se oduvijek neka teorija prvo "ismijava, potom je se pokušava suzbiti, a nakon toga postaje nešto samo po sebi razumljivo".
"Iskustvo nas uči", napisao je na kraju, "da je to tako, a mi ljudi smo uporno netolerantni i ne učimo iz toga."
Bruno Gröning je unatoč svim teškoćama ostao pri tom da u načelu ne uzima novac za iscjeljenja. S druge strane je pak davao cijelo svoje vrijeme i snagu za one koji su tražili iscjeljenja po cijeloj Njemačkoj i Austriji, tako da nije mogao raditi u nekom uobičajenom zanimanju. Bio je upućen na gostoprimstvo i dragovoljnu pomoć drugih. Procesi su ga zbog tog razloga doveli u veliku financijsku nevolju.
Njegovo se čisto intuitivno reagiranje često nije moglo objasniti trezvenim intelektom koji radi prema čistim zakonima logike. Nekoliko puta je čak dopustio da mu se sasvim približe ljudi koji su mu pristupili uz izliku da žele pomoći, a u naravi su očito htjeli putem njega napraviti dobar posao. Djelomično im se upravo predavao do izvjesnog stupnja i puštao da rade što hoće. Ali ako se ne bi htjeli okrenuti onome što je dobro i dragovoljno odustali od svojih koristoljubivih planova i ne bi se s obzirom na potresne događaje u svojoj blizini iznutra preobratili, on bi tada razotkrio njihove postupke i onda bi uslijedili dugoročni procesi, Bivši suradnici su postajali žestoki neprijatelji koji su tada u više navrata tobožim "razotkrivanjima" davali krivu sliku njegove ličnosti u javnost, lako bi ga neki koristoljubivi pomagač doveo u tešku situaciju, on ipak nikada nije rekao neku ružnu riječ o njemu. Naprotiv nekima, koji su mu jako naštetili, dao je na njihovu molbu još jednu šansu (vidi pogl. 5). Ovo za razum vrlo neobično ponašanje postaje razumljivo ukoliko shvatimo da je iscjeljivanje duhovnim putem jedan jako senzibilan postupak koji lako može biti ometen suprotnim duhovnim zračenjima. Tako jedna osoba koja je vrlo negativno nabijena može samo svojim neizraženim stavom i još više ometajućim međupozivima jako spriječiti djelovanje iscjeljujuće snage. Bruni Groningu su skoro uvijek prisutne osobe većim dijelom bile nepoznate, njegovo djelovanjeje bilo je samo posljedica njegove neobično povišene senzibilnosti. Isto tako je pokazivao bezkompromisno odbijanje kada bi bolesnici tražili da novcem kupe iscjeljenje.
E. A. Schmidt piše u svojoj knjizi o jednom takvom slučaju: "U tu sferu ulazi i to, što se je inače više puta događalo, da bi mu prišla neka imućna osoba preklinjući i moleći da joj pomogne i da mu je spremna dati 5 000 maraka i još više. U tom momentu bi se Groning "zatvorio", što se jasno moglo osjetiti i vidjeti i to ne samo iz njegovog okruženja nego i oni koji su stajali vani su to vidjeli. Kontakt bi bio ugašen, a on bi rekao odbojnom gestom: 'Ja ne prodajem zdravlje.' On bi se okrenuo , a mi bismo suradnici imali tada ne baš veseo zadatak da takve osobe na fini način ispratimo. U jednom slučaju sam doživio slijedeće: 'Znam da ste bogat čovjek. Ali također znam da svoje bogatstvo niste stekli na pošten način. Iskorištavali ste svoje radnike i namještenike i tako prigrabili novac i bogatstvo. Niste radili dobra djela, a vaše bogatstvo nije stečeno na dobar način.' Taj, kome bi se tako obratio, bi se uznemirio i okretao bi se uzbuđeno na svojoj stolici na jednu pa na drugu stranu. Zacrvenio bi se, bilo iz srama ili bijesa, ne bi ga se moglo prepoznati i napustio bi šuteći prostoriju." Slično je mogao primijetiti i dr. Kurt Trampler:
"Više puta sam vidio da je grubo odbio one koji su mu htjeli ponuditi novac."30 Unatoč svim opisanim otporima Bruno Groning je mogao postići svoj cilj kojem je težio. 1953. god. osnovao je Groningov savez, da bi u različitim gradovima mogao pod zaštitom udruženja držati predavanja pred onima koji su tražili pomoć. Tamo su nastajale "zajednice" u kojima su se iscijeljeni, bez naknade i iz zahvalnosti za postignuto iscjeljenje, u njegovoj odsutnosti brinuli o novim tragaocima pomoći na putu do iscjeljenja.
