Bruno Groning je bio čovjek koji je u potpunosti živio iz svoje nutrine. Nije čitao knjige, a njegovo znanje mu je dolazilo iz viših izvora. U svemu što je radio vjerovao je svom osjećaju. Već je u ratu često mogao doživjeti da je potaknut svojim osjećajem napuštao neko mjesto gdje bi kratko nakon toga pala granata. To stanje duha obilježilo je cijeli njegov život. On nije slušao ljudske naredbe, već se bezuvjetno podređivao višem vodstvu, koje mu je bilo dostupno iz jedne duboke neposredne religioznosti u osjećaju ili kao nadahnuće. Iscjeljenja koja su se događala njegovom zaslugom neodvojivo su povezana s obnovljenim obraćenjem u vjeru u Boga i novim unutarnjim usmjerenjem iscijeljenih (vidi pogl. 3). On se u prvom redu nije vidio kao iscjelitelj, već je htio u ljudima pobuditi svijest o višim zakonima života i dovesti bolesne do vjere u Boga kao najvećeg liječnika svih ljudi. Volja za obraćenje, volja za .dobro i želja za ponovnim oživljavanjem vjere u Boga bili su za njega osnovni uvjet za iscjeljenje, istovremeno je odbijao svako ugrožavanje čovjekove slobodne volje: "Ja smijem pomoći čovjeku da pronađe put do Boga, ali ne smijem niti utjecati na njegovu odluku niti ga prisiljavati na dobro. Svatko mora sam pronaći svoj put."
Iz tog razloga tehnike sugestije i hipnoze jako mu proturječe. Njegovi govori su bili obilježeni jednostavnošću i prostodušnošću njegovog bića. Na impresivan način je mogao svojim slušateljima pokazati temeljnu duhovnu povezanost zdravlja i bolesti. Njegovim riječima nije bio potreban nikakav retorički ukras. U njima je ležala snaga koja nije zaobišla učinak kod ljudi. To potvrđuje veliki broj izvještaja o isq'eijenjima. U njegovim predavanjima osjeća se da je sve o čemu je govorio i osobno doživio. Kada se u 43. godini života pojavio u Herfordu u javnosti, mogao je crpiti iz iskustva unutarnje borbe, koja je započela već u djetinjstvu u neutaženoj čežnji za Bogom. Govorio je ne kao akademik, ali ipak kao znalac.
U tisku je u vrijeme djelovanja Brune Groninga stvorena vrlo proturječna slika o njemu. Jedni su u njemu vidjeli Božjeg čovjeka, a za druge je bio šarlatan. E. A. Schmidt, koji je htio dobiti jasniju sliku o njemu i osobno ga upoznati, potražio ga je u Herfordu na VVilhelmovom trgu br. 7, ubrzo nakon što je postao poznat u javnosti.
On je prvi susret ovako opisao: "Probijajući se kroz masu izborili smo put do stražnjih vrata koja su bila nezaključana. Stajali smo ispred kućnih vrata. Iznutra se čula lupa vrata, ljudi su išli užurbano po stanu od prostorije do prostorije. Tek nakon trećeg zvona vrata su se otvorila. Ispred mene je osobno stajao Bruno Groning. Muškarac: snažne, nešto nabijene građe, oko 1,70 m visok, vrlo jednostavno odjeven,, bez jakne, u tamnoplavoj košulji i tamnoplavim dugim hlačama. Smeđe osunčano i jako izražajno lice, duga, prirodno valovita kosa. U to lice je sudbina urezbarila njegove rune; taj čovjek je morao proći kroz sve doline. Ispred mene je bilo sve otvoreno, nikakva brada mu nije davala čudesan ili čak mističan izgled, o čemu su izvještavali novinski članci. Njegove oči su bile jasno usmjerene • prema meni. One su isijavale dobrotu i duboko ljudsko razumijevanje." Dr. phil. Kaul imao je slične motive za odlazak na VVilhelmov trg br. 7. Zainteresiravši se putem različitih novinskih izvještaja htio se na licu mjesta uvjeriti.
