Tko točnije promatra put Brune Groninga u javnosti, taj će zapaziti jednu impresivnu konzekvencu njegovog djelovanja. Taj čovjek je unatoč svim otporima čvrsto išao za tim da izgradi stabilnu osnovu za sređeno djelovanje. Svoj zadatak je vidio u tome da stvori nosivi temelj koji bi čovjeku dao mogućnost - i kada on napusti svoju zemaljsku egzistenciju - da na jednostavan način dobije pristup iscjeljujućoj snazi Boga. Ali tisak željan senzacija i nefleksibilan državni aparat jako su otežali postizanje tog cilja posljednjih godina njegovog djelovanja.
Nalazio se naspram najezde masa bez odgovarajuće pomoći od strane vlasti. U Herfordu je od-ožujka do lipnja 1949. godine bilo 5 000 ljudi koji su tražili, iscjeljenje i koji su se svakodnevno okupljali na VVilhelmovom trgu nadajući se njegovoj pomoći. Nešto poslije, od kraja kolovoza do sredine rujna 1949. godine, na Traberhofu (bivšoj ergeli kraj Rosenheima), kojeg mu je vlasnik dao na raspolaganje, masa se ušesterostručila.
Ali to nije sve: U Herford je stigao do njega pokoji poziv za pomoć iz pokrajine Rheinland i obližnjih mjesta. U više navrata je govorio pred većom masom ljudi u Viersenu. Uz to je još bilo posjeta kod pojedinih osoba koji su u svojoj nevolji molili za njegove riječi koje sudonosile pomoć. Ništa drugačije nije bilo ni na Traberhofu kraj Rosenheima odakie je čak putovao u sjevernu Njemačku kako bi odgovorio na molbe onih koji su tražili pomoć.
Svjedoci tog vremena uvijek su bili duboko dirnuti tim unutarnjim izražajem vjere u Boga, koja se putem Brune Groninga ponovno rasplamsala u tisućama ljudi koji su tražili pomoć. Mnogi su se počeli nakon dugo vremena po prvi puta opet moliti. Često je ta novo probuđena vjera ujedinjavala cijelu masu, a čak su spontano pjevani i korali.
Nasuprot tome su stajale žestoke reakcije nadležnih službenih liječnika i mnogih državnih organa.
Od početka svog djelovanja Bruno Groning se zalagao za suradnju s nadležnim vlastima. Ali unatoč nekolicini razgovora u Herfordu nije došlo do zbližavanja. Početkom svibnja 1949. godine zabranjeno mu je djelovanje. Već spomenuti gospodin Kunst, superintendant mjesne župe, dao je izjavu o tadašnjim prilikama u Herfordu:
"Kada je gospodin Bruno Groning došao 1949. god. u Herford, cijeli grad i okolica su nakon kratkog vremena bili ispunjeni glasinama o njegovim iscjeljujućim uspjesima. Lokalne novine (...) su donosile opširne članke. Predstavnici tiska su me suočili s Gosp. Groningom jer sam tada bio superintendant crkvenog okruga Herford. I on je često bio na razgovorima u mojoj kući. Iz tjedna u tjedan prilike su postajale sve žešće. Tisuće ljudi je dolazilo iz Njemačke i iz inozemstva da bi našli pomoć kod gospodina Groninga. Kada je gornjogradski direktor Herforda htio gospodinu Groningu zabraniti njegovo djelovanje, postojala je opasnost da bi ta uznemirena masa od više tisuća ljudi mogla nagrnuti na vijećnicu. Pokrenuta je bila i komisija za provjeru u kojoj su bili gornjogradski direktor (gradonačelnik Herforda), gosp. Schorsch iz Bethela i nadležni medicinski savjetnici iz vlade u Detmoldu. Neko vrijeme sam ja predsjedavao u tom odboru. Rad komisije za provjeru se sastojao u tome da su vodili pregovore s gospod. Groningom i razgovore s iscijeljenima. Pregovori su bili skoro potpuno bez rezultata iz razloga što su medicinari s gosp. Groningom razgovarali u kategorijama i vokabularom školske medicine. Ispostavilo se da gosp. Groning nije pregledao niti jednu osobu koja je bila kod njega. Meni nije poznat niti jedan slučaj gdje je gosp. Groning fizički dotaknuo pacijenta. Nije mi poznato daje tražio od bolesnika da odustanu od pomoći školske medicine. On također nije propisivao lijekove."28 Borba Brune Groninga za dozvolu iscljeljivanja nije se okončala sve do njegovog posljednjeg dana, skoro deset godina poslije.
On, čije je djelovanje bilo sličnije djelovanju svećenika nego liječnika ili alternativnog terapeuta, išao je svim mogućim putovima da bi neometano od policije i sudova mogao pomagati bolesnicima.
