Bruno Groening
ponedjeljak, 29.12.2008.
Biografija - ličnost Brune Groninga - "ja nisam ništa drugo, već čovjek koji je ostao sasvim prirodan"
Bruno Groning je kroz cijeli svoj život sačuvao jaku povezanost s prirodom koja dolazi još iz njegovog djetinjstva. More i planine su ga privlačile svom svojom snagom tako da je na tim mjestima znao sjediti dugo vremena bez micanja kako bi u sebe primio sve utiske. Veoma brižno se ophodio s biljkama i životinjama i nije mogao prevaliti preko srca da ubere neki cvijet. U njemu je bilo - mogao sam dobiti taj utisak iz razgovora sa svjedocima vremena - nastanjeno iskonsko strahopoštovanje prema svemu živućem jer je u svemu osjećao Boga. Ali pritom nije bilo nikakvog rituala, njegovo ponašanje nije izgledalo namješteno, moglo se osjetiti da je taj način odskakao od njegovog bića. On je kao odrasli čovjek zadržao neke crte djeteta, što se posebno jasno vidjelo u njegovom nekompliciranom, vrlo otvorenom načinu i u izraženom daru da može imati povjerenje. Bruno Gröning jednom je o tome rekao slijedeće:
"Ja jesam i ostat ću dijete (...), neću se nikada promijeniti, ne, a svi Vi i bilo tko drugi može misliti što hoće. Ja jesam i ostat ću dijete, ja sam samo Božje dijete, ništa više; ništa si ne uobražavam, također nisam ni kukavica da to kažem, jer znam da sam samo dijete. Ali mnogi ljudi nisu više djeca jer su postali odrasli."
On se znao poput malog djeteta razveseliti i malim stvarima u životu. Npr. jako ga se moglo razveseliti juhom od krumpira, koju je izrazito rado jeo. U susretu s njim nije se mogao dobiti dojam da se pred sobom ima čovjeka koji je zastranio od svijeta, naprotiv moglo se s njim sasvim normalno razgovarati kao i sa bilo kojim drugim čovjekom. Pri tome je polagao veliku vrijednost na humor i znao se od srca smijati, iako je većinom bio više ozbiljan i šutljiv čovjek. Bruno Gröning je nakon završetka svojih predavanja ostajao još u privatnom krugu sa bliskim mu osobama. Putem njegovih riječi prisutni bi doznali puno o postojanju onostranog carstva, a pokoje tiho pitanje nazočnih o Bogu i tajnama života pronašlo bi svoj odgovor. To druženje bi često potrajalo do jutra. Christa Pohl je više puta ostala u Springeu do ranih jutarnjih sati i ispričala je o jednom posebnom doživljaju nakon jedne takve večeri:
Druženje je potrajalo do šest sati ujutro, a nakon toga je morala putovati na posao u Hannover. Bruno Gröning joj je na rastanku rekao da može bezbrižno putovati na posao i da će jako dobro izdržati ovaj dan. To je do 15.00 sati tako i bilo. Potom je iznenada nastupio vrlo jak umor. U mislima se obratila Bruni Gröningu i sjetila se njegovog obećanja. U istom momentu je postala posve budna. Nakon završetka službe ponovno je krenula za Springe. Tamo ju je on primio. Prije nego je sama nešto mogla reći, on joj je rekao smješkajući se: "No, i kako je bilo danas popodne u 15.00 sati?" On je očito znao što je ona u udaljenom Hannoveru mislila u tom trenutku.
Jedna druga svjedokinja vremena, koja je godinama imala kontakte s Brunom Gröningom, ispričala mi je jedan drugi doživljaj s njim:
"Na jednom druženju s gospodinom Gröningom kod gospodina Loya u Klagenfurtu u Austriji stigao je u tijeku večeri još bračni par S..Gospodin Gröning je poznavao gospođu, ali njezin suprug mu je bio nepoznat. Tada sam doživjela da se gospodin Gröning nakon nekog vremena okrenuo prema tom gospodinu i počeo s njim razgovarati o brodovima. Razgovor je počeo zalaziti sve više u detalje. Bruno Gröning je s tim čovjekom razgovarao kao netko tko se sasvim razumije u tu materiju. Nakon kratkog vremena gospodin S. je zapanjeno rekao:
'Gospodine Gröning, to su pojedinosti, Vi ih uopće ne možete poznavati!' Gospodin Gröning se samo nasmijao i i rekao je duhovito: 'No, ja sam naprosto stari iskusni mornar.' Gospodinu S. je postalo jasno da je to znanje moralo dolaziti iz nekog višeg izvora, što mi je poslije i rekao. Gospodin S. je bio, što gospodin Gröning uopće nije mogao znati, specijalist za brodogradnju, a u ratu mu je bi lo povjereno vodeće mjesto. Potreslo ga je to što je Bruno Gröning poznavao čak stvari koje su gospodinu S. s obzirom na njegov položaj bile poznate kao ratna tajna."
Slično se također dogodilo kod obitelji Weber u Essenu. Bruno Gröning je iznenada počeo razgovarati o izgradnji aviona s jednim prisutnim reporterom. Nakon nekog vremena reporter ga je začuđeno pitao otkud to sve zna. Reporter je ,što nitko nije znao, bio u ratu na visokom položaju u avijaciji i izvrsno se razumio u izgradnju aviona.
Käthe Tams iz B. ispričala je o jednom vrlo neugodnom događaju kojeg je doznala od gospodina Loya. On je s Brunom Gröningom bio u šetnji i dok su razgovarali odjednon je Bruno Gröning nestao. Gospodin Loy ga uz najboiju volju više nije mogao pronaći. Nakon pet minuta opet je stajao ispred njega i upitao ga: "Ah, da li ste se prestrašili što sam nestao?" Gospodin Loy nije mogao nešto više odgovoriti, jer nije mogao shvatiti kako čovjek naprosto može postati nevidljiv.