On je sam često naglašavao da za iscjeljenja nije potrebna njegova osobna nazočnost:
"Svaki iscijeljeni može prenositi iscjeljenje", rekao je, a veliki broj izvještaja o iscjeljenjima iz zajednica, koja su nastupila u njegovoj odsutnosti, dokazuju to vrlo upečatljivo.
1955. godine se ponovno oženio nakon što je propao svaki pokušaj da se veza s njegovom ženom obnovi. Njegova druga žena Josette, koja je bila francuskinja, trudila se prema svojim mogućnostima da mu pomogne kod daljnjih osnivanja zajednica.
Ali ubrzo nakon osnivanja "Groningovog saveza" pokrenut je protiv njega "veliki sudski spor'". Tim procesom se htjelo definitivno okončati njegovo djelovanje. Uslijedilo je najteže vrijeme njegovog života. Napadi u tisku su u to vrijeme dostigli vrhunac. Mnogi, koji su se ponudili u zajednicama Njemačke i Austrije da se brinu o onima koji su tražili pomoć, morali su se podvrći policijskom preslušavanju, a pokušavalo ih se zaplašiti prijetnjom da postoji mogućnost da i oni isto tako dospiju pred sud zbog "nedozvoljenog prakticiranja alternativnog liječenja". Do toga nikada nije došlo, ali te prijetnje nisu prolazile bez tragova. Bruno Groning se tih godina neumorno zalagao, paralelno uz opsežne pripreme za sudski spor, i za učvršćivanje mladih zajednica koje su bile ugrožavane javnim napadima. Ali njegov rad je bio ograničen zbog financijskih neprilika.
Jedna svjedokinja tog vremena je vrlo upečatljivo izvijestila kako je i u to vrijeme najvećih teškoća ostao nepromijenjen sačuvavši neobjašnjiv mir i opuštenost i svoj tipičan humor. To je mogla zapaziti i na sudskim raspravama posljednjeg procesa, ma kako god da su bile za njega teške. U jednoj pauzi mu je prišla, a on ju je značajno pogledao i rekao da kao što je poznato ništa se ne može tako vrelo pojesti kao što je skuhano (Na početku izgleda sve puno lošije nego što poslije bude. - opaska prev.).
U siječnju 1959. godine umro je Bruno Groning. Sudski spor je iz tog razloga obustavljen, a da nije izrečena konačna presuda. Naknadno se pokazalo koliko je bio u pravu u svom zalaganju da stvori nosivi temelj, koji će - napuštanjem svoje zemaljske egzistencije - tražiteljima dati mogućnost za iscjeljenje: iscjeljena se događaju i dalje nakon njegove smrti.

srijeda, 24.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - "ja sam samo mali Božji sluga"

Bruno Groning je bio čovjek koji je u potpunosti živio iz svoje nutrine. Nije čitao knjige, a njegovo znanje mu je dolazilo iz viših izvora. U svemu što je radio vjerovao je svom osjećaju. Već je u ratu često mogao doživjeti da je potaknut svojim osjećajem napuštao neko mjesto gdje bi kratko nakon toga pala granata. To stanje duha obilježilo je cijeli njegov život. On nije slušao ljudske naredbe, već se bezuvjetno podređivao višem vodstvu, koje mu je bilo dostupno iz jedne duboke neposredne religioznosti u osjećaju ili kao nadahnuće. Iscjeljenja koja su se događala njegovom zaslugom neodvojivo su povezana s obnovljenim obraćenjem u vjeru u Boga i novim unutarnjim usmjerenjem iscijeljenih (vidi pogl. 3). On se u prvom redu nije vidio kao iscjelitelj, već je htio u ljudima pobuditi svijest o višim zakonima života i dovesti bolesne do vjere u Boga kao najvećeg liječnika svih ljudi. Volja za obraćenje, volja za .dobro i želja za ponovnim oživljavanjem vjere u Boga bili su za njega osnovni uvjet za iscjeljenje, istovremeno je odbijao svako ugrožavanje čovjekove slobodne volje: "Ja smijem pomoći čovjeku da pronađe put do Boga, ali ne smijem niti utjecati na njegovu odluku niti ga prisiljavati na dobro. Svatko mora sam pronaći svoj put."