Napisao je o "čovjeku Bruni Groningu":
"Tko se po prvi puta sretne s ovim čovjekom, nema osjećaj stranosti. Naprotiv odmah se uspostavi veza s tim čudesnim čovjekom. (...) Pocrnjelo usko lice, koje unatoč energičnim linijama oko usta isijava dobrotu, nosi jednu potisnutu crtu tuge. Često sam ga vidio kako govori s bolesnicima i uvijek sam imao utisak da iznutra plače zbog te patnje i ljudske bijede koja se nameće njegovim očima. Bruno Groning je čovjek iz naroda. Taština mu je isto tako strana kao i pretvaranje. Njegova popularnost, koja je u kratkom vremenu učinila njegovo ime poznatim u cijeloj Njemačkoj i daleko izvan granica, nije dovela do toga da se uživio u ulogu zvijezde ili poznate ličnosti. Uživao sam rijetku priliku da provedem više sati u njegovoj blizini i da od tog inače šutljivog čovjeka doznam ponešto iz njegovog života. On ne voli da ga se obaspe pitanjima, treba ga pustiti da sam krene. Također se često čini kao da poznaje misli svog sugovornika i tako se svojim govorom neposredno nadoveže na ono što je čovjek upravo pomislio. Zatim opet govori kao za sebe samog i doima se kao da je zaboravio svog sugovornika. Pritom su njegove oči uperene u daljinu. Osim naglašene ljubavi prema cigaretama i jakoj kavi Bruno Groning skoro niti nema osobnih potreba. Njegova odjeća je skromna i jednostavna. On živi u kući zahvalnih roditelja, čije je teško bolesno dijete izliječio, tako da se sada ponovno veselo igra u vrtu,. Oni se i brinu za njega. Gospođa Hulsmann mora birati posebno uvjerljive riječi ako ga želi pridobiti za jelo. On ne jede skoro ništa, a već više od tri mjeseca skoro uopće ne spava.' (...) Svi ukućani su mi potvrdili tu činjenicu. Mogao sam se sam uvjeriti da Bruno Groning za svoja iscjeljivanja niti traži novac niti ga uzima. Dnevno dobije preko 2 000 pisama, više stotina preporučenih pošiljki, preko 300 telegrama i brdo paketa i paketića. Svojim suradnicima je strogo naredio da novac iz pisama i neotvorene pakete vrate pošiljaocima."
Iz zapažanja svjedoka tog vremena sasvim je jasno da je Bruno Groning i u svjetlu javnosti ostao onakav kakav jeste. On se ni u kom slučaju nije htio prikazivati kao čudotvorni liječnik ili slično. To površno prikazivanje u senzacionalističkim listovima bilo mu je krajnje oprečno. "Ne smijem se izlagati", stalno je naglašavao, "moram pratiti kamo me vodi moja predodređenost."
Zbog poriva da pomaže drugima on je u Herfordu radio dan i noć. Vidio je u sebi "malog Božjeg slugu" i htio je svojim riječima ljudima pomoći da se približe iscjeljujućim Božanskim snagama. Tu se osjećao kao posrednik ili također kao kanal za te snage. Stalno je naglašavao da ne potiče on iscjeljenja, već "ono", nešto treće, Božja snaga. Što je veći postajao krug onih koji su tražili iscjeljenje, što je on više mogao predavati tu iscjeljujuću struju, utoliko se osjećao bolje i sretnije. Ako je neometano mogao iscjeljivat, onda bi ga ta snaga, kako je sam rekao, ispunila takvom količinom da nije osjećao niti glad niti umor. Potvrde za tu činjenicu sam dobivao stalno sa različitih strana.
