Kako duboko u sebi krijem jedan intiman dug prema Svetoj Planini, dug za koji znamo samo Ona i ja, tako joj se svakog puta vraćam s još većom mjerom obzira, fascinacije ali i strahopoštovanja. No, to je ipak slatki dug i potpuno sam uvjeren da ću ga i dalje nastaviti vraćati sa obilatim kamatama dokle god budem sposoban hodati i to bez osjećaja mučnine i grižnje savjesti.

S Jadranske magistrale skrenuli smo u duboko usječenoj uvali kod Modriča, uvali u kojoj u stvari počinje ona stara cestovna dionica gotovo epskih razmjera koja vodi prema Karlobagu, Senju i Rijeci. Ovoga puta ipak nismo namjeravali tako daleko. Nakon par kilometara strme i zavojite cestice skrenuli smo lijevo na makadamski put koji je prije nekoliko godina, rekao bih, bolno usječen u tijelo planine.
Iskreno, nije mi poznato zbog kojih je razloga probijen ovaj planinski put, ovdašnji ljudi će to vjerojatno bolje znati, ali ovako na prvi pogled djeluje zaista kao trn u oku.
Svaka pa i najmanja intervencija čovjeka u planini je na neki način devastacija prostora i koliko god utiranje novih puteva bila neminovnost, svakoga puta htjeli mi to ili ne, presjecamo neke iskonske prirodne poveznice, zadiremo u staništa biljaka i životinja kojima je to jedini dom, a ne tek povremeno vikend odredište.

No, kad je stanje takvo kakvo već jest, moram skrušeno priznati kako smo ovoga puta ipak krenuli linijom manjeg otpora pa smo prvih nekoliko kilometara odradili na četiri kotača umjesto na dvije noge. Ipak, nismo previše koristili tog jokera jer čim je Plava Ptica po treći put zastenjala i svojim trbuhom "strišala" izbočine na cesti, udobno smo je smjestili na prvo ugibalište i put nastavili pješice. To ipak nisu uvjeti za nju, šta zna Japanac šta je makadam, nu!

Na jednoj od serpentina primjetili smo sramežljivu zamaskiranu stazicu koja se odvajala od glavnog puta, a po mom nekom unutarnjem osjećaju pretpostavio sam da vodi upravo tamo kamo sam želio – na Libinje.



Malo i Veliko Libinje nemaju nikakve veze s Bibinjem a još manje sa Trebinjem ili Blidinjem, uglavnom, najkraće ih možemo opisati kao planinske udoline koje su u ne tako davnim vremenima služile za ispašu stoke u toplijim dijelovima godine. Tu su se nalazili ljetni stanovi pastira, tek tu i tamo poneka kućica sljubljena s velebitskim kršem. Platoi Libinja nalik su ogromnim stepenicama koje prirodno vode prema Svetom brdu, impozantnom vrhuncu koji je svega šest metara niži od Vaganskog, najvišeg vrha Velebita ali svojom pojavom, oduvijek je glumio uvrijeđenu mladu, onako pomalo odmaknut od ostalih najviših vrhova južnog masiva.



Zašto sam želio baš na Libinje?

Pa, skoro sedamnaest godina tinja u meni želja da se vratim na ovo mjesto, da ga upoznam u potpuno drugačijim okolnostima nego u onim vremenima kad sam se prvi puta zatekao tu, s puškom u ruci i mirisom baruta u nosnicama, vremenima u kojima sam htio-ne htio morao razmišljati jedino o tome kako se vratiti živ i koliko-toliko zdrav.



I tako dok s pomiješanim osjećajima opet gledam te čarobne zelene proplanke, sve mi izgleda isto, ali ipak nekako drugačije, a jedina čvrsta poveznica onoga i ovoga vremena ukazala mi se iznenada u svoj svojoj ljepoti.
Konji!





Sjećam ih se kako bi ponekad znali galopirati velebitskim visoravnima, stvarajući zaglušujuću buku i u tom neobuzdanom plesu kao da su htjeli pokazati tko su pravi gospodari planine.







Krdo, kako bi neki rekli – divljih, a ja više volim izraz "slobodnih" konja, luta ovim prostranstvima već desetljećima, zimi se spuštaju gotovo sve do mora, a čim snijeg okopni, penju se prema višim predjelima planine. Iako žive u "divljini" uopće nisu divlji u svojoj naravi, naprotiv, mirni su i znatiželjni, uostalom, u ove predjele uglavnom dolaze i "pitomi" ljudi, tako da vlada međusobno povjerenje i kako bi se nekada reklo – politika miroljubive i aktivne koegzistencije.





Za današnji izlet nismo planirali osvajanje niti jednog vrhunca, jednostavno, željeli smo neobavezno prošetati velebitskim proplancima, ali čak i takvo "rekreativno" pješačenje u pravilu potakne razmišljanja o slijedećim pothvatima.



Gledam tako Sveto brdo, Sveto brdo gleda mene i kao da se međusobno mjerkamo očekujući skorašnji susret. U jednom trenutku kao da se velika planina namrgodila, odjenula teškim sivim oblacima i zaprijetila olujom, ali srećom, tek nas je nekoliko kišnih kapi blago bocnulo i podsjetilo na to kako su promjene vremena na ovim visinama česte i iznenadne.



Pri povratku u "civilizaciju" susreli smo se u Rovanjskoj s našim Mosorašima koji su nakon obilaska kanjona Krupe i Krnjeze posjetili Modriča špilju, a druženje završili u samome Zadru sa hrabrom Nelinom ekipom koji su dan proveli otkrivajući ljepote Velike Paklenice.

Još jedan savršen dan...

Opet smo tu
Za istim stolom
Licem u lice
Kao nekada

Opet si tu
Sa zlatom u kosi
I morem u očima
Kao sada...

A riječi stale između nas
Kao karijatide s Atlantide
Usidrene u dubinama
Zarobljene nekim glupim ponosom
Kao da su teške
Kao da su zapele za dno
Kao da se ne daju tek tako

Nekad si mi bila najljepša na svijetu
Tvoje jagodice poput tugarskih trešanja
I sladomed na usnama boje rubina
Za kojima sam žudio
Čekao
I sanjao
A nikad ih nisam kušao

Još uvijek si lijepa
Možda čak i ljepša
Ma i sada si najljepša na svijetu
Ali
To ti nikad više neću reći

Neću baš
Da znaš
Nikad više

Znam, bio sam ti drag
Bio sam momak za recimo - minus pet
Al' taj netko bio je draži
Sanjala si njegov svijet

Onaj netko čijega se imena više i ne sjećamo
Onaj netko koga više i ne spominjemo

Kažeš mi - ajde opet budi onaj stari
Onaj stari!?
Misliš onaj mladi...
Pa da

Ne
Ne mogu opet biti kao tad
Zar opet biti lud i mlad
U čemu je čar...
Lud i star - to je već izglednija stvar

Oprosti mila
Ne mogu biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Znaš, lakše mi je voljeti te ovako
Iz daljine
Pristojne dakako

Odavno sam već navikao tako
I dobro je
Nekako slatko
I opako

Danas ipak odabirem Platona
Onoga idealnog, neizvedivog, neostvarivog
Ili već nekog drugog starog Grka
Sasvim svejedno

Oprosti mila
Ali ne mogu opet biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Opet smo tu
Za istim stolom
Licem u lice
Kao nekada

Opet si tu
Sa zlatom u kosi
I morem u očima
Kao sada...