Iz tog razloga tehnike sugestije i hipnoze jako mu proturječe. Njegovi govori su bili obilježeni jednostavnošću i prostodušnošću njegovog bića. Na impresivan način je mogao svojim slušateljima pokazati temeljnu duhovnu povezanost zdravlja i bolesti. Njegovim riječima nije bio potreban nikakav retorički ukras. U njima je ležala snaga koja nije zaobišla učinak kod ljudi. To potvrđuje veliki broj izvještaja o isq'eijenjima. U njegovim predavanjima osjeća se da je sve o čemu je govorio i osobno doživio. Kada se u 43. godini života pojavio u Herfordu u javnosti, mogao je crpiti iz iskustva unutarnje borbe, koja je započela već u djetinjstvu u neutaženoj čežnji za Bogom. Govorio je ne kao akademik, ali ipak kao znalac.
U tisku je u vrijeme djelovanja Brune Groninga stvorena vrlo proturječna slika o njemu. Jedni su u njemu vidjeli Božjeg čovjeka, a za druge je bio šarlatan. E. A. Schmidt, koji je htio dobiti jasniju sliku o njemu i osobno ga upoznati, potražio ga je u Herfordu na VVilhelmovom trgu br. 7, ubrzo nakon što je postao poznat u javnosti.
On je prvi susret ovako opisao: "Probijajući se kroz masu izborili smo put do stražnjih vrata koja su bila nezaključana. Stajali smo ispred kućnih vrata. Iznutra se čula lupa vrata, ljudi su išli užurbano po stanu od prostorije do prostorije. Tek nakon trećeg zvona vrata su se otvorila. Ispred mene je osobno stajao Bruno Groning. Muškarac: snažne, nešto nabijene građe, oko 1,70 m visok, vrlo jednostavno odjeven,, bez jakne, u tamnoplavoj košulji i tamnoplavim dugim hlačama. Smeđe osunčano i jako izražajno lice, duga, prirodno valovita kosa. U to lice je sudbina urezbarila njegove rune; taj čovjek je morao proći kroz sve doline. Ispred mene je bilo sve otvoreno, nikakva brada mu nije davala čudesan ili čak mističan izgled, o čemu su izvještavali novinski članci. Njegove oči su bile jasno usmjerene • prema meni. One su isijavale dobrotu i duboko ljudsko razumijevanje." Dr. phil. Kaul imao je slične motive za odlazak na VVilhelmov trg br. 7. Zainteresiravši se putem različitih novinskih izvještaja htio se na licu mjesta uvjeriti.
Napisao je o "čovjeku Bruni Groningu":
"Tko se po prvi puta sretne s ovim čovjekom, nema osjećaj stranosti. Naprotiv odmah se uspostavi veza s tim čudesnim čovjekom. (...) Pocrnjelo usko lice, koje unatoč energičnim linijama oko usta isijava dobrotu, nosi jednu potisnutu crtu tuge. Često sam ga vidio kako govori s bolesnicima i uvijek sam imao utisak da iznutra plače zbog te patnje i ljudske bijede koja se nameće njegovim očima. Bruno Groning je čovjek iz naroda. Taština mu je isto tako strana kao i pretvaranje. Njegova popularnost, koja je u kratkom vremenu učinila njegovo ime poznatim u cijeloj Njemačkoj i daleko izvan granica, nije dovela do toga da se uživio u ulogu zvijezde ili poznate ličnosti. Uživao sam rijetku priliku da provedem više sati u njegovoj blizini i da od tog inače šutljivog čovjeka doznam ponešto iz njegovog života. On ne voli da ga se obaspe pitanjima, treba ga pustiti da sam krene. Također se često čini kao da poznaje misli svog sugovornika i tako se svojim govorom neposredno nadoveže na ono što je čovjek upravo pomislio. Zatim opet govori kao za sebe samog i doima se kao da je zaboravio svog sugovornika. Pritom su njegove oči uperene u daljinu. Osim naglašene ljubavi prema cigaretama i jakoj kavi Bruno Groning skoro niti nema osobnih potreba. Njegova odjeća je skromna i jednostavna. On živi u kući zahvalnih roditelja, čije je teško bolesno dijete izliječio, tako da se sada ponovno veselo igra u vrtu,. Oni se i brinu za njega. Gospođa Hulsmann mora birati posebno uvjerljive riječi ako ga želi pridobiti za jelo. On ne jede skoro ništa, a već više od tri mjeseca skoro uopće ne spava.' (...) Svi ukućani su mi potvrdili tu činjenicu. Mogao sam se sam uvjeriti da Bruno Groning za svoja iscjeljivanja niti traži novac niti ga uzima. Dnevno dobije preko 2 000 pisama, više stotina preporučenih pošiljki, preko 300 telegrama i brdo paketa i paketića. Svojim suradnicima je strogo naredio da novac iz pisama i neotvorene pakete vrate pošiljaocima."