Stavio se na raspolaganje jednoj liječničkoj komisiji u Heidelbergu koja je kod provjere njegovih iscjeljivanja došla do pozitivnog rezultata, ali mu ipak nije oslobodila put za djelovanje. On se godinama zalagao za uspostavljanje mjesta za iscjeljujući rad kako bi u suradnji s liječnicima, a putem pretraga prije i poslije iscjeljenja, došao do primjerene znanstvene provjere. To bi se izjalovilo zbog poslovnih interesa ponuđivača i otpora vlasti, lako je Bruno Groning bio uvjeren da njegovo djelovanje nema ništa zajedničko s uobičajenom praksom iscjeljivanja, bio je spreman zadovoljiti zakonske odredbe koje se tiču iscjeljujuće prakse i htio je položiti ispit za rad kao iscjelitelj, ali to mu nije dozvoljeno.
Potrebna mu je bila rijetka snaga volje da se ne bi razočarao na tom putu. Uz to skoro nije nailazio na podršku u tisku. Naprotiv bilo je svega nekoliko novinara koji su , s obzirom na većinu negativnih izvještavanja nadležnih tiskovnih organa i negativnih stavova liječničkih službenih organizacija i širih crkvenih krugova, bili spremni putem osobne provjere svojim čitateljima pružiti objektivnu sliku Brune Gröninga. U većini slučajeva prihvaćali su se neprovjereni negativni članci. Time su izbjegnuti konflikti s nadležnim društvenim krugovima. Ali interesantno je primijetiti kako su novinari, koji su putem osobnog kontakta s njim stvorili svoju vlastitu sliku o njegovoj ličnosti, dolazili do sasvim drugačijeg viđenja stvari. Kao primjer za to služi izvještaj u časopisu "Das offene Wort" (Otvorena riječ) (neovisni časopis za suvremena pitanja i toleranciju, izdavačka kuća PAD, München) početkom pedesetih godina. Novinar je javnosti opisao svoj utisak u članku pod nazivom: "Gröning (...) kakav stvarno jeste!"
Prepoznao je trud i teškoće Brune Gröninga na svom putu za slobodno djelovanje i pripisao mu je veliku postojanost budući da je odbio brojne primamljive ponude iz inozemstva kako bi unatoč svim teškoćama ostao u Njemačkoj, gdje su ljudi - dotučeni ratom - jako trebali pomoć. Za autora on je bio ličnost koju je cijenio zbog njegove postojanosti i uvjerenosti da slijedi unutarnji poziv, iako je tisak donosio "šund-članke i svjesno obmanjivanje" i iako su ga pokušavali spriječiti "državnim preprekama i zabranama". On ga je opisao kao čovjeka "velike ljudske dobrote i požrtvovnosti za svoju pozvanost da pomaže ljudima". Prema njegovom shvaćanju Bruno Gröning je prešao rub dosadašnjeg iskustvenog znanja. Njegov cilj je "pomagati ljudima i i dovesti ih na put unutarnje obnove". Njegov rezime je glasio da se oduvijek neka teorija prvo "ismijava, potom je se pokušava suzbiti, a nakon toga postaje nešto samo po sebi razumljivo".
"Iskustvo nas uči", napisao je na kraju, "da je to tako, a mi ljudi smo uporno netolerantni i ne učimo iz toga."
Bruno Gröning je unatoč svim teškoćama ostao pri tom da u načelu ne uzima novac za iscjeljenja. S druge strane je pak davao cijelo svoje vrijeme i snagu za one koji su tražili iscjeljenja po cijeloj Njemačkoj i Austriji, tako da nije mogao raditi u nekom uobičajenom zanimanju. Bio je upućen na gostoprimstvo i dragovoljnu pomoć drugih. Procesi su ga zbog tog razloga doveli u veliku financijsku nevolju.
Njegovo se čisto intuitivno reagiranje često nije moglo objasniti trezvenim intelektom koji radi prema čistim zakonima logike. Nekoliko puta je čak dopustio da mu se sasvim približe ljudi koji su mu pristupili uz izliku da žele pomoći, a u naravi su očito htjeli putem njega napraviti dobar posao. Djelomično im se upravo predavao do izvjesnog stupnja i puštao da rade što hoće. Ali ako se ne bi htjeli okrenuti onome što je dobro i dragovoljno odustali od svojih koristoljubivih planova i ne bi se s obzirom na potresne događaje u svojoj blizini iznutra preobratili, on bi tada razotkrio njihove postupke i onda bi uslijedili dugoročni procesi, Bivši suradnici su postajali žestoki neprijatelji koji su tada u više navrata tobožim "razotkrivanjima" davali krivu sliku njegove ličnosti u javnost, lako bi ga neki koristoljubivi pomagač doveo u tešku situaciju, on ipak nikada nije rekao neku ružnu riječ o njemu. Naprotiv nekima, koji su mu jako naštetili, dao je na njihovu molbu još jednu šansu (vidi pogl. 5). Ovo za razum vrlo neobično ponašanje postaje razumljivo ukoliko shvatimo da je iscjeljivanje duhovnim putem jedan jako senzibilan postupak koji lako može biti ometen suprotnim duhovnim zračenjima. Tako jedna osoba koja je vrlo negativno nabijena može samo svojim neizraženim stavom i još više ometajućim međupozivima jako spriječiti djelovanje iscjeljujuće snage. Bruni Groningu su skoro uvijek prisutne osobe većim dijelom bile nepoznate, njegovo djelovanjeje bilo je samo posljedica njegove neobično povišene senzibilnosti. Isto tako je pokazivao bezkompromisno odbijanje kada bi bolesnici tražili da novcem kupe iscjeljenje.