Ona se sjetila još jedne druge zgode. Bruno Gröning je bio vrlo blizak prijatelj s gospodinom Preuelom. Jednog dana su zajedno pošli na jedan izlet. Za vrijeme vožnje Bruno Gröning je položio glavu na upravljač kao da će spavati. To je potrajalo tako preko pet minuta. Auto je vozio dalje, a da nije skrenuo s ceste. Ali tada se gospodin Preuel uznemirio. Kada je Bruno Gröning to primijetio, okrenuo mu se i upitao ga da li vjeruje da će se negdje sudatiti. Gospodin Preuel je priznao svoju bojazan. Bruno Gröning je samo odgovorio: "Ne, ja ipak znam voziti." Grete Häusler iz Hennefa/Siega, koja je poznavala Brunu Gröninga već od svog iscjeljenja iz 1950. godine, opisala mi je slijedeću zgodu. Ona se zajedno s gospodinom Petzom i bračnim parom Bavay iz Rosenheima uputila u Augsburg do Brune Gröninga. Kasno po noći su se htjeli vraćati, ali stražnje svjetlo na autu nije radilo. Gospodin Petz je sve provjerio, ali grešku nije mogao pronaći. Tada je zamolio Brunu Gröninga za pomoć. Umjesto da je kontrolirao svjetlo, Bruno je stao ispred otvorene haube s prekriženim rukama na leđima i 'zavirivao je unutra. U istom trenutku je ponovno zasvjetlilo stražnje svjetlo. U knjizi "Das Heil erfahren, das ist die Wahrheit" (Doživjeti spasenje, to je istina) Grete Häusler piše o jednoj drugoj zgodi. 25. svibnja 1952. godine Bruno Gröning je govorio kod nje u kući pred nekoliko osoba koje su tražile pomoć. Među njima se nalazila sedamdesettrogodišnja gospođa Kulle, koja je bila teški srčani bolesnik i iste večeri primila iscjeljenje. Odjednom je ponovno mogla izvoditi vježbe koje su joj prije toga zbog teške bolesti bile neizvedive. Grete Häusler je tu zgodu ovako opisala:
"Morala je ponavljati vježbe i bila je izvan sebe od sreće, jer nije bila vjerovala da će te iste još ikada u životu moći napraviti. Zračila je od sreće. Gospodin Gröning je rekao s ljubavlju: 'Sada će se Vaš sin veseliti zbog toga.' Ona je odmahnula i rekla: 'Gospodine Gröning, ja nemam sina.' Ja sam si pomislila: 'Vidiš, on ipak ne zna sve. To je vrlo neugodno.' Ali gospodin Gröning je bio siguran i pitao je dalje: 'Zar niste imali sina?' 'Da', rekla je gospođa Kulle, 'ali prije trideset godina. Umro je kao dojenče.' 'Dakle, ipak sin!' rekao je gospodin Gröning smiješeći se. 'On sada gleda i veseli se s nama! Samo što sada ima drugu odjeću na sebi.
Sve to se događalo bez neke mistične tajnovitosti. Sa sposobnostima, koje su za svakodnevnog čovjeka bile nevjerojatne, Bruno Gröning je baratao sasvim prirodno. On su za njega bile isto što i iscjeljenja i poneki drugi neobičan događaj, nikakvo čudo, već samo izraz stanja duboke povezanosti s prirodom i Bogom.
Iz tog gledišta je razumljivo to što je Bruno Gröning rekao o samome sebi: "Ja nisam ništa drugo, već čovjek koji je sasvim ostao prirodan." Ono prirodno, neusiljeno u njegovom biću također se jasno moglo vidjeti i u njegovim predavanjima. Njegova priprema se sastojala u tome da bi se povukao, ušao u sebe i pribrao. Nikada nije napisao koncept. Riječi u predavanju bi mu slobodno dolazile. Način kako je pričao bio je vrlo neobičan. Često bi se prekinuo i postavio pitanja pojedinim prisutnima, a zatim bi ponekad započeo s njima i kratak razgovor. Katkad bi se usred njegovog predavanja našle i naizgled nesuvisle upadice kojima bi nekom od prisutnih odgovorio na pitanje koje se pojavilo samo u mislima. Christa Pohl, svjedokinja tog vremena, mogla je to osobno potvrditi. Ona se sjeća kako je češće doživjela da je ona ili netko drugi u mislima postavio pitanje, a Bruno Grňning bi spontano, za nekoga tko gleda sa strane nepovezano, dao u svom govoru bdgovor. Ona je osobno za vrijeme predavanja odjednom spoznala tko je ispred nje stajao u Bruni Grňningu. I samo što joj je ta misao prošla kroz glavu, on se zaustavio u predavanju, okrenuo se prema njoj i rekao: "Ono što ste upravo pomislili, zadržite za sebe."
Svaka dogma mu je bila strana. Također se nije moglo primijetiti da na bilo koji način drugima nešto zabranjuje. Svoj zadatak je vidio u tome da prenosi savjete koje je ponekad nazivao životnim istinama. Nikada nije rekao da se ovo ili ono mora napraviti i vrlo mu je bilo strano zabranjivanje. Christa i Werner Hasse mogli su to jasno primijetiti kada su za jedan Božić bili pozvani kod Brune Grňninga. Neki gosti su pili bowle. Bruno Grňning je bio izričiti protivnik alkohola ali to nikada nije zabranjivao, čak niti ovim povodom.