Iz zapažanja svjedoka tog vremena sasvim je jasno da je Bruno Groning i u svjetlu javnosti ostao onakav kakav jeste. On se ni u kom slučaju nije htio prikazivati kao čudotvorni liječnik ili slično. To površno prikazivanje u senzacionalističkim listovima bilo mu je krajnje oprečno. "Ne smijem se izlagati", stalno je naglašavao, "moram pratiti kamo me vodi moja predodređenost."
Zbog poriva da pomaže drugima on je u Herfordu radio dan i noć. Vidio je u sebi "malog Božjeg slugu" i htio je svojim riječima ljudima pomoći da se približe iscjeljujućim Božanskim snagama. Tu se osjećao kao posrednik ili također kao kanal za te snage. Stalno je naglašavao da ne potiče on iscjeljenja, već "ono", nešto treće, Božja snaga. Što je veći postajao krug onih koji su tražili iscjeljenje, što je on više mogao predavati tu iscjeljujuću struju, utoliko se osjećao bolje i sretnije. Ako je neometano mogao iscjeljivat, onda bi ga ta snaga, kako je sam rekao, ispunila takvom količinom da nije osjećao niti glad niti umor. Potvrde za tu činjenicu sam dobivao stalno sa različitih strana.
Njegovo osnovno religiozno uvjerenje mu je zabranjivalo da uzima materijalne protuusluge za svoja iscjeljenja. Rekao je da može izgubiti svoju snagu ako bi je zloupotrijebio, tj. iskoristio za vlastitu korist. U iscjeljivanju je vidio dar Božji, milost kojoj nije pretpopstavljeno nikakvo naplaćivanje, već štoviše unutarnji preobrat na vjeru i ljubav. Ono malo što mu je bilo potrebno donosili bi mu prijatelji, a i od toga bi pola darovao. Posvuda je Bruno Groning nailazio na otvorena vrata, ljudi bi se utrkivali da qa prime.
Gosp. Kunst, superintendant crkvenog okruga Herford, izrazio je svoje stajalište nakon što se na brojne zahtjeva iz općine više puta susreo s njim. Slijedi jedan izvadak:
"I zbog obzira prema zalaganjima liječnika ne želim dati konačnu izjavu, ali želim izvijestiti što su bila moja posebna pitanja upućena njemu na osnovu Svetog pisma. Gospodina Groninga sam upozorio na Ivanovo Evanđelje, glava 4, 1-6. On mi je na Kristovo pitanje dao jasan odgovor. Skoro još važnije mi je bilo to što je u razgovoru za tisak bez ustručavanja citirao dječju molitvu: 'Ja sam mali...', i sve prisutne upozorio na Gospodina Isusa. (...) Nemam nikakvog razloga da vjerujem da se gosp. Groning želi putem svog dara osobno obogatiti. U više navrata me je uvjeravao da želi ostati siromašan čovjek. Čuo sam iz pouzdanih izvora da su mu ponuđene ogromne sume ako izliječi jednog bogatog bolesnika. Poznato mi je da je odbio te ponude." Unatoč ili možda upravo zbog velikog odjeka koje je izazvalo djelovanje Brune Groninga u javnosti, uvećavao se iz određenih krugova otpor prema njemu. Njegov nastup u Herfordu pokrenuo je stotine tisuća ljudi. Više od milijun pisama je dobio u prvim godinama svog djelovanaj27 , bijeda tog vremena pokazivala se u svom potpuno razarajućem omjeru.
