Bruno Groning je rođen 30. 05. 1906. u mjestu Danzig-Oliva kao četvrto u obitelji sa sedmero djece. U životopisu je napisao o svom djetinjstvu slijedeće: "U vrijeme mog djetinjstva i mladosti sve više sam mogao zapažati neobične sposobnosti, koje su - dolazeći iz mene - dovodile do toga da sam imao smirujući i iscjeljujući utjecaj na ljude i životinje. Još dok sam bio malo dijete u mom prisustvu su se bolesni ljudi oslobađali svojih tegoba, a djeca i odrasli bi se potpuno umirili u uzbuđenju i svađi putem nekoliko mojih riječi. Kao dijete sam također mogao primijetiti da su životinje, koje su bile neobično plašljive ili su slovile kao vrlo opasne, prema meni bile dobroćudne i pitome. Stoga je odnos s mojim roditeljima bio poseban i napet. Ubrzo sam počeo žudjeti za potpunom samostalnošću kako bi se udaljio iz okruženja moje obitelji u kojoj nisam bio shvaćen."
Već u trenutku rođenja počele su se događati neobične stvari oko djeteta Brune. Njegova majka je uvijek imala teške porode, ali Bruno je došao na svijet čudnovato lako. Već ubrzo poslije poroda otišla je u šumu da bi priopćila zapanjenom ocu koji se tamo nalazio rođenje njegovog sina. Njegovi roditelji su bili strogi katolici. Nije se propuštao niti jedan odlazak u crkvu i kada su majka i otac bili još uvijek jako umorni od dnevnog posla, nikada se nije zaboravljalo na večernju molitvu s djecom klečeći prije spavanja. Otac Brune Groninga, kako piše E. A. Schmidt, bio je priprost čovjek. Radio je kao zidar, bio je cijenjen i tražen kao dobar radnik.
Njegov brat Kurt je prema svojih sjećanjima mogao ispričati o neobičnim zgodama s malim Brunom. On je jednog jutra trebao postaviti stol za kavu, ali je zanemario naredbu roditelja i na prvo mjesto stavio igru. Njegov je brat Bruno, mada se to od njega nije tražilo, izvršio umjesto njega traženi zadatak i roditelji
su ga adekvatno nagradili.
Kurt Groning je o tome ispričao slijedeće:
"Tada me je spopao takav bijes, jer je Bruno uvijek ispadao dobar, da više nisam znao kako da si pomognem, te sam zgrabio posudu s kipučim sadržajem i prosuo je Bruni na glavu. On je ostao potpuno miran, a svi su bili zaprepašteni mojim činom. I opet se dogodilo nešto neobično. Bruno od toga nije zadobio opekline ni na licu ni po tijelu."
Časopis "Revue" napisao je 04. 09. 1949. o djetinjstvu Brune Groninga
slijedeće:
"On se već kao dijete, koje je jedva znalo i govoriti, naučio na samoću. Otrčao bi od kuće-i zaigrao bi se u susjedstvu s domaćim životinjama, koje su mu se činile bližima od braće i sestara. Kada je mogao bolje trčati, otkrio je veliku šumu koja se nalazila u blizini kasarne. Uranjao bi u nju kao u ogroman tajanstveni svijet. Jedno je naučio od svoje majke: moliti! A svoje jednostavno dječje vjerovanje u svetu majku Božju i Božje stvaranje bi ponio sa sobom u šumu koja je postala njegov svijet. Mališan je postao čudak kakav se još nije sreo među radničkim dječacima iz Ludolfingerove ulice. Nestao bi na nekoliko dana. Od čega je živio, nije nitko znao. U njegovom roditeljskom domu vladalo je pravilo da onaj tko dođe prekasno na ručak ili ne dobije ništa ili samo ono što je preostalo. Dakle Bruno bi danima gladovao. Katkad bi ga vidjeli poznanici kako leži ispod nekog grma i pažljivo promatra travu i lišće. Ponekad bi ga također vidjeli u neobično bliskom odnosu s vjevericama i drugim životinjama. Tu i tamo bi ga našli na groblju potpuno samog. Ponekad su ga vidjeli kako se tamo moli. (...) Jednom ga je promatrao jedan čovjek kako zamišljeno ide iza jednog hromog psa. Igrao se sa životinjom i gladio ju. (..) To se događalo nekoliko dana i konačno pas više nije šepao. (...) Mnoge su ga životinje pratile. Ako bi ležale bolesne, ustale bi i potrčale s njim u šumu." Često bi ga ljudi uhvatili u šumi i odveli roditeljima. Većinom bi tada dobio puno batina i zatvorili bi ga u sobu. Jednom je o tome napisao:
"Zbog batina nisam nikada mogao plakati budući da batine nisam osjećao kao bol, iako je tijelo ponekad bilo plavo i zeleno od batina. U svakom slučaju zatočeništvo u roditeljskom domu ne bi potrajalo dugo budući da bi se vrlo brzo i često izbavio iz njega. Šuma i moji prijatelji životinje bili su tako jaki da bi me uvijek ponovno privukli."