E. A. Schmidt piše u svojoj knjizi o jednom takvom slučaju: "U tu sferu ulazi i to, što se je inače više puta događalo, da bi mu prišla neka imućna osoba preklinjući i moleći da joj pomogne i da mu je spremna dati 5 000 maraka i još više. U tom momentu bi se Groning "zatvorio", što se jasno moglo osjetiti i vidjeti i to ne samo iz njegovog okruženja nego i oni koji su stajali vani su to vidjeli. Kontakt bi bio ugašen, a on bi rekao odbojnom gestom: 'Ja ne prodajem zdravlje.' On bi se okrenuo , a mi bismo suradnici imali tada ne baš veseo zadatak da takve osobe na fini način ispratimo. U jednom slučaju sam doživio slijedeće: 'Znam da ste bogat čovjek. Ali također znam da svoje bogatstvo niste stekli na pošten način. Iskorištavali ste svoje radnike i namještenike i tako prigrabili novac i bogatstvo. Niste radili dobra djela, a vaše bogatstvo nije stečeno na dobar način.' Taj, kome bi se tako obratio, bi se uznemirio i okretao bi se uzbuđeno na svojoj stolici na jednu pa na drugu stranu. Zacrvenio bi se, bilo iz srama ili bijesa, ne bi ga se moglo prepoznati i napustio bi šuteći prostoriju." Slično je mogao primijetiti i dr. Kurt Trampler:
"Više puta sam vidio da je grubo odbio one koji su mu htjeli ponuditi novac."30 Unatoč svim opisanim otporima Bruno Groning je mogao postići svoj cilj kojem je težio. 1953. god. osnovao je Groningov savez, da bi u različitim gradovima mogao pod zaštitom udruženja držati predavanja pred onima koji su tražili pomoć. Tamo su nastajale "zajednice" u kojima su se iscijeljeni, bez naknade i iz zahvalnosti za postignuto iscjeljenje, u njegovoj odsutnosti brinuli o novim tragaocima pomoći na putu do iscjeljenja.
On je sam često naglašavao da za iscjeljenja nije potrebna njegova osobna nazočnost:
"Svaki iscijeljeni može prenositi iscjeljenje", rekao je, a veliki broj izvještaja o iscjeljenjima iz zajednica, koja su nastupila u njegovoj odsutnosti, dokazuju to vrlo upečatljivo.
1955. godine se ponovno oženio nakon što je propao svaki pokušaj da se veza s njegovom ženom obnovi. Njegova druga žena Josette, koja je bila francuskinja, trudila se prema svojim mogućnostima da mu pomogne kod daljnjih osnivanja zajednica.
Ali ubrzo nakon osnivanja "Groningovog saveza" pokrenut je protiv njega "veliki sudski spor'". Tim procesom se htjelo definitivno okončati njegovo djelovanje. Uslijedilo je najteže vrijeme njegovog života. Napadi u tisku su u to vrijeme dostigli vrhunac. Mnogi, koji su se ponudili u zajednicama Njemačke i Austrije da se brinu o onima koji su tražili pomoć, morali su se podvrći policijskom preslušavanju, a pokušavalo ih se zaplašiti prijetnjom da postoji mogućnost da i oni isto tako dospiju pred sud zbog "nedozvoljenog prakticiranja alternativnog liječenja". Do toga nikada nije došlo, ali te prijetnje nisu prolazile bez tragova. Bruno Groning se tih godina neumorno zalagao, paralelno uz opsežne pripreme za sudski spor, i za učvršćivanje mladih zajednica koje su bile ugrožavane javnim napadima. Ali njegov rad je bio ograničen zbog financijskih neprilika.
Jedna svjedokinja tog vremena je vrlo upečatljivo izvijestila kako je i u to vrijeme najvećih teškoća ostao nepromijenjen sačuvavši neobjašnjiv mir i opuštenost i svoj tipičan humor. To je mogla zapaziti i na sudskim raspravama posljednjeg procesa, ma kako god da su bile za njega teške. U jednoj pauzi mu je prišla, a on ju je značajno pogledao i rekao da kao što je poznato ništa se ne može tako vrelo pojesti kao što je skuhano (Na početku izgleda sve puno lošije nego što poslije bude. - opaska prev.).
U siječnju 1959. godine umro je Bruno Groning. Sudski spor je iz tog razloga obustavljen, a da nije izrečena konačna presuda. Naknadno se pokazalo koliko je bio u pravu u svom zalaganju da stvori nosivi temelj, koji će - napuštanjem svoje zemaljske egzistencije - tražiteljima dati mogućnost za iscjeljenje: iscjeljena se događaju i dalje nakon njegove smrti.