Njegovo osnovno religiozno uvjerenje mu je zabranjivalo da uzima materijalne protuusluge za svoja iscjeljenja. Rekao je da može izgubiti svoju snagu ako bi je zloupotrijebio, tj. iskoristio za vlastitu korist. U iscjeljivanju je vidio dar Božji, milost kojoj nije pretpopstavljeno nikakvo naplaćivanje, već štoviše unutarnji preobrat na vjeru i ljubav. Ono malo što mu je bilo potrebno donosili bi mu prijatelji, a i od toga bi pola darovao. Posvuda je Bruno Groning nailazio na otvorena vrata, ljudi bi se utrkivali da qa prime.
Gosp. Kunst, superintendant crkvenog okruga Herford, izrazio je svoje stajalište nakon što se na brojne zahtjeva iz općine više puta susreo s njim. Slijedi jedan izvadak:
"I zbog obzira prema zalaganjima liječnika ne želim dati konačnu izjavu, ali želim izvijestiti što su bila moja posebna pitanja upućena njemu na osnovu Svetog pisma. Gospodina Groninga sam upozorio na Ivanovo Evanđelje, glava 4, 1-6. On mi je na Kristovo pitanje dao jasan odgovor. Skoro još važnije mi je bilo to što je u razgovoru za tisak bez ustručavanja citirao dječju molitvu: 'Ja sam mali...', i sve prisutne upozorio na Gospodina Isusa. (...) Nemam nikakvog razloga da vjerujem da se gosp. Groning želi putem svog dara osobno obogatiti. U više navrata me je uvjeravao da želi ostati siromašan čovjek. Čuo sam iz pouzdanih izvora da su mu ponuđene ogromne sume ako izliječi jednog bogatog bolesnika. Poznato mi je da je odbio te ponude." Unatoč ili možda upravo zbog velikog odjeka koje je izazvalo djelovanje Brune Groninga u javnosti, uvećavao se iz određenih krugova otpor prema njemu. Njegov nastup u Herfordu pokrenuo je stotine tisuća ljudi. Više od milijun pisama je dobio u prvim godinama svog djelovanaj27 , bijeda tog vremena pokazivala se u svom potpuno razarajućem omjeru.
Mnogi su pokušavali doći na njegovu stranu ne bi li tako došli do novaca. Osobe koje su se nalazile u njegovom najužem krugu često su zloupotrebljavale njegovo ime za osobne ciljeve. Duboko ukorijenjeno nerazumijevanje i apriorno odbijanje iscjeljivanja duhovnim putem u mnogim akademskim, osobito utjecajnim medicinskim krugovima učinilo je svoje kako bi spriječilo djelovanje Brune Groninga. Rasplamsala se žestoka borba koja se očitovala prije svega u tendencioznim izvješćima u tisku i brojnim procesima. Pokušavalo se svim sredstvima diskriminirati tog čovjeka i njegovo djelovanje u javnosti. U početku se zadovoljavalo time da se njegovo djelovanje obezvrijedi kao oblik sugestije, iako je to objektivno bilo pogrešno glede očitih organskih iscjeljenja, npr. ratnih invalida. Poslije su se javljale sve češće osobne denuncijacije koje su se putem novina jako proširile u javnosti tako da su oni koji su tražili iscjeljenje i koji nisu imali mogućnost za osobno upoznavanje, teže mogli povjerovati u integritet njegove želje za pomaganjem. Uvijek je zapanjujuće to s kojom moći mediji u javnosti mogu odlučivati o dobrobiti i patnji pojedinca. Izvještavanje, koje ne stavlja granice prezrivim izjavama i podrugljivoj bezobzirnosti, izgleda istovremeno kao vrisak vladajućeg duha vremena koji je varljivom slikom bezbožnog i neduhovnog materijalizma društvo odvojio od sveiscjeljujuće veze s unutarnjim izvorom života. Uvjereno mišljenje Brune Groninga o Bogu kao najvećem liječniku svih ljudi, što je potvrđeno mnogim iscjeljenjima, pogodilo je najosjetljiviju točku te krive predodžbe o svijetu.
Post je objavljen 24.12.2008. u 12:05 sati.