Mnogi su pokušavali doći na njegovu stranu ne bi li tako došli do novaca. Osobe koje su se nalazile u njegovom najužem krugu često su zloupotrebljavale njegovo ime za osobne ciljeve. Duboko ukorijenjeno nerazumijevanje i apriorno odbijanje iscjeljivanja duhovnim putem u mnogim akademskim, osobito utjecajnim medicinskim krugovima učinilo je svoje kako bi spriječilo djelovanje Brune Groninga. Rasplamsala se žestoka borba koja se očitovala prije svega u tendencioznim izvješćima u tisku i brojnim procesima. Pokušavalo se svim sredstvima diskriminirati tog čovjeka i njegovo djelovanje u javnosti. U početku se zadovoljavalo time da se njegovo djelovanje obezvrijedi kao oblik sugestije, iako je to objektivno bilo pogrešno glede očitih organskih iscjeljenja, npr. ratnih invalida. Poslije su se javljale sve češće osobne denuncijacije koje su se putem novina jako proširile u javnosti tako da su oni koji su tražili iscjeljenje i koji nisu imali mogućnost za osobno upoznavanje, teže mogli povjerovati u integritet njegove želje za pomaganjem. Uvijek je zapanjujuće to s kojom moći mediji u javnosti mogu odlučivati o dobrobiti i patnji pojedinca. Izvještavanje, koje ne stavlja granice prezrivim izjavama i podrugljivoj bezobzirnosti, izgleda istovremeno kao vrisak vladajućeg duha vremena koji je varljivom slikom bezbožnog i neduhovnog materijalizma društvo odvojio od sveiscjeljujuće veze s unutarnjim izvorom života. Uvjereno mišljenje Brune Groninga o Bogu kao najvećem liječniku svih ljudi, što je potvrđeno mnogim iscjeljenjima, pogodilo je najosjetljiviju točku te krive predodžbe o svijetu.

Biografija - ličnost Brune Groninga - rat i zatočeništvo

1943. godine Bruno Gröning je u dobi od 37 godina bio mobiliziran u "Wehrmacht". Zbog svog stava da nikada ne uzvraća udarce i da ne ubija ljude, koji je ležao duboko u njegovom religijskom osjećaju, došlo je do komplikacija i čak prijetnje ratnim sudom. Ali na kraju je ipak tada otišao na front. Poslije se moglo zaključiti da je glede Drugog svjetskog rata prilično točno predvidio svoju Vlastitu sudbinu.
U ratu je "sudjelovao na središnjem i sjeveroistočnom dijelu istočnog fronta, a u prosincu 1943. godine po prvi puta je bio ranjen krhotinom granate koji mu je probio površinski dio lijevog bedra. U veljači 1944. došlo je do drugog ranjavanja na desnom bedru. Ali nakon oporavka početkom 1945. godine ponovno je bio vraćen u postrojbu i 5. ožujka 1945. godine dospio je u rusko zarobljeništvo u Hämmersteinu (Pomeranija). U svibnju 1945. godine prebačen je u logor u Petrozawodsk. U ruskim logorima je na zagonetan način uspijevao izliječiti mnoge zarobljenike koji su patili od vodene bolesti. Njegova jaka unutarnja potreba da iscjeljuje i tu je opet dovela do konflikata. Prema upravi logora nije "imao dlake na jeziku" kako bi se pobrinuo za bolje životne uvjete i stoga je kod Rusa bio poznat kao buntovan. I opet je za dlaku izbjegao smrt, ali same zato što su neki ruski oficiri zauzeli za njega i spasili ga od streljanja. Krajem 1945. godine bio je pušten iz zarobljeništva.