A riječi stale između nas
Kao karijatide s Atlantide
Usidrene u dubinama
Zarobljene nekim glupim ponosom
Kao da su teške
Kao da su zapele za dno
Kao da se ne daju tek tako

Nekad si mi bila najljepša na svijetu
Tvoje jagodice poput tugarskih trešanja
I sladomed na usnama boje rubina
Za kojima sam žudio
Čekao
I sanjao
A nikad ih nisam kušao

Još uvijek si lijepa
Možda čak i ljepša
Ma i sada si najljepša na svijetu
Ali
To ti nikad više neću reći

Neću baš
Da znaš
Nikad više

Znam, bio sam ti drag
Bio sam momak za recimo - minus pet
Al' taj netko bio je draži
Sanjala si njegov svijet

Onaj netko čijega se imena više i ne sjećamo
Onaj netko koga više i ne spominjemo

Kažeš mi - ajde opet budi onaj stari
Onaj stari!?
Misliš onaj mladi...
Pa da

Ne
Ne mogu opet biti kao tad
Zar opet biti lud i mlad
U čemu je čar...
Lud i star - to je već izglednija stvar

Oprosti mila
Ne mogu biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Znaš, lakše mi je voljeti te ovako
Iz daljine
Pristojne dakako

Odavno sam već navikao tako
I dobro je
Nekako slatko
I opako

Danas ipak odabirem Platona
Onoga idealnog, neizvedivog, neostvarivog
Ili već nekog drugog starog Grka
Sasvim svejedno

Oprosti mila
Ali ne mogu opet biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Opet smo tu
Za istim stolom
Licem u lice
Kao nekada

Opet si tu
Sa zlatom u kosi
I morem u očima
Kao sada...

A riječi stale između nas
Kao karijatide s Atlantide
Usidrene u dubinama
Zarobljene nekim glupim ponosom
Kao da su teške
Kao da su zapele za dno
Kao da se ne daju tek tako

Nekad si mi bila najljepša na svijetu
Tvoje jagodice poput tugarskih trešanja
I sladomed na usnama boje rubina
Za kojima sam žudio
Čekao
I sanjao
A nikad ih nisam kušao

Još uvijek si lijepa
Možda čak i ljepša
Ma i sada si najljepša na svijetu
Ali
To ti nikad više neću reći

Neću baš
Da znaš
Nikad više

Znam, bio sam ti drag
Bio sam momak za recimo - minus pet
Al' taj netko bio je draži
Sanjala si njegov svijet

Onaj netko čijega se imena više i ne sjećamo
Onaj netko koga više i ne spominjemo

Kažeš mi - ajde opet budi onaj stari
Onaj stari!?
Misliš onaj mladi...
Pa da

Ne
Ne mogu opet biti kao tad
Zar opet biti lud i mlad
U čemu je čar...
Lud i star - to je već izglednija stvar

Oprosti mila
Ne mogu biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Znaš, lakše mi je voljeti te ovako
Iz daljine
Pristojne dakako

Odavno sam već navikao tako
I dobro je
Nekako slatko
I opako

Danas ipak odabirem Platona
Onoga idealnog, neizvedivog, neostvarivog
Ili već nekog drugog starog Grka
Sasvim svejedno

Oprosti mila
Ali ne mogu opet biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Opet smo tu
Za istim stolom
Licem u lice
Kao nekada

Opet si tu
Sa zlatom u kosi
I morem u očima
Kao sada...

A riječi stale između nas
Kao karijatide s Atlantide
Usidrene u dubinama
Zarobljene nekim glupim ponosom
Kao da su teške
Kao da su zapele za dno
Kao da se ne daju tek tako

Nekad si mi bila najljepša na svijetu
Tvoje jagodice poput tugarskih trešanja
I sladomed na usnama boje rubina
Za kojima sam žudio
Čekao
I sanjao
A nikad ih nisam kušao

Još uvijek si lijepa
Možda čak i ljepša
Ma i sada si najljepša na svijetu
Ali
To ti nikad više neću reći

Neću baš
Da znaš
Nikad više

Znam, bio sam ti drag
Bio sam momak za recimo - minus pet
Al' taj netko bio je draži
Sanjala si njegov svijet

Onaj netko čijega se imena više i ne sjećamo
Onaj netko koga više i ne spominjemo

Kažeš mi - ajde opet budi onaj stari
Onaj stari!?
Misliš onaj mladi...
Pa da

Ne
Ne mogu opet biti kao tad
Zar opet biti lud i mlad
U čemu je čar...
Lud i star - to je već izglednija stvar

Oprosti mila
Ne mogu biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Znaš, lakše mi je voljeti te ovako
Iz daljine
Pristojne dakako

Odavno sam već navikao tako
I dobro je
Nekako slatko
I opako

Danas ipak odabirem Platona
Onoga idealnog, neizvedivog, neostvarivog
Ili već nekog drugog starog Grka
Sasvim svejedno

Oprosti mila
Ali ne mogu opet biti onaj stari
Sve bi pokvarili

Vraća se žena sa roditeljskog sastanka sva uzrujana i zadihana:
- Mužu, mali nam u školi ima sve pet!
- Oooo, pa to je odlično!
- Pet jedinica dragi, pet jedinica!
- Ne mogu virovat!
- I dvadeset neopravdanih!
- Mas pater!
- I ja kažem!
- Moramo pod hitno osnovat povjerenstvo!



Tako se ovih dana i naši uvaženi Sabornici zabavljaju novom društvenom igrom po - tko će osnovati više povjerenstava!
Kao u "čovječe ne ljuti se", malo bacaju kocku vladajući, malo bacaju kocku oporbenjaci, jedni bi u povjerenstvo za kamione, drugi za kukuruz, treći za kisele kukumare.

NIšta čudno, jedan od osnovnih postulata rada iskusnih političara glasi - kad nešto ne znaš riješiti - osnuj povjerenstvo!

Osnivanje povjerenstva izvrsna je stvar - u javnosti stvarate dojam kao da zaista nešto želite napraviti, a zatim u to isto povjerenstvo postavite ljude koji nisu sposobni razlikovati devu i djevu.
I tu nema zla, ako procjenite da povjerenstvo loše radi svoj posao osnujete novo povjerenstvo za nadzor rada starog povjerenstva.

Istražna povjerenstva još su atraktivnija. Kad vas imenuju u istražno povjerenstvo, tutnu vam lupu u ruke. Izledate Ko Shelock Holmes. S lupom možete lupati i lupetati koliko vam drago. Nitko vam to neće uzeti za zlo. Samo je problem s lupom u tome da kad je udaljite od oka, sve počinje izgledati naopako. Od takve naopake slike uhvati vas vrtoglavica, počnete se osjećati loše, muka vam je...