Zbog predskazanja početka Prvog svjetskog rata Bruno je dobio zvonki šamar od svog oca, a ipak je sve u dlaku bilo točno.
O tome je njegov otac dao izjavu pod prisegom 26. 06. 1949. u Löhneu u pokrajini Westfalen:
"Kao otac svog sina Brune Gröninga izjavljujem ovdje pod prisegom da se već kod poroda tog djeteta pokazalo da će od njega nastati dijete s posebnim sposobnostima. To se u kasnijim godinama i potvrdilo.-Mnogi članovi obitelji kao i poznanici potvrdili su taj poseban slučaj. Još dok je kao dijete isprobavao svoje sposobnosti na životinjama, dolazilo bi do raznih zbivanja. Između ostalog uzeo je među svoje ruke jedan sat, koji urar više nije mogao popraviti, i sat je počeo opet raditi. Čak je mogao predvidjeti i posebne događaje: početak i kraj rata (1914-18). Predvidio je i smrt svoje majke, isto tako i početak Drugog svjetskog rata (1939 - 45). I to da će njegov otac i njegova braća i sestre morati nakon kapitulacije napustiti svoju kuću i domovinu, a predvidio je i gdje će se nakon dugog lutanja smjestiti. Sve je on vidio i predvidio. Uz sve to je imao još i osobinu da liječi ljude od bolesti i patnje."
Ernst Kohn, bivši susjed Brune Gröninga u Danzigu, izjavio je pod prisegom: "Gospodin Bruno Gröning je (...) početkom Drugog svjetskog rata 1939. god. u mom stanu u Danzig-Langfuhru, Magdeburška ulica 77 izjavio slijedeće: 'Ernst, rat će se protegnuti na dulje vrijeme, Poljska će pasti, isto tako brzo i Francuska. Ali Njemačka svojim osvajanjima neće postati veća, već manja. Njemačka će biti podijeljena.' Zatim mi je pokazao granice po zonama kako se one danas stvarno i protežu. (...) Djelovanje iscjeljujuće moći Brune Gröninga osjetio sam već u vrijeme naših susjedskih odnosa u Danzig-Langfuhru. Često bi me oslobodio bolova. I moja supruga , Frieda Kohn, rođ. Pettke, koja je nakon našeg vjenčanja 1940. upoznala Brunu Gröninga, može to posvjedočiti." Za mladog Brunu je ostalo karakteristično da je od rane mladosti osjećao da ga stalno privlače bolesni ljudi. Već s dvije i pol godine se mogla primijetiti ta osobnost.
Kasnije u sjećanjima na svoje djetinjstvo napisao je jednom slijedeće: "Iz tijela nekih životinja je ipak nestala bolest kada sam tiho izgovorio: 'Draga životinjice, ti ćeš uskoro imati opet zdravo tijelo.' I onda bi se to i dogodilo. Ni kod ljudi nije drugačije. (...) Tako sam stalno bio direktno privučen bolesnima. (...) i uvijek sam im samo govorio: 'Ali ti više nisi bolestan.' Ili kada bi neki od njih rekli: 'On će umrijeti.', ja bih tada kratko rekao:'Ne, on dugo još neće umrijeti, on će ozdraviti!' "
Poslije je primijetio da je u stanju da pomaže ne samo pojedinačno, već
istovremeno i većem broju bolesnih. Ali to za čudo za njega uopće nije bilo
teško i uglavnom je imao uspjeha. Međutim njegovo djelovanje je zbog ratnih
previranja ostalo ograničeno na samo jedan mali krug ljudi.
Njegovi prijatelji, s kojima se igrao, primijetili su da, ma koliko god da je bio
napadnut, za čudo nikada nije uzvratio. Ponekad njegova starija braća i sestre
nisu mogli drugačije izaći s njegovim neobičnim ponašanjem na kraj, pa bi ga
zlostavljali jer su bili bijesni što se nije branio. Jedan od njegove starije braće
čak mu je slomio nosnu kost. To ponašanje braće i sestara bi potrajalo dok se
ne bi dogodilo nešto neobično.