Povratak u pretrpanim stočnim vagonima stavio je puštene vojnike na velike kušnje. Jedan povratnik je poslije ispričao da su pri tom popucale sve niti humanosti i da je prijateljstvo među vojnicima ustupilo mjesto brutalnoj borbi za goli život. On je na tom povratku upoznao Brunu Gröninga i jedno vrijeme proveo s njim. Bruno Gröning mu je svojim ponašanjem privukao pažnju među ostalim vojnicima. On je usred tog nereda i nevolje sačuvao neobjašnjiv mir i sređenost i ostao je unatoč svemu čovjek. Stoga mu je ponudio da ide s njim u njegovu domovinu Bavarsku. Ali Bruno Gröning je najprije htio ići na sjeverozapad da potraži svoju obitelj. Očigledno je već znao da će se narednih godina pojaviti u javnosti jer je 1945. na rastanku tog prijatelja zamolio da ga potraži kada bude o njemu čitao u novinama.
Uslijedilo je teško poslijeratno razdoblje. Bruno Gröning je sa još jednim zarobljenikom stigao u Haigerselbach u Dillkreisu. Tamo je uz pomoć gradonačelnika dobio mali smještaj i trudio se da uz različite poslove kod seljaka u okolnim selima i u općini prikupi ono najpotrebnije za život. Zbog svog skromnog načina da ništa ne zahtijeva i da se zadovolji sa svime, a i zbog svoje spretnosti u radu, postao je ubrzo omiljen u cijelom kraju. Njegove djelatnosti su ga dovele u kontakt sa mnogim sunarodnjacima. U svrhu ublažavanja problema osnovao je ^ajedno s drugim izbjeglicama "Radionicu za pomoć prognanicima". Ambiciozno je radio u službi tog zadatka, a zajedničkim zalaganjem su osnovana mjesna predstavništva. Tim poslom bi često odlazio u Dillenburg. Tamo je ubrzo poslije toga dobio još jedan zadatak u stambenoj komisiji te regije i trudio se da pomaže gdje je god mogao. Nešto malo poslije toga ponovno je pronašao svoju ženu i s njom je došao u izbjeglički logor Dillkreisa. Nakon toga je dobio izbjeglički smještaj koji se nalazio u jednom za nuždu sređenom potkrovlju u Dillenburgu.
Erich K., danas prirodni iscjelitelj u S., upoznao je u to vrijeme Brunu Groninga. Po svom sjećanju on je izjavio slijedeće:
"Taj čovjek me naprosto fascinirao. S njim se moglo pričati o stvarima o kojima se ni s kim drugim nije moglo pričati. Uvijek je bilo nešto posebno kod njega. Bez obzira što nije bilo ničega, svatko tko bi došao kod njega dobio bi tanjur juhe - to je bilo nešto tipično, iako je bila skroz primitivno napravljena od neke žitarice. Naprosto nije bilo ničega, jedva smo imali dovoljno kruha za jelo i bilo nam je užasno, ali to je bilo tipično, svatko tko bi došao - tanjur juhe je bio tu."21 Bruno Groning se zbog svog posia susretao s puno ljudi i ponovno su se događala iscjeljenja. Stalno su ga pozivali novi bolesnici. Molili su ga od kuće do kuće, sve dok 14.03.1949. god. nije došao na molbe obitelji Hulsmann u Herford. O uspjehu kod iscjeljenja Dietera Hulsmanna, sina obitelji H., koji je bolovao od mišićne distrofije i tako bio vezan za krevet, proširio je otac i ubrzo se počelo okupljati sve više bolesnih ispred kuće Hulsmann na VVilhelmovom trgu u Herfordu. Bruno Groning je pričao ljudima o Bogu, a njegove riječi su izazivale čuda: bolovi bi nestajali, slijepi bi ponovno progledali, paralizirani bi se dizali iz kolica ili bi odbacivali štake i neometano bi opet mogli hodati. Ubrzo više nisu dolazili samo bolesnici iz okoline, već i iz drugih krajeva Njemačke i inozemstva, u nadi da će putem ovog čovjeka ponovno zadobiti svoje zdravlje.