Stoga se za članove povjerenstava imenuju samo ljudi od povjerenja.
Povjerenje je predivna stvar!
Kad nekome nešto kažete "u povjerenju", možete biti sigurni da će u roku nekoliko sati vaše povjerenje čuvati najmanje još pedeset ljudi.

Nije to oduvijek bilo tako. Nekoć su se povjerenstva zvala komisije. Međutim, u skladu s novim društvenim kretanjima, sve što je počinjalo na "kom" zvučalo je nekako opasno komunistički pa je najbezbolnije riješenje bilo nazvati istu stvar drugim imenom. Tako i treba. Nemamo mi nikakve veze s ... njima! Samo mi je žao što se na tome stalo. Bilo je još riječi kojima smo trebali pronaći drugo ime. Kompot na primjer. Mislim stvaaarno. Da ne spominjem komplot. Ili još gore - kompost! Zvuči totalno subverzivno! Kao komunistička pošta! Kom-Post... strašno nešto...tz tz tz... Pa zašto to do sada nisu izbacili iz svih rječnika!?

I tako, dok živimo u slatkom iščekivanju dana kada će svaki stanovnik RH imati svoje zasluženo mjesto u nekom od komis..., pardon, povjerenstava, ne mogu se oteti dojmu kako je upravo magla idealan zajednički nazivnik svim tim neformalnim skupinama uvaženih političara.
Kad će više ta bura...

Postoji dobar broj gradova na našoj obali koji uz svoje ime vežu kanale, prolaze, uvale ili zaljeve, ali malo koji se od njih može pohvaliti da ima čak i svoje more. Iako je Novigradsko more svojom površinom od nepunih 29 kilometara kvadratnih čak i nešto manje od nedalekog Vranskog jezera, ne postoji ni trunčica sumnje da ovo more u potpunosti zaslužuje svoj naziv i to ne samo u simboličkom smislu.

Kad se s vrleti velebne planine obruši olujna bura, naglo i žestoko kako samo ona to zna, Novigradsko more u trenu proključa iz dubina i uskipti na svojoj površini tako da je plovidba ovim vodama rijetko kada ugodna i bezbrižna. No, kako to obično biva, s jedne strane nešto izgubiš, a sa druge opet dobiješ, pa tako i Novigradsko more osim refula bure prima kao na dar obilne količine čiste i bistre slatke vode iz zelene Zrmanje, što ga je učinilo jednim od najbogatijih ribolovnih područja na čitavom Jadranu.

Da, tako bješe nekada, a danas ovdašnji ljudi govore kako je ribe sve manje, a ribara sve više, ali ne onih ribara koji zarađuju svoj kruh sa sedam ili osam kora nego uglavnom onih usputnih, vikendaških, ratnički nastrojenih koji love po principu "zgrabi danas, a za sutra me nije briga".

Sam gradić Novigrad smješten je u neobičnoj zavojitoj uvali koje podsjeća na potopljeno ušće neke drevne rijeke a prve poglede na njega "bacili" smo s vidikovca prije ulaska u samo mjesto.





Nad gradom dominira stari, odnosno kako mu i samo ime kaže - Novi Grad iliti Castrum Novum, utvrda podignuta oko 1220. godine.



Novigradska povijest bogata je zbivanjima i znamenitim ljudima, ali i bremenita tragičnim događajima i ratnim stradanjima, a takav zao usud grad nije izbjegao ni za vrijeme Domovinskog rata tako da i danas, petnaest godina nakon utihnuća topova, bezbrojene ploče sa zlokobnim natpisima "MINIRANO", stvaraju otužnu sliku.

Ipak, danas nismo tu da bismo kukulekali, već da bi otkrili nešto novo i zanimljivo, a Novigrad zaista nudi pregršt oku ugodnih motiva. U mirnoj zelenoj uvali ljuljuškaju se barčice ribara, a ja sve i da hoću jednostavno ne uspjevam odoljeti, barem objektivom "pomaziti" njihove skladne linije.





Prošetali smo rivom sve do punte, do crkvice posvećene a kome drugom nego Svetom Nikoli, zaštitniku svih onih koji putuju, tumaraju ili vrludaju.
Koliko su tek vrludali izvjesni graditelji mostova, bolje da ne spominjemo...



Dok se pritrujeni ribari vraćaju u luku s mršavim ulovom,



jedan otac i njegov sin tek će isploviti na "debelo" more i baciti mreže...



Ako želite istinski upoznati dušu bilo kojeg primorskog mjesta, zanemarite "paradne" kuće na rivama i njihove sjajne fasade, bolje zavirite u labirinte uskih uličica u kojima ćete zasigurno naći more zanimljivih detalja.











Naravno da nismo odoljeli izazovu da se popnemo na tvrđavu iznad grada, štoviše, privukao nas je neobičan slatkasto-smolasti miris posječenih stabala čempresa. Dim se još nije ni ugasio, a na sve strane su ležala razbacana debla starih stabala. Kome su i zašto smetala, ne znam, ali sve u svemu - tužan prizor...





Sivilom obojeni dan s mirisom kiše u zraku donio je sjetan ugođaj.

U skrivenoj luci skrivenoga mora skutrio se jedan grad

Kao da je vrijeme staro

Kao da je vrijeme stalo





Kao da je zaboravljen...

Premda nemam običaj prelistavati albume s požutjelim obiteljskih fotografijama, priznajem kako se ponekad nije loše ukrcati u taj vremeplov pa još jednom poletjeti kroz sve svoje godine. Istinu govoreći, možda bih ja sam s vremena na vrijeme i bacio pogled na stare albume kada bi ih uopće imao! Iskreno, sve te stare fotografije su mi još uvijek razbacane po nekim škafetinima i škrinjicama. E sad, nisam stoposto siguran mogu li se stare kutije od cipela svrstati u "škrinjice" ali eto, računam - čim sadrže neko blago, zašto ne?

Upravo mi se jučer jedna takva kutija, ničim izazvana, odlučila katapultirati iz bespuća zaborava, s najgornje police ormara tresnula na pod i u trenu se pred mojim očima rasulo stotine fotografija...

To je bio znak!

Kao neki divovski jastuk s kojim lebdiš preko mora sjećanja.
Čak i do onih dana koje i ne možeš pamtiti...



Drugi rođendan...



Prvi "glazbeni" koraci...



Prvi balun...



Didin kar...



Prva uloga Snješka Bijelića za novogodišnju priredbu u prvom osnovne



Dani mladosti...



Prvi rođendan moga sina



I opet isti krug...



Bože, kako sve to brzo prođe...


Bilo je dana sretnih
Bilo je dana tužnih
Bilo je dana sivih
Dana plavih i zelenih
Žutih i crvenih
Bilo je dana obojenih nijansama koje i nemaju svoga imena

Ali da nije tužnih dana, ne bi bili ni svjesni onih sretnih

Danas je moj sretan dan
Danas mi je rođendan
Danas dolazi proljeće
Simbolično baš!

Hvala svim ljudima koji su ostavili trag u mom srcu i koji me nadahnjuju
Hvala svima koji su mi pomogli da mogu biti to što jesam

Ako je ime znak, a prezime predznak, šta li tek onda dođe nadimak?