Brat Kurt je o tome izjavio 1954. god. slijedeće:
"Dečki su se vani tukli i kada su primijetili da Bruno opet stoji po strani i ne želi sudjelovati u zločestoj igri, jedan od dječaka je bijesno ošamario Brunu samo zato što se on nije htio tući i što je bio takav osobenjak. Bruno kao i obično nije uzvratio. On je stajao mirno bez uzbuđivanja i čekao. Ali dečko je morao, htio on to ili ne, poći kući. U stanu se počeo sam šamarati. Više nije mogao prestati. Svi dečki su pošli prema njemu i gledali su neobičan događaj. Dečko je počeo vikati: 'Bruno, pomozi mii' Bruno je ušao, a dečko se umirio i šamaranje je prestalo."
Nakon tog događaja njegova braća i sestre kao i dečki iz susjedstva ostavili su ga na miru i više ga nisu tukli.
Njegov brat se sjetio još jedne zgode koja vrlo dobro objašnjava karakter mladog Brune. Ispričao je da su se zbog gladi u Prvom svjetskom ratu iscrpile zalihe hrane obitelji Groning i nije se znalo gdje bi se moglo pribaviti nešto za jelo. Mali Bruno je odjurio sa svojim biciklom i na neobičan način kod seljaka nabavio za svoju obitelj nekoliko vreća najboljeg krumpira kojeg su njegova braća zatim mogla odnijeti kući. U to vrijeme on je za zajedničkim ručkom jeo uvijek tek onda kada bi drugi bili siti. lako bi on na taj način dobio samo vrlo malo ili uopće ništa, imao je zapanjujuću tjelesnu kondiciju. Pohađao je osnovnu školu i nije bio zapažen niti kao loš učenik ,a niti kao posebno dobar. Često bi zadavao svojim nastavnicima zagonetke. Događalo se da bi pročitao rečenice do kraja koje bi nastavnik tek počeo pisati na ploču. Nakon škole bi često ponovno odlazio u obližnju šumu gdje b, se zadržao više sati do navečer. U šumi je mogao biti u blizini Boga kojem je poklonio svu svoju čežnju. Tamo je doživljavao Boga, kako je sam rekao, u svakom stablu, svakoj životinji i čak u kamenju. Tu je mogao satima sjediti i razmišljati, a činilo mu se kao da se njegov život prelijeva u vječnost.
Bruno Groning je jednom ispričao da je kao dijete često bježao od ljudi jer je osjećao ovdašnji život strašnim, mračnim i bez ljubavi. On je u to vrijeme u nevolji često molio Boga da ga uzme s ove mračne zemlje. U šumi mu je, kako je rekaOr_putem unutarnje molitve postalo jasno zastoje poslan na ovaj svijet i u čemu.se-sastojala njegova životna zadaća. Tek kada je to uvidio, mogao je prihvatiti život. Svatko tko ide duhovnim putem i tko iz sveg srca traži Boga, taj može razumjeti ovog dječaka koji prisluškujući duboku čežnju svoje duše, traži Boga tamo gdje On stanuje u najčišćem obliku: u samoći i tišini prirode. Takva rana, svjesna čežnja za višom duhovnošću, za Bogom pokazuje bit zrele duše. Takvi ljudi često moraju živjeti s nerazumijevanjem i prezirom njihove okoline koja uglavnom nema pristup višem senzibilitetu i težnji. Ti ljudi često u svom životu prolaze kroz teške situacije koje predstavljaju poseban ispit i unutarnju školu, a što dušu priprema za kasnije zadatke. 1915. godine, u debi od devet godina, Bruno Groning je vrlo ozbiljno obolio od dizenterije.
Vrlo je smršavio i tjednima je ležao u groznici. Ali se tvrdoglavo izborio da ne leži u krevetu i konačno je mjesecima boravio gol na podu. Liječnik, dr. Klinge, koji je često dolazio do njegovih roditelja, smatrao je da je s njim sve gotovo, tako da je čak dobio i posljednje pomazanje. Nitko nije vjerovao da to iscrpljeno dijete pri tako visokoj temperaturi ima šanse da preživi. Ipak, on je savladao bolest i ozdravio na začuđujući način.
Post je objavljen 21.12.2008. u 20:02 sati.