Biografija - ličnost Brune Groninga - gorki brak

Oženio se u 21. godini. No brak sa Gertrud nije mu pružio dom i razumijevanje, za čime je uzaludno čeznuo u svom roditeljskom domu. On i njegova žena su bili previše različiti ljudi. Početkom njegovog radnog vijeka,' povučenost iz djetinjstva ustupala je sve više mjesto porivu da pomaže ljudima. Svjedoci tog vremena kažu da je Bruno Groning je bio velikodušan i susretljiv domaćin i često je pozivao puno prijatelja u svoj dom, dok njegova žena najradije nije nikoga puštala u kuću. Kada bi mu se obratio neki njegov radni kolega ili drugi poznanik u psihičkoj ili tjelesnoj nevolji, Bruno je često zaboravljao na svoje vlastite potrebe. On bi tada s tim čovjekom razgovarao do rano u jutro i trudio se skupa s njim pronaći izlaz iz teške situacije. Nisu mu se sviđali uobičajeni oblici druženja kao odlazak u kino ili gostionice, kartanje itd.. Jedan svjedok iz tog vremena izjavio je slijedeće:
"Ovom prilikom želim nešto napisati. Radi se o gosp. Bruni Groningu. Gospodina Groninga poznajem već od 1928. iz Danziga, mog rodnog grada. Gospodin Groning se već tada zanimao za duhovne stvari te je pomagao ljudima i iscjeljivao ih. Meni je poznato dvadesetak slučajeva koji su bili uspješni. (...) Također mogu dati puno dokaza gdje je gosp. Groning pomogao djeci, npr. kod paralize i onoj koja nisu mogla čuti i vidjeti. U svim slučajevima se pokazao uspjeh. Za nas koji smo tome prisustvovali kao i za one kojima je pomogao, to je još uvijek zagonetno. Ranije smo si uvijek razbijali glavu kako je tako nešto uopće moguće. Gospodin Groning se osim toga bavio još i stvarima koje uopće nisu dio ove teme. Ali unatoč tomu ih želim spomenuti. Npr. on se bavio radioaparatima i autima. On radioaparat ne bi ni dotaknuo, a ovaj bi se po njegovoj želji sam ugasio. Cijevi pojačala radio aparata, koje su doista bile u kvaru, ponovno bi osposobio za rad."
Prema riječima E. A, Schmidta postoji iz 1931. godine izjava pod prisegom o jednom iscjeljenju. U njoj se tvrdi da je Bruno Groning iscijelio jednu ženu koja je bila teško oboljela od difterije, a koju su liječnici otpisali kao beznadan slučaj. Schmidt o tome kaže: "Kada on (Bruno Groning) priča o tom slučajU, kojeg se posebno dobro sjeća, tada iz njega zrači prava, velika radost kada kaže: 'Izvukao sam ovu ženu iz mrtvačke postelje!' Pritom je izvadio iz svog novčanika sliku mlade gospođe i pokazao je sretan i zadovoljan." Gospodin Max Bruhn iz Danziga dao je izvještaj o jednom posebnom doživljaju kojeg mu je prenijela Marija, sestra Brune Groninga.
"Poznavao sam sestru Brune Groninga. Bila je" naručena na operaciju u bolnicu. Morala joj je biti ostranjena dojka budući da se radilo o raku. Posljednjeg dana prije odlaska u bolnicu Marija je otišla do Brune. Zamolila ga je da joj pomogne. Bio je vrlo iznenađen što je njegova vlastita sestra imala povjerenje i vjeru u njega i gledao ju je neko vrijeme, a zatim je rekao: 'Pođi mirno u bolnicu, ne vidim više ništa zloćudnoga u tebi!' Ona je otišla i liječnici na pregledu nisu konstatirali rak. Operacija je bila suvišna." Njegova žena je smatrala njegove sposobnosti "mušicama". Njoj je nedostajao duhovni pristup za osnovni motiv njegovog života - pomaganje i liječenje. Najviše se bojala da pobudi nečiju pažnju i da ispadne smiješna. Tako joj je krajnje neugodno bilo da se njezin muž posvećuje tako puno drugim ljudima. Htjela ga je imati samo za sebe. Jedan od najtežih ispita u njegovom životu bio je taj što mu je vlastitu djecu, koju je iskreno volio, udaljila cd njegove iscjeljujuće snage. Ona svoju djecu nije htjela izlagati njegovim "čarolijama" , svim sredstvima ih je sakrivala od njega i bez njegovog znanja ih odvodila na liječenje u bolnicu. Stariji sin Harald umro je 1939. godine od greške srčanog zaliska u jednoj bolnici u Danzigu u devetoj godini života. Mlađi sin Gunther umro je 1949. godine od upale porebhce na univerzitetskoj klinici u Marburgu, također u devetoj godini života.