Na jednoj neobaveznoj ćakuli uz obaveznu podnevnu kavu, razvila se živa rasprava među sudionicima conkulastog stola u kojoj su se na iznimno stručan način obradile mnoge teme vezane za rodbinske i tazbinske veze starih Trogirana i u moru iznesenih stavova, zaključili smo da su Frane Patata i Duje Brzdalo rođaci po babi Cviti koja je bila rođena Luška dok se nije udala za Matu Kecala. I ne lezi vraže, u jeku najžešće rasprave i borbe argumenata, naoštrija sam Rotringovu olovčicu nula pet, otvorija svoj blokić i počeja zapisivat.
Pametan zapisuje, a blesav pamti...
Hm.. po toj teoriji, zapisničari bi morali bit najpametniji ljudi na svitu!?

Nema veze, ajmo mi dalje...

Pretpostavljam kako vrlo slično izgledaju razgovori u mnogim našim malim i velim mistima, ali po mome skromnom mišljenju, obiteljski nadimci zasigurno su jedna od najdražesnijih pojava u našoj tradiciji i uz raskošne beštimje (o kojima danas nećemo), ključan dokaz o visprenosti i maštovitosti naših ljudi.



Iako se o nadimcima relativno malo piše i zna, čest je slučaj da upravo nadimci govore o nekom čoviku neizmjerno više nego samo ime i prezime. U eri interneta i svemrežja našeg svagdašnjeg, gotovo svi imamo neke svoje, da prostite - nikove, ali kako ih u najvećem broju slučajeva odabiremo sami po svome guštu, to jednostavno nije to.

Nadimak nije pravi ako ga dajemo sami sebi, a najslađe se "peta" uz nekoga potpuno spontano, najčešće iz vica ili poruge tako da mnogi vlasnici dražesnih jezičnih akrobacija baš i ne primaju svoje "nametnuto" ime s prevelikom radošću. Ponekad se nadimak zadrži samo na pojedincu, ali u sredinama u kojima živi veći broj ljudi istih imena i prezimena, upravo se nadimak zna provuć kroz više generacija, tako da s vrimenom postane obiteljsko obilježje.



Naravno, nemam nikakvih pretenzija zadirat u onomastiku, to ipak prepuštam stručnjacima, ali eto palo mi je na pamet kako ne bi bilo loše pokušat na jednome mistu objedinit koliko god je moguće više obiteljskih nadimaka pa po principu "misli globalno, djeluj lokalno", najbolje krenit od moga Trogira.



Ima u malomen šesnomen gradu o-ho-ho dražesnih primjera i stvarno me živo zanima zašto su neki postali Kurcete, drugi Pišketinovi, treći Pivčevi, četvrti Plucalovi i tako jedno za drugim, sve bolje od boljega. Uostalom, unatoč tužnoj činjenici da mnogi obiteljski nadimci polako ali sigurno tonu u zaborav, ni danas nisu rijetki slučajevi da se međusobnoj komunikaciji "preskaču prezimena" tako da svi puno brže skopčaju ko je recimo Marin Beg, Nikša Panto ili Šime Sokol nego li da ih oslovljavamo njihovim pravim prezimenima.

Nego, ajmo mi ća na posal - poslušajte kako je ovo melodiozno! Ka pisma!

Buble - Brzgalo, Kecalo, Bogić, Galan, Grdan, Pečenko, Rošo, Kikica, Škoko, Matušin, Konte, Konsulo

Guina - Beata, Dragilo, Gobo, Plucalo, Frzelin, Pišketin, Pišaća, Ćoza, Pinči, Ferberber, Pimpe, Pištolica

Rožić - Poluš, Pivac, Minjer, Ženskica, Ukić, Cividin, Kurceta, Kariolac, Kikera, Kažimir, Rico, Elektro, Prpalo, Lukin, Serluka

Buličić - Serlini, Đentili, Jamar, Mede, Mantenjin, Bekin, Krpa, Kogo



Hrabar - Brzgalo, Longo,Konstantin, Krilo, Dojaška, Pupi, Gluvi, Ćimaki

Stipčić - Ligavera, Pupa, Brmut, Butor, Šanto, Feca

Bilić - Kravarić, Dura, Panto, Ruše, Šundro, Karlo, Zunio, Bako, Pikli

Katalinić - Bataflan, Rarog, Kamilja, Konšija, Pićok, Sokol

Brešan - Jeva, Dune, Kic

Slade - Prcak, Pušinato



Coce - Cikvantin

Kružić - Bagalo

Biluš - Šamala

Šantić - Šura, Mičelin

Pomenić - Muslija, Bašćan

Žižak - Maleška

Frana - Muntanjaro, Totolo

Klarić - Ćipota, Jurica

Ćorić - Mravak

Gruić - Birba, Makala

Russo- Peši

Miše -Rebar, Amerikanac

Vuletić - Durda

Belava - Pluta

Belas - Bego

Biočić - Paneta, Stude

Moretti-Krišto

Svilan- Beg, Abesinac

Maravić - Pavela

Ivačić - Gazo

Radačić- Bejamin

Novak- Bunde

Zelalija - Puntar

E sad, već znam kako će ovo izazvat dosta polemika i da će me dosta Trogirani ispljucat kako sam ih moga zaboravit, bit će „e nije vaaaako nego naaaako“ i sigurno će mislit kako ja to "namjerno" i da mirim čudnim metrom ko je Trogiranin a ko nije, ali virujte mi - ovo je samo, da tako kažem - demo oliti početna verzija, popis ćemo svi zajedno nadopunit i ako bude sriće, volje i pameti, zaronit malo dublje u tajne nastajanja ovih nadimaka jer bi stvarno bila šteta da ih tako lako zaboravimo. Zato ćemo ovaj post ostavit otvoren za sve primjedbe, ispravke i dopune. Dakle, slobodno ostavite komentar ili mi pošaljite e-mail na adresu broduboci@gmail.com pa da napravimo sve to kako Bog zapovida.
Isto tako, do sada nisam dobija niti jednu "prijavu" za Babiće, Bakice, Buriće, Franiće, Puoviće, Cege, Berkete, Kazotijeve, Tironijeve, Kalebote, Karare, Sentinelle, Gabre, Rubignone, Ostojiće i sve ostale Trogirane i one koji se osjećaju Trogiranima.



Naravno, nećemo bit kampanilisti, ovo je idealna prilika za saznat kakvi nadimci postoje u drugim mistima. Slutim da se tu nalazi pravo narodno blago!
Bilo bi mi drago da čujem i sve ostale moje čitatelje i blogere, imate li vi ili vaši poznati obiteljske nadimke?

Malo tko će od današnjih Splićana kako onih "od kolina" tako i onih od drugih manje atraktivnih dijelova koštano-mišićnog tkiva na prvi spomen Dubrave pomisliti na ovu mosorsku, smještenu visoko na južnim padinama Zlatne planine, dijelom zbog toga što je Dubrava jedan od narasprostranjenijih toponima u našim krajevima, a dijelom i zbog toga što je ova dolina hrastova oduvijek bila nekako "vanka ruke."

