Opet smo tu
Za istim stolom
Licem u lice
Kao nekada
Opet si tu
Sa zlatom u kosi
I morem u očima
Kao sada...
A riječi stale između nas
Kao karijatide s Atlantide
Usidrene u dubinama
Zarobljene nekim glupim ponosom
Kao da su teške
Kao da su zapele za dno
Kao da se ne daju tek tako
Nekad si mi bila najljepša na svijetu
Tvoje jagodice poput tugarskih trešanja
I sladomed na usnama boje rubina
Za kojima sam žudio
Čekao
I sanjao
A nikad ih nisam kušao
Još uvijek si lijepa
Možda čak i ljepša
Ma i sada si najljepša na svijetu
Ali
To ti nikad više neću reći
Neću baš
Da znaš
Nikad više
Znam, bio sam ti drag
Bio sam momak za recimo - minus pet
Al' taj netko bio je draži
Sanjala si njegov svijet
Onaj netko čijega se imena više i ne sjećamo
Onaj netko koga više i ne spominjemo
Kažeš mi - ajde opet budi onaj stari
Onaj stari!?
Misliš onaj mladi...
Pa da
Ne
Ne mogu opet biti kao tad
Zar opet biti lud i mlad
U čemu je čar...
Lud i star - to je već izglednija stvar
Oprosti mila
Ne mogu biti onaj stari
Sve bi pokvarili
Znaš, lakše mi je voljeti te ovako
Iz daljine
Pristojne dakako
Odavno sam već navikao tako
I dobro je
Nekako slatko
I opako
Danas ipak odabirem Platona
Onoga idealnog, neizvedivog, neostvarivog
Ili već nekog drugog starog Grka
Sasvim svejedno
Oprosti mila
Ali ne mogu opet biti onaj stari
Sve bi pokvarili
Post je objavljen 29.03.2010. u 19:12 sati.