Bruno Groening
srijeda, 24.12.2008.
Biografija - ličnost Brune Groninga - rat i zatočeništvo
1943. godine Bruno Gröning je u dobi od 37 godina bio mobiliziran u "Wehrmacht". Zbog svog stava da nikada ne uzvraća udarce i da ne ubija ljude, koji je ležao duboko u njegovom religijskom osjećaju, došlo je do komplikacija i čak prijetnje ratnim sudom. Ali na kraju je ipak tada otišao na front. Poslije se moglo zaključiti da je glede Drugog svjetskog rata prilično točno predvidio svoju Vlastitu sudbinu.
U ratu je "sudjelovao na središnjem i sjeveroistočnom dijelu istočnog fronta, a u prosincu 1943. godine po prvi puta je bio ranjen krhotinom granate koji mu je probio površinski dio lijevog bedra. U veljači 1944. došlo je do drugog ranjavanja na desnom bedru. Ali nakon oporavka početkom 1945. godine ponovno je bio vraćen u postrojbu i 5. ožujka 1945. godine dospio je u rusko zarobljeništvo u Hämmersteinu (Pomeranija). U svibnju 1945. godine prebačen je u logor u Petrozawodsk. U ruskim logorima je na zagonetan način uspijevao izliječiti mnoge zarobljenike koji su patili od vodene bolesti. Njegova jaka unutarnja potreba da iscjeljuje i tu je opet dovela do konflikata. Prema upravi logora nije "imao dlake na jeziku" kako bi se pobrinuo za bolje životne uvjete i stoga je kod Rusa bio poznat kao buntovan. I opet je za dlaku izbjegao smrt, ali same zato što su neki ruski oficiri zauzeli za njega i spasili ga od streljanja. Krajem 1945. godine bio je pušten iz zarobljeništva.
Povratak u pretrpanim stočnim vagonima stavio je puštene vojnike na velike kušnje. Jedan povratnik je poslije ispričao da su pri tom popucale sve niti humanosti i da je prijateljstvo među vojnicima ustupilo mjesto brutalnoj borbi za goli život. On je na tom povratku upoznao Brunu Gröninga i jedno vrijeme proveo s njim. Bruno Gröning mu je svojim ponašanjem privukao pažnju među ostalim vojnicima. On je usred tog nereda i nevolje sačuvao neobjašnjiv mir i sređenost i ostao je unatoč svemu čovjek. Stoga mu je ponudio da ide s njim u njegovu domovinu Bavarsku. Ali Bruno Gröning je najprije htio ići na sjeverozapad da potraži svoju obitelj. Očigledno je već znao da će se narednih godina pojaviti u javnosti jer je 1945. na rastanku tog prijatelja zamolio da ga potraži kada bude o njemu čitao u novinama.
Uslijedilo je teško poslijeratno razdoblje. Bruno Gröning je sa još jednim zarobljenikom stigao u Haigerselbach u Dillkreisu. Tamo je uz pomoć gradonačelnika dobio mali smještaj i trudio se da uz različite poslove kod seljaka u okolnim selima i u općini prikupi ono najpotrebnije za život. Zbog svog skromnog načina da ništa ne zahtijeva i da se zadovolji sa svime, a i zbog svoje spretnosti u radu, postao je ubrzo omiljen u cijelom kraju. Njegove djelatnosti su ga dovele u kontakt sa mnogim sunarodnjacima. U svrhu ublažavanja problema osnovao je ^ajedno s drugim izbjeglicama "Radionicu za pomoć prognanicima". Ambiciozno je radio u službi tog zadatka, a zajedničkim zalaganjem su osnovana mjesna predstavništva. Tim poslom bi često odlazio u Dillenburg. Tamo je ubrzo poslije toga dobio još jedan zadatak u stambenoj komisiji te regije i trudio se da pomaže gdje je god mogao. Nešto malo poslije toga ponovno je pronašao svoju ženu i s njom je došao u izbjeglički logor Dillkreisa. Nakon toga je dobio izbjeglički smještaj koji se nalazio u jednom za nuždu sređenom potkrovlju u Dillenburgu.
Erich K., danas prirodni iscjelitelj u S., upoznao je u to vrijeme Brunu Groninga. Po svom sjećanju on je izjavio slijedeće:
"Taj čovjek me naprosto fascinirao. S njim se moglo pričati o stvarima o kojima se ni s kim drugim nije moglo pričati. Uvijek je bilo nešto posebno kod njega. Bez obzira što nije bilo ničega, svatko tko bi došao kod njega dobio bi tanjur juhe - to je bilo nešto tipično, iako je bila skroz primitivno napravljena od neke žitarice. Naprosto nije bilo ničega, jedva smo imali dovoljno kruha za jelo i bilo nam je užasno, ali to je bilo tipično, svatko tko bi došao - tanjur juhe je bio tu."21 Bruno Groning se zbog svog posia susretao s puno ljudi i ponovno su se događala iscjeljenja. Stalno su ga pozivali novi bolesnici. Molili su ga od kuće do kuće, sve dok 14.03.1949. god. nije došao na molbe obitelji Hulsmann u Herford. O uspjehu kod iscjeljenja Dietera Hulsmanna, sina obitelji H., koji je bolovao od mišićne distrofije i tako bio vezan za krevet, proširio je otac i ubrzo se počelo okupljati sve više bolesnih ispred kuće Hulsmann na VVilhelmovom trgu u Herfordu. Bruno Groning je pričao ljudima o Bogu, a njegove riječi su izazivale čuda: bolovi bi nestajali, slijepi bi ponovno progledali, paralizirani bi se dizali iz kolica ili bi odbacivali štake i neometano bi opet mogli hodati. Ubrzo više nisu dolazili samo bolesnici iz okoline, već i iz drugih krajeva Njemačke i inozemstva, u nadi da će putem ovog čovjeka ponovno zadobiti svoje zdravlje.