Do Dubrave vode dva puteljka, jedan preko Sitna Donjeg pa Gornjeg prema istoku, a drugi još uži i atraktivniji od Gata prema zapadu koji se spajaju usred dubravskog polja, plodne zaravni ispod surih mosorskih vrleti. Znatiželja nas je ovoga puta odvela stopama splitskog nadbiskupa Arnira koji je davne 1180. godine krenuo u "planinarenje" prema Dubravi nastojeći izgladiti česte sukobe koji su u to vrijeme nastajali između splitske i omiške komune.
Kod nas su sukobi vazda počinjali oko neke međe...

Došavši u klanac između krševitih gudura, Arnira su sačekali bijesni Dubrovci i zasuli ga kamenjem.





Prema narodnoj predaji, točno na mjestu na kojem je pao nesretni splitski nadbiskup, izbio je izvor žive vode i to ne obične, već naravno-čudotvorne vode koja liječi mnoge bolesti.

Danas se taj izvor nalazi točno pred oltarom crkvice posvećene Svetom Arniru. Na žalost, to vam ne mogu posvjedočiti slikama jer je crkvica bila zatvorena tako da mi morate vjerovati na riječ.



No, bez obzira na izvor čudotvorne vode, ovih se dana kroz klanac slijeva prava mala rijeka koja huči i stvara slapove.





Osim crkvice sv. Arnira, na području Dubrave nalazi se još nekoliko sakralnih objekata skromnih dimenzija, ali zaista lijepih i skladnih proporcija.



Tako se na vrhu brežuljka Gorice nalazi crkva sv. Luke izgrađena u 16. stoljeću u obliku križa nad čijim se sjecištem nalazi neobična kupola.



Volim ove poljičke crkvice, tako su minijaturne a opet imaju nešto posebno, nesvakidašnje, na prvi pogled teško dokučivo i pomalo tajnovito...





Na zapadnom pročelju nalazi se zvonik s preslicom za tri zvona.



Trag aviona koji je upravo letio nebom iznad Mosora kao da je htio pokazati kako svi stremimo prema visinama, istina na razne načine, netko vertikalno, a netko bome i horizontalno...

Ispraćeni suncem i laganom burom koja je bridila po obrazima, ovoga smo puta samo pozdravili mosorske vrhove kao naše već stare znance.
Kako bi rekli TV-voditelji - vraćamo se uskoro!

Dolazi proljeće...
Kako je to dobar osjećaj!

Dok Grci grcaju u dugovima, Hrvati se hrvaju u blatu. Nakon ovoliko kišurina i snjegurina koliko smo ih doživjeli u prethodnom razdoblju, blatne kaljuže su postale prepoznatljiv motiv naše pejzažne arhitekture, a kako smo svi manje ili više lišeni zdravog poduzetničkog duha, ne bi me začudilo da čak i ljekovito blato počnemo pretvarati u ono živo, koje nas polako, ali sigurno guta za marendu.

No, nije sve tako crno!

Kako prenose naši mediji - hrvatski električni automobil oduševio je kako stručnjake tako i posjetitelje na sajmu automobila u Ženevi!

Zagrebačka tvrtka Doking predstavila je svoj prototip revolucionarnog električnog gradskog automobila – XD koji se ističe dopadljivim dizajnom i izvrsnim voznim karakteristikama.

Bravo za tvrtku Doking!

Možda je upravo ovo pravi putokaz i povijesna prilika za zemlju koja (pre)dugo i neuspješno traži svoj identitet, a koja je naposljetku, ni kriva ni dužna, iznjedrila velikog Nikolu Teslu. Znači da ipak postoje dobra strujanja na ovim našim prostorima!
A zamislite koliko nam se još dodatnih mogućnosti pruža na električnom polju!? Električni motocikli, električni traktori, kombajni!

Živi bili pa vidili!

Dobre vijesti stižu nam i s velikog turističkog sajma u Berlinu. Nakon razdoblja recesije, a možda upravo i zbog nje, svijet je spreman za novi zamah pa stoga ne bi bilo loše da i mi pokušamo ugrabiti svoj dio kolača. Istina, taj famozni booking još uvijek malo šepa, ali naši turistički stručnjaci uzdaju se u takozvane „last minute“ aranžmane. Last minit čens iliti spas u zadnji čas, o kako to dražesno zvuči, a mene sve podsjeća na filmove katastrofe u kojemu glavni junak mora deaktivirati bombu koja prijeti da digne u zrak pola sjeverne hemisfere. Dok brojke na satu otkucavaju posljednje sekunde, naš superheroj se mora odlučiti koju žicu prekinuti – crvenu, žutu ili plavu? Naravno, nema šanse da precvika onu krivu, nije on heroj od šete kolpi!

Superheroji modernog doba, u našem su slučaju turisti koji u dramatičnom odbrojavanju posljednje minute, imaju pred sobom izbor – Maroko, Turska ili Hrvatska!? Naravno da će samo zadnji luzeri i jalnuški diletanti odabrati prve dvije opcije, stoga se ovog ljeta moramo pripremiri na pravu najezdu superheroja koji su i te kako znali iskoristiti svoju, last minit čens!

Potpuno u skladu s ovim optimističnim najavama, na lijepom plavom Jadranu, ponovno je zasjalo sunce.
Ptice su radosno procvrkutale, galebovi poletjeli, biljke propupale, ajde falabogu - konačno brale!

Stoga nije zgorega prenijeti dio sunčanog ozračja od kojega smo se već odvikli u posljednje vrijeme.

Pred mrgodnim očima veeeelikog remorkera, jedna je galebica čeznutljivo čekala svoju bolju polovicu i glasno razmišljala...



Ma di se oni buzdo od moga muža opet izgubija? Ima već dvi ure da je triba doć doma, a još ga nema!



A da nije opet odletija na ovu stranu?



Astigospe, eno ga kod suside Domine, opet je bija na kafu kod nje, šupjače jedne. Čut će me kad dođe doma!



A šta je merlo, sad si doša!? Ajde ća tamo di si bija do sad, ne interesiraš me ni dva posto!



I tako, galebica se namusila, galeb ofendija, svatko gleda na svoju stranu, ali ipak se nadam da će njih dvoje brzo riješit ovu bračnu razmiricu.

Sa suncem je sve nekako oživilo, zatitralo, poprimilo jasnije, vedrije boje...




A stare kolone čekaju nove brodske cime da ih zagrle...



Uglavnom, budimo se!
Dobro je...
Ide na bolje

Dragi doktore!