Grete Hausler iz Hennefa/Siega, svjedok tog vremena, koja je poznavala Brunu Groninga od 1950. godine, izjavila je da je on tek od 1955. godine bio u stanju pričati o sudbini svoje djece. Kada je pričao o tome bliskim prijateljima, suze bi mu potekle niz obraze.
Kada je 1949. godine Bruno Groning počeo javno djelovati, morao je napustiti svoju ženu jer ona nije promijenila svoj negativan stav prema njegovom djelovanju, a čak mu je htjela i zabraniti iscjeljivanje. Brak su raskinuti u svibnju 1955. godine.

utorak, 23.12.2008.

Biografija - ličnost Brune Groninga - bogat radni život

Nakon napuštanja osnovne škole Bruno Gröning je krenuo na trgovački zanat. Njegov otac, po zanimanju obrtnik, od samog početka je bio skeptičan prema ovoj odluci svoga sina i na koncu je njegova riječ i pobijedila. O tomu je Bruno Gröning u svom životopisu izjavio slijedeće: "Stoga sam na zahtjev svog oca morao ostaviti taj zanat jer je njegova želja bila da postanem građevinski obrtnik. Poslušao sam želju svog oca i izučio za tesara. Ali nisam napravio završni ispit jer je u to vrijeme u Danzigu vladala velika nezaposlenost. Zbog toga sam tri mjeseca prije kraja moga naukovanja morao ostaviti zanat bez završnog ispita jer je firma kod koje sam učio morala prekinuti ugovor zbog manjka posla."

1925. godine devetnaestogodišnji Bruno je uspio otvoriti stolarsku radionu za potrebe graditeljstva i za namještaj i tako se osamostaliti. Mogao je održati poduzeće dvije godine, a zatim je zbog loše ekonomske situacije u Danzigu bio prisiljen mijenjati poslove. Privremeno je radio u graditeljstvu, u preradi drveta, zatim u jednoj tvornici lakova i kistova kao i drugim djelatnostima. Zasigurno je bilo potrebno puno marljivosti i znanja da bi se u teškim vremenima između dva rata i uz skromna sredstva kao mlad čovjek mogao osamostaliti u Danzigu, a i onda kada je nakon dvije godine morao prelaziti na druge izvore zarade. Kao posljedica krize na tržištu rada sklapani su kratkoročni ugovori o radu i dolazilo je do iznenadnih otpuštanja s posla zbog lošeg poslovanja. Tako je Bruno Gröning već nakon godinu dana bio ponovno otpušten kao posljednji namještenik jedne tvornice lakova zbog smanjene proizvodnje. On u svom životopisu iznosi da je poslije 1933. bilo još teže naći posao jer su privredne prilike u Danzigu bile puno lošije nego u "Reichu", a firme su većim dijelom bile poljske, tako da su se Nijemci teško zapošljavali. (Njemački "Reich" je poslije Prvog svjetskog rata izolirao Danzig. Veza s njemačkim "Reichom" je bila moguća samo preko poljskog teritorija.) U međuvremenu je Bruno Gröning našao posao u jednoj tvornici čokolade, zatim u luci i potom u pošti u Danzigu. Do mobilizacije u "Wehrmacht" 1943. više godina je bio zaposlen u tvrtki "Siemens" i "Halske" kao monter za slabu struju. Njegovi kolege su stalno primjećivali da on na svim područjima rada pokazuje neobičnu spretnost, a čak je nadmašivao i izučene radnike. Puno njegovih radnih kolega je posvjedočilo da mu je na neobjašnjiv način uspijevalo naprosto sve čega se prihvatio, bilo da je popravljao satove ili radioaparate ili da je radio kao bravar. Osobito su mu ležale tehničke stvari. Kao što je i sam rekao, osobito mu je bilo važno da sve poslove izvršava sa zanimanjem i ljubavlju. Veliki broj djelatnosti koje je izvršavao promatrao je kao svoju životnu praksu, kao učenje i pripremu za svoj kasniji zadatak. Kao što je naglašavao, bilo mu je stalo do toga da upozna ljude u najrazličitijim djelatnostima i životnim situacijama.

<	travanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Travanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (14)