Marketing
Povratak Velikom Libinju
Kako duboko u sebi krijem jedan intiman dug prema Svetoj Planini, dug za koji znamo samo Ona i ja, tako joj se svakog puta vraćam s još većom mjerom obzira, fascinacije ali i strahopoštovanja. No, to je ipak slatki dug i potpuno sam uvjeren da ću ga i dalje nastaviti vraćati sa obilatim kamatama dokle god budem sposoban hodati i to bez osjećaja mučnine i grižnje savjesti.
S Jadranske magistrale skrenuli smo u duboko usječenoj uvali kod Modriča, uvali u kojoj u stvari počinje ona stara cestovna dionica gotovo epskih razmjera koja vodi prema Karlobagu, Senju i Rijeci. Ovoga puta ipak nismo namjeravali tako daleko. Nakon par kilometara strme i zavojite cestice skrenuli smo lijevo na makadamski put koji je prije nekoliko godina, rekao bih, bolno usječen u tijelo planine.
Iskreno, nije mi poznato zbog kojih je razloga probijen ovaj planinski put, ovdašnji ljudi će to vjerojatno bolje znati, ali ovako na prvi pogled djeluje zaista kao trn u oku.
Svaka pa i najmanja intervencija čovjeka u planini je na neki način devastacija prostora i koliko god utiranje novih puteva bila neminovnost, svakoga puta htjeli mi to ili ne, presjecamo neke iskonske prirodne poveznice, zadiremo u staništa biljaka i životinja kojima je to jedini dom, a ne tek povremeno vikend odredište.
No, kad je stanje takvo kakvo već jest, moram skrušeno priznati kako smo ovoga puta ipak krenuli linijom manjeg otpora pa smo prvih nekoliko kilometara odradili na četiri kotača umjesto na dvije noge. Ipak, nismo previše koristili tog jokera jer čim je Plava Ptica po treći put zastenjala i svojim trbuhom "strišala" izbočine na cesti, udobno smo je smjestili na prvo ugibalište i put nastavili pješice. To ipak nisu uvjeti za nju, šta zna Japanac šta je makadam, nu!
Na jednoj od serpentina primjetili smo sramežljivu zamaskiranu stazicu koja se odvajala od glavnog puta, a po mom nekom unutarnjem osjećaju pretpostavio sam da vodi upravo tamo kamo sam želio – na Libinje.
Malo i Veliko Libinje nemaju nikakve veze s Bibinjem a još manje sa Trebinjem ili Blidinjem, uglavnom, najkraće ih možemo opisati kao planinske udoline koje su u ne tako davnim vremenima služile za ispašu stoke u toplijim dijelovima godine. Tu su se nalazili ljetni stanovi pastira, tek tu i tamo poneka kućica sljubljena s velebitskim kršem. Platoi Libinja nalik su ogromnim stepenicama koje prirodno vode prema Svetom brdu, impozantnom vrhuncu koji je svega šest metara niži od Vaganskog, najvišeg vrha Velebita ali svojom pojavom, oduvijek je glumio uvrijeđenu mladu, onako pomalo odmaknut od ostalih najviših vrhova južnog masiva.
Zašto sam želio baš na Libinje?
Pa, skoro sedamnaest godina tinja u meni želja da se vratim na ovo mjesto, da ga upoznam u potpuno drugačijim okolnostima nego u onim vremenima kad sam se prvi puta zatekao tu, s puškom u ruci i mirisom baruta u nosnicama, vremenima u kojima sam htio-ne htio morao razmišljati jedino o tome kako se vratiti živ i koliko-toliko zdrav.
I tako dok s pomiješanim osjećajima opet gledam te čarobne zelene proplanke, sve mi izgleda isto, ali ipak nekako drugačije, a jedina čvrsta poveznica onoga i ovoga vremena ukazala mi se iznenada u svoj svojoj ljepoti.
Konji!
Sjećam ih se kako bi ponekad znali galopirati velebitskim visoravnima, stvarajući zaglušujuću buku i u tom neobuzdanom plesu kao da su htjeli pokazati tko su pravi gospodari planine.
Krdo, kako bi neki rekli – divljih, a ja više volim izraz "slobodnih" konja, luta ovim prostranstvima već desetljećima, zimi se spuštaju gotovo sve do mora, a čim snijeg okopni, penju se prema višim predjelima planine. Iako žive u "divljini" uopće nisu divlji u svojoj naravi, naprotiv, mirni su i znatiželjni, uostalom, u ove predjele uglavnom dolaze i "pitomi" ljudi, tako da vlada međusobno povjerenje i kako bi se nekada reklo – politika miroljubive i aktivne koegzistencije.
Za današnji izlet nismo planirali osvajanje niti jednog vrhunca, jednostavno, željeli smo neobavezno prošetati velebitskim proplancima, ali čak i takvo "rekreativno" pješačenje u pravilu potakne razmišljanja o slijedećim pothvatima.
Gledam tako Sveto brdo, Sveto brdo gleda mene i kao da se međusobno mjerkamo očekujući skorašnji susret. U jednom trenutku kao da se velika planina namrgodila, odjenula teškim sivim oblacima i zaprijetila olujom, ali srećom, tek nas je nekoliko kišnih kapi blago bocnulo i podsjetilo na to kako su promjene vremena na ovim visinama česte i iznenadne.
Pri povratku u "civilizaciju" susreli smo se u Rovanjskoj s našim Mosorašima koji su nakon obilaska kanjona Krupe i Krnjeze posjetili Modriča špilju, a druženje završili u samome Zadru sa hrabrom Nelinom ekipom koji su dan proveli otkrivajući ljepote Velike Paklenice.
Još jedan savršen dan...
Post je objavljen 31.03.2010. u 09:00 sati.