Marketing
Staro vrijeme Novigrad
Postoji dobar broj gradova na našoj obali koji uz svoje ime vežu kanale, prolaze, uvale ili zaljeve, ali malo koji se od njih može pohvaliti da ima čak i svoje more. Iako je Novigradsko more svojom površinom od nepunih 29 kilometara kvadratnih čak i nešto manje od nedalekog Vranskog jezera, ne postoji ni trunčica sumnje da ovo more u potpunosti zaslužuje svoj naziv i to ne samo u simboličkom smislu.
Kad se s vrleti velebne planine obruši olujna bura, naglo i žestoko kako samo ona to zna, Novigradsko more u trenu proključa iz dubina i uskipti na svojoj površini tako da je plovidba ovim vodama rijetko kada ugodna i bezbrižna. No, kako to obično biva, s jedne strane nešto izgubiš, a sa druge opet dobiješ, pa tako i Novigradsko more osim refula bure prima kao na dar obilne količine čiste i bistre slatke vode iz zelene Zrmanje, što ga je učinilo jednim od najbogatijih ribolovnih područja na čitavom Jadranu.
Da, tako bješe nekada, a danas ovdašnji ljudi govore kako je ribe sve manje, a ribara sve više, ali ne onih ribara koji zarađuju svoj kruh sa sedam ili osam kora nego uglavnom onih usputnih, vikendaških, ratnički nastrojenih koji love po principu "zgrabi danas, a za sutra me nije briga".
Sam gradić Novigrad smješten je u neobičnoj zavojitoj uvali koje podsjeća na potopljeno ušće neke drevne rijeke a prve poglede na njega "bacili" smo s vidikovca prije ulaska u samo mjesto.
Nad gradom dominira stari, odnosno kako mu i samo ime kaže - Novi Grad iliti Castrum Novum, utvrda podignuta oko 1220. godine.
Novigradska povijest bogata je zbivanjima i znamenitim ljudima, ali i bremenita tragičnim događajima i ratnim stradanjima, a takav zao usud grad nije izbjegao ni za vrijeme Domovinskog rata tako da i danas, petnaest godina nakon utihnuća topova, bezbrojene ploče sa zlokobnim natpisima "MINIRANO", stvaraju otužnu sliku.
Ipak, danas nismo tu da bismo kukulekali, već da bi otkrili nešto novo i zanimljivo, a Novigrad zaista nudi pregršt oku ugodnih motiva. U mirnoj zelenoj uvali ljuljuškaju se barčice ribara, a ja sve i da hoću jednostavno ne uspjevam odoljeti, barem objektivom "pomaziti" njihove skladne linije.
Prošetali smo rivom sve do punte, do crkvice posvećene a kome drugom nego Svetom Nikoli, zaštitniku svih onih koji putuju, tumaraju ili vrludaju.
Koliko su tek vrludali izvjesni graditelji mostova, bolje da ne spominjemo...
Dok se pritrujeni ribari vraćaju u luku s mršavim ulovom,
jedan otac i njegov sin tek će isploviti na "debelo" more i baciti mreže...
Ako želite istinski upoznati dušu bilo kojeg primorskog mjesta, zanemarite "paradne" kuće na rivama i njihove sjajne fasade, bolje zavirite u labirinte uskih uličica u kojima ćete zasigurno naći more zanimljivih detalja.
Naravno da nismo odoljeli izazovu da se popnemo na tvrđavu iznad grada, štoviše, privukao nas je neobičan slatkasto-smolasti miris posječenih stabala čempresa. Dim se još nije ni ugasio, a na sve strane su ležala razbacana debla starih stabala. Kome su i zašto smetala, ne znam, ali sve u svemu - tužan prizor...
Sivilom obojeni dan s mirisom kiše u zraku donio je sjetan ugođaj.
U skrivenoj luci skrivenoga mora skutrio se jedan grad
Kao da je vrijeme staro
Kao da je vrijeme stalo
Kao da je zaboravljen...
Post je objavljen 23.03.2010. u 07:55 sati.