Već me duže vrijeme muči jedan problem za kojeg sam dugo smatrao kako je samo privremene naravi, ali tijekom posljednjih nekoliko mjeseci počeo sam osjećati ozbiljnije tegobe tako da vam se obraćam s vjerom i nadom da me upravo vi možete pravilno savjetovati, pače usmjeriti na pravi put. Naime, gotovo svakodnevno muku mučim s cipelama, točnije rečeno, jednim dijelom cipela koje u našim krajevima zovemo špigete, a pravilno se kaže pertle jel'te. Uglavnom te pertle ili špigete kako vam god drago bilo, imaju nezgodnu osobinu da se naprosto ne daju čvrsto vezati tako da ne uspjevam napraviti ni desetak koraka, a one se odvežu same od sebe! Primjetio sam da se to osobito događa pred promjenu vremena, a posebno često za kišnih dana. Probao sam do sada koristiti sve moguće čvorove ne bi li ih zadržao u zavezanom položaju, ali džaba, ništa ne pomaže, one se uporno odvezuju kao da su božemi prosti - živa bića! Kako sam zaposlen na radnom mjestu nosača namirnica animalnog porijekla, to mi predstavlja veliki problem jer su mi obe ruke većinom zauzete tako da nisam u stanju pravovremeno reagirati. Shodno tome, znam se spotaknuti, relativno često se saplićem o vlastite noge, a to zna biti prilično nezgodno pogotovo u trenucima dok nosim jaja. Kolegice me zbog toga zadirkuju, kolege se sprdaju sa mnom kao da i sami ne shvaćaju da se ista stvar lako može dogoditi svakome od njih. Zbog svega navedenog, imam primjetan manjak samopouzdanja i višak duševnih boli, jednostavno ne vidim izlaza iz ove situacije. Je li pametno da počnem uplaćivati dopunsko zdravstveno osiguranje?

Ante B.

Dragi Ante!

Po onome što se napisali u vašem pismu, nema sumnje da se radi o klasičnom špigetitisu, sindromu koji je, suprotno uvriježenim mišljenjima, prilično široko rasprostranjen među pripadnicima svih dobnih skupina, a ne kako se do sada smatralo - samo starijom populacijom. Veoma mi je drago i izuzetno cijenim to što ste smogli snage da priznate od čega bolujete jer se o ovoj temi u našim krajevima zbog srama ili ne znam čega, još uvijek nerado govori. Naime, prema nekim tumačenjima špigetitis se prenosi spolnim putem, ali što je posebno paradoksalno, ovaj poremećaj ne pogađa onoga koji opći već njegovog partnera. Pojednostavljeno rečeno - ukoliko vam se špigete ili pertle ili vezice tako učestalo odrješuju same od sebe - možete biti sigurni da vas partner(ica) vara!

Moja preporuka je da ubuduće nabavljate cipele na čičak. Udobnije ćete hodati i mirnije spavati.

Svakoga utorka navečer, malo iza osam i po, svečano se uvalim u fotelju, zauzmem položaj broj Pi, pripremim na stoliću malo čokolade s rižom ili koje druge slakusarije za bezbrižno mumanje i čekam Stipu Božića. Njegove "Pustinje svijeta" toliko me odmore, napune dušu, razigraju maštu, napoje lipim prizorima da čisto poželim tako nešto gledat puno duže od samo tridesetak minuta koliko traje jedna epizoda.

Sa Stipom i njegovom kamerom, do sad smo se uspinjali na najviše vrhove svih kontinenata, koračali prema južnome polu, zaranjali u dubine mora i kraških jama, otkrivali lipote naših planina, rijeka i jezera, a evo sad možemo guštat i iz prve ruke upoznat kako se živi u bespućima Sahare, Namiba, Gobija ili Atacame.
Sve to lipo Stipe snimi, objasni, ispriča priču, otkrije neku drevnu legendu, razgovara s ljudima koji u tim nemogućim uvjetima i danas žive i to gotovo na isti način kako su kroz život prolazile generacije njihovih predaka.

Uglavnom, ako bi mogli samo u jednoj riči opisat Stipu Božića, onda bi ja prvi reka – Stipe je Car!
Istinski velikan, živa legenda po svemu šta je postiga do sada, a opet ka čovik tako pristupačan, jednostavan, skroman, samozatajan.

S druge strane danas, na našu sriću ili nesriću još bumo vid'li, imamo mogućnosti gledat slične emisije i na drugim televizijama, moderne tehnologije nam omogućuju da svakodnevno zavirimo u udaljene kutke svita, skoknemo do Tahitija, Aljaske, Ognjene zemlje, di god poželimo.

Sad ne znam tačno di sam to gleda, bit će na nekom od onih Nejšional Điografika ili Diskaverija, ali eto baš je prije par dana išla emisija o Sahari, skoro o istim predjelima na kojima je bija i naš Stipe.

I gledam ja to gledam i ne mogu virovat.
Mislim, znam da Stipe hoda po tim pješčanim dinama lipo normalno, stentano, priča, pokazuje, objašnjava...
A ovi neki Amerikanac na tome Điografiku stenje, posrće, bori se sa strašnim silama, nailazi na beštije, škorpione, zmije, pauke, sve ništo dramatično, na svakome koraku rađa se nova opasnost, pucaju gume na terencima, nemaju vode, crka akumulator, onda voditelji beštimaju pa im kasnije montažeri nalipu ono biiiiiiiip priko beštimje pa još jedno biiiiiip pa još jedno, jerbo svi mi zapadnobalkanci moramo mislit kako su Amerikanci puno fini ljudi koji nikad ne govoru šit i fak. Ne znam ni sam kako gutaju našega biatlonca!

Onda, puno mi je drago kako oni sve to izrežiraju. Isti događaj, istu scenu, ponove u jednoj epizodi barenko sedam puta. Najprije u najavi najave, pa prvoj najavi, drugoj najavi, petoj objavi, devetoj odjavi, naravno sve to ispresjecano nizovima reklama i najava za neke druge emisije.

Onda kad se nakon reklama konačno vrate, ovu scenu šta smo je svi već sedam puta vidili, sad još dodatno objašnjavaju ostali akteri događaja, svako iz svoje pozicije, svoga kuta viđenja, kako je ko to vidija i doživija. A u najvećem broju slučajeva radi se o čisto nekoj zvizdariji tipa kako je lav skočija na gnua ili tako nešto... A šta će radit lav nego skakat na gnua!? Dajte mu Whiskas pa će skakat u tečicu!

Pa se mislim.... vidiš kako tim ljudima nije lako. Em, šta ih njihovi urednici potiraju daleko u pustinje, savane i prašume, em šta ih bodu komarci, grizu tarantele, napadaju sve moguće beštije, čoviče oni tamo jedva ostanu živi!

I znate šta, sad mi je naš Stipe posta malo sumnjiv!
Stipe nikad ne dramatizira, ne trče, ne viče, ne bori se sa zmijama niti krokodilima, niti se znoji, niti stenje, niti puše, benti, ne mogu virovat, Stipe šeta po Sahari isto ka po Bačama ili Ovčicama!?

Ma ima bit da Stipe nije ni iša nigdi nego ono sve snima u studiju! Ma ke Sahara, ke Kalahari, ke Mount Everest, Stipe nas manta samo tako! Ja drugoga objašnjenja ne vidim! Kako Stipe može napravit nešto malim prstom live ruke, a oko toga istoga se cila ekipa Engleza ili Amera slama i izmuči ka duše iz purgatorija?

E i sad, kako sam ja neki ka ono putopisac iz dječjeg vrtića, moram se i ja ugledat u prave majstore zanata. Šta sad, da vam objavim par slika, uvik isti motivi, more, borovi, bove, brodići, Dalmacija, vi ne bi imali pojma koliko sam se ja samo napatija za sve to snimit. Da ne spominjemo kako je ovih dana zapuvala prva marčana bura, jušto po rasporedu – sedmoga, sedamnajstoga, dvadeset i sedmoga marača miseca!

Znam da to nije lako dočarat, ali recimo, u ovoj je uvali puvala takva buretina da sam jedva staja na nogama dok sam ovo slika.



Bidni nezaštićeni brodići našli su se u strašnoj opasnosti da se bor ne sruši na njih, a tek šta bi onda bilo cirkusa, vatrogasci, pomorska policija, GSS, izjave očevidaca, svašta nešto....



Lanterna je krajnjim naporima odolijevala da ostane na svome mistu, niko se nije usudija prošetat po mulu.



Bura je bila toliko snažna da je izbacila branke od vatropola na kraj.



A brodić se mora propinjat priko olujnih valova i bacit još jedno sidro da ne bi i njega katapultiralo na oštre sike.



Dok sam pokušava uslikat ovu plažu, na ruku mi je skočija strašni skakavac, a nisam se smija mrdnit ni milimetra!



A ovde mi se jedan veličanstveni galeb da prostite – posra i bacija bombu s visina koju sam jedva izbjega skokom zgrčeno sa dvostrukim velekovrtljajem!



Vraćajući se do baznoga logora, uspija sam poslikat još nekoliko dramatičnih prizora.







Mislim, šta da vam dalje pričam, za napravit dobru reportažu morate bit spremni suočit se sa mnogim opasnostima i sve to vjerno i realno prenit svojoj publici. Mislim ono, ovoga puta sam se izvuka, ali jedva...

Dramatika brale!
To se traži!
To se prodaje!

A ne ka naš Stipe, ae!

Duša žene u svojoj je nutrini satkana od struna najfinijeg i najnježnijeg glazbenog instrumenta.



Ako si grub i nemaran prema njoj, tonovi tog instrumenta zvučat će grozno raštimano, oporo i neskladno, ali ako joj pružiš ruke pune obzira, srce puno pažnje i poštovanja, podarit će ti najljepše akorde i melodije koje možeš zamisliti.
I to je jedina tajna.
Za ljepšu polovicu svemira...
Sretan vam vaš dan!
Hvala za ljubav i ljepotu

Lako ćemo mi za prosvjede seljaka i blokade prometnica, pomahnitalu nelikvidnost gospodarstva i metastaziranje kako ino tako i tuzemnih dugovanja, neš ti problema, šta je to riješit, pisofkejk, ali meni je masu zanimljivo kako vazda sa zadnjim danima zime, čitava nacija zadrhti, zatitra, čupa nokte i strepi nad krucijalnim pitanjem - koga ćemo poslat na pjesmu Eurovizije!

Pitanje svih pitanja toliko zaokupi svekoliku javnost koja sa zapanjujućom količinom strasti pomno prati sve nastupe, pjesme, izvođače,stil oblačenja, stil svlačenja, koreografiju, Muftaza, sve živo i neživo, ne bi li se naša zemlja što bolje predstavila na tako značajnom događaju kao što je Eurosong.
Vode se žive rasprave je li bolje poslati etno, retro-folk, tehno-beton ili pak neki ultra-lako pamtljivi pjesmuljak sa dvije-tri engleske riječi koje će široke europske mase slušatelja oduševljeno prihvatiti već na prvo slušanje. U najvećem broju slučajeva - to prvo slušanje ujedno bude i zadnje.

Već nekoliko sezona, na Eurosong pokušavaju doći i dalmatinske klape. Mislim, helouuuu, božesačuvaj da sad kažem kako je to tragikomično, ali klape po svojoj vokaciji i po svom izvornom glazbenom izričaju, toliko su daleko od jednokratnih euro-manifestacija i šljokičastih humpa-cumpa parada da mi čini kako bi takve kombinacije prije pristajale Knjazovoj "Mjenjačnici." No, vremena se mjenjanju pa danas kršni momci u bijelim košuljama i crvenim pojasevima oko struka ne idu više u serenadu svojim vilama pod prozore nego uzgajaju latino-bradice i tezgare na estradi ne bi li ugrabili što slađi dio komercijalnog kolača.

Od izvorne klapske pisme tu više nema ni "k", polako, ali sigurno sve veći broj klapa stremi prema čistoj komercijali pa sve češće posežu za obradom nekih ljigavih šlagera tipa "pusti me pusti majko" koji u klapskim verzijama samo djeluju još ljigavije. Stvara se nova vrsta muzike - klapski pop iliti KLAPPOP!

(molim neka uđe u zapisnik da se ovdje radi o svjetskoj praizvedbi ovog nadasve dražesnog naziva - KLAPPOP, ali dobro , zbog lakšeg izgovora, možemo jedno P izbacit!)

Ma dobro, sasvim je razumljivo da mnogi danas žele pronaći svoje mjesto pod estradnim nebom, tragajući za onim tajanstvenim "klikom" koji pronalazi put do publike pa se ovo moje prenemaganje za povratak klapske pisme svojim izvorima vjerojatno čini besmislenim. Moj prijatelj Tome koji piva basa u "Tragosu", jednoj od naših najboljih klapa nekidan mi je reka - znaš šta je najgore, zna se dosta puta dogodit da na koncertima izvedemo neku fenomenalnu pismu, pravu, izvornu, radimo na njoj cilu zimu, izvježbamo sve moguće akorde i intonacije, izvedemo je savršeno i na kraju dobijemo neki bezvezni mlaki pljesak, eto kao ono, aj dobro je, ali dajte nešto zanimljivije!
I nakon toga izvedemo neku tra-la-la pismicu koju može bez problema otpivat i školski zbor, a publika pada u afan od oduševljenja! I sad ti budi pametan!

E da, zafrkane su te široke mase i puno se puta do sada događalo da neke pisme prođu skroz nezapaženo na prvim izvedbama, prođu pravu kalvariju ignorancije i nerazumjevanja dok ih te famozne široke mase konačne ne prihvate. Ako ih uopće prihvate!

Eto i taj neponovljivi Oliverov "Galeb", ultimativna himna Dalmacije, juga i mora, na prvoj večeri splitskog festivala kad je izveden, uvatija je ni više ni manje nego - sedmo misto!? Nisu ga pripoznali!
A tek "Vilo moja!?"
Desetak godina je niko nije obadava, a danas je postala gotovo kultna pisma.



A kad smo već kod Vinka Coce i njegove "Vile" kojoj je dugo trebalo da propupa, čini mi se da naš trogirski slavuj ima još jednu lipu pismu koja je, ne znam kakvim čudom, široj publici isto tako ostala potpuno nepoznata i neprepoznata.



Tri sam ti dana ljubija lice..... piva naš Coce, a piva i klapa Kontrada, lipo šesno, baš onako za dušu, ali eto, da je nisam slučajno usvitlija na "Jubito", ne bi ima pojma da ta pisma uopće postoji! Čak je ni sam Coce ne izvodi na koncertima, ne znam zašto!?

A nekako mi je žal zbog toga jer je ova pisma baš dobar primjer suradnje klape i solista i zasigurno ne spada u drmusavi KLAPPOP.
Ko zna, možda jednog lipog dana postane i popularna!
Široke mase očito pojma nemaju...

Za razliku od prastare narodne poslovice koja ranoranilačkim naivčinama obećava dvije, a ponekad čak i tri sreće, najnovija znanstvena istraživanja pokazuju kako ćete ranim ustajanjem iz toplog kreveta prije navući visoki krvni tlak, pad imuniteta i baginu pektoris nego li super sedmicu na lotu. Isto tako kažu da je ključ čovjekovog zdravlja upravo u buđenju bez prisile, po prirodnom ritmu, bez kreštavih budilica, odvratnih zvukova mobitela ili umilnog glasa radijskog spikera koji će vas za dobrojutro izvjestiti da je benzin opet poskupio za ne znam koliko lipa. Čovječe, ne pamtim da su ikada te vijesti u šest nula nula donijele neku dobru vijest!

Ipak, usprkos nehumanim uvjetima, valja nam se prilagoditi i takvim okolnostima pa akutni porast jutarnje mrzovolje liječiti alternativnim metodama.

Otvarajući jutros balkonska vrata, ugledao sam ovo!



Trenutak prije izlaska sunca, zarumenilo se čitavo istočno nebo, a pogled mi u trenu poleti preko Kaštelanskog zaljeva i Marjana na moćne obrise Mosora i Biokova...



Uz miris tople jutarnje kave ne preostaje ti ništa drugo nego da zastaneš i stopiš se s prizorom svečane tišine.
Osjetiš se tako malen ispod tog ogromnog neba, ali opet tako zahvalan što si tu, što postojiš...



Već slijedećeg trenutka, promjene se boje, plamene zore pretvore se u neka sasvim svakodnevna i obična jutra. Tišinu zamjene zvukovi ulične gužve, kolone nervoznih automobila prosviraju neke druge melodije Jadrana.

Ovako je bilo jučer.
A danas?
Danas je novi dan!

Ako su biljke živa bića isto ka i mi, a nesumnjivo jesu, onda stoposto i one imaju dušu. Doduše oko duše manje-više zelenog svita još se uvik vrti dosta dilema i nepoznanica, ali već je nebrojeno puta dokazano kako se one puno bolje osjećaju kad lipo pričamo s njima, ako im puštamo prikladnu muziku ili se pak glasno smijemo u njihovome društvu. E sad, ima i među biljkama čudnih svatova, raznoraznih korova, bockavih travurina, dosadnih nametnika i ostalih vrsta mangupa, ali s druge strane neizmjerno je više primjera plemenitog, gotovo kraljevskog roda kakva je recimo, "naša" maslina. Na isteku zime, upravo sad je pravo vrime da se masline malo dotjeraju, poprave frizuru i vrate stari sjaj kako bi pune novog poleta krenule prema svijetloj budućnosti.

Prema upravo takvoj svijetloj budućnosti, lakim koracima hita i barba Rašo, novoustoličeni savjetnik predsjednika kućnog savjeta za pitanja digitalnog prijenosa TV signala, uticaja timpanista na glasovni raspon Ivane Kindl kao i minuciozne procjene količine prirodnog plina u području Kaspijskog bazena. Naravno, za primjerno obavljanje tako složenih zadataka jako je bitno dobro društvo pa smo se i ovoga puta bez velikog grintanja i prigodnog brontulavanja okupili na velebnom imanju savjetnika Raše u dražesnoj uvali Stivančici.



Nakon koktela dobrodošlice, sengviđa od murtadele i domaćega litvanskoga sira, uvatili smo se posla. Ja sam obavija intervju sa svakom maslinom pojedinačno, objasnija im situaciju i dogovorija smjernice budućeg razvoja. Kako sam u mnogim stvarima naopak, a šta mogu kad sam taki, u svakoj prilici mi je drago šišnit tuđe masline. S tuđima mi je uvik nekako lakše, dok svoje uvik ka ono malo štedim.

Za to vrime barba Frane je cipa drva, a teta Ćimoza se vrtila oko kužine i falila se kako ima prekrasne batake. Dija i Dada su se uvatile kumplira, kapule i kupusa. Ubrzo su stigli barba Ivan i teta Ankica. Barba Ivan je malim vinogradarskim škaricama podriza odrinu, a teta Ankica je donila neke veeeelike škare kojima je sve grančice cap-cap samlila u papar. Barba Rašo je cilo vrime kontrolira situaciju, dava mudre savjete, a istaka se i vrhunskom diplomacijom.
Koji je Rašo diplomat, to nije za virovat, nije mu oni mali Jamdroković ni do gnjata. Kad bi doša do mene, samo bi reka - e jesi pravi, svaka čast, najbolji si, da nije tebe ništa ne bi uspili napravit. Sve bi bilo u redu da tu istu rečenicu nije ponovija svima ostalima i to onako u povjerenju, tako da smo svi ponaosob postali svjesni svoje važnosti i nezamjenjivosti.

Uglavnom, osokoljeni takvim pristupom, još smo žustrije prionili poslu i dok si uspija izrecitirat "gle malu voćku poslije kiše", već smo sve doveli u red. Onda je barba Frane zapalija vatru i kad se razgorila lipa žerava, zaključili smo da je situacija na gradelama složena, čak i s tendencijom daljnjeg usložavanja. Između svih delicija, titulu šampiona gradela, ovoga je puta odnila Tangarova kobasica koja se istakla raskošnom veličinom, omamljujućim mirisom i rafiniranim okusom.

Dok je priko krova zviždalo olujno jugo, guštali smo mumajući u lipoj spizi mmmm, sve bolje od boljega, a nakon treće bevande sitija sam se da nisam cili dan učinija niti jednu sliku. Astigospe, uteć će mi sunce prema Italiji, utopit će se u more i šta ću onda? Zato sam iskoristija prvi povoljan trenutak i naredija pokret. Za divno čudo, ekipa je zdušno prihvatila moju ideju pa smo se najprije popeli do vrja Movara sa kojega nas vitrusina zamalo nije otpuvala sve tamo do Ličko-Senjske županije.
Svjetionik na hridi Mulo, bija je izvrgnut napadu strašnih valova



a sa druge strane vale, Punta Planka se topila pod udarima otvorenog mora.



Nije mi tribalo dva puta promislit - pohita sam prema Planki jer je naviše volim baš za ovakvoga vrimena.

Huči more, prska u ariju, tutnji i ječi iz svojih dubina



Zrak je pun posolice tako da nema šanse da ostaneš bljutav


Crkvica Svetog Ivana Trogirskog na samoj punti, odavno je već navikla na ovakve prizore



Sa zadnjim zrakama sunca, utopili smo u more i ovu veljaču prevrtaču polivaču, otpratili je s najboljim željama i prigodnom pjesmom "ne vraćaj se nikad više, ajde lipo ća, ti i tvoje kiše"



P.S. Ispričavam se šta sam u naslov stavija "kako smo sadili masline" šta u biti ne odgovara istini ali nekako mi je blesavo i nepoetično bilo "kako smo šišali masline"
Nisu masline ovce